TRAGOM KOLONE

Brigadna bolnica je ubrzano evakuieana iz doline Pive. Zadužena sam da vodim apoteku. Radije bih išla u svoj bataljon, ali kako se u ovoj situaciji usprotiviti? Neko i na ovim mestima mora biti, ubjeđujem sebe. Formiram svoju grupu i krećemo prema dolini Sutjeske.

Domaćica Vuković donosi nam ražani kolač i, pružajući mi ga, veli:

— Uzmite ovo, trebaće vam. Dug je vaš put. Svaki dan po jedan zalogaj. Makar toliko; a za mene je lako, ja ostajem!

Nas četvoro dijelimo kolač. Skrećem pažnju na riječ domaćice koja nas ispraća s očima punim suza. Kao da ispraća svoje kćeri. Ljubi nas kao da smo joj najbliži rod.

Kolona je dosta brzo odmicala. Osvrtale smo se i dugo gledale uspravnu figuru domaćice koja nam je mahala sve dok nijesmo zamakli iza nekog brda.

Naša bolnička kolona odmiče preko bregovite zaravni — bez odmora. Kao da smo postali boračka jedinica. Tišina. Čuje se monotoni topot konja koji poslušno guraju krivudavim stazama noseći ranjenike i sanitetski materijal. Šumovi ljudskih koraka gotovo nečujni. Pogdjegdje se začuje kako cvrkuću ptice. Taj sklad kolone u pokretu često remeti zvuk aviona. Bližimo se gustoj šumi. I, evo, odmor u sumraku. To je upravo zastanak, da pritegnemo opanke za još teže marševe.

Borci Treceg kragujevackog bataljona Prve proleterske brigade na prilazima Sutjeske-7.Juna 1943. godine
Borci Treceg kragujevackog bataljona Prve proleterske brigade na prilazima Sutjeske-7.Juna 1943. godine

Moja grupa je u slast pojela svoj dio kolača, a ja samo jedan zalogaj. Iznenada, začuše se retki rafali mitraljeza, zatim eksplozije ručnih bombi. Blješti šuma kao da gori na sve strane.

Odjednom, zastanak. Spotakao se konj i ranjenik je pao. Niko se ne usuđuje da priupita ranjenika je li se ugruvao, niti on pušta glasa zbog bolova. On opet mora na konja, nemamo nosila. Strmina, naporno i opasno spuštanje. Čitavu noć smo išli, a vezom je ko zna koliko puta prenošeno naređenje — “brže”. Niko ne zna i ne pita kuda idemo. Slijedimo naše jedinice koje vrše proboj neprijateljevih obruča, Stoga ranjenici, bolesnici, bolničarke idu tempom koji zadivljuje.

Na nekom prevoju kolona se poremetila, konji su posustali. Skidamo lakše ranjenike da bismo rasteretili konje. Nudim konja koji mi je bio dodijeljen, ali me odbijaju — jer vele da loše izgledam i da konj meni ipak treba. Obilazim apoteku i nalazim da je sve u redu. Istina, svi su mokri do kože. Srela sam Branku Vučinić i vidjela da da se, zbog rane u koljenu, teško kreće, pa sam joj dala konja. Mali čupavko, Nurko, prati me u stopu. Nedavno smo se sreli i sprijateljili. Htjela bih da toga mališana izvučem iz ove opasne situacije, strahujem da mu se što ne desi.

Nastavljamo pokret, ali poslije kraćeg vremena — opet vatra sa svih strana. Čuju se poklici naših drugova koji jurišaju. Mi idemo za njima. Imam predstavu kao da i naša kolona neboraca probija obruč. A gotovo je tako. Požurujem kolonu. I ovog puta smo srećno prošli. Sa neke čistine zašli smo u šumu, pa se sigurnije osjećamo. Konji posustaju, padaju, dok ljudi odmiču uprkos premorenosti i gladi. Dva sanduka sanitetskog materijala, najviše prvih zavoja, ostalo je na proplanku. Zar da se to ostavi? Stala sam pored puta i djelila po jedan zavoj svakom borcu. Tako sam ispraznila jedan sanduk. Onaj drugi, prepun gaze i raznih lijekova, ponijela sam na leđima do prvog logorišta, gdje smo sve to razdijelili — malo borcima, a malo ranjenicima.

Planinske kolibe primile su mnoštvo ranjenika i bolesnika. Kiša neprestano pada. Čitav dan smo se odmarali, pa smo se prebacili do Mrkalj-klada. Tamo smo bili prijatno iznenađeni kuvanom govedinom za ručak. Ne osjećam glad, čak ni strah od opasnosti koje vrebaju sa svih strana —s čela i sa začelja, s boka i iz vazduha. Otupila sam na sve. Zajedno sa bolničarkom Ljubicom Živković obišla sam ranjenike. Kada sam se vratila u kolibicu i zaspala, sjećam se, usnula sam svoje roditelje, svoju sestru. Iz toga me prenu naređenje za pokret. Sada je kolona išla nekako veselije. Nurko je samoinicijativno nahranio i konje, a i Drugovi su se malko okrijepili. Na Dragoš-sedlu, gdje su bili položaji artiljerije 1. proleterske divizije, dobismo kratak predah. A onda — pravac Sutjeska. Mučna, krivudava staza. Najteža dotad. Kolona se miče, zastaje, konji padaju, spotiču ee ranjenici. Kolona ipak kreće. Htjela bih da nešto pripomognem, čini mi se da imam više snage nego drugi. Mrak. Ništa se ne vidi. Odjednom, bljesak svjetiljke i veza: “brže”! I zaista, kolona odmiče nešto življim tempom.

Rekoše — pravac Zelengora. Poznatim, starim stazama. Neko me uhvati. Začuh molećivi glas jedne drugarice. Kroz plač mi se obratila za pomoć:

— Vrati se sa mnom, molim te. Pala mi je kapa kod rijeke. Da je ne nađe neprijatelj, a i nezgodno je ovako …

Ispunila sam joj želju, ali kada nijesmo našle njenu kapu, poklonila sam joj svoju.

Negdje na Vrbničkim kolibama dobili smo odmor. U blizini je bila neka jedinica pratećih oruđa iz 1. brigade. Od bombardovanja na tom području imali smo teške gubitke. Jednom od drugova iz prateće jedinice, koga su zvali Bora Jovanović, parče avionske bombe odsjeklo je obje noge. Previjao se od bolova, palacao jezikom od žeđi, i jedva prozborio jedine, posljednje riječi: “Pomozi mi, doktore!”

Zbog gubitaka od bombardovanja povećavao se priliv ranjenika u bolnicu. A to je sve nas ozbiljno zabrinjavalo. Predstojao nam je najteži zadatak — proboj. A naša kolona se kretala iza jedinica 1. proleterske brigade, kojoj je bilo povjereno raskidanje obruča na Balinovcu.

Proboj! Ili — ili. Rekoše nam da i “neborci” moraju, u slučaju potrebe, prihvatiti borbu. Svi sposobni za nošenje oružja krenuli su u prvi borbeni red. Kada je počeo taj nezaboravni juriš, taj prolom mitraljeza i bombi, poklika, učinilo mi se kao da se gora prolomila i kao da se sve slilo u jedinstven huk i grmljavinu.

Odjednom, narediše: “Bolnica nalijevo krug!” Poslušali smo, dok su zle slutnje proletjele kroz glavu svakog od nas. Malo kasnije, novo naređenje: “Naprijed!” Taman se zakačili malo “zavjetrine” u pozadini, a ono — pokret. Bila je to zora 10. juna — veliki datum u istoriji 1. proleterske. Neprijatelj na Balinovcu nije uspio da odoli jurišima proletera. Probili smo se! Pobijedili smo!

Toga dana avijacija je bila gotovo bez prekida nad bojištem. Guste šume primile su naše kolone premorenih boraca i ranjenika u svoje okrilje. Kako je sladak bio taj počinak. Još se živo komentarisao proboj. Ranjenici su ćutali. Niko od njih da se požali. Svi trpe tegobe napornih marševa.

Izbili smo na područje Zagorice i Rataja. Opet bombardovanje. Nalet iza naleta. Nove gomile mrtvih i nove grupe ranjenika. “Tepih” bombi razastro se u blizini neke kuće u kojoj smo bili smjestili nekoliko teških ranjenika, dok su oni lakši odvučeni u skrovita mjesta. Srećom, nije bilo gubitaka. Na drugoj strani, tamo gdje je Ljubica Živković previjala ranjene drugove, bilo je prilično ranjenih. Morali smo tražiti nove konje za potrebe bolnice. Izgledalo je kao da je, negdje pred smiraj dana, prošla vazdušna opasnost. Posmatrala sam s Ljubicom kako zalazeći zraci sunca pozlaćuju neku zaravan preko jaruge. Odlučismo da tamo sjednemo i popričamo. Ipak, zlokobni šum, koji nam se približavao velikom brzinom, opomenu nas na to da za nas može biti još posla.

— Da se, Mrgude, spustimo u šumu! — obrati mi se ona.

Nijesam je poslušala. Jedino sam je uhvatila pogledom kako kao vihor pojuri prema šumi, da se spase — a u stvari je letjela u susret smrti. Sve se odigralo za nekoliko trenutaka. Sirene štuka, zvižduk bombi i — Ljubice više nije bilo. S njom su poginuli i neki ranjenici.

Pada prvi mrak. Okupljamo ranjene drugove. Sve bolničarke rade punom parom. I ranjenici i bolničarke s tugom pominju ime poginule drugarice Ljubice.

Nov pokret izveden je, uprkos mnogobrojnim ranjenicima i posustalim konjima (kojima ni Nurkova brižna ruka nije mogla povratiti snagu), dosta brzo. Ostali su samo najteži ranjenici, s tim da se naknadno — pošto se obezbijedi potrebno ljudstvo za njihov prenos — prebace tamo gdje se mi budemo nalazili. Oblači se. Pravi mrak. Počela je da rominja kiša. Zastanak, tajac. Sjela sam na neki panj pored staze i — zaspala. Ostala sam potpuno sama, iza kolone koja je već zamicala ka padinama Jahorine. Mrak i grobna tišina. Kuda? Nekako natrapam na kuću u kojoj su bili smješteni teški ranjenici. Provirim unutra: mrak i strah. Požurim natrag. Učinilo mi se da se u neposrednoj blizini vodi borba. Poneka granata eksplodira na domaku one kuće.

Krenem prema Miljevini. Ne osjećam nikakav zamor. Mislim na ranjenike. Idem i zastajem, tražim odgovor na pitanje kuda su se deli teški ranjenici. Da nijesu pokušali da i oni krenu “pješice”. Osjećam da neosjetno mrak neetaje i puca zora. Idem, ali nijesam sigurna da je to pravi put. Najzad, doprla sam do nekog brda iznad Miljevine i na nekom prevoju zastala. Već je bila pala noć i zvijezde su žmirkale po nebeskom plavetnilu. Sjednem i> nekako radosna u duši, počnem da osmatram unaokolo i da osluškujem borbu koja se sve oštrije razvija. Miljevinu obavila gusta magla. Puškaranje. Neprijateljeva artiljerija tuče most na šumskoj pruzi što vijuga ispod brda na kome se nalazim.

Približavam se selu, mostu i magli koja sve to obavija nekom tajanstvenošću. Parčad granate zakačila me po nogama. Pokušala sam da pretrčim most, ali nijesam uspjela. Ugledala sam strašan prizor: na mostu vise leševi ljudi i konja. Žao mi je svih drugova, ali se plašim od same pomisli da se sretnem s nekim od poznatih. Pređem most i taman sam se udaljila nekoliko koraka, opet ekeplozija granate. Jedina misao koja me zaokuplja: poginuti, u redu, samo da me neprijatelj ne uhvati živu ili ranjenu.

Tek se stišao odjek eksplozije, do mene doprije neko stenjanje. Počnem da se osvrćem okolo, zovem — bez odziva. Najednom, glas.

— Druže, ubij me, ne ostavljaj me!

Priđem bliže. Nepoznat drug ležao je u krvi, teško ranjen u glavu. Previla sam mu rane, mada je bilo sigurno da mu nema lijeka. Kako je strašno biti bespomoćna onda kada je drugu pomoć najdragocenija. Pokušavala sam da s njim porazgovaram. On je, s vremena na vrijeme, ponavljao onu ubitačnu molbu: “Ubij me!” Pitala sam se što da preduzmem. Kako ga ostaviti u ropcu? Da mu uslišim molbu i prekratim mu bolove — zar bi to bilo pravično, drugarski?! On je zaćutao, kao da je prisluškivao moje razmišljanje. A ja sam bila nepokolebljiva u tome da mu ne ostvarim njegovu glasnu želju. Možda će se spasti, jer što sve čovjek ne izdrži i ne preživi!

Pođem naprijed, možda ću uhvatiti vezu i uputiti ljude na ranjenika kome treba pomoći. Nikako se ne mirim s pomišlju da je stanje toga druga beznadežno. Tumaram po mraku, i, kada je magla počela da se razređuje, prešla sam cestu kod neke kuće, pa produžim travnjakom, da mi se ne čuje hod. Naiđem na česmu, napijem se i osvježim. Onda dođem do nekog porušenog mosta. Pređem potok onako obuvena. Na cesti ugledam — tenk. Ustuknem, a onda ipak priđem nepokretnoj gvožđuriji čim ugledah da su mu gusenice pokidane. Zavirim u tenk i tamo nađem opasač sa uprtačem, što mi je upravo ostalo kao jedina predmetna uspomena sa Sutjeske. Kuda sada — pitala sam se. Slučajno, na dvesta-trista metara ugledah utrtu stazicu kojom su naše kolone skrenule sa ceste. Pođoh tim pravcem do raskršća, pa onda obrnem desno puteljkom koji vodi pored ceste Miljevina—Foča. S vremena na vrijeme otpočinem naslonjena na tarabu koja se nalazi pored puta ili na nabrekle žile nekog starodrevnog stabla. Opet: što li je sa onim ranjenim drugom? Eto, zove me ili mi ee to samo pričinjava. Ponovo sebe preispitujem: da li sam sve uradila za njega, da li je trebalo prekratiti patnje čovjeku koji je bio u samrtnom ropcu?

Razmišljanja prekide reski šum mitraljeskog rafala. Nijesam pretpostavljala da je neprijatelj tako blizu. Ali ne pomakoh se s mjesta. Nijesam imala snage da bježim. Ipak, opasnost prođe. Posmatrala sam nekako neodređeno okolo sebe dok mi se pogled nije zadržao na stadu ovaca koje su očigledno bile uzbunjene, kao da je vuk među njih upao. Čobani su plakali i nekako su se svi, i ovce, i čobani, i četiri ili pet drugova koji su jurili stado, približavali meni. Nekoliko njih je sjelo pored mene. Pitam ih što to rade, iz koje su brigade.

— Što te se to tiče! Mi smo sa Sutjeske, drugarice! Gladni smo. Ganjamo jedno jagnje!

— Nije to ispravno, drugovi! — rekla sam im glasom koji nije prijetio, već podsjećao na neke naše obaveze prema narodnoj imovini, na neki red koga se mi moramo pridržavati i sada.

Oni su me tako prekorno pogledali da sam se stvarno prepala.

Grupa gladnih, koji su samoinicijativno pokušali da dođu do hrane, nestade za tren oka čim malo jače zapucaše neprijateljevi mitraljezi. Ostadoh sama.

Bol u lijevoj nozi otežavao mi je kretanje. Petna žila ukočila mi je čitavu nogu kao da je bila prikačena uz čeličnu šipku. Najzad, sa suprotne strane ugledah kolonu od nekoliko konja. Bolnički kurir mi reče da je upućen po ranjenike, ako ih negdje ima. Naravno, upozorila sam ga na mjesto gdje je ostao onaj teško ranjeni drug. Neko me popeo na konja i dao mi pravac kretanja. U stvari, konj je išao putem koji mu je, izgleda bio, poznat i dobro me doveo. Dok sam se kretala tim putem, avioni su kružili na širokoj prostoriji, lijevo od staze kojom me je nosio konj. Sada sam bila sve nestrpljivija, željela sam da se što prije nađem u sastavu svoje jedinice. Samoća me dotada psihički krajnje iscrpla, jedva sam čekala da se uključim u onu kolonu u kojoj se, uprkos preprekama koje savlađujemo, uvijek nalaze novi izvori samopouzdanja. Konj me sada vukao uz neko brdo prekriveno sitnim ševarom. Utrta staza ne izaziva nikakve sumnje da sam negdje zalutala. I zaista, ubrzo uđoh u označeno selo i tamo natrpah baš na apoteku i bolnicu moje divizije.

Ljubica VUKANOVIĆ

Sjecanja

Prva proleterska brigada