OD PETROVCA DO SUTJESKE

(iz komesarovog dnevnika)

U roku od nekoliko dana, po donošenju odluke o formiranju 3. krajiške, trebalo je pripremiti bataljone za ulazak i brigadu i za nove, napornije i odgovornije zadatke. Ponajteže je išlo sa odvajanjem boraca od njihovih matičnih četa.  Trebalo ih je ubjediti da ostanu u odredima, čiji je manevarski prostor ograničen, u komandama mjesta, seoskim stražama, jer su i tamo nužni, a biće im lakše. U jedinicama brigade su ostali mlađi borci. Veliki broj njih nije prošao ni kroz bivšu jugoslovensku vojsku, ali su već godinu dana ratovali i opravdali poverenje.

Postrojeni u dva bataljona i pomoćne jedinice, sa četom pratećih oruđa, slušali smo riječi Đure Pucara Staroga, Osmana Karabegovića i Slavka Rodića, koji su došli na smotru brigade i ukazali da put koji stoji pred njom nije ni lak ni jednostavan, da treba tući okupatora, njihove sluge, četnike, ustaše i druge razne neprijatelje našeg naroda, a uz to širiti bratstvo i jedinstvo u mnogonacionalnom, do krvi zavađenom narodu.

Na mnogim terenima gdje će se brigada boriti neće biti komandi mjesta, narodnooslobodilačkih odbora i drugih organizacija potrebnih Narodnooslobodilačkoj vojsci i njenoj pozadini. To treba stvarati oslobođenjem gradova, sela i krajeva. Za sve to nije dovoljno samo borbena vještina i hrabrost. Valja odvojiti zavedene od već okrvavljenih neprijatelja, valja zaštititi starce, žene i djecu, jer oni nisu krivi za zločinačka djela svojih rođaka i sunarodnjaka. To je bio naglasak u svim ovim govorima pripadnicima brigade.

Brigada je 22. avgusta 1942. godine pod zastavom i sa pjesmom krenula na svoj borbeni put.

Sa Đuranom Rokvićem krenuo sam za Bos. Grahovo da grahovski bataljon pripremim za ulazak u brigadu. Putujem i razmišljam kako će Grahovljani prihvatiti napuštanje svog terena sa ulaskom u brigadu. Sa komandantom bataljona Radom Zorićem spremih bataljon za pokret. Na putu sretosmo Nikolu Kotlu, političkog komesara 5. krajiškog odreda, koji nam reče da se formira 4. krajiška brigada i da taj grahovski bataljon ulazi u sastav Četvrte. On je već bio određen za komesara brigade i krenuo je da pripremi određene jedinice za ulazak u njen sastav.

Poslije par dana u brigadu stigoh nezavršenog posla. Karan[1] je bio iste sreće. On je pripremao Bihaćki (omladinski) bataljon, pošto je brigada u svom formiranju trebalo da ima četiri bataljona.

U brigadu sam došao pošto se bila vratila sa svog prvog borbenog zadatka, sa junački izvedene akcije u Cazinskoj krajini. Zaplenjeno je dosta oružja i municije, izbačen iz stroja znatan broj Pavelićevih vojnika. “Brigada je, pri tome, pretrpjela neznatne gubitke” — rekli su mi drugovi u štabu. Sem toga, upoznali su me i sa tragičnom smrti, mog zamjenika, partijskog rukovodioca u brigadi, Miloša Bauka. Poginuo je od bacača kojeg je sam konstruisao i izradio u radionici Drvara.

Štab 3. krajiške brigade je ozbiljno shvatio ulogu i zadatke brigade koje su pred nju postavljali prilikom njene smotre na Kamenici u Šobatovom gaju. Nismo znali bar privremenu teritoriju na kojoj će brigada operisati. Kako snabdjevati vojsku sa ishranom, municijom? Otkud nabavljati i popunjavati nedostatak tovarnih konja? Od 55 potrebnih imamo samo 17 grla. Kako popunjavati jedinice novim borcima? To su problemi za sve vojne i političke rukovodioce, a posebno za štab brigade koji je sad i okrnjen gubitkom partijskog rukovodioca brigade, prekaljenog borca metalca.

O snabdijevanju hranom i popuni jedinica novim borcima brinule su se komande mjesta i narodnooslobodilački odbori koji u Krajini funkcionišu od prvih dana ustanka. Obraćamo se Operativnom štabu za Bosansku krajinu da nam kaže kako sve te probleme rješavati i da nam pošalje zamjenu za poginulog pomoćnika komesara brigade. Predlažemo ovom štabu da izda naredbu kako bi bili što samostalniji i operativniji u rješavanju tih problema. Uz to, tražimo da nas obavještava o iskustvima starijih brigada iz napada na gradove radi pouke za nas. Tražimo benzin za punjenje flaša, kao jedinog sredstva u borbi sa tenkovima.

Operativni štab zabrinjava vojnička i politička spremnost brigade. Politkomesara Operativnog štaba Osmana[2] posebno zabrinjava koliko su vojnici sposobni — vojnički i politički — da ulaskom u brigadu pređu iz partizanske u mobilnu jedinicu.

Iskustva starijih brigada bi nam bila dragocjena. Najveći broj komandnog kadra je prvi put u položaju da komanduje većom jedinicom. Oko 50% pripadnika brigade su komunisti i skojevci. Mladi su po stažu u Partiji, a mali je broj onih iz predustaničkog perioda, ali su skoro svi, kao i drugi borci, osjetili bič i eksploataciju raznih preduzetnika i u borbi protiv njih prošli surovu školu štrajkova i demonstracija u burnim predratnim godinama. To je ulijevalo povjerenje da neće biti zadatka koji padne u dio Trećoj, da ga neće izvršiti. Ali je ostalo još mnogo da se uradi da bi se brigada osposobila za nanošenje udaraca neprijatelju prema svom broju i naoružanju.

Treba osposobiti intendanturu za ishranu boraca; treba organizovati sanitet za liječenje oboljelih i ranjenih boraca, zašto nam nedostaje medicinsko osoblje; treba stvoriti međusobno povjerenje jedinica u borbi, jer su se prvi put našle zajedno u ovolikom broju; treba uzdići komandni kadar da zna efikasno koristiti ljudstvo i oružje u koordiniranim akcijama i u sadejstvu sa drugim jedinicama. Zbog svega toga je štabu brigade potrebno da upozna iskustva drugih jedinica kako bi te nedostatke brže otklonili.

Poslije borbe u Cazinskoj krajini brigada odlazi na područje Ključa i Gornje Sanice. Štitimo omladinske brigade koje sabiraju ljetinu u Gornjoj Sanici i spremaju zimnicu za vojsku i narod. Spriječavamo prodor ustaša, domobrana i četnika od Banje Luke i Bronzanog Majdana za Ključ i Mrkotijić. Muslimanska sela su pusta, narod je pobjegao u obližnja mjesta, koja su u rukama neprijatelja. Vidi se samo poneka koka, koja se nije dala uhvatiti prilikom bjekstva domaćinstava. Pobjegli su iz straha od Drenovićevih četnika, koji su vršili odmazdu nad nevinim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom. A neki su pobjegli ispred partizana, osjećajući se krivim zbog svojih članova porodice koji su im se svrstali u ustaške i domobranske redove. Krajiški domobrani u prvo vrijeme nisu bili bezazleni.

Intendantura nam je neorganizovana, pa se po koji dan i gladuje. Voća ima dosta, ali se bez hljeba ipak ne može. Dobijamo i samostalni bataljon “Zdravko Čelar”, kao 3. bataljon brigade. Pridošlo je nešto i novih boraca, a došle su i djevojke sa područja Drvara i Petrovca, koje smo zadržali u brigadi, Ne vraćamo ih kućama kao što smo to činili ranije. Neka ih kad hoće da se bore! Raspodjelili smo ih po četama i snabdjeli sanitetskim torbicama. Neke od njih je trebalo i ubjeđivati da to prihvate. Došle su da budu borci sa puškom u ruci.

Poslije par dana, od ljudstva uzetog od sva tri bataljona formiran je i Četvrti. Nekoliko dana nakon toga stiže i naredba od operativnog štaba za napad na Bihać, gde će učestvovati i Treća. To će biti njena prva akcija na grad, na veći neprijateljski garnizon. Pruža nam se prilika da vidimo snalažljivost komandnog kadra u većim i složenijim operacijama u sadejstvu sa drugim jedinicama. A i da se snabdijemo sa municijom i automatskim oružjem, sanitetskim materijalom, tovarnim konjima, jer sad ih još više treba za četiri bataljona.

  1. novembra 1942. godine počela je bitka za Bihać. Treća napada preko Žegara. Poslije jače puščane i puškomitraljeske vatre nastaje malo zatišje, a ponegdje i povlačenje. Zazire se od svake kuće. Ljutimo se na štabove bataljona i komande četa, što brže i sigurnije ne nastupaju na svom pravcu. Istovremeno se divimo 1. krajiškoj brigadi koja na našem desnom krilu ujednačenom borbom gura i tare kao valjak, sve što se pred njom zatječe. Starija je to brigada, a izvukla iskustva iz bitke za Ključ, Jajce, Prijedor.To tješi štab Treće.

Poslije dva dana teških borbi Bihać je bio oslobođen. Stekli smo novo, dragocjeno iskustvo, a i zaplijenili ono najnužnije za opremu borbenih i pomoćnih jedinica. Drug Osman stiže u štab brigade i najavi nam dolazak druga Tita, koji će biti kod nas i na ručku. Naređujemo 4. bataljonu, koji se našao najbliže štabu brigade, da se postroji i pozdravi Vrhovnog komandanta NOV i PO Jugoslavije. Radujemo se što ćemo vidjeti Tita.

Sa drugom Titom stižu Lola Ribar i Čiča Janko.[3] I njih prvi put viđamo. Za vrijeme ručka rekoše nam da se formira 1. proleterska divizija i da 3. krajiška brigada ulazi u njen sastav. Pored naziva “proleterska”, to je i prva divizija Narodnooslobodilačke vojske. Valja opravdati dato nam povjerenje!

  1. novembra 1942. godine brigada je stavljena pod komandu 1. proleterske divizije. “Širenje bratstva i jedinstva među našim narodima zaloga je naše pobjede” — rekao je borcima i rukovodiocima 3. krajiške drug Tito u Petrovcu.

Kroz tri dana po ovom saopštenju krenuli smo za centralnu Bosnu. Napuštamo Krajinu i u njoj organizovanu pozadinu: komande mjesta, narodnooslobodilačke odbore, bolnice, razne radionice za opravku i izradu oružja, odjeće i obuće za potrebe boraca, organizovanu mrežu partijskih ćelija i komiteta koji su obezbjeđivali normalno funkcionisanje svih organizacija i institucija u pozadini i uz to obezbjeđivali nove borce za vojne jedinice.

 U centralnoj Bosni

Definitivno se odvajamo od Krajine. Zima je već počela. Brine nas kako će borci to prihvatiti. Da neće biti kolebanja i osipanja? Svaku priliku koristimo za konferencije i sastanke. Objašnjavamo politički značaj akcija u koje idemo i snagu naše divizije. Cela partijska organizacija i organizacija SKOJ-a su mobilisane na tom planu. Od Čađavice je pobjegao jedan borac iz 1. bataljona. Koristimo to za jačanje budnosti.

Na Sitnici i Čađavici 18. 9. 1942. smo već naišli na jak četnički otpor, ali 3. krajiškoj i 1. proleterskoj brigadi nisu se mogli dugo odupirati. Iskustva iz bitke za Bihać su poslužila 3. krajiškoj kod zauzeća Jajca. Dobro pripremljenim i organizovanim napadom Jajce smo zauzeli uz minimalne gubitke ljudstva i krenuli dalje. U centralnoj Bosni susreli smo se sa velikim teškoćama na koje su nas na Kamenici upozorili drug Stari (Pucar), Osman i Slavko.

U Maslovarama su četnici dali jači otpor, ali su i odavde pobjegli. Iz sela Snjegotine i drugih srpskih sela narod bježi ispred nas. Skupili su što su mogli na brzinu, potovarili na kola i poprtili na leđa, a pred sobom gone stoku. Čuje se lavež pasa i jauk djece. Teško nam pada taj strah naroda ispred nas. Na brzinu šaljemo jedinice da ih preteknu, zadrže, ohrabre i vrate nazad u selo. Četnici su ih zaplašili. Rekli su im da ćemo se svetiti za majske zločine, koje su oni počinili nad našim ranjenicima, odbornicima i partizanskim porodicama.[4]

Muslimanski dio stanovništva nas lijepo dočekuje i prijateljski se odnosi prema nama, ali muškarci ne žele da se uključe u borbene jedinice. Dio hrvatskog stanovništva, posebno u okolici Kotor-Varoša, neprijateljski je raspoloženo prema nama. Tada smo shvatili svu težinu stvaranja i širenja bratstva i jedinstva, što nam je u Petrovcu stavio na srce drug Tito, kao zalogu naše pobjede. Za ostvarenje tog cilja od svakog borca treba napraviti političkog komesara! To nije lako ni jednostavno, tim više što svakog dana dolaze novi borci i iz sredina koje nas se plaše i od nas zaziru. Neki od njih misle da će im to biti zgodna prilika i za osvetu.

Na političkim radnicima leži velika odgovornost. Oni djeluju i danju i noću, u borbi i na odmoru. U tome im veliku pomoć pruža i politodjel brigade. Među njima je izvršena podjela rada. Rukovodilac politodjela pomaže Đuri Lončareviću, pomoćniku komesara brigade na uzdizanju partijskog članstva i u prijemu novih kandidata za članove Partije. Drugi pomažu u radu SKOJ-a, a treći kulturni rad u brigadi.

Kulturni rad nam zadaje najviše briga. Krajišnici kao da nemaju mnogo smisla za horske pjesme i dramu. Kada bi se u kulturni rad uvrstile pjesme “Oj Katice preko Kamenice” ili “Odbi lađu od kraja”, čik onome koji bi Rodiće sa Borovca pobjedio. Ali, seljačke pjesme nemaju kulturni atribut. Što se tiče zabavnog života, tu prigovora nema. Svaki bataljon ima harmoniku sa dobrim harmonikašem. One su za sada jedino sredstvo za zabavni život u brigadi i podesno sredstvo za kontakte sa seoskom i gradskom omladinom.

Prva divizija se sa svoje tri brigade raspodelila na prostoru od rijeke Vrbanje do rijeke Bosne. Svaka brigada dobila je širok manevarski prostor i veliku samostalnost u vojničkom i političkom djelovanju. Valja pokazati vojničku snagu i time staviti narodu do znanja da četnici nisu vojna sila kao što su se predstavljali. Valja razviti politički rad u narodu, uporno i strpljivo djelovati da shvati narodnooslobodilačku borbu i razlikuje prijatelje od neprijatelja. Uz svakodnevne borbe sa četnicima, ustašama i domobranima radilo se vojnički i politički. Komandnom kadru u najvećem broju nedostaju potrebna vojnička znanja, pa se poslije svake značajnije borbe drže vojna savjetovanja i na vlastitom iskustvu uzdiže komandni kadar. Koristi se svaki odmor i vrijeme kada je koja jedinica u rezervi za najnužniju obuku. Mnogo je mladih bez najelementarnijih vojničkih znanja, a i svakog dana dolaze novi, te obuka s vojnicima kroz čitavu narodnooslobodilačku borbu nije skidana sa dnevnog reda. Uporedo sa vojnim akcijama drže se konferencije po selima i koristi svaka prilika za razbijanje četničke propagande i sticanje povjerenja kod naroda u Narodnooslobodilačku vojsku.

Poslije oslobođenja Prnjavora od strane jedinica 1. proleterske brigade, 3. krajiška je uz pomoć Kraljevačkog bataljona oslobodila Teslić, čime je stvorena velika slobodna teritorija. Teslić je bio jači garnizon, branilo ga je preko 1.700 fašista[5] naoružanih savremenim oružjem. Vojnički uspjesi i političko djelovanje ulijevaju povjerenje naroda u Narodnooslobodilačku vojsku, pa se i četnici, koji nisu učestvovali u zločinima, počinju vraćati kućama. U oslobođenim selima formiraju se narodnooslobodilački odbori. Politički komesar divizije, drug Filip Kljajić Fića, upozorava nas da se za odbornike ne biraju četnički simpatizeri, ali se u tome uvijek ne uspjeva. Oni se biraju na seoskim konferencijama, pa kakva sredina takvi i odbornici. Ponekad se izabere i poznatiji četnički saradnik. Vele, kad odu ovi, on će nas štititi od četnika.

Preko Neretve

Štab 1. divizije nas je 29. januara 1943. godine obavijestio o pripremi jedinica i pokretu prema Travniku. Osujećena je povoljno stvorena situacija za zauzeće Žepča, Doboja i Dervente, što je bilo u planu Prve divizije.

Prva divizija napušta centralnu Bosnu, ali je četnicima ne prepušta. Na području ostaje novoformirani IV odred, dobro naoružan zaplenjenim oružjem na Tesliću, sa zadatkom da za svoje omasovljenje i učvršćenje narodnooslobodilačkih odbora koristi povoljno stvorenu situaciju. Iz centralne Bosne se treba izvući. Neprijatelj ne smije znati u kom smo pravcu otišli. Mijenjaju se nazivi brigada, bataljona i štaba divizije radi prikrivanja našeg pokreta. Putuje se u tišini, pod zaštitom mraka, pošumljenim i teško prohodnim terenima. Kolona se kida i često čuje: Čelo stoj! Začelje brže!

Odmaramo samo toliko da bi se nešto na brzinu skuhalo za jelo. Prelazimo 4. II 1944. prugu Travnik — D. Vakuf, pored željezničke stanice Goleš i stižemo u zaselak Podbrđe. Računamo da ćemo se tu odmoriti i borce nahraniti, ali stiže naredba štaba divizije da se pokret bez odmora nastavi. Oko 12 časova, 7. februara stižemo u Gornji Vakuf, i poslije šestodnevne maršrute u selima Orašac i Trnovac imali smo jedan dan odmora. Tu smo našli jedinice 5. (crnogorske) brigade, koja je već ranije stigla iz centralne Bosne.

Narod primjećuje da se naša vojska povlači. Uplašen je i prema nama rezervisan. U G. Vakufu dajemo priredbu za narod, prvu od kada smo u sastavu Prve divizlje. Nije bila na nekom naročitom nivou, ali je poslužila da se sa narodom povežemo i političkim uticajem razbijamo njegov strah i rezervisanost. Neprijateljska ofanziva na slobodnoj teritoriji je u punom jeku. Zbog toga se naše jedinice i povlače. U brigadu dopiru glasovi da je narod kod Petrovca i Drvara stradao, da Nijemci pustoše sela. Borci su uznemireni. Sad se usmeravamo na to da im objasnimo da ni to sve ne mora biti tačno, da su naše jedinice i organi vlasti učinili sve da se narod spasi. Na tom pitanju mobilišemo celu brigadu da naplati dug Nijemcima i spasi ranjenike i narod koji se pred njima povlači.

Prvoj diviziji palo je u dio da štiti odstupnicu naših jedinica i 4.000 ranjenika. Na putu povlačenja ispriječio se Prozor. Uporno ga brane Talijani svim vrstama oružja. A sa pravca Bugojna i Travnika, na širokom frontu, uporno pritišću na naše položaje Nijemci, ustaše, četnici, milicija, domobrani. Front se rasteže, brzo se manevriše jedinicama brigade pa i bataljona, stavljajući ih pod komandu drugih štabova divizije. 3. divizija napada Prozor, ali ga ne osvaja. Vrhovni štab naređuje našoj brigadi da sa svoja dva bataljona pomogne 3. diviziji. “Prozor mora pasti” — rekao je Tito. Upućujemo 1. i 4. bataljon sa zamjenikom komandanta brigade Vladom Bajićem. 3. divizija je ponovila napad. Naši bataljoni su stigli kad je već skoro sve bilo gotovo. Borba je bila teška. Talijani su majstori u odbrani, ali im je sve bilo uzalud.

  1. februara do 6 časova ujutro Prozor je bio oslobođen. Povlačenje je nastavljeno, ali sa evakuacijom ranjenika ide sporo. Naše borce u nošenju ranjenika zamjenjuju zarobljeni Talijani.
  2. februara stigla je i 8. (hrvatska) brigada 7. (banijske) divizije. Od Bugojna Nijemci, ustaše i milicija, uz upotrebu avijacije, tenkova i drugih borbenih sredstava, i pored naše jake odbrane, ušli su u Gornji Vakuf. Na frontu iznad Gornjeg Vakufa naše snage svakog dana se smanjuju. Pojedine brigade se izvlače iz borbe i produžuju povlačenje već ranije određenim pravcem.
  3. februara na položaje naše brigade preduzeli su dijelovi 7. divizije, te i mi krenusmo putem ostalih naših jedinica. Na putu prema Konjicu stiže nam naredba Vrhovnog štaba da se radi spore evakuacije ranjenika povratimo na položaje da bi se dijelovi 7. divizije mogli povući. Naš 4. bataljon nas obavještava da su mu nestala 3 borca. Pretpostavlja da su se vratila za Krajinu. Dakle, dezertirali!

Nijemci žestoko i bez predaha pritišću na naše položaje. Tuku artiljerijom, bombarduju avijacijom, a potom pod zaštitom tenkova navaljuju pješadijom. Napuštamo pojedine čuke i uz protivnapade ponovo osvajamo. U pomoć nam stiže jedan bataljon 4. (crnogorske) brigade a potom i ostali dijelovi ove brigade. Prema Oglavku, Kobili, Voljicama i Planici, Nijemci nadiru i pokušavaju da osvoje naše položaje sa lijevog krila. Vrhovni štab stavlja u zadatak Karanu, komandantu brigade, da sa dva bataljona, uz pomoć Sedme banijske i 1. bataljonom 4. brigade potisne Nijemce nazad i onemogući im prodor prema Prozoru. U pomoć su stigli i tenkovi zarobljeni na Prozoru. Nijemci su se uz velike gubitke povukli, ali smo i mi imali 15 mrtvih i 20 ranjenih. Iz sela Voljice i susjednih sela ustaški raspoloženo stanovništvo povuklo se sa Nijemcima. U ponekoj kući ostao je starac ili starica da čuvaju preostalu imovinu. Postepeno se izvlače pojedine jedinice i kreću pravcem povlačenja.

Sve do 9. marta 1943. godine uporno smo branili naše položaje. Od tada smo se, uz žilavu odbranu, postepeno povlačili. Naveče 14. marta počeli smo u Jablanici prebacivanje preko srušenog mosta na lijevu stranu Neretve, gdje je već bilo puno četničkih leševa. Nailazi se i na gomile naših mrtvih boraca i konja potučenih od neprijateljske avijacije, kao i na nosila na kojima leže mrtvi ranjenici i tifusari. Na nosilima se pronađe i poneki živ borac. Oni koji su nosili ostavili ih i pobjegli od neprijateljske avijacije. Već 3 dana, kažu niko im ne dolazi, niti su šta jeli.

Ispred nas je prošlo na hiljade boraca NOVJ i oko 4.000 ranjenika, a sela su siromašna. Naši intendanti zbog toga ulažu ogromne napore da prehrane borce.

Otrgli smo se od Nijemaca koji su nas pratili od Bugojna i Travnika. Tragom naše bolnice povlačimo se prema Boračkom jezeru, i sprečavamo nadiranje neprijatelja od Konjica. Nailazimo na sve više živih ranjenika i tifusara ostavljenih od svojih pratilaca. Zbog iscrpljenosti boraca od više dnevnih borbi, nesanice i gladi, moramo ih više angažovati za nošenje jednog ranjenika. Veliki broj njih su već odvojeni za to. Prisiljeni smo da neke i ostavljamo. Intendanti pod zaštitom borbenih jedinica konfiskuju hranu u četničkim kućama sela Bjelimići. Nešto hrane stiglo je i od Trebinja. Oskudne su porcije boraca, da bi više dobili ranjeni i bolesni drugovi. Oni su toga svjesni i za njih gladuju.

Gola hercegovačka brda sa ponekom grupom kuća sve veće udaljavanje od voljenog kraja nepovoljno utiče na raspoloženje boraca. Iz 2. i 4. bataljona nestalo je 17 boraca. Štab brigade i štabove bataljona to ozbiljno zabrinjava. Donosimo presudu o kazni strijeljanjem u njihovom odsustvu. Presuda se sa širokim političkim objašnjenjem saopštava svim borcima. Ishrana boraca i konja je vrlo slaba u siromašnim hercegovačkim selima. Gladuje se svakodnevno, a zadržavanje na tom terenu se oteglo. Nestrpljivo očekujemo dijelove 7. divizije, koji treba da nas smjene. Uzalud smo se radovali. Zahvatio ih je tifus i druge zarazne bolesti. Ostajemo na tom terenu dalje i produžujemo gladovanje.

  1. aprila smjenjuje nas 7. krajiška brigada. Prošlo je 18 dana gladovanja i čarkanja sa nekoliko četničkih grupa koje su se nalazile u okolici Konjica. Krećemo prema Kalinoviku, uz veliko raspoloženje boraca, jer su nenaviknuti na čekanje bez većih borbenih akcija.

Na putu prema Kalinoviku stiže nas grupa žena. Na leđima su im kolijevke sa malim bebama, a za suknju im se drži još poneko odraslo dijete. Krenuli su od Bos. Petrovca u potragu za muževima i dječjim roditeljima. Gledamo tu grupu žena sa malom djecom i razmišljamo kako okupator sa ustašama i četnicima hara našom rođenom Krajinom. Svaki od nas misli na svoje najbliže i steže ga tuga.

  1. aprila naveče jedinice su u koloni sa pjesmom ušle u Kalinovik. Naroda je bilo malo, ali nas je sa simpatijom dočekao. Sjutradan smo krenuli dalje prema Foči, a grupu petrovačkih žena sa djecom ostavismo u Miljevini, kod komande mjesta. Borci sa suzama u očima ljube djecu i opraštaju se sa svojim ženama, vraćaju se na svoje mjesto u kolonu i kreću dalje. Ostavljaju žene sa nejakom djecom na teritoriji po kojoj vršljaju četničke bande.[6]

Borbene jedinice su se 9. aprila našle s druge strane rijeke Drine. Kod Ustikoline, pomoću jedne skele, 1. proleterska brigada se prebacila prije nas. U Foči su bili Talijani, a ispred 1. i 3. brigade našli su se dijelovi talijanske divizije “Taurinenze”. Brzo smo stupili u kontakt sa neprijateljem. Aprilski kišoviti dani, sa isprekidanim izmaglicama koje su se vukle po zemlji, otežavali su borcima vidik i zaklanjale neprijatelja. Preko brdovitog, šumom prekrivenog i u magli uvijenog terena, odjeknule su bombe i osule se paklene puščane vatre sa obje strane. Pod zaštitom magle naše jedinice izmiješale su se sa talijanskim. Ne zna se ko koga goni. Talijani su ipak bili brži. Prije su od nas stigli u Čajniče, ostavljajući iza sebe veliki broj mazgi pod tovarom sa raznovrsnom spremom. Mnoge mazge su ležale mrtve, zajedno sa talijanskim vojnicima i oficirima. Poslije jednog dana i mi smo se našli u Čajniču. Talijana tamo više nije bilo. Uništili su što su stigli, ali nisu imali vremena da unište sve. Ostalo je dosta i za nas: brašna, makarona, masti, oruđa i municije bilo je više nego što smo mogli potjerati. Ostaje dosta i za druge jedinice divizije.

Sjutradan smo krenuli za selo Metaljku, a jedinice 1. brigadne ostale su u Čajniču. To je već bio i kraj bitke na Neretvi. Na Metaljci sam ostavio brigadu i krenuo na viši partijski kurs pri Vrhovnom štabu, koji je počeo u Govzi kod Miljevine. Poslije 38 dana, skoro pri završetku, kurs je prekinut u Rudinama, novom ofanzivom neprijatelja. Počela je bitka na Sutjesci. Obaviješteni smo da smo opkoljeni, da nas stežu sa tri obruča. Kurs valja prekinuti i vratiti se u svoje jedinice. 3. krajišku nađoh na čelu kolone 1. divizije koja ima zadatak da probije obruče, stvara koridor i olakšava drugim jedinicama i ranjenicima da se izvuku iz blokirane Zelengore.

Kad smo se nakon godine ponovo našli u Krajini, doznali smo da su pobjegli u jedinicama 5. krajiškog korpusa i da služe primjerom borbenošću i iskustvom u ratovanju. Mnogi od njih su postavljeni za rukovodioce. Neke sam i ja docnije dobio u 53. diviziju. Nostalgija za svojim krajem odvukla ih je iz 3. krajiške brigade, ali su ostali vjerni narodu i revoluciji.

Simo TADIĆ

Sjecanje

Treca krajiska brigada

[1] Nikola Karanović, komandant 3. krajiške brigade.

[2] Osman Karabegović.

[3] Moša Pijade.

[4] U vezi sa ovim, politodjel naše brigade izvještava 11. 1 1943. god. Centralni komitet KPJ da su četnici od maja 1942. god., pa do našeg dolaska u centralnu Bosnu, neograničeno gospodarili selima i uspjeli zatrovati srpsko stanovništvo svojom propagandom i zaplašiti ga da ćemo mu se svetiti za počinjene zločine.

 

[5] Izveštaj ustaškog doglavnika Adamage Mešića od 5. jan. 1943. — Zbornik, dok. Nora-Tom IV, knjiga 9, dok. 176.

[6] Tu, između Kalinovika i Miljevine četnici su u julu 1944. god. ubili malog Radu Šljivara, omladinca, kurira 1. bataljona i štaba brigade, omiljenog od svih.