OMLADINSKA ČETA U BORBI NA BOROVNU

OMLADINSKA ČETA U BORBI NA BOROVNU

Omladinska četa 3-eg (Kragujevačkog) bataljona Prve proleterske brigade formirana
je početkom februara 1942 u Foči, odmah poslije dolaska proleterskih jedinica i Vrhovnog štaba, od omladinaca iz mjesta i Dječjeg doma koji je tamo postojao.

Poslije kraće vojničke obuke i političko-vaspitnog rada, četa je krajem marta 1942, u sastavu 3-eg bataljona, imala prvo vatreno krštenje u borbi sa četnicima na prostoriji Međeđa—Pešurić—Dub. Otada pa do oslobođenja naše zemlje učestvovala je u svim akcijama svog bataljona, a podmlađivala se novim borcima iz krajeva kuda je prolazila Prva proleterska brigada.

U borbama u Petoj ofanzivi poginulo je trinaest drugova i drugarica1, od toga za jedan dan na Borovnu devet, među kojima i narodni heroj Serif Loj o. U Bici na Sutjesci rukovodioci su bili:

komandir čete — Mate Bošković, ribar iz Baške Vode;

zamjenik komandira — Božo Hadživuković, đak iz Foče;

politički komesar čete — Luka Božović službenik iz Foče;

zamjenik političkog komesara — Marija Jagodić-Maca, radnica iz Kragujevca;

vodnici: Serif Lojo, radnik iz Foče, Vaso Elez-Crni, radnik iz Foče;

politički delegati vodova: Ante Tuka, đak iz Vareša, Blažo Hadživuković, đak iz Foče.

U šumi ispod Mrkalj-Klada stoljetna bukova stabla su naše naselje. Široke grane s mladim lišćem štite nas od kiše, ali ponegdje se opuste, pritisnute težinom vode, i izruče mlazeve
po ogrnutim šatorskim krilima i vatrama.

Dim se miješa s pramenovima magle. Rafali mitraljeza i povremeni odjeci topova nadjačavaju hučanje Sutjeske i potoka oko nje. Ispod
nas protiče potočić koritom uklesanim kroz stijenje i isprepletene žile. Žubori i klokoće. Njegov šum prosi jeca oštro stropoštavanje vode, koje djeluje nekako čudno u ovom haosu
zvukova. Kiša čas jenjava, a čas jače pljušti . . . I rafali.

Vatre se održavaju dodavanjem siuvaraka. Proređuje se magla. Sve brže promiču njena povjesma. Kroz rasturenu maglu, nedaleko od nas, nazire se vodopad potočića niz okomitu
stijenu. Na početku uzak i nerazdvojen, a u podnožju srebrnasto rasut u izmaglicu izlomljenih kapi.

Potočić se stalno obnavlja i novom snagom nosi sve ka Sutjesci. Znamo
da sad, u ovo vrijeme, nadošla Sutjeska valja sve — drvlje i kamenje. Povjetarac stresa grane i raznosi maglu. Naše se vatre sve više rasplamsavaju. Svako bi htio da su mu i ruke i  leđa bliže toplom plamenu. Iz šatorskih krila, opanaka i cipela cijedi se voda. Zivahnula lica. Poneko se strese i iscijedi titovku.

— Čuvajte se da nabacim ove grane. Danas neće biti aviona, veli Serif.

Mate zavija tanku cigaretu od ostavljenog pikavca i prašine iz džepa.

— Bezec, bezec, bezec . .. javi se više glasova.

Jedna na šestoricu. Treba zagrijati i pluća. Otkravili smo se i ogrijali ruke. Lica su nešto blažeg izraza, iako oštrih crta. Ruke sasvim dječačke. Mršave i blijedoplave. Malo se razgovara. Okupljamo se i sjedamo na povaljena i još neistruljela stara stabla. Četna konferencija.

— Sutra se treba probiti. Neprijateljski obruč se sve više steže. S nama su drug Tito i Vrhovni štab. Iza nas su ranjeni i bolesni drugovi. Partija i drug Tito traže da hrabro
izdržimo sve teškoće i borbe . . . Poslednje goveđe meso dobili smo danas. Naći ćemo nešto i kod Nijemaca… — kratko reče komesar.

— Napadaćemo Borovno na desnoj obali Sutjeske. Juče je 2 bataljon bio otjerao Nijemce s tog položaja i zaplijenio nekoliko „šaraca”, ali su ga Nijemci ponovo zauzeli. Naši nijesu bili dovoljno oprezni. Nijemci su se ukopali i napravili manje „bunkere”. Idemo na jiuriš da ih rastjeramo. Napad će biti pred zoru. Treba pregledati oružje i sve pripremiti. Učestvuje cijeli naš bataljon. U akciju ide i 2 bataljon. Treća četa biće prethodnica, pa mi za njom — objasnio je komandir sjutrašnji zadatak. Diskutovalo se.

— Mislim, osnovno je da se dobro pripremimo. Teško ćemo se snaći kroz šumu dok ne dođemo do Sutjeske, a onda ima nas koji dobro poznajemo teren oko Tjentišta. Kad smo
maršovali za Čemerno, u Trećoji ofanzivi, na Tjentištu smo imali prvi odmor, a drugi u Suhoj, kod ona dva mostića. Ako održavamo dobro vezu i udarimo jednovremeno, pobićemo ih kao miševe — veli Božo, zamjenik komandira.

— Juriš i bombe treba da riješe stvar. Mitraljezi ne smiju „dobiti zastoj”, ako hoćemo da sigurno izvršimo zadatak. Silovit juriš ima sve da ih rasprši, — objašnjava vodnik Lojo. A Crni dodade:

— Ako bombaši i mitraljesci budu sadejstvovali kao na Trovrhu i Ivan-Sedlu, neće izostati pobjeda.
— Predlažem da se sakupi nešo municije za mitraljesce. I drugo, da u borbi ne zaostajemo za starijim drugovima — reče Božo Pejović, puškomitraljezac.

Vjerovatno ćemo naći dosta municije i drugog materijala u rovovima. Bolje bi bilo da ništa ne diramo, dok ih ne dotučemo i pretjeramo preko Sutjeske. Samo malo municije nabrzinu,

— predlaže Benzon, pomoćnik puškomitraljesca.
— Drugovi, molim vas da i ja sjutra idem u borbu, pošto konji ostaju s komorom — kaže Jovče, trinaestogodišnji konjovodac kod mitraljezaca.

— Mali si, a biće naporno. Viša je puška od tebe.
— Pa ja je ionako nosim i još vodim konja, a znam da pucam. Imam deset metaka, pa ako mi nestane — tražiću.

I Boro nije veći, pa ide u svaku akciju. Ja ću uz Ratka, ne brinite se za mene. Nije se imalo kud. Razlozi su bili aibjedljivi. Teško mu je da se odvoji od svojih drugova — mitraljezaca.
Svako je imao ponešto da kaže i predloži. Govorilo se kratko, kao da je borba počela. Zadatak je shvaćen. Situacija je jasna. Nema razlike između četne konferencije i jučerašnjeg partiskog sastanka. Mate zaključi konferenciju, a Aco i Crni počeše našu
omiljenu pjesmu:

Mi ne damo zemlje naše
Da je gaze fašisti…

Prihvatila je cijela ‘četa. Po grupama sjedimo oko vatri. Čistimo oružje. Negdje se pjeva, a negdje razgovara. Bliži se veče. Sunce se danas nijednom nije pojavilo. Ni kod zalaska.
— Ove godine bih završio akademiju. Možda bih ovuda prolazio na izlet za Maglić i Volujak. A sad . . . moramo na Sutjesku — u proboj . . . I ovi su drugovi u partizanima . . . pokazuje sliku Božo. Maca gleda drugu sliku i dobacuje Aci:

— Bre, Aco, mnogo si se promenio. Ovde si s tom lulom izgledao kao pravi mali Englez. Bio si zgodno đače. Da li su te zagledale sarajevske devojke?
— Još sam mlad, samo neka se rat završi, pa bi se čovjek malo i dotjerao, ne ostaje dužan Aco.

Rašid i Milan rastavili puškomitraljez i sve okvire. Podmazuju i čiste svaki metak i djelić. Ne čuju ni razgovore ni pjevušanje. Pomažu jedan drugom i štede riječi. Crni se osvrnu na njih:
— Sto ste se odvojili vas dvojica? Kao da niko više nema puškomitraljez. Dotjerujete ga kao mladu.

— Ovo nam je i djevojka i mlada, odgovori Rašid. Bolje je da pjevate bez nas. Malo je vas u grupi. Čuli bi se naši „lijepi” glasovi. Kad vas se više okupi pomoći ćemo i mi. Lojo nam priča o svom triftarskom i splavarskom životu.

— Nije uvijek lako na Drini, makar da joj poznaješ virove i tjesnace. Kroz njene brzake svakodnevno smo se probijali s veslima i pjesmom. Pri polasku volio sam pjevušiti: „Da zna zora . . . ” U triftu najmilije mi je bilo razbijati lagere. Prvi put sam to naučio na Tari. Usred gomile balvana pomjerio sam samo jedan i jedva sam umakao iz lomijavine i propadanja.
Zastade malo, pogleda Crnog i nastavi:

— Često su triftari nalazili smrt u vrtlozima Drine i Tare koje su nam bile i hraniteljke i neprijatelji. Radilo se od zore do mraka. A hranili smo se najčešće suhom purom. Onako gladni, mokri i prozebli gutali smo kao vuci četvrtaste komade koje bi kuhar otsijecao tankim kanapom. A plata? Mala, brate, pola pojedeš u puri. Da, nije bilo lako . . . Neće
se to više vratiti.

— Nije ni nama bilo lakše — javi se Crni, bivši kovač.

Za te iste splavove kovali smo i sjekli vam klamfe. Dok ste vi gazili Drinu i izbjegavali vrtloge i brzake, mi smo se kupali u znoju. A uveče, ne možeš ni da legneš akamoli da spavaš. Preko hljeba nije ni nama preticalo . . . Jovče i Boro, najmlađi u četi, već su zaspali. Podrhtavaju od hladnoće. Marija ih pokriva. Posmatra je Dragica kako ih pažljivo i nježno gleda podavijajući krajeve šatorskog krila i ne izdrža:

— Kad smo ovako blizu Foče često mislim na majku, da li je živa i hoću li je vidjeti.
Pjesma je ugasnula. Razgovori su rjeđi i tiši. Vatre polako trnu. Mnogi drijemaju.

Noć poodmakla. Stravična tamna noć. Javi se Mate.
— Pokret!

Kao magnet sve podiže na noge. Oživjelo nkše naselje. Prikupljamo se. Ko je malo drijemao stresa se od hladnoće. Uskoro se izdužuje kolona. Tišina. Čuje se samo krckanje suvih grana i poneki tup pad na klizavoj, raskaljanoj stazi. Gusta magla i pomrčina. Ne
vidi se prst pred okom.

Gubimo stazu i probijamo se kroz šumu. Uhvatili se za ruke ili odjeću. Odmičemo polako, vrlo polako. Često zastajkujemo. Prethodnica traži bolji prolaz.
Stalno se prenosi jedva čujna komanda „tišina”. Svi smo napregnute pažnje. Svaki pad ili lomljenje grana izgleda da se daleko čuje.

— Bos ću sigurnije, ovi opanci mi se mnogo kližu. Već sam jednom nabio zemlju u cijev puškomitraljeza, šapće Božo.

Jovče se drži Ratku za ruku. Lakše mi je ovako no kad vodim konja. Siguran sam da neću zaostati. Nešto duži zastanak. Nastavljamo. Komanda „veće otstojanje!”

.. . Blizu je rasvit, a vidljivost slaba. Kratko puškaranje. Susret patrola. Izbijamo na proplanak ispod brdašca.

Svanulo je.—Komandiri i komesari naprijed!

Kratka zapovijest, komandanta bataljona. Sve nam je jasno. Ispred nas je Borovno. Treća i 1-va četa idu lijevo, a Omladinska pravo prema ivici šume. Desno je 2 bataljon. U streljačkom stroju penjemo se uz padinu brdašca kroz rijetku šumu i žbunje do jurišnog položaja. Još je tišina. Magla nas obavija. Na ivici ledinice čekamo da iziđu krilne čete i da se prikupimo. Vidimo gotovo cijelu ledinicu. Razbacani grmovi i nekoliko nevelikih stabala. Lijevo i desno puškaranje i poneki mitraljeski rafal. Prema nama mirno.

— Da li je ova ledinica posjednuta?
— Najvjerovatnije je da ovi šumarci nijesu prazni, šapću bcrci.

Vrijeme je za napad. Mate je mahnuo rukom. Za trenutak streljački stroj čete se digao i jednovremeno jurnuo preko ledinice s gromkim borbenim pokličem:

— Naprijed, proleteri! Naprijed, omladinci! Ura!

Zametnula se borba. Šumarci su kiptjeli mitrajleskom vatrom i tromblonskim bombama. Nijemci su se svugdje ukopali. Svaki šumarak je mali „bunker”. Iza njih su rovovi. Prvi šumarci su zauzeti. Bili su to vještački šumarci koji su prikrivali rovove. Ubitačna vatra sa svih strana prikova nas za ledinu. I u malim udoljicama na čistini nalazimo varljiv zaklon.

— Nemojte me iznositi, hoću da vidim svršetak borbe,. .. — jedva izgovori Božo, zamjenik komandira. I zaćuta. Izniješe ga iz streljačkog stroja. Grč na licu i posljednji pogled prema Maluši i Foči. A ukočene oči ostadoše otvorene. Da vide kraj bitke . . .

Sve snažnija borba i kod krilnih četa. Novi juriš. Čuje se Božo puškomitraljezac:

— Naprijed, omladinci! Pobjeda je naša!

Do nas dopire s lijeve strane prodorni glas Steve iz Prve čete:

— Naprijed, proleteri!

Nezadrživ talas omladinskih grudi. . . Čuo se još jedan rafal Božovog puškomitraljeza, a onda i on ućuta.

— Udri dok teče okvira, prebacuju se naši — doviknu Nikica svom pomoćniku Sremcu, puzeći kroz vlažnu travu i ostavljajući krvav trag. Pucao je Sremac, a s poslednjim rafalom
ugasilo se i njegovo srce.

Na lijevom i desnom krilu čete pali su vodnici Loj o i Crni. To im je bio posljednji put da bacaju bombe i povedu svoje vodove u juriš. Neće Lojo vidjeti snijevanu veliku pilanu na
Drini, niti Crni moderan rudnik u Miljevini. Acov puškomitraljez nije zatajio i zasipao je pobješnjele „Friceve”, ali rafal „šarca” ugasio je i njegov mladi život.

Između Rašida, puškomitraljesca, i Milana, njegovog pomoćnika, stražari zaćutala „Zbrojovka”. Blizu Boža, puškomitraljesca u samrtnom ropcu, prebijenih nogu i izrešetanih grudi, miuči se naš skojevski rukovodilac čete Tonči. Krv mu navire na usta. Jedva izgovara.

— Osvetite n a s . . . Pozdravite mi roditelje i drugove…

Čebo i Ratko, sa dva preostala puškomitraljeza i ostalim borcima, uskaču u njemačke rovove. Padali su još neosvojeni rovovi. Mnogo leševa njemačkih vojnika. Razbacano oružje i municija. Bjesni borba i kod ostalih naših jedinica.

Gonimo Nijemce prema Sutjesci i Popovom Mostu. U jednom kamenjaru zastao iznemogao i izbezumljen Nijemac, kao da hoće da se preda prestravljen, vidjeći pred sobom dječaka
stisnutih usta, nabrana čela i upaljenih očiju, htio je da se pribere i digne pušku, ali ga je omladinac preduhitrio.

Desina obala Sutjeske, odavde do Popovog Mosta, očišćena je od Nijemaca. Na Košuru još juriša Druga proleterska. Kroz prorijeđenu maglu sunce se pojavljuje. Prilično je otskočilo.
Njemačka artiljerija već tuče Borovno i ne da da iznesemo poginule drugove. Ostale čete su na položajiu.

Mate, naš komandir, sjedi na jednom kamenu s mašinkom na krilu. Netremice posmatra Košur u užasnoj vatri. Ožiljak na usni kao da se dublje urezao u mršavo lice. Ne primjećuje da sam sio pokraj njega. Gledam i ja Košur i mislim na pale drugove. Sjedimo bez riječi. Roje se misli. Redaju se uspomene na marševe, borbe, pjesme, na sanj aren ja i prve susrete s ovim drugovima. Do maločas živi, puni zanosa i ideala, sad leže kao živi svjedoci pobjede, ovdje na Sutjesci i oni novih koje će doći na putu naše borbe.

— Mate, četa nam je opet manja . . .
— Da. Teško mi je da shvatim da njih devetorica ostaju ovdje i da neće poći s nama dalje.
— Ipak oni ostaju s nama. A četa . .. Ojačaće ona opet, s novim omladincima.
— Ostali su željni mladosti i života, majčine i djevojačke nježnosti… Srce me zaboli za ovakvom mladošću. Dok si u jurišu, ne misliš na to. Ali sad .. . Teško je . . .

— I kod drugih četa ima dosta gubitaka. Komesar bataljona Mirko teško je ranjen.
Miloradović i Jerosimić su poginuli, a Dragica je pri pokušaju da iznese Tončija sva izranjavljena . . .

Nekoliko zrna zarilo se u zemlju nedaleko od nas. Grob se teško primjećuje pod suhim lišćem. Stoje drugovi i odaju palima posljednju poštu. Jovče stoji pored Ratka i zaplaka.
Ostali ćute stisnutih usana. Oči im govore da su misli devet palih omladinaca, o slobodi i Partiji, pretvorene ovdje još jedanput u granitni zavjet njihovih drugova. I pošli smo prema Suhoj i Zelengori bez njih i s njima . . .

Luka BOZOVIČ

Imena nastradalih i poginulih: Mileva Šarić, đak iz Foče; Andra Marinković-Mali, đak iz Kragujevca; Lela Vargović, đak iz Foče; Meho Rustam, đak iz Foče; Josip Kelava, đak iz Foče; Blažo Hadživuković, đak iz Foče; Milan Babić, đak iz Foče; Božo Hadživuković, đak iz Foče; Šerif Lojo, radnik iz Foče; Vaso Elez-Crni, radnik iz Fore; Aco Visocki, đak iz Foče; Rašid Hadžimešić, radnik iz Foče; Milan, zemljoradnik iz okoline Bugojna; Tonči Vargović, đak iz Foče; Božo Pejović, radnik iz Foče; Petar Birošević-Sremac, radnik iz Srema.

Zbornik sjecanja:

Sutjeska IV