PRIMLJEN U PARTIJU POSLIJE SMRTI
Grijemo se na suncu u zavjetrini. Jedna kolona se kreće prema nama i hita, kao da je neko tjera. Neko od drugova reče da su to mladići iz Omladinskog crnogorskog bataljona, dolaze kao popuna našoj brigadi. Tada sam i sreo Milorada, visokog i vitkog mladića od svojih sedamnaest godina. Još se nije bio ni počeo brijati. Vojnički je prišao i pozdravio. Vojnički sam mu otpozdravio. Dugo smo razgovarali. Pričao je staloženo, kao zrio čovjek. Interesovao se hoće li vidjeti Tita i kada će moći da nosi srp i čekić. Mnogo se radovao kada je čuo da će postati borac naše, proleterske brigade.
Dosta je vremena prošlo od tada do onog dana kada smo ka Jajcu marševali cijelu noć, a do grada je još valjalo ići čitav dan. Omladinci su se za sve vrijeme poiašali kao da se takmiče koji će bolju ocjenu dobiti. Svi su bili skojevci, a po odanosti, hrabrosti i disciplini već zreli da budu članovi Partije.
U sam mrak smo stigli na polazne položaje za napad. Naređenja su izdata. Sve je bilo spremno. Omladinci su uzbuđeni i nestrpljivi.
Milorad je stalno išao čas ispred, a čas pored mene. Došli smo do jurišnog položaja, a neprijatelj nas nije primijetio. Onda je iz jednog glasa odjeknulo:
— Ura! Juriš! Naprijed, proleteri!
Progovori oružje naše i neprijateljevo, bombe odjeknuše. Milorad je u svojoj torbici, u onoj istoj torbici u koju mu je majka spremila pogaču kada je pošao u partizane, nosio bombe — talijanske, za koje su omladinci zbog njihovog slabog dejstva govorili: “četiri za dinar”. Činilo mi se da je Milorad glasom nadvišivao sve ostale, ponavljajući stalno:
“Naprijed, proleteri”. Bombe su jedna za drugom letjele iz njegove ruke. Uskoči on u prvi njemački rov. Borbom prsa u prsa osvajan je rov za rovom. Još samo jedno uporište, još samo jedan okršaj i — borba je dobivena. Ali baš u tom posljednjem okršaju Milorad je bio smrtno ranjen.
Pušku je stegao u ruku kao onda kada mu je majka rekla: “Idi, idi ‘sine sa svojim drugovima”.
— Mišo, jesi li ranjen?
— Jesam.
— Pa neka su ti srećne rane!
-— Hvala druže komandire.
Dok su naši gonili neprijatelja, odneo sam Milorada u zaklon, da ga previjem, iako sam znao da je sve uzaludno. Rane su bile smrtonosne.
— Druže, ja sam smrtno ranjen… Ja ću… da umrem… — reče tiho.
Osmijeh mu je titrao na licu, možda je i tako htio dapokaže da se ne plaši smrti.
Glava mu je počivala u mom krilu. Gledaše me pravo u oči, ni da trepne.
Bio je to trenutak ćutanja. Pomislih, on je još dijete, sigurno se sad sjeća majke.
Proklete rane neće da čekaju, bez milosti su.
— Ne žalim što ću da umrem, samo mi je žao što ne umirem kao član Partije — reče tada Milorad, pa tiho nastavi: — Ja sam osvetio one što su poginuli, vi ćete mene …
Ove njegove riječi mamile su suze, i on ih je video u mojim očima. Uze mi ruku, privuče je k sebi i steže. Drugom rukom drži pušku, svog vjernog druga.
Osjećam da hoće nešto da kaže, nešto važnije od svega što je već rekao. A borio se sa smrću.
— Živjela Partija! Živio Tito!
Poslednju riječ je izgovorio tiho, prekidajući dah.
I više nije dao znaka života.
Svi su drugovi saznali o junačkoj Miloradovoj smrti i o riječima koje je umirući izgovorio. To što je zažalio što ne umire kao član Partije, te njegove riječi duboko su dirnule i potresle sve drugove.
Prošlo je nekoliko dana, bili smo na položaju i tamo čuli da je neko iz partijskog rukovodstva rekao da održimo sastanak i predložio da se mrtvi Milorad primi u Partiju. Bila nam je bliska ta misao, draga. Bili smo i tužni. Kako i nebi sastanak o Miloradu — bez Milorada.
Kad smo se okupili, sekretar otvori sastanak. Trebalo je govoriti. A mi ćutimo, niko da počne. Svaki od nas mogao je mnogo lijepog reći o Miloradu. Ali ima nešto neobično, što nas sputava u ovom odveć tužnom i odveć svečanom trenutku. Napokon, Spasoje uze riječ:
— Drugovi, najviše što se može dati za svoj narod, za Partiju, za svoju zemlju, drug Milorad je dao. Dao je svoj život …
Još nekoliko rečenica o tome da će njegov lik živjeti u našim srcima, da će biti primjer mladima, onima koji dolaze, pa završi:
— Predlažem da se drug Milorad primi u članstvo Komunističke partije Jugoslavije.
U jedan glas prihvatismo predlog. Sekretar ustade i ozvaniči prijem. Onda Miloradu odasmo počast.
Vojo Abramović
Sjecanja
Prva proleterska brigada
