Alija Sirotanović , primjer skromnosti i ponos Jugoslavije
Postoje ljudi koji su ‘plivači’ u svim sistema. Ne znam kako su to uspjeli; da li je takva osobina upisana u genetskom kodu; da li ih je život tako naučio pa se vremenom postali ‘prevrtaneri’, ali samo znam da im je i ‘Titova’, a i ova ‘Alijina’ država odgovarala. Snašli su se i ponovo plivaju.
Sa druge strane postoje oni kojima je samo jedna od ovih ‘država’ uz nezaobilazni rat donijela neko dobro, dok je značajan dio i onih koje melje gotovo isti sistem u obje države. Helem nejse, nas ovdje interesuju plivači u svim sistema…
I baš nešto razmišljam, kada vidim dokle su takvi doveli ovu šaku jada od države, dokle bi dogurala ‘ona Jugoslavija’ da je Tito dopustio da nesposobni i nekompetentni ljudi zaposjednu glavne funkcije i pozicije vlasti. Sjećam se slučaja iz mostarske škole za pilote, iz koje je na zahtjev Tita izbačen njegov unuk jer je ‘hvatao krivine’.
Direktor se pokušao ulizati Titu, riječima ‘mladost je to, zaljubio se’, a Tito mu je samo hladno rekao: ‘A znaš li ti koliko košta jedan avion? I trebam ga sutra dati u ruke nekom neznalici.’ Time je bila završena svaka priča.
Obično su se takvi ljudi ispilili u vrijeme Titove Jugoslavije, gdje su stekli obrazovanje, finu direktorsku ili ‘poludirektorsku’ poziciju, lijep radnički stan i nešto ugleda u društvu. Nije bilo od njih većih titoista, komunista i Jugoslovena. Čim je ‘pukla prva puška’, oni su se ‘prešaltali’ u vjersko-nacionalne vode, promijenili dresove i retoriku i eno ih i danas – nema od njih većih Bošnjaka, Srba i Hrvata, a njihova duhovna postignuća teško je i nabrojati.
Doduše, danas imaju i po nekoliko stanova, vikendica, automobila i imanja – opasno su se snašli i u praksi proveli čuvenu Marksovu krilaticu ‘prvo materijalna baza, pa duhovna nadgradnja’. Materijalnu ‘bazu’ su već obezbijedili i sada se mogu rahat upustiti u ‘duhovnu nadogradnju’.
Eto, ova priča je primjer domaćinskog odnosa prema državi i prema svojoj kući, jer ako ju predsjednik i vladar ne poštuju, kako će je poštovati neko drugi.
Zahvaljujući Sirotanoviću ‘Tito pobijedio Staljina’
I tek tada shvatam zašto je Tito toliko volio slavnog rudara iz Breze, Aliju Sirotanovića. Sirotanović je bio udarnik i junak socijalističkog rada, koji je 24. jula 1949. godine oborio svjetski rekord u kopanju uglja. Alija Sirotanović je tada sa svojih osam komorata za osam sati rada iskopao 152 tone (253 kolica) i tako oborio dotadašnji rekord Rusa Alekseja Stahanova za 50 tona.
“Cio ovaj brezanski kraj je ponosan na našeg Aliju, i toliko godina poslije njegove smrti. On je bio ljudeskara i u isto vrijeme tako skroman čovjek. S ponosom se sjećamo priča nakon što je Alija pobijedio Rusa Alekseja Stahanova, kada se govorilo da je time Tito pobijedio Staljina. Sjećanje na Aliju Sirotanovića još uvijek nije izblijedjelo“, ističe Arif Sirotanović, Alijin brat.
“Ruski KGB je tada provodio nadzor nad tim iskopavanjem uglja, inače Rusi bez toga ne bi priznali poraz”, prisjeća se Arif.
Iz priča o Aliji Sirotanoviću ostala je posebno upamćena anegdota prema kojoj je Alija nakon svih uspjeha, kada ga je Maršal upitao šta želi, od Tita jedino tražio – veću lopatu. Napravljena je specijalno za njega i nazvana “sirotanovićka”. Teško je utvrditi šta je na ovo rekao Tito, ali je istina da se Alija nije nikako uklapao u ulizivačko-snobovske elite, a kamo li da je bio blizu svih ‘harama’ koje nudi vlast.
“Nije moje da tražim, druže Tito, jer ja sam rudar, ali ne pitam za sebe … Kad bi se moglo dovuć’ malo struje u ono moje selo Trtoriće”, kazao je Sirotanović Maršalu.
Jednom riječju, čovjek je bio skroman i tako je i okončao svoj život. Ništa nije u materijalnom smislu hajrovao od svog rekorda i pobjede nad Rusima.
Mislite da nije bio sretan? Upitajte preživjele Sirotanoviće koji ga se još uvijek sjećaju. U skromnoj Alijinoj kući nije nedostajalo radosti života. A mogao je Sirotanović, da je htio, postati jedan od ‘uglednijih stručnjaka’ pa na svojoj slavi i ugledu prvo zgrnuti ogroman imetak, pokupovati stanove, kuće i vikendice, osigurati materijalno i vlastito praunuče koje bi i u ovom sistemu ‘plivalo’ kako plivaju unučići nekadašnjih jugoslovenskih funkcionera i direktorčića.
Ali eto, Alija Sirotanović nije želio mijenjati svoj život, nije se želio hvatati posla kojeg ne zna raditi i samo je skromno kazao , ‘ljudi ja sam samo rudar, to sam što sam’.
“Mi rudari, mi smo naučili … Meni je bilo lakše raditi u rudniku, u jami dole, neg’ na vani. Ja vam vani ne mogu radit … To sam uvijek govorio i govorim. Mi smo tako obikli, mi rudari, u nas je unišla ona struja, kako kažemo … jedna … eto, volja, volja rudarima da idu u jamu i gotovo … Eto, to je tako u nas …”, kazivao je Sirotanović.
Nasmijao me je i podsjetio na rahmetli dedu Aliju koji bi imao običaj kazati: ‘ljudi, ja sam samo obični drvosječa’.
Na kraju krajeva, šta je to i sam Tito ostavio svojoj porodici i rodbini? Nisu li njegovi potomci u sadašnjem sistemu socijalni slučajevi, dok jedan obični općinski vijećnik danas gleda za vrijeme svoga četvregogodišnjeg mandata osigurati makar pola porodice.
A mogao je biti ‘učitelj učitelja’
I eto, zamišljam kako bi danas izgledao život Sirotanovića da je Alija upao u zamku svoga ega, kao što su brojni današnji ‘bošnjački velikani’, koje je iškolovao i podigao Tito te od seoskih džilkoša napravio akademske građane, a oni poneseni svojom uobraziljom o stručnosti i posebnosti uništili cijeli narod i državu.
Kako bi recimo prošao Sirotanović da je od Tita zatražio da ga postavi recimo za ‘duhovnog lidera Bošnjaka’. Ako je iko Aliji mogao ‘srediti’ titulu i diplomu, mogao je to Tito. U svim muslimanskim zemljama nesvrstanih dobio bi tada Sirotanović počasne doktorate, pa čak i onaj sa čuvenog Al-Azhara. A tek koliko je mogao ‘izganjati’ diploma raznih škola od Indonezije i Malezije, preko Indije i Pakistana, do Iraka ili pak Maroka i Tunisa. Međutim, ipak mislim da bi mu najlakše bilo da je išao preko Sirije, odnosno, Hafeza el Assada i njegovih učitelja za službenu upotrebu. Ipak je sirijska ulema za klasu iznad svih drugih.
Poslije bi se o ‘državnom trošku’ Aliji Sirotanoviću izgradio mauzolej i dan-danas bi ga obilazila većina učitelja i njihovih učenika, koji bi zatvorenih očiju očekivali da iz slike sa njegova čela poteče nur, ne znajući recimo da je cijeli projekat ‘Sirotanovićevog uspona’ bio samo marketinški potez Titovog režima. Sa druge strane, njegovi bi potomci i dalje slovili za znamenite učitelje i mudrace’, te bi nasljeđivali ‘skriveno znanje’ kao što se to danas nasljeđuje vlast u Sjevernoj Koreji.
Međutim, vrlina skromnosti sačuvala je Aliju Sirotanovića i njegovu porodicu pa i dan danas žive lijepim, mirnim i poštenim životom.
Alija Sirotanović nije želio biti čovjek sistema niti je želio svojim ličnim ambicijama i snovima o nekoj lažnoj veličini uništavati ljude oko sebe. I pored toga danas će se naći stručnjaci koji će Sirotanovićevu odluku da ‘ne uzme ništa od ovog svijeta i vlasti’ tumačiti kroz ‘zaostalost i zatucanost’ te kao ostatak ‘bošnjačkog podaničkog mentaliteta’.
To su oni koji su iskoristili prvu priliku i ujagmili i vlast i imetak kada su im bili ponuđeni. Ni na trenutak nisu zastali pa se zapitali: da li je ovo iskušenje ili ispit koji moraju položiti? Ne, oni su smatrali da je njihovo prirodno pravo da vladaju, da budu ‘duhovni predvodnici’ i sl. Toliko im je bilo loše u Titovom socijalizmu da će vam u povjerenju kazati kako su oni u ovom zadnjem ratu ‘više izgubili nego dobili’, te kako su zahvaljujući ‘stipendiji Titovog fonda znali avionom dolaziti iz Beograda u Sarajevo kao studenti’.
Kako doći do diplome?
Još jedna osobina po kojoj će ljudi pamtiti Aliju Sirotanovića jeste ta da nije volio manifestacije i dodjele diploma i plaketa, kojima su ga svako malo zasipali. Valjda je smatrao kako bezvrijedni papir ne može ispričati priču o čovjeku kojem se dodjeljuje. Znao je Sirotanović da je lični primjer najbolji.
Posmatrajući današnje štancanje diploma za zanimanja različitih profila, odlučio sam se i sam dati u potragu za ‘znanjem’ odnosno diplomama. Sa skromnim vezama koje imam u Siriji i Egiptu pokušao sam se domoći nekoliko njih. Na moje veliko iznenađenje za kratko vrijeme stekao sam četiri diplome kojima me određeni učitelji priznaju i postavljaju za svog predstavnika za Balkan. Kada sam se eto uspio domoći četiri diplome različitih škola, šta li sve mogu nabaviti oni koji djeluju preko institucija. Okušat ću sreću i u bivšim sovjetskim republikama, a nadam se da ću jednu dobiti i iz čuvene Buhare.
Jedino što su svi ovi ljudi tražili od mene kao redovnu obavezu jeste da se bavim plasiranjem istine u medijima. Stoga je iluzorno očekivati da budem recimo protiv Assada ili Al-Sisija ukoliko su mi oni omogućili da steknem tolike titule i priznanja. Svaki čovjek treba biti zahvalan svojim učiteljima, a to je ono kako ću se i ja ponijeti u ovoj situaciji.
Sa druge strane, meni su otvorena vrata širom Bliskog istoka, u svim onim državama gdje je utjecaj organizacije Muslimansko bratstvo minoran, a ne bi me čudilo, s obzirom na razvoj situacije, da me i oni pozovu i unaprijede u nekog ‘učitelja’. Naravno, stvari posmatram realno i ne želim mistificirati nijednu od ‘diploma’ kojima mi je dozvoljeno da istupam u javnosti. Međutim, druga su vremena došla i sada je već jasno da će se kada naiđe oluja mnogi kriti iza tih mojih diploma. Mi smo naravno širokogrudni i nikoga nećemo odbiti, kod nas ima mjesta za sve, stoga smo i za Evropu najprihvatljiviji.
Ali vratimo se na kraju Aliji Sirotanoviću, koji predstavlja grupu iskrenih koji nemaju potrebu da sebe predstavljaju boljim nego što jesu. Sebe uglavnom opažaju realno, vide i prihvataju svoje vrline i mahane. Također, nemaju potrebu da dominiraju nad drugima i takmiče se da bi prigrabili moć ili stekli viši status. Tolerantni su u komunikaciji i nisu pretjerano usmjereni na sebe. To ih čini otvorenim za nove ideje i mišljenje drugih ljudi.
Tako su ih opisali naučnici, a narod je ovo objašnjenje sažeo u jednu rečenicu: ‘Znak velikana je skromnost, a sitnodušje se vozi u kočiji samoljublja’.
