OSNOVE POLITIČKE I VOJNE STRATEGIJE KPJ U OKUPIRANOJ ZEMLJI
Odmah poslije aprilske katastrofe Kraljevine Jugoslavije fašistički osvajači su iskazali svoje namjere i ciljeve prema porobljenom stanovništvu: Srbi su se našli u najtežoj situaciji jer je nacistička Njemačka težila da ih uništi (slično Rusima i Poljacima); Slovencima je takođe zaprijetila opasnost fizičkog istrebljenja i ugrožen im je nacionalni opstanak; Hrvate u jadranskom pojasu Italija je počela ubrzano da asimilira; Makedonci su se neposredno susreli sa opasnošću da izgube svoje nacionalno biće i da ih pretope u Bugare; Crnogorcima je bilo namijenjeno da žive u fašističkom protektoratu.
Stanovništvo okupirane Jugoslavije, bilo je izvjesno, upućivaće kao roblje da rade za privrede fašističkih zemalja, a mnogi će prosipati kosti na tuđim ratištima. Uz to, okupatori su planski i svim sredstvima širili mržnju i podsticali međusobne sukobe jugoslovenskih naroda. U cjelini, stanje i istorijska sudbina naroda Jugoslavije pod okupacijom bili su izuzetno nepovoljni. Jugoslovensko društvo je zahvatila golema i duboka kriza.
Građanske političke snage bile su u to vrijeme pocijepane. Separatistički i fašistički dio buržoazije otvoreno se stavio u službu okupatora, aktivno podržavajući i braneći njegove pozicije. Političke stranke vladajućih slojeva, uoči rata najbrojnije, bile su obezglavljene bjekstvom njihovih, glavnih vođa iz zemlje. Rastrojene su i naredbom okupatora da im se zabranjuje svaka djelatnost, a nijesu imale bilo kakvog iskustva u ilegalnom radu. Ugled tih stranaka u narodu je znatno opao jer su u patriotskim krugovima smatrane odgovornim za trulež države i njen brzi slom. Prozapadno orijentisani nijesu sasvim izgubili nadu u pobjedu Engleske i SAD, bili su zagovornici “strategije čekanja” i žestoko su se protivili oružanom narodnom otporu.
Komunistička partija Jugoslavije, naoružana marksističko-lenjinističkom ideologijom, bila je jedina opštejugoslovenska stranka koja je kao organizovana snaga nadživjela aprilski krah države i komadanje Jugoslavije. Nije bila razbijena, ostala je zajedno sa narodom na poprištu zbivanja i nastavila je aktivno da djeluje. Nije pognula glavu pred fašističkim okupatorima niti se uplašila njihove moći. Svega 15 dana poslije kapitulacije, u Zagrebu, sjedištu CK KPJ, prvih dana maja 1941. godine održano je savjetovanje (Majsko savjetovanje) uz prisustvo delegata iz svih krajeva Jugoslavije, osim Makedonije.
Cilj savjetovanja je bio da se razmotri stanje u zemlji, da se utvrdi stvarno stanje u redovima partijskih organizacija, i da se usvoji strategijski kurs KPJ u okupiranoj zemlji.
Oslanjajući se na Lenjinov metod analize društvene krize, izvršena je strategijska procjena situacije. Iz dokumenta sa tog savjetovanja vidi se da je konstatovano i zaključeno:
1) da je glavni krivac za sramni slom države jugoslovenska buržoazija na čelu sa velikosrpskim hegemonistima;
2) da je znatno narasla mržnja širokih narodnih masa prema buržoaziji i starom društvenom poretku;
3) da je KPJ u aprilskom ratu bila na visini istorijskog zadatka i da je okupator nije uspio razbiti;
4) da su vojničke mase u ratu pokazale spremnost da pruže otpor agresoru i da se narod uspješno odupro pokušaju okupatora da prikupi oružje koje se poslije kapitulacije našlo u njegovim rukama;
5) da surovi okupatorski režim podstiče spremnost naroda da pođe u borbu protiv okupatora i domaćih slugu;
6) da postojanje SSSR-a otežava položaj fašizma i doprinosi revolucionisanju masa u našoj zemlji.
Na savjetovanju je posebno naglašeno: “Zemlja je rasparčana i podijeljena između nekoliko imperijalističkih osvajača, ali to ne može da bude nikakva prepreka za dalje jedinstveno djelovanje Komunističke partije Jugoslavije, to ne može biti nikakva zapreka za zajedničku borbu naroda Jugoslavije za njihovu nezavisnost i slobodu, to ne može biti zapreka za zajedničku borbu naroda iz svih pokrajina protiv okupatora i njihovih agenata u zemlji”.
Iz analize navedenih stavova i zaključaka, u kojima je vidno naglašena klasno-socijalna komponenta borbe, proizilazi da je rukovodstvo KPJ u tom momentu smatralo da u okupiranoj zemlji nastaju povoljni uslovi za vođenje istovremene borbe za nacionalno i socijalno oslobađanje, i da je to jedina perspektiva izlaska jugoslovenskog društva iz duboke krize u koju je zapalo.
Odluka KPJ o oružanoj borbi protiv okupatora
Stoga je odlučeno da KPJ povede narod u borbu protiv okupatora i njegovih sluga, da narod uzme sudbinu u svoje ruke i da se prethodnoj vlasti onemogući da uspostavi stari društveno-politički poredak. Takvom strategijskom odlukom otpočeo je proces smjene rukovodećih snaga u društvu. Na istorijsku scenu odlučno su stupile nove društvene snage, antifašistički i progresivno nastrojene. Stasale su uoči Drugog svjetskog rata kao revolucionarno-demokratski pokret, na čelu sa KPJ, koja je tad bila u velikom uzletu.
Taj pokret će biti stožer za stvaranje jedinstvenog fronta narodnih snaga u antifašističkom otporu (Narodnooslobodilački pokret – NOP). Usvojeni strategijski koncept konkretizovan je na savjetovanju određivanjem zadataka za političko i vojno djelovanje.
Nacionalnim i pokrajinskim rukovodstvima stavljeno je u zadatak da cjelokupnu političko-propagandnu aktivnost usmjere na razobličavanje ciljeva i politike okupatora i kvislinga, i na jačanje borbenog raspoloženja patriotskih snaga. U oblasti vojnog djelovanja prioritet su imali sljedeći zadaci; da se ubrza prikupljanje oružja i ostalog ratnog materijala, da se što prije formiraju borbene grupe i odredi u selima i gradovima, da se obuče vojnički, i da se pri svim partijskim rukovodstvima izaberu Vojni komiteti ili komisije. Postavljen je i zadatak svim organizacijama da se u sklopu političkih i vojnih priprema za oružanu borbu uveća broj članova KPJ i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).
O rezultatima savjetovanja Tito je obavijestio Kominternu. U njegovom radiogramu Izvršnom komitetu od 13. maja 1941. kazano je: “Organizujemo borbene odrede, vaspitavamo svoje ratne kadrove, spremamo oružani ustanak u slučaju napada na SSSR”.
Tako je Majsko savjetovanje postavilo temelje politike KPJ u ratu i usmjerilo je na sveobuhvatne političke i vojne pripreme ustanka – očekujući skori napad Njemačke na SSSR. Posmatrajući danas, sa istorijske distance, vizije, stavove i mjere ovog savjetovanja može se osnovano zaključiti da je ono imalo veću ulogu i značaj od one koju mu je pridavala istoriografija o NOR-u, i našoj revoluciji. Odmah poslije savjetovanja, sjedište Centralnog komiteta KPJ premješteno je 8. maja 1941. iz Zagreba u Beograd, gdje su uslovi za rad i rukovođenje bili mnogo povoljniji.
Stupanjem SSSR-a u rat protiv nacističke Njemačke i njenih evropskih saveznika, 22.6.1941. godine, bitno je izmijenjen odnos političkih i vojnih snaga u svijetu. Tog momenta je nastupio temeljit i radikalan prelom u vođenju Drugog svjetskog rata. Protiv fašističkih armija, koje su lako savladale veliki broj evropskih zemalja, stupila je u odlučnu borbu najjača kopnena sila svijeta, a Istočni front je postao glavno svjetsko ratište na kojem se lomila kičma fašizmu. Učešće SSSR-a u antifašističkom ratu i njegovo snažno aktiviranje na međunarodnom planu, davalo je podsticaj i podstrek oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi širom svijeta.
Za pokret antifašističkog otpora u porobljenoj Jugoslaviji, i za njegovu rukovodeću snagu, učešće SSSR-a u ratu značilo je kvalitetno novu situaciju koja im je široko otvarala perspektive. Neprijatelj im je bio isti, a jednima i drugima zaprijetio je fizičkim istrebljenjem. U tom trenutku sudbina im je poistovjećena, a istorijski tok ih je usmjerio u zajedničku borbu za uništenje fašističkih agresora.
Rukovodstvo NOP-a je u džinovskoj borbi sovjetskog naroda vidjelo glavnu snagu pobjede nad fašizmom, i izvorište ustaničkog nadahnuća u Jugoslaviji. Istovremeno, SSSR je tad važio za jedinog ratnog saveznika NOP-a, od koga se očekivala snažna moralna i politička podrška, uz uvjerenje da će on biti jemac da plodovi borbe i žrtava jugoslovenskih naroda ostanu u njihovim rukama, odnosno da će biti brana nastojanjima Zapada da završetkom rata u Jugoslaviji uspostavi staro stanje stvari.
Dvadeset drugog juna 1941. godine, istog dana kada je Njemačka napala SSSR, Politbiro CK KPJ održao je u Beogradu sjednicu na kojoj je analizirana novonastala situacija. Konstatovano je da su stvoreni povoljni unutrašnji u međunarodni uslovi za otpočinjanje oružane borbe protiv okupatora. Centralni komitet je uputio proglas narodima Jugoslavije (odštampan u ilegalnoj štampariji) u kome je rečeno da je “borba Sovjetskog Saveza i naša borba koju smo mi dužni podupirati svim snagama pa i svojim životima”. Takvim stavom, ne časeći časa, ispunjavana je internacionalistička obaveza prema prvoj zemlji socijalizma. Proglas se završavao riječima upućenim komunistima: “Naprijed u posljednji i odlučni boj za slobodu i sreću čovječanstva”.
Bili su ubijeđeni da će Rusi brzo razbiti naciste
Ovim proglasom KPJ je stavljena u mobilno stanje! Nekoliko dana kasnije, Centralni komitet SKOJ-a obratio se posebnim proglasom mladoj generaciji, riječima: “Tvoje je mjesto na strani ove džinovske borbe sovjetskog naroda, na strani naših naroda koji se pod vođstvom komunističke partije bore protiv fašističkih okupatora za svoju nacionalnu nezavisnost”.
U cilju izvođenja neposrednih priprema za početak oružanih borbi, u Beogradu je 27. juna 1941. formiran Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda sa sjedištem u Beogradu (26. septembra je preimenovan u Vrhovni štab), na čelu sa generalnim sekretarom KPJ Titom, u koji su ušli svi članovi Politbiroa CK KPJ. Ovakvo kadrovsko rješenje jasno pokazuje da je vođstvo KPJ vojnim pitanjima pridavalo prvorazredni značaj, a time je u rukovođenju narodnooslobodilačkom borbom obezbijeđeno jedinstvo političke i vojne strategije.
Tito je krajem juna 1941. izvijestio Kominternu radiogramom: “Partija je izdala proglas povodom napada na SSSR i pozvala narod na borbu protiv fašističkih okupatora… Mi pripremamo narodni ustanak protiv okupatora, jer kod naroda je velika spremnost za borbu”.
Pred antifašističkim oslobodilačkim pokretom u Jugoslaviji stajale su tada dvije alternative za vođenje borbe protiv okupatora: prva, organizovati otpor sa težištem na političkoj borbi, diverzijama i sitnijim oružanim akcijama (otpor niskog intenziteta), i druga, povesti rat protiv okupatora i njegovih slugu radi oslobođenja zemlje. Rukovodstvo KPJ (NOP-a) bez kolebanja se opredijelilo za drugu (radikalnu) alternativu, premda je bilo očigledno da je njeno ostvarenje mnogo teže i da ona nosi visok politički rizik.
Ovakvo strateško opredjeljenje proizilazilo je iz uvjerenja da narodi Jugoslavije raspolažu takvim borbenim potencijalima koji omogućavaju oslobođenje sopstvenim snagama, u okviru Antifašističke koalicije. To je izričito i jasno kazano u proglasu Centralnog komiteta KPJ od 25. jula 1941: “Narodi Jugoslavije… Znajte da vaše oslobođenje može i mora biti izvojevano vašim sopstvenim snagama”.
Ovakvo strateško opredjeljenje imalo je dalekosežan značaj za jačanje borbene snage naroda i za ishod NOR-a. Ono je stvorilo pretpostavke da se u okupiranoj Jugoslaviji zasnuje samostalno strategijsko ratište. Tri su glavna činioca uticala na zauzimanje ovog odista smjelog opredjeljenja i stava:
1) Ustaničko borbeno jezgro je raspolagalo riješenošću za borbu i samopouzdanjem. U njegovim redovima su vladali čvrsto uvjerenje u pobjedu, borbeni polet i spremnost na žrtve. Rukovodstvo je sa sigurnošću moglo računati da će jezgro ustanka odlučno i disciplinovano izvršavati dobijene zadatke, a i da će njegovo inicijalno djejstvo pokrenuti u borbu znatan dio naroda;
2) Vođstvo ustanka je procjenjivalo i očekivalo da će slobodarske tradicije i buntovništvo jugoslovesnkih naroda – posebno srpskog i crnogorskog – odigrati značajnu ulogu u rasplamsavanju narodnog ustanka. Stoga je CK KPJ u svom proglasu od 12. jula 1941. poručivao: “Slavne tradicije borbe za pravdu i slobodu vaših dedova ne smeju biti zaboravljene. Sada je vreme da pokažete da ste dostojni potomci svojih slavnih predaka”;
3) Na opredjeljenje za radikalnu (maksimalističku) varijantu uveliko je uticalo neizmjerno povjerenje kadrova KPJ u moć SSSR-a, a posebno njihovo ubjeđenje da će Crvena armija već u graničnom pojasu razbiti armadu.
Četvrog jula 1941. godine u Beogradu je, pod Titovim rukovodstvom, održan sastanak članova Politbiroa i Centralnog komiteta koji su se kao ilegalci tada nalazili u prijestonici: Aleksandar Ranković, Ivan Milutinović, Milovan Đilas, Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar, Svetozar Vukmanović – Tempo.
Cilj je bio da se donesu strategijske odluke o otpočinjanju oružane borbe protiv okupatora. Konstatovano je da je u svijetu već stvoren jedinstven front antifašističkih snaga u borbi protiv mraka, nasilja i ropstva, i da je postojeće brojno ustaničko jezgro u zemlji spremno da krene u oružane akcije protiv okupatora i kvislinga. Na osnovu procjene međunarodne i unutrašnje vojno-političke situacije, donesena je odluka da se odmah otpočne sa oružanom oslobodilačkom borbom.
Borba protiv okupatora do konačnog oslobođenja
Uzimajući u obzir da tri četvrtine stanovništva Jugoslavije živi na selu i da ono raspolaže neiscrpnim materijalnim i ljudskim izvorima, a imajući u vidu činjenicu da brdsko i planinsko zemljište zahvata najveći dio jugoslovenskog prostora – odlučeno je da strategijsko težište oružane borbe bude na seoskim (vinogradskim) područjima, koja su, inače, pogodna za izvođenje partizanskih djejstava. Tom odlukom sasvim su odstranjena pojedinačna gledišta u redovima KPJ da se ustanak otpočne borbom u velikim gradovima. Odlučeno je, takođe, da se dotadašnje pripremne oružane grupe pretvore u partizanske odrede, čiji će glavni zadatak biti da rasplamsaju narodni ustanak u Jugoslaviji.
Radi sprovođenja u djelo ovih strategijskih odluka određeni su delegati CK KPJ i Glavnog štaba za pojedine pokrajine: Milovan Đilas za Crnu Goru, Svetozar Vukmanović-Tempo za Bosnu i Hercegovinu, Vladimir Vlado Popović – Španac za Hrvatsku, a Edvard Kardelj, član Politbiroa, već je bio u Sloveniji. Delegati su raspolagali izvanrednim ovlašćenjima i neprikosnovenim autoritetom. Slanje delegata u pokrajine bilo je izraz snažne Titove volje da se njegove odluke moraju dosljedno sprovoditi u djelo.
Za pokretanje narodnog ustanka, i vođenje rata protiv okupatora, bilo je presudno da se odaberu i definišu ciljevi borbe koji će izražavati životne potrebe i interese širokih slojeva naroda, i koji će osvjetljavati i usmjeravati puteve borbe ka konačnom cilju.
Rukovodstvo NOP-a (KPJ) proklamovalo je glavni cilj oslobodilačkog rata: borba protiv okupatora, do njegovog konačnog sloma, i oslobođenje zemlje. Sasvim je prirodno i logično što je borba protiv okupatora određena kao neodložan i najpreči zadatak: fašistički osvajači su ugrozili životne interese svih jugoslovenskih naroda pa je zemlju trebalo osloboditi od njih. Ukoliko bi oni pobijedili u Drugom svjetskom ratu, narodi Jugosalvije bi izgubili slobodu i pravo na sopstveni razvitak za dugo vrijeme.
Narodima Jugoslavije neprijatelj je bio zajednički, i mogli su mu se uspješno suprotstaviti samo udruženim i složnim snagama. Njihovo jedinstvo bilo je uslov i zaloga uspješne borbe protiv okupatora. Stoga je NOP od samog početka obnarodovao da se bori za obnovu Jugoslavije, države slobodnih i ravnopravnih naroda, dajući oslobodilačkm ratu opštejugoslovesnki karakter. A vrhovno ustaničko vođstvo je u prvom broju svog zvaničnog glasila (“Bilten” od 10. avgusta 1941) naredilo:
“Svi partizanski odredi i njihovi štabovi iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Dalmacije, Makedonije i Sandžaka, spadaju pod vrhovno rukovodstvo Glavnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije.”
Ovakvom centralizacijom vojne moći, praksa će pokazati, stvoren je osnovni preduslov za uspješno vođenje Narodnooslobodilačkog rata. Karakter narodnooslobodilačke borbe, dakle, bio je suštinsko obilježje njene političke i vojne strategije.
U ratu koji su vodili široki slojevi naroda, predvođeni političkom partijom koja je od svog nastanka zastupala interese izrabljivanih i obespravljenih, socijalni ciljevi borbe nijesu mogli biti zaobiđeni. Tim prije, što je u masama bilo rasprostranjeno nezadovoljstvo nesnosnim socijalnim položajem i duboko nepravednim starim poretkom. Radnim slojevima je trebalo otvoriti perspektivu da će borbom protiv fašističkog okupatora ostvariti društveni napredak, izvojevati bolji i pravedniji život. Bez takve perspektive nije bilo realno očekivati da će borba protiv okupatora i kvislinga, koja će iziskivati goleme žrtve, biti masovna, istrajna i uspješna. Stoga je rukovodstvo ustanka – nasuprot direktivi Kominterne od 22. juna 1941. da se borba za socijalno oslobođenje odlaže do kraja rata – već u svojim prvim pozivima na ustanak isticalo “da neće biti povratka na staro” i da će se “sjutra stvoriti novi svijet”.
Pobjeda nad okupatorom i kvislinzima trebalo je da bude i pobjeda naroda nad nepravičnim starim poretkom. Istina, ovaj cilj zbog političko-taktičkih razloga, nije u početku javno previše naglašavan, ali razvitkom NOB-a sve je vidnije izbijao u prvi plan, ostvarujući istorijsku simbiozu nacionalnooslobodilačke i socijalno-revolucionarne borbe (smjena vlasti). U okviru socijalnog cilja borbe, NOP je otvorio perspektivu i ženama Jugoslavije koje će svenarodnom borbom protiv okupatora riješiti pitanje svoje političke, ekonomske i drutšvene ravnopravnosti. Takav strateški kurs stvorio je uslove da žene masovno i aktivno učestvuju u političkoj i oružanoj borbi – prvi put u istoriji oslobodilačkih borbi jugoslovenskih naroda.
Najsnažniji komunistički pokret u Jugoslaviji
Strateški ciljevi borbe, u datim uslovima, nijesu se mogli ostvariti bez široko zasnovane i utemeljene političke platforme koja bi okupila u jedinstven front sve rodoljubive i progresivne snage društva. Rukovodstva ustanka širom zemlje, i na svim nivoima, pozivala su u borbu protiv okupatora i kvislinga sve patriote, antifašiste i demokrate, bez razlike u odnosu na njihova ideološka, politička i vjerska opredjeljenja. Vođstvo NOP-a je otvorilo perspektivu i mladom naraštaju, sa čvrstima uvjerenjem da će omladina Jugoslavije iznijeti na svojim plećima glavni teret narodnooslobodilačke borbe i da će biti njen glavni stub – pružajući joj u praksi široke mogućnosti da iskaže i potvrdi svoje vrijednosti.
Ovakva strateška opredjeljenja, kreativna i ofanzivna, omogućila su da se stvori i postupno učvrsti širok borbeni front naroda, i da se efikasno primjenjuje doktrina narodnog rata u okupiranoj zemlji. Životnost strategije NOP-a potvrđena je već u početnim oružanim borbama protiv okupatora, koje su se razbuktavale u narodne ustanke.
Praksa je potvdila da je KPJ bila jedina politička snaga koja je mogla da pokrene sve jugoslovenske narode u borbu protiv okupatora i najšire narodne slojeve u borbu za društveni preobražaj. Ispostavilo se u stvarnosti da je posjedovala moćnu mobilizacijsku privlačnost, i da je uspješno razgorijevala borbene potencijale naroda.
Političke i vojne pripreme ustanka, i njihovo organizovanje tekli su u cijeloj Jugoslaviji po jedinstvenom planu, uz osobenosti koje su proizašle iz različitog istorijsko-društvenog razvitka pojedinih njenih pokrajina.
