Prvi bataljon na Vrbničkom kolibama, jun 1943. godine
Brigade u Bici na Sutjesci

ŠESTA ISTOČNOBOSANSKA BRIGADA U BICI NA SUTJESCI + ( FOTO)

ŠESTA ISTOČNOBOSANSKA

BRIGADA U BICI NA SUTJESCI

Početkom ljeta 1942 godine, kada je grupa naših najboljih brigada na čelu sa Vrhovnim štabom izvršila od Foče, odnosno sa tromeđe Bosne, Hercegovine i Crne Gore, onaj čuveni maršmanevar za Bosansku Krajinu, u istočnoj Bosni je ostala grupa udarnih bataljona formiranih od najboljih boraca istočnobosanskih partizanskih odreda. Odlaskom glavnih naših snaga za Bosansku Krajinu u istočnoj Bosni je nastala veoma teška situacija za naš narodnooslobodilački pokret. Izdaja četnika, njihova razorna propaganda, otvoreno stavljanje u službu okupatora — Nijemaca i Italijana, doveo je razvoj narodnooslobodilačke
borbe u kritičnu fazu. Ustanak je dospio do one tačke kao kad baklja dogorijeva i samo što se nije ugasila. Tu baklju narodne borbe sačuvala je ova mala grupa udarnih bataljona, docnije proglašenih imenom Šeste istočnobosanske brigade.

Od maja 1942 do marta 1943, dakle skoro godinu dana, Šesta brigada je bila jedina naša brigada u istočnoj Bosni.Njeno brojno stanje prilikom formiranja iznosilo je svega oko
550 boraca. Ova brojno mala brigada uspješno je odolijevala u U martu 1943 formirana je grupa udarnih bataljona koja je 8 aprila dobila naziv Prva majevička brigada, a docnije Petnaesta majevička brigada. borbi sa mnogobrojnim neprijateljem: Njemcima, ustašama,
četnicima, domobranima, legijom, manevrovala između gusto načičkanih neprijateljskih uporišta i svaki njen pokret bio je pokret kroz osinjak. Jedina slobodna baza gdje je mogla da predahne i odakle je vršila svoje pokrete i akcije bilo je selo Šekovići u Birču.

U septembru 1942 brigada se prebacila na Majevicu i poslije kraćeg boravka na toj prostoriji, gdje je vodila neravne borbe sa mnogobrojnim četničkim snagama, prebacila se u Srijem i spojila sa srijemskim partizanima. Tamo se odmorila, nahranila i popunila, pa se u novembru iste godine ponovo vratila na Majevicu. Sa brigadom se prebacio i Srijemski odred. Bila je to ukupna snaga od blizu 1500 boraca. Sada su se mogle povesti šire akcije za ponovno rasplamsavanje narodnooslobodilačke borbe u istočnoj Bosni. Najprije se trebalo obračunati sa četnicima. To je i učinjeno. Oni su do nogu potučeni na Maleševcima (Majevica) 28 novembra 1942 godine. Drugi udarac dobili su četnici sa Romanije kad su u martu 1943 bili pošli na Šekoviće. Oni su na prostoru Šekovića takođe bili tučeni i
razbijeni i poslije ovih borbi u istočnoj Bosni nisu više pretstavljali ozbiljniju snagu.

Prvi bataljon brigade u Semberiji, posle povratka iz Srema, novembar 1942. godine
Prvi bataljon brigade u Semberiji, posle povratka iz Srema, novembar 1942. godine

Kad danas čitamo dokumenta toga vremena — i naša i neprijateljska — koja se odnose na borbe u istočnoj Bosni, najčešće se susrećemo sa imenom Šeste brigade. Neprijatelj je svuda pominje. Ona se često i u isto vrijeme nalazi na Romaniji, na Vlasenici, oko Tuzle, na Majevici. Nije to bilo slučajno. To je narod pronosio čim bi čuo borbenu jeku, jer je svaki huk borbe vezivao za ime Šeste. Na ta j način je ona i za neprijatelja bila svugdje.

ODLAZAK U SASTAV GLAVNINE

Naređenje za dolazak u sastav Glavne operativne grupe dobijeno je još polovinom februara 1943 godine, u jeku Četvrte neprijateljske ofanzive, upravo u onoj njenoj fazi u kojoj se
odvijala bitka na Neretvi. Prema poruci koja je primljena preko »Slobodne Jugoslavije«, sve snage iz istočne Bosne trebale su da se pojave u širem rej nu Kalinovik — Jahorina — Igman i da svojim prisustvom i aktivnošću olakšaju situaciju u dolini Neretve, kao i da omoguće lakše izbijanje naših snaga u širi rejon Kalinovik — Ustikolina — Zelengora.

Zbog raznovrsnih prepreka, a ponešto i zbog neodlučnosti rukovodstva, istočnobosanske jedinice (Šesta i Majevička brigada) su stigle u sastav Glavne operativne grupe tek 8 aprila
1943 godine kod Ustikoline.

Grupa rukovodilaca iz istočne Bosne. U sredini stoje Rodoljub Čolaković (desno) i VeljkoLukić Kurjak (levo), prva polovina 1943. godine
Grupa rukovodilaca iz istočne Bosne. U sredini stoje Rodoljub Čolaković (desno) i VeljkoLukić Kurjak (levo), prva polovina 1943. godine

UOČI PETE OFANZIVE

Dolaskom u sastav Glavne operativne grupe brigada je stavljena pod komandu Prve proleterske divizije. Skoro ceo april prošao je uglavnom u prilagođavanju brigade na nove
uslove života i rada. Trebalo je mnogo šta shvatiti i promijeniti: Brigada je dosada bila samostalna, štab je imao neograničenu slobodu djelovanja, odnosno mirovanja. Sada se trebalo uklopiti u cjelinu, izvršavati tačno, uporno i dosljedno zadatke bez obzira na mogućnosti i razno-razne zapreke, koje su dotada — u uslovima samostalnosti — često puta bile odlučujuće.

Krajem aprila Brigada je smijenila Prvu proletersku brigadu u Cajniču i na položajima na desnoj obali r. Drine prema Goraždu. Naređenjem Vrhovnog štaba formirana je 10 maja, Drinska operativna grupa, u koju, pored Šeste, ulazi Prva majevička i Druga proleterska brigada. Zadatak ove grupe bio je obezbjeđenje zapadnog dijela slobodne teritorije, odnosno pozadine, divizija koje su nastupale prema rijeci Limu. Front koji je kontrolisala Drinska operativna grupa protezao se od Čajniča na Goražde — Foču — Vučevo.

Aktivnost neprijatelja počela se osjećati u drugoj polovini aprila, dok se brigada nalazila na lijevoj obali Drine, na položajima prema Goraždu. Ona je svakim danom bivala veća, tako da se početkom maj a pretvorila u napade jačih razmjera, i to na komunikaciji Goražde — Foča i Goražde — Čaj niče. Već 3 maja neprijatelj je deblokirao Foču i prešao Drinu kod
Ustikoline, ovladao Krčinim Brdom (pravac Ustikolina — Čajniče), a dva dana kasnije Kapkom i Golim Brdom. Isto tako, pojačavana je i izviđačka aktivnost iz Goražda ka Čajniču, prema položajima 3-eg bataljona.

U Goražde su svakodnevno pristizale nove i nove snage neprijatelja. Sve veze sa gradićem i skojevskom organizacijom u njemu su bile prekinute. Brigada se našla u nezavidnom položaju. Raspoređena na dva pravca, rastegnuta na frontu od preko 30 km, daleko od
ostalih snaga Drinske operativne grupe, trebala je odlučnim otporom da zatvori važne pravce koji su vodili u pozadinu Prve proleterske divizije koja je već izbila na rijeku Lim istočno od Pljevalja.

Štab Grupe se nalazio čak preko r. Čeotine, u Zavajitu. Veza sa njime se održavala kuririma. Trebalo je dobar dan hoda da kurir stigne sa poštom ili izvještajem. Uz kurira se
trebala slati i pratnja, tako da je već dotada na razne kurirske dužnosti, pratnj e i t. si. bilo angažovano nekoliko desetina boraca.

Članovi Pokrajinskog komiteta KPJ, Glavnog štaba JVOV i POJ za Bosnu i Hercegovinu i Štaba brigade marta 1943. godine. Stoje Cvijetin Mijatović, Todor Vujasinović, Iso Jovanović i Vojo Ljujić. Sjede Pero Kosorić, Rudi Petovar i Uglješa Danilovic
Članovi Pokrajinskog komiteta KPJ, Glavnog štaba JVOV i POJ za Bosnu i Hercegovinu i Štaba brigade marta 1943. godine. Stoje Cvijetin Mijatović, Todor Vujasinović, Iso Jovanović i Vojo Ljujić. Sjede Pero Kosorić, Rudi Petovar i Uglješa Danilovic

PRVE BORBE

Izviđačka aktivnost neprijatelja, koji je stalno dovlačio nove snage, bila je sve izrazitija. Do 13 maj a su oko Goražda, duž ceste Goražde — Foča i oko Ustikoline, na Kapku, Golom
Vrhu i Banjači vođene stalne borbe. Njemci su počeli primjenjivati našu taktiku, pa su nas u dva maha iznenadili noću. Naši bataljoni su se ipak bolje snalazili i izlazili su kao
pobjednici. Neprijatelj 13 maj a otpočinje sa jačim napadom, i to na pravcima Goražde — Čaj niče, Foča — Čaj niče i Ustikolina — Čajniče. U napadu je učestvovala 369-ta njemačka divizija.

Naročito oštre borbe su vođene na: Paljiki, Golom Vrhu, If aru i Ilisi-ji. Naravno, o nekoj uspješnoj odbrani prema ovako nadmoćnom neprijatelju i njegovim koncentričnim napadima nije moglo biti govora. Naši bataljoni su uspjeli da se održe puna tri dana u toj neravnoj borbi, ali se 16 maj a neprijatelj spojio sa sve tri kolone i zauzeo Čaj niče. Brigada je zauzela odbranbeni raspored u visini Metaljke. Već 17 maj a neprijatelj je nastavio sa napadom i poslije oštrih borbi na Metaljci, Vragoliji i Kovač-planini uspio da odbaci brigadu prema Čeotini i produži cestom u pravcu Boljanića. Osamnaestog maj a ušla je 369-ta njemačka divizija u Pljevlja i ojačala tamošnji italijanski garnizon.

Poslije teških borbi u rej onu Čajniča i Metaljke, u kojima je brigada imala preko 50 mrtvih i ranjenih, bataljoni su uspjeli —• pod veoma teškim uslovima, stalno tučeni od avijacije i artiljerije — da se 18 maj a prikupena r. Čeotini kod Gradca. Tu su bili prihvaćeni od brigada Sedme baniske divizije. Sutradan smo dobili naređenje da hitno krenemo u pravcu Čelebića.

ČELEBIĆ

Čelebić, u ono vrijeme zaseok od nekoliko kuća, sa napola srušenom žandarmeriskom kasarnom, školom i crkvom, postavljen je na grebenu kose koja poprijeko presijeca međurečje Ćeotine i Tare. Prije rata sjedište opštine, Čelebić je centar planinske i šumske oblasti na sredokraći izmeću Foče, Pljevalja i Šćepan-Polja. Smješten je ispod golog i kamenitog Ječmišta i dominira nad čitavim krajem od Trovrha do Ljubišnje i od Ćeotine do Tare. Prema Foči zaklanjaju mu horizont pošumljeni vrhovi Trovrha, Bakića, Humića i ogoljelog planinskog grebena Zlatnog Bora, sa kojih se zemljište strmo spušta u dolinu Drine. U daljini se ocrtavaju oštre ivice i strme strane kanjona Tare i nepregledna Pivska visoravan koja je u onim uslovima pretstavljala jedino sklonište za naše bolnice.

Još 20 maja, kada se brigada nalazila u s. Petine (3 časa hoda od Čelebića), upućen je 1-vi bataljon sa brigadnom bolnicom na Čelebić. Bataljon je produžio prema Trovrhu da
pojača položaje Prve majevičke brigade, koja je već nekoliko dana bila u borbi sa neprijateljskim kolonama koje su nastupale od Foče, a bolnica se smestila u s. Borje, u zaseoku neposredno ispod Čelebića. Štab brigade sa 2-gim i 3-im bataljonom stigao je na Čelebić 21 maja poslije podne.

Od pravca Trovrha čula se povremena borba. Na Čelebiću i u zaseocima> oko njega nalazili su se još dijelovi Centralne bolnice, koji su se pripremili da krenu preko Tare na Rudine i Pivsku Planinu. Oko 16 časova 9 »Štuka« je žestoko bombardovalo Čelebić. Skoro pola sata su se »Štuke« jedna za drugom sunavratno obrušavale iznad krovova kasarne i škole, sa zagušljivom bukom sirena spuštale bombe i mitraljirale izbezumljene ranjenike, koji su bježali, bolje reći bauljali na sve strane, ne bi li se kako spasli od očite smrti. Drugi bataljon je već bio raspoređen u Ječmištu, a 3-ći je tek izbijao iz potoka Rijeke. Mitraljeska vatra se već približavala samom Čelebiću. »Štuke« su otišle i ostavile za sobom pustoš. Nekoliko kuća i pojata je ostalo obavijeno dimom i prašinom. Desetak ranjenika je ostalo. Iz Borja, zaseoka ispod Čelebića, stigli su drugovi iz brigadne bolnice sa izvještajem da je neprijatelj iznenada upao u selo, zarobio nešto konja i stvari, a da su se ranjenici i osoblje bolnice nekako spasli. Situacija je bila kritična. Veze ni sa kim. Neprijatelj neposredno pred nama.
Šta se to dešavalo ispred nas? Četvrta lovačka brigada, ojačana dijelovima 118 pješadiske divizije, krenula je toga dana energično u napad. Oko podne je uspjela zbaciti dijelove Majevičke i Druge proleterske brigade sa Trovrha, Bakića i Zlatnog Bora, koji su se povukli lijevo i desno, tako da je pravac prema Čelebiću ostao otvoren. Prvi bataljon Šeste brigade, koji je bio pridat Majevičkoj brigadi kao ojačanje, povukao se na Ilijinu Glavu. Neprijatelj je bezbrižno nastupao i kasno poslije podne izbio čelom borbenog rasporeda u Borje, gdje je iznenadio brigadnu bolnicu. Trebalo je još samo malo napora, pa da ovlada Čelebićem, najvažnijom tačkom i položajem, koji bi mu obezbijedio držanje čitavog zauzetog zemljišta. Čelebić je za nas pretstavljao i važnu raskrsnicu. Preko njega izvode pu tevi prema rijeci Tari na jedine prelaze za pivsku visoravan i Vučevo kod Tepaca, Uzlupa i Šćepan-Polja. Tim putem su trebale proći sve naše trupe koje su se nalazile između Ćeotine i Tare (Prva i Sedma divizija, Drinska operativna grupa i dijelovi Centralne bolnice). Baš u tim momentima, kada je Štab brigade izdavao naređenja 2 i 3 bataljonu da zaposjednu položaje u visini Čelebića, hvatao vezu sa 1-vim bataljonom i Majevičkom brigadom,
prikupljao, sređivao i izvlačio zaključke do kojih je došao na osnovu raznih izvještaja, iz potoka Rijeke pojavilo se čelo kolone Prve proleterske brigade. Vrhovni štab je još 18 maj a naredio da Prva proleterska brigada krene iz širega rej ona Pljevalja u pravcu Čelebića, na
fočanske položaje. Za njom su krenule i ostale jedinice Prve proleterske divizije.

Prva brigada je poslije neprekidnog dvadesetčasovnog marša stigla 21 maj a pred pad mraka na Čelebić. Pošto se Štab brigade upoznao sa situacijom, doneo je odluku da odmah pređe u protivnapad. Poslije pola časa kratke pripreme protivnapad je otpočeo. Drugi i 3 bataljon Šeste napadali su na desnom krilu rasporeda, sa Ječmišta, a 1-vi bataljon se uključio među jedinice Prve brigade, koje su napadale na Ilijinu Glavu i s. Borje. Iz marševske kolone su bataljoni Prve proleterske brigade, jedan za drugim, trčećim korakom, hitali svaki svojim napadnim pravcem. Prethodno je izvršena kratka vatrena priprema: minobacačka i mitraljeska odeljenja sa čelebićkih kosa osula su veoma tačnu vatru po neprijatelju, koji se, iznenađen, počeo prikupljati i zbijati oko s. Borja i po okolnim šumarcima.

Bio je to pravi šok za neprijatelja. Čelo neprijateljskog rasporeda je bilo suzbijeno. Bez posebnog plana bataljoni Šeste i Majevičke su se jedan za drugim uključivali u napad. Neprijatelj je bio iznenađen. Mrak je počeo da obavija rasturene neprijateljske kolone, komore koje su se od Trovrha bezbrižno kretale, poslije prestalog otpora u drugoj polovini dana. Visoka, gusta, borova šuma, ispresijecana potocima i jarugama, primila je naše bataljone koji su nečujno ulazili među neprijateljske bataljone i komore. Prvi bataljon je lako ovladao Ili j inom Glavom i zašao pozadi neprijateljske kolone koju su proleteri
prikovali za selo Borje. Drugi bataljon se povukao potokom Skakavcem i prije pola noći zašao neprijatelju za leđa i napao pukovsku komoru i štab u šumi Korlatu. Za to vrijeme proleteri su ovladali Borjem i vodili borbe oko s. Vrbica. Borci 2-og bataljona su upali ručnim bombama između iznenađenog neprijatelja, napali položaje artiljerije, zarobili komoru, spojili se sa proleterima i nastavili prema Trovrhu. Neprijateljski raspored je prsnuo, jedinice se rasule i u paničnom bijegu hvatale se Trovrha, Bakića i Humića. Treći bataljon je na desnom krilu natkrilio neprijateljski raspored i ujutru se uhvatio Kušlata i padina Korče.

U svanuće 22 maj a borba se stišavala. Tu i tamo čuo se još po neki pucanj. Po prostranim šumama između Čelebića i Trovrha ostao je veći dio neprijateljskog 13 puka. Naši bataljoni, rastureni po četama i vodovima, poslije naporne ali uspješne noći, dobili su malo predaha da bi se prikupili, sredili i sumirali rezultate proteklih borbi. I pored teških napora, postignuti uspjesi kao da su izbrisali zamor, glad i sve ostale nedaće koje su nas pratile počev od prvih dana maja. Osjećali smo se srećnim što smo, napokon, stali rame uz rarne sa proleterima i dijelili sa njima radost pobjede. Daljnj e napredovanje prema Trovrhu i Foči bilo je zaustavljeno, kako zbog predaha, koji smo sami uzeli, tako i zbog toga što je neprijatelj ugrozio Zlatni Bor, položaje na lijevom boku našeg rasporeda, a time i prelaze na Tari kod Uzlupa i Sćepan-Polja. Drugi bataljon brigade je zajedno sa bataljonom Prve proleterske brigade hitno upućen prema Zlatnom Boru da bi se sutradan, 23 maja, povratio u sastav brigade. Bataljon je na Zlatnom Boru izveo uspješan prepad na njemačke položaje, ali je zbog slabe koordinacije sa drugim našim jedinicama pretrpeo prilične gubitke.

Poslije podne 22 maja, bataljoni Šeste i Majevičke brigade, zajedno sa dva bataljona Prve proleterske brigade, produžili su nastupanje i predveče istoga dana ovladali položajima
Korče, Vijenca i Bakića, i podišli Trovrhu, ključnom položaju, koji dominira čitavim prostorom između Čelebića i Foče. Neprijatelj je, bježeći još od s. Borja, napustio sve ove položaje, uključno Trovrh, i tražio spasa prema Drini i Foči. U kritičnom trenutku komandant 118 njemačke pješadiske divizije je uspio da novim snagama, koje je na brzinu skupio, zaustavi bježeće dijelove 13 pješadiskog puka i ponovo odbaci naše bataljone sa Korče, Vijenca i Bakića.

Kratkotrajno zatišje 22/23 maja iskoristile su obadvije strane za sređivanje i odmor svojih jedinica. Neprijatelj je užurbano privlačio pojačanja i koliko-toliko sredio razbijene
bataljone. Mi smo sa svoje strane uspjeli da prikupimo cijelu brigadu, jer se 2 bataljon vratio sa Zlatnog Bora, kamo je već bila stigla Treća krajiška brigada. Tako su se 23 maja
ispod Bakića, Vijenca i Korče našli: čitava Šesta, Majevička i dva bataljona (3-ći i 6-ti) Prve proleterske brigade.

Odmah iza podne neprijatelj je produžio sa nastupanjem u pravcu naših položaja. U toku nastupanja, kada su se njegove kolone i kolonice približavale našim položajima (koji su u
toku noći bili nešto pomaknuti unazad), sve naše snage prešle su u protivnapad, težeći da natkrile neprijatelja na oba krila.

Raspored bataljona bio je ovakav:

na desnom krilu 3 bataljon Prve i 3 bataljon Šeste brigade na pravcu: Tvrđaci — Korče — Crni Vrh i Fališi — Poda— Kušlat;

na centru: 2 bataljon Šeste brigade na pravcu Dubrava — Kušlat, a Majevička brigada i 3 bataljon Prve brigade na pravcu Dubrava —• Vijenac; na lijevom krilu 1 bataljon Šeste brigade prema Bakiću.

Na centralnom pravcu naši bataljoni su se povukli prilično unazad, na ivicu šume, i tako pustili neprijatelja da izduži svoje kolone i kolonice. Prešavši jednovremeno u protivnapad,
prosto su pregazili neprijateljske prednje dijelove, a ono što nije bilo pobijeno u prvom naletu, spasavalo se bježeći preko potoka Vranića prema pošumljenim padinama Vijenca i unoseći zbrku i nered u ostale dijelove svog borbenog rasporeda.

Uhvativši se ponovo padina Vijenca, neprijatelj je uspio da sredi svoje redove i da pruži jači i organizovaniji otpor. Borbe su se produžile nesmanjenom žestinom u toku cijele noći
i tek sutradan, 24 maja, uspio je 2 bataljon, uz saradnju trećeg, da u ogorčenoj borbi likvidira otpor jače neprijateljske bataljonske grupe u Kušlatu i da Kušlat ponovo zauzme. Ostale snage na centralnom pravcu su do toga vremena ovladale Vijencem i podišle Trovrhu.

Prvi bataljon je na lijevom krilu rasporeda 23 maja predveče, pred sam pad mraka, zaobišavši neprijateljski desni bok, zašao duboko pozadi, iznenadio i pobio neprijateljski štab i ovladao Bakićem, da bi se u toku noći, zbog nejasne situacije, povukao nešto unazad. Sutradan zorom ponovo je zauzeo Bakić. Tako su se 24 maj a sve pomenute snage našle ponovo na liniji Bakić •—- Vijenac — Korče — Crni Vrh. Trebalo je još samo malo napora pa da zasjednemo na Trovrhu, ključu čitave odbrane do Foče.

Istoga dana primljeno je naređenje od Prve proleterske divizije, čiji je štab primio komandu nad svim jedinicama na ovom sektoru, da Šesta i Majevička brigada produže napad, ovladaju Trovrhom i nastupaju dalje prema Foči. Prema zapovjesti, trebalo je preći rijeku Čeotinu, a zatim upasti u grad i u najnepovoljnijem slučaju zabarikadirati se u tvrđavi i sačekati dolazak ostalih snaga.

Kiša je počela da lije kao iz kabla. Jedinice, umorne i iscrpene poslije neprekidnih trodnevnih borbi, sređivale su se neposredno ispred neprijateljskog položaja. Neprijatelj je užurbano utvrđivao položaje, osvetljavao raketama i tukao nasumce artiljerijom i bacačima; naravno, bez uspjeha, jer su sva zrna prebacivala ionako plitak borbeni raspored naših bataljona. U gustoj pomrčini nekako se uspjelo uspostaviti vezu među bataljonima, srediti bataljone, izvući ranjenike i razdijeliti nešto hrane i municije, ostatke zaplijenjene neprijateljske komore u Kušlatu.

Orijentacija je prosto bila nemoguća. Nije se vidio prst pred okom. Zapravo teško je bilo ocijeniti tačan položaj bataljona i neprijatelja. Osjećali smo da se neprijatelj nalazi tu ispred nas, na 50—100 metara, no nije se mogao ustanoviti njegov raspored, grupisanje, a ni udaljenje od samog vrha Trovrha. Poslije dužih diskusija složili smo se da daljnji napad u toku noći, pod ovakvim uslovima, nema izgleda na uspjeh, i da ga izvršimo u svanuće. Neprijatelj je iskoristio ovaj naš predah i uspio je da privuče nove dijelove 118 pješadiske divizije i da tako učvrsti odbranu na Trovrhu. U svanuće smo ocijenili naše položaje i vidjeli da se nalazimo stotinak metara ispod samog Trovrha. Trebalo je još samo malo napora pa da zasjednemo na njemu. Naš napad u zoru 25 maj a nije uspeo; bio je slomljen veoma jakom i organizovanom vatrom neprijatelja. Poslije dva neuspjela juriša, u kojima je palo desetak drugova, neposredno pod samim Trovrhom, bataljoni su bili prinuđeni da se povuku na polazne položaje. Uragan iz svih oruđa otvoren je po našem streljačkom stroju. Stotine i stotine mina i artiljeriskih granata napravilo je pustoš pozadi naših bataljona koje je spasla blizina neprijatelja, jer on zbog svoje sigurnosti nije smio da gađa blizu svojih prednjih dijelova.

Vrijeme se proljepšalo. Formacija od 12 »Štuka« nadlijetala je naše položaje, a ispod nj e »Roda« koja je tražila ciljeve. Milj enko Cvitković3 je otkrio znakove kojima su Njemci navodili avijaciju i raketama označio ciljeve na njihovom položaju. Tako je u jednom momentu svih 12 »Štuka« sručilo svoj teret na njemačke položaje.

U međuvremenu je 369 pješadiska divizija forsirala r. Ceotinu, probila položaje Treće dalmatinske brigade i Sedme divizije kod Gradca, doprla do Popovog Dola i time ugrozila
Ćelebić i pozadinu jedinica na fočanskom sektoru. Šesta brigada i ostale jedinice na fočanskom sektoru bile su iscrpene. Šesta je samo za poslednja tri dana imala preko 70 izbačenih iz stroja, od toga 30 mrtvih i veći broj teže ranjenih, ustvari izgubljenih zbog nemogućnosti liječenja i njege. Pored toga, za prenos teških ranjenika upotrijebljeni su fizički najjači drugovi, što je umanjilo borbenu sposobnost bataljona i svodilo ih na brojno stanje ispod 100 boraca. Bilo je jasno da dalji napadi u cilju osvajanja Trovrha nemaju smisla i da vode ka još većem iscrpljivanju brigade.

Konačno, 25 maj a oko podne stiglo je naređenje za povlačenje brigade na Čelebić i Ječmište. To je značilo otići nazad na položaje odakle se počelo 21 maja.

Borbe kod Čelebića, Zavajita, Trovrha, Bakića, Kušlata i Zlatnog Bora bile su za Šestu brigadu najteže i najkrvavije od njenog formiranja, a isto tako i za cijelo vrijeme ofanzive. Borci i rukovodioci, poneseni poletom proletera, svjesni odgovornosti za spas bolnice, u očigledno neravnopravnoj borbi, naročito u odnosu na tehniku, pregazili su nadmoćnijeg neprijatelja i uhvatili se u koštac sa glavninom 118 divizije, njenom artiljerijom i avijacijom. Uspjeli su, zajedno sa ostalim snagama, da suzbiju prodor neprijatelja i da po cijenu skoro 100 najboljih drugova izvrše postavljene zadatke. Neprijateljska 4 lovačka brigada (naročito 13 pješadiski puk) bila je desetkovana i praktično izbačena iz stroja za cijelo vrijeme ofanzive.

U pomenutim borbama, po šumama i dubodolinama ovih planinskih vrleti, mnogi, najbolji i najhrabriji borci i rukovodioci, odani komunisti i skojevci, ostavili su svoje kosti posijane u plitkim i bezimenim grobovima. Mnogi već zaboravljeni, nigde zabeleženi ni pominjani, ostali su nijemi i vjerni čuvari, onda stravičnih, tajanstvenih i stalno nemirnih, a danas bujnih i mirisnih šuma. Marko Ećimović, junak Romanije i komandant, Avdo Hodžić-Hodža, legendarni kurir iz Sarajeva, Miloš Popović, autor »Konjuh Planine«, Branko Surbat-Bane,
politički komesar i Rade Bajčetić iz Sarajeva; Salko Islamović iz Vareša, Rade Kosorić i Radomir Berić sa Glasinca, Avdo Bešlagić-Brico iz Begov-Hana, Mašo Hanjalić i Alija Šošević
fočanski omladinci; Fuad Isaković i Ibrahim Malkoč iz Zenice; Garabatkin Bogdan-Majstor, đak iz Novog Sada i drugi neznani ili već zaboravljeni, — nekoliko desetina njih, — pali su u
ovim ljutim okršajima.

Čelebić i čitavo područje između Ćeotine i Tare, raskršće puteva za Uzlup, Sćepan Polje i Tepce, ostali su u našim rukama čitavih 8 dana. Ovo vrijeme je bilo dovoljno da Vrhovni
štab prebaci dijelove Centralne bolnice na Pivsku Planinu I u redu koncentriše i usmjeri ka Vučevu jedinice Prve divizije, Drinske operativne grupe i Sedme baniske divizije. Upotreba glavnine 118 njemačke divizije na sektoru Foče i Trovrha oslabila je neprijateljske snage na sektoru Vučeva i Sutješke, gto je takođe bilo od velikog značaja za dalji uspješan razvoj
naših dejstava prema Zelengori.

VUČEVO

Dvadeset devetog maja prije podne stigla je zapovijestod Štaba Prve proleterske divizije da brigada odmah krene za Vučevo. Poslije trodnevnog zatišja neprijatelj je ponovo postao agresivan. Svi smo sa olakšanjem primili ovu vijest i radovali se promjeni zadatka kao i tome što napuštamo Čelebić, oko koga smo sa promjenjljivim uspjesima vodili višednevne borbe. Promjene i promjene! Koliko god umaraju, istovremeno i osvežavaju psihu ljudi. Bude osjećaje novih nada, nečeg ljepšeg iako nepoznatog. Takva je psiha ljudi u ratu. Zato smo se svi veselili pretstojećem pokretu. Cijelu noć 28/29 maj a brigada je provela na maršu. U svitanje su bataljoni, razvučeni i izmješani, stigli na Šćepan Polje. Svuda pustoš. Viseći most, zapravo staza za pješake, prkosi artiljeriji koja povremeno gađa sa Bastasa. Oštećen je, no pješaci se prebacuju preko njega. To je jedini prelaz preko nabujale i brze Pive. Više njega, dublje u kanjonu, inžinjerci grade drugi most, na pontonima. Po artiljeriskoj vatri osjeća se prisustvo neprijatelja. Cijela desna obala Drine, skoro od
sastavaka Pive i Tare pa nizvodno, u rukama je neprijatelja.

Prvi bataljon na Vrbničkom kolibama, jun 1943. godine
Prvi bataljon na Vrbničkom kolibama, jun 1943. godine

Naravno, on ima odlične mogućnosti za praćenje svega što se dešava na Šćepan-Polju, toj maloj oazi, preko koje treba da prođu svi koji žele sa pivske visoravni ili Čelebića za Vučevo, a preko njega dalje u slobodu iz ovih prijetećih urvina. Mi smo se skoro u cjelini prebacili u ranim jutarnjim časovima. Prošli smo bez većeg uznemiravanja. Sa Šćepan-Polja bataljoni su se polako peli uz strmo Vučevo. Savladati visinsku razliku od 1000 metara pretstavljalo je za iscrpene ljude ogroman napor. Uz to i stalno ometanje od strane avijacije. Već je prošlo podne, čelo kolone sa kome- sarom brigade, čije se začelje nalazilo još duboko u kanjonu Pive, izlazilo je na plato Vučeva. Na Vučevu su se već nalazili bataljoni Druge proleterske i Prve majevičke brigade. Njemci su najzad ocijenili njegovu
važnost i namjere Vrhovnog štaba. Toga dana, sa snagama od oko 1 bataljona, popeli su se iz doline r. Sutjeske od Ćureva na Koritnik i Ždrijelo, a odatle uspjeli da ovladaju većom polovinom ove visoravni iako su zadržavani upornim otporom Majevičke brigade.

Nastali su kritični trenuci. Njemcima je pretstojao samo korak do velikog uspjeha. Trebalo je ovladati istočnom ivicom, izlazima dviju staza koje izvode iz Šćepan-Polja i Mratinja
na plato Vučeva, i time zagospodariti tom važnom visoravni. Teško je bilo pretpostaviti i vjerovati u mogućnost ponovnog osvajanja Vučeva napadom iz kanjona Pive, kao i oslobađanja daljeg puta ka Sut ješci snagama koje su se još nalazile u zahvatu Tare i Pive. Baš u tim trenucima pristizali su, u koloni po jedan, umorni i iscrpeni bataljoni Šeste. Četa za četom, bataljon za bataljonom, zajedno sa Majevičanima, bez ikakvog sređivanja i predaha, uvođeni su iz marša u napad, pravo na juriš, na neprijatelja koji je sa dijelovima bio već tu, neposredno pred izlazom na plato. Razvijala se oštra borba. Njemci su pružili jak otpor, ali su postepeno postiskivani. Treći bataljon, zajedno sa Majevičanima, uspio je da jednoj jačoj grupi Njemaca presiječe otstupnicu prema Koritniku i natjera je na Stožer, a odatle niz strme litice u kanjon Drine. Na taj način nekoliko desetina Njemaca našlo je smrt survavajući se niz strme litice i urvine duboke desetak pa i stotinu metara. Par dana kasnije
naši borci su izvlačili plijen i polužive Njemce, koji su se zaglavili i survali u strmim liticama drinskog kanjona. Ostale neprijateljske snage otstupile su u dolinu Sutjeske u s. Ćurevo,
odakle su i došle.

Naši bataljoni su potpuno ovladali Vučevom i prednjim dijelovima spustili se preko Koritnika ka Ćurevu. Majevička brigada je primila front prema Ždrijelu, a Druga proleterska
je produžila u pravcu Suhe i Tjentišta. No neprijatelj nije mirovao. Već sutradan, 30 maja,
snage 118 pješadiske divizije, jačine oko jednog bataljona, postepeno su i polako napredovale u nekoliko kolona uz strme padine Vučeva, koje se uzdižu iz doline r. Sutjeske, od Ćureva. Naime, iz Cureva za Vučevo može se izaći samo uskom stazom koja izvodi preko Koritnika. Pošto smo mi kontrolisali ovaj put, Njemci su desno i lijevo, preko šumskih vrleti i teško pristupačnih terena, uspjeli da se dočepaju toga dana pred mrak ivice Vučeva između Koritnika i Ravne Stijene (1481). Stvorivši sebi početni mostobran, trebali su sutradan da nastave sa njegovim proširenjem i pokušajem da ponovo ovladaju
Vučevom.

U međuvremenu su na Vučevo izašli: Prva i Druga proleterska, Šesta, Prva majevička i dijelovi Treće i Sedme krajiške brigade. Istina, glavnina ovih jedinica je bila orijentisana
prema Sutjesci. Razbijanje njemačkog bataljona 29 maj a dalo je povoda za organizovanje jačeg i šireg napada sa Vučeva prema Ćurevu. U tom cilju Štab Prve proleterske divizije
organizovao je napad Šeste, Prve majevičke i Treće krajiške brigade. Opšti cilj bio je zauzimanje Cureva i ovladavanje visovima na lijevoj obali Sutjeske. Majevička brigada je imala da napada od Ždrijela ka Čurevu, Šesta od Koritnika ka Đurđevici, a Treća krajiška lijevom obalom Drine od Šćepan-Polja ka Kosmanu. Na ta j način trebalo je razbijanjem neprijateljskih snaga u rej onu Ćureva olakšati proboj preko Sutjeske kod Popovog Mosta i Tjentišta bataljonima Prve i Druge proleterske brigade, a u slučaju uspjeha kod Ćureva, ovaj pretvoriti u glavni pravac proboja u pravcu Zelengora — Miljevina.

To je bio plan. Nažalost, nismo uspjeli da ga realizujemo. Kao što je ranije iznijeto, neprijatelj je uspio da stvori 30 maja predveče mostobran na Vučevu između Ravne Stijene
i Koritnika. Sa snagama jačine od 1 bataljona pješadije solidno se uhvatio nepristupačnih vrleti i ivica Vučeva. Prvi noćni napad nije uspio. Tek drugim napadom, u kome su angažovane sve snage brigade, Njemci su zbačeni niz strme padine u Sutjesku. Ujutru 31 maj a nastavljen je napad ka Čurevu i Đurđevici. U napad je upućen 1-vi bataljon, dok su 2-gi i 3-ći ostali prilično pozadi. Bataljon je iznenadio neprijatelja na r. Sutjesci, razbio jednu njegovu četu i nastavio ka Đurđevici, položaju na lijevoj obali Sutjeske. Tom prilikom zarobio je 27 Njemaca i znatan dio njemačke komore.

Napad Majevičana na Curevo i Krajišnika na Kosman je izostao zbog slabe organizacije ove akcije. Drugi i 3-ći bataljon Šeste brigade ostali su takođe daleko pozadi, ispod Koritnika. Tako se 1-vi bataljon našao sam ispod Đurđevice, postigavši početni uspjeh koji ga je nosio
među neprijateljski raspored. Njemci su od Cureva jednom kolonom ugrozili pozadinu našem 1-vom bataljonu i natjerali ga na povlačenje preko nabujale Sutjeske. Tom prilikom bataljon je izgubio oko 20 boraca što mrtvih što ranjenih.

Tako smo umjesto pobjede nosili ranjene drugove i povlačili se ka Koritniku, kritikujući u prvom redu sebe, neodlučnost Štaba brigade, a potom i nesolidnost koordinacije između
brigada. Curevo je bila poslednja mogućnost da razbijemo neprijateljski front na Sutjesci i tako stvorimo povoljne uslove šireg proboja prema Vrbnici i Miljevini. Zauzimanjem Cureva i Đurđevice presjekli bismo njemačke snage u korijenu, tako da bi njihov inače žilav otpor na Popovom Mostu i Košuru bio vjerovatno mnogo slabiji, ako ne i iluzoran. Curevo, onih dana nedovoljno procjenjeno, pretstavljalo je operativni ključ kojim se mogla korijenito preokrenuti situacija kod naše glavnine na cijelom području Sutjeske i Vučeva. Međutim, zbog neuspjeha kod Cureva mi ćemo docnijih dana vršiti proboje daleko težim pravcem i pod težim uslovima preko Tjentišta ka Zelengori.

Slijedeći dani su prošli bez većih borbi. Njemci su se pomirili sa time da Vučevo ne mogu zauzeti, pa su zbog toga težište djelovanja prebacili na metodično zauzimanje lijeve
obale Sutjeske i stvaranje obruča oko naših snaga u rej onu Vučeva.

Usto se i avet gladi nadvila nad brigadom. Komore, u kojima je bilo još nešto zobi i ječma i po koje goveče, ostale su četiri dana na Šćepan-Polju — nisu mogle preći r. Pivu. Bataljoni su brojno opali na oko i ispod stotinu ljudi. Brigada je izgubila već skoro 200 ljudi, od kojih se trećina nalazila u brigadnoj bolnici. Prošlo je već mjesec dana stalnih borbi Sa veoma neredovnom ishranom i neprospavanim noćima. Sve je to iscrpilo borce. Ljudi su izgledali ravnodušni, samo bi spavali. Jedino napad i juriš mogli su ih osvježiti. Tada su naprezali i posljednje snage. No i one su bile na izmaku. Svi smo željeli da krenemo negdje dalje, samo van ove divljine! Glad nas je iscrpljivala. Sa radošću je dočekana vijest da je stiglo
naređenje za pokret prema Tjentištu.

RAZBIJANJE NEPRIJATELJSKIH OBRUČA SUTJESKA

Zorom 4 juna predali smo položaje na Vučevu Trećojdalmatinskoj brigadi. Po prohladnom i kišovitom danu hitali smo prema Tjentištu u sastav Prve proleterske divizije, koja se prema našim podacima nalazila već negdje oko Vrbniče.Na Dragoš-Sedlu čekala nas je promjena naređenja. Ponovo pod komandu Druge proleterske brigade i napad na Košur. Košur, zatubast i polupošumljen brežuljak, dominira čitavim prostorom između Tjentišta, Popovog Mosta i Mrkalja.

On pretstavlja prirodni položaj na kome se završavao krak obruča koji su Njemci polako i planski stvarali sa drinske strane. Drugi krak, koji je sa gatačke strane trebao da zatvori
obruč na lijevoj obali Sutjeske, stigao je do Bara, gdje su Druga dalmatinska i Majevička brigada uspjele da ga herojskim otporom zadrže. Između Bara i Košura preostao je slobodan otvor širok par kilometara, sa jednom stazom koja je iz doline Sutjeske preko Krekova izvodila na Milinkladu, a odatle preko Hrčavke za Vrbničke Kolibe i Zelengoru. Tom stazom su trebale proći sve naše snage sa sektora Vučeva, Maglića i pivske visoravni — ustvari cijela grupacija i Centralna bolnica sa Vrhovnim štabom. Sa Košura se i ovaj jedini put mogao kontrolisati vatrom. U tome se sastojao značaj Košura.

Pod Košurom se već nalazila Druga proleterska brigada. Ona je dan ranije napala na njega, ali bez uspjeha. Kasno u noć 4 juna, pod neprekidnim pljuskom, brigada je stigla do Tjentišta. Pod samim Krekovima, u mokroj i blatnjavoj jaružici, pored male vatre, koja je više dimila nego gorjela, neposredno pod Košurom, nalazio se Lune Milovanović, zamjenik komandanta Druge proleterske brigade, sa kime smo razradili plan napada. Vrhovni štab je naredio da Košur mora pasti. On je pretstavljao veoma ozbiljnu prepreku za dalje nastupanje.

Slobodan otvor između Košura i Bara, koji je još ostao, mogao se skoro prostreljivati mitraljeskom vatrom. Pod takvim uslovima, svjesni veličine zadatka, prišli smo pripremi napada. Proleteri su poznavali zemljište, tako da smo mi naše planove razradili bez velikih priprema i izviđanja. Uostalom, za ovo nije ni bilo vremena. Održani su kratki partiski sastanci, sastanci komandanata i komandira i bataljoni su krenuli na zadatke. Prema planu, proleteri su napadali na lijevom krilu, od pravca Ozrena i s. Krekova, a naši bataljoni
od Tjentišta. Napad je počeo 5 juna u sam rasvitak zore. Prvi prepad je uspio. Zauzeli smo nekoliko isturenih bunkera i pretstojao je napad na sam vrh Košura. Međutim, napad proletera je zatajio — zakasnio — i Njemci su protivnapadom odbacili naše bataljone sa osvojenih položaja. Borbe su produžene preko čitavog dana, uz podršku artiljeriskog diviziona, koji je čak sa Dragoš-Sedla bezuspješno i netačno tukao po
njemačkim, a katkad i po našim položajima.

» Napad je ponovljen 6 juna na izričito ponovljeno naređenje Vrhovnog Štaba. No, brigada nije više imala snage da naređenje izvrši. Njemci su pojačali Košur sa novim snagama,
a naši bataljoni su počeli primjetno da se tope iz dana u dan, iz časa u čas. Lune Milovanović je pronašao — prokrčio stazu, jarugu Usovičkog Potoka, kao zamjenu za onu koja je bila ugrožena sa Košura, a koja je izvodila takođe na Milinkladu i nije bila izložena vatri sa Košura. Tom stazom prošli su dijelovi Prve i Druge proleterske divizije, Vrhovnog štaba i ostalih jedinica i ustanova uz njega.

Drugu proletersku je 7 juna smijenila Sedma krajiška. MI smo se ograničili na odbranu. Snage za napad su bile minimalne. Glad je svakim danom bila sve veća. Već su i konji bili
pri kraju. Oni koji su još preostali bili su određeni za teške ranjenike i topovski vod. I oni su bili već sama kost i koža. Jedan konj bio je jedini spas za jednog težeg ranjenika, a imali smo ih u brigadnoj bolnici već preko 30. Hljeba već nismo okusili od Čelebića, sa malim izuzetkom na Vučevu (plijen). Hrana — ustvari konjetina sa malo ječma ili soli — mogla se kuvati samo noću, i to ako je intendant bio snalažljiviji. Pečena konjetina je bila ukusnija od kuvane, pa su je borci sami pekli na žaru. Uveliko su se kuvale i jele razne trave — kiselica, srijemuša, mlad bukov list, kora itd. Ali ova neutoljiva glad je počela da nagriza čvrstinu jedinica. Pored toga, brigadna bolnica se svakim danom povećavala. Ranjenici još od Čelebića nisu upućivani u Centralnu bolnicu. Svi oni koji su bili i malo pokretni vraćeni su u brigadu. Laki ranjenici — a to su bili oni pokretni, ostajali su uz bataljone, a samo su teži, nepokretni, upućivani u brigadnu bolnicu. Tifusara nismo imali u većim broju, nasuprot drugim jedinicama kod kojih je ova bolest bila ozbiljan problem.

Borbena sposobnost je vidljivo opadala. Zavladala je neosjetljivost i neopreznost; ljudi su postali razdražljivi na svaku spoljnu manifestaciju; živci su bili na ivici izdržljivosti. Samo
bi spavali i bavili se mislima o tome kako da pribave hranu. Sve je to ozbiljno ugrožavalo kompaktnost jedinice. Mobilizirana je partiska organizacija, postavljeni zadaci i traženo od
komunista da moraju izdržati do kraja i prednjačiti primjerom.

Čim bi pao mrak, kolona za kolonom prolazila bi neposredno iza naših položaja i stazom pored Krekova produžavale preko Milinklade ka Lučkim Kolibama. Pored ove »magistrale«,
kolone i kolonice brigada, bolnica itd., koje su tuda prolazile, utabale su čitav splet staza i stazica koje su proširile »Lunetovu« stazu i izvodile, preko kamenitih padina Usovičkog Potoka, pokrivenim niskom šumom, polomljenom i razrovanom °d avionskih bombi i artiljeriskih granata, na Milinkladu. Naročito intenzivan pokret odvijao se noću 7/8 i 8/9 juna, Putem pored Tjentišta, neposredno iza naših položaja, prema Krekovima prošli su dijelovi Druge divizije, Drinske grupe, Vrhovni štab i niz ostalih jedinica i ustanova. Prva proleterska divizija je prošla ranije i nalazila se duboko u Zelengori.

Situacija je bila sve teža i teža. Košur je ostao u njemačkim rukama, a Bare, na suprotnoj strani »vrata« prema Zelengori, bile su isto tako ugrožene. Daleko pozadi nas na Vučevu i
na Pivskoj Planini ostale su još Treća i Sedma divizija sa Centralnom bolnicom. Svi smo bili svjesni toga da ćemo teško moći izdržati malo jači napad. Njemci su, istina, u poslednja tri dana bili pasivni, ograničili su se na odbranu Košura i kontrolu vatrom staza kojima su se prema Milinkladi stalno kretale kolone i kolonice. 8 juna održali smo sastanak Štaba brigade, na kome je odlučeno da brigadnu bolnicu i ostale neboračke dijelove uputimo prema Milinkladi i dalje na Zelengoru i da tako olakšamo i rasteretimo brigadu i omogućimo joj veću pokretljivost u slučaju jačeg neprijateljskog napada.

Napetost je dostigla vrhunac. Osjećali smo svi da narednih dana treba da padne konačna odluka. Bili smo svjesni teškoća i položaja u kome se nalazimo, ali nam to nikako nije ubijalo hrabrost i vjeru da ćemo izaći iz ove teške situacije. Istina, kod boraca, naročito onih mlađih, skoro došlih u brigadu, potištenost i uvučenost u sebe osjećala se sve više i više. Bilo je čak i razgovora i želja za odvajanjem od jedinice, probijanjem po grupama ili pojedinačno. Ali, sve je to samo pokazivalo da je moral načet i da o tome moramo voditi računa. Pred sam mrak stigli su kuriri sa Vučeva sa porukom da je Marko Ećimović živ i da treba poslati ljude koji će ga prenijeti do brigadne bolnice. Sa njime se nalazila i njegova sestra Milja.

Drug Marko, komandant 3-ćeg bataljona, popularan i omiljen borac i komandant sa Glasinca, teško je ranjen 23 maja ispod Trovrha. Mitraljesko zrno razbilo mu je donji dio vilice i oštetilo grlo. Istina, stanje mu se bilo popravilo, pa je uspio da na konju izađe na Vučevo zajedno sa brigadom. Poslednjih dana stanje mu se opet pogoršalo. Ne može da jede, slabi, nepokretan je. Morao se nositi na nosilima, a to je, za naše prilike, bila osuda na smrt. Ostao je u teškom stanju iza brigadne bolnice, na Vučevu kod Mrkalj klada, zajedno sa sestrom koja ga je njegovala.

Trebalo je ići po njega i donijeti ga barem do Tjentišta. Tražimo 8 dobrovoljaca među borcima njegovog 3-ćeg bataljona. Ljudi se kolebaju, svaki osjeća dug i potrebu da nešto
učini. Ali šta i kako? Mrak je pokrio put prema Vučevu. Treba preći hladnu i divlju Sutjesku, popeti se na Dragoš Sedlo, pa poslije toga ići nazad sa nosilom na ramenima. Nazad treba
stići još u toku noći. Vodiča nema, stazu ne poznaje niko. Samo se grubo zna pravac i utaban blatom trag, ukoliko se uopšte može raspoznati po toj mrkloj i kišovitoj noći.

Javilo se osam drugova. Otišli su. Treba da se svjesno žrtvuju za svog komandanta. Ranjenika ne smijemo ostaviti. Da, ali kako stići do njega? Takve misli obuzimale su nas sve, no niko nije imao hrabrosti da kaže istinu. Poslije jednog sata drugovi su se vratili. Nisu mogli pregaziti Sutjesku. Svi smo znali da je skoro nemoguće izvršiti zadatak. Ali smo ćutali. Ujutru je stigla njegova sestra. Umro je drug Marko. Umro zbog nedostatka njege i nemogućnosti da mu se pruži najminimalnije. Da li smo pogriješili i da li smo mogli učiniti ma šta drugo?

Konačno je 9 juna osvanuo lijep i sunčan dan. Željno očekujemo da se osušimo i ogrijemo. No zato nas avijacija gnjavi i gnjavi. Još zorom Njemci su sa Košura osuli vatru po koloni i kolonicama, koje su skoro čitavu noć tapkale u mjestu i prešle svega par stotina metara. Cijelo prije podne više nas je pakao. Avioni, jedni za drugima. »Štuke« i »Dornijeri«
smenjivali su se i razrovali Milinkladu i okolinu. Oko podne zatišje. Iz dubokih jaruga i jaružica izašli smo na sunce, parimo prozebla tijela i sušimo našu siromašnu odjeću. Oko nas mir. Sa lijevog krila 1-vi bataljon javlja da su se Krajišnici morali povući i da neprijatelj nastupa prema Ozrenu. Bataljon je samoinicijativno prikupio par desetina ljudi i zaposjeo Ozren.

Grupa boraca i rukovodilaca u istočnoj Bosni, posle pete ofanzive, ljeta 1943. godine
Grupa boraca i rukovodilaca u istočnoj Bosni, posle pete ofanzive, ljeta 1943. godine

Veze ni sa kime. Vijećamo. Najzad odlučismo da povučemo bataljone prema Milinkladi. Neprijatelj se spustio sa Košura i nalazi se tu pred nama. Zauzeo je Krekove. Iza nas
su ostale Sedma i Treća divizija i bolnice. To znamo. Polako »Lunetovom stazom«, Usovičkim Potokom, izvlačimo ostatke brigade. Milinklada i sedlo sa omanjim proplankom, između Ozrena i Pleća, ostali su jedini slobodan prolaz u dolinu — bolje reći u kanjon rečice Hrčavke. Padine prema Sutjesci su koliko-toliko blage, dok prema Hrčavki padaju
veoma strmo, upravo okomito. Staze ne postoje. Zapravo, svuda gdje god se mogla zadržati i proći ljudska noga, utabano je i trag potseća na uzoranu njivu. Od početka ofanzive prvi put smo svjedoci teške situacije. Znaci meteža i pometnje među ljudima već se osjećaju. Njemci su u toku dana u talasima svom silinom bombardovali Milinkladu, kao da su znali da se tu negde nalazi Vrhovni štab. Bombardovanje je načinilo pravu pustoš u Desetoj hercegovačkoj i Četvrtoj crnogorskoj brigadi, raznim prištapskim dijelovima i bolnici, koji su trebali proći baš ovim otvorom prema Hrčavki. Opšta pometnja. . .

Tito je ranjen! Ova vijest ide od usta do usta. Srećom, nije teško ranjen. Milinklada je razorena. Samo patrljci ogoljelih stabala govore da je tu bila doskora bujna bukova šuma. Svuda municiske kutije, samari, bacačka municija, puške, puškomitraljezi. Više oružja nego ljudi. Desetine drugova i drugarica iz raznih jedinica i bolnica ostalo je teško ranjeno. Svi oni koji su u tom opštem metežu i uraganskoj vatri ostali bez konja — jedinog spasioca, ostali su bespomoćni. Krikovi bolova i strave miješali su se sa borbenim pokličima boraca koji su jurišali na Ozrenu i Plećima. Kozomara Đuro, radnik iz Livna, borac 1-og bataljona
brigade ležao je nemoćan u samrtnom ropcu. Bomba mu je formalno raznijela obe noge. »Drugovi, nemojte me ostaviti! Pozdravite brigadu! Zivela Partija i drug Tito!« to su bile nje -gove posljednje riječi. Nedaleko je jedna drugarica — ne znamo iz koje je brigade, niti joj znamo ime. Smrtno je ra- njena. Jedina joj je želja da je drugovi ne ostave. »Drugovi,
ne ostavljajte me!« I tako još mnogi i mnogi. Ako bi se našao koji konj, on se davao za prenos ranjenika. Već su i teška oruđa ostavljana — zakopavana, samo da bi se oslobodilo što više konja za spasavanje ranjenika. Nositi ih na ramenima zdravih bilo je nemoguće, jer su se i zdravi jedva držali na nogama.

Očekujemo napad Njemaca sa Pleća i Ozrena. Istina na Ozrenu se nalaze još naši, naš 1-vi bataljon i dijelovi Desete hercegovačke brigade. Samo još mali napor i neprijatelj će
sastaviti obadva kraka svog obruča. Međutim, i on se nije upuštao u riskantne prodore po ovoj ćudljivoj planinskoj šumi. Njegova metodičnost je omogućila da se te večeri i noći sredimo na Milinkladi i ujutru, 10 juna, krenemo preko Hrčavke na Lučke Kolibe. 10 juna prije podne prošla je tuda i Sedma baniska divizija iako su položaji na Ozrenu i Milinkladi bili potpuno napušteni. Izgledalo nam je da smo progurali najgore. U dubini Zelengore očekivali smo da ćemo se najzad otkačiti od neprijatelja.

Međutim, ono najteže je tek počelo!

VRBNICA

Oko podne 10 juna sva tri bataljona Šeste brigade prikupila su se u jednoj orijetkoj šumi nedaleko od Lučkih Koliba. Prvi put od početka neprijateljske ofanzive bataljoni nisu bili na položajima u neposrednom dodiru sa neprijateljem. Sem ličnog obezbjeđenja bataljoni nisu imali drugi borbeni zadatak. Lijevo, na puškomet od nas, kod Ljubinog Groba, dijelovi Četvrte crnogorske brigade vodili su oštre borbe s Njemcima. Na prostoriji kod Lučkih Koliba bio je Vrhovni štab. Saznali smo pojedinosti o ranjavanju druga Tita. On se sada
osjeća dobro — rana nije teška.

Neprijateljska avijacija se ne smiruje. Grupe aviona neprekidno se nad nama smjenjuju, bombarduju nasumce, kad primijete i najmanji cilj, spuštaju se nisko i mitraljiraju. Od
preksinoć nismo ništa jeli. Taman kad smo dočekali veče i kad su prve vatrice planule, eskadrila aviona ponovo se u polumraku pojavila nad nama. Iako su vatre odmah pogašene, bili smo otkriveni. Bacali su bombe i spuštali se sasvim nisko mitraljirajući. Ovo je bilo jedno od najtežih bombardovanja koje je pretrpjela Šesta brigada i od njega nam je stradalo desetak drugova iz Pratećeg voda i oko Štaba brigade.

Najzad je noć uveliko ovladala i mogli smo ponovo da založimo vatre. Od bombardovanja je stradao konj komesara brigade Cvijetina Mijatovića i meso smo podjednako podijelili na sve jedinice. Konj je bio povelik, pa je svaki borac dobio prilično parče. Drug Majo, komesar brigade, nije mogao da jede meso od ovog konja koji ga je nosio, kao i mnoge naše ranjenike, od istočne Bosne pa kroz sve vrijeme ofanzive do danas. Pola u šali, pola u zbilji recitovao je Njegoševe stihove iz »Gorskog vijenca« kad Vuk Mandušić žali za svojim prebijenim džeferdarom: »Za’ mi ga je ka očnjega vida, ža’ mi ga je ka brata rođena. . .«.

Oko 22 časa dobili smo naređenje od Vrhovnog štaba za dalji pokret i probijanje. Sve naše snage koje su se prikupile na prostoriji Lučkih Koliba kretaće se u dvije kolone. Desna kolona u sastavu: Druga proleterska, Druga dalmatinska i Šesta istočnobosanska — komandant kolone Jovo Vukotić — kretaće se u pravcu Lučke Kolibe— Vrbnička Rijeka — Mrčin Kolibe. Naša Šesta bila je određena u prethodnicu desne kolone. Sa lijevom kolonom, koja je bila sastavljena od jedinica Druge divizije i još nekih brigada, kretao se Vrhovni štab. Ova kolona kretala se preko Balinovca u pravcu Mrčin Planine. Ispred lijeve kolone prema Balinovcu već se nalazila Prva proleterska divizija.

Sa naređenjem za pokret dobili smo još jedno naređenje koje nas je sve pogodilo. To naređenje je glasilo da se sva teška oruđa zakopaju kako bi se brigade lakše kretale u svom daljem probijanju. Prateći vod brigade izvršio je ovo naređenje, ali nam je svima bilo teško rastati se sa bacačima i protivtenkovskim topom. Jedan bacač bio je zaplijenjen u borbi s Njemcima u Bosutskim šumama, drugi u borbi s četnicima na Romaniji, a protivtenkovski top na Hranjenu kod Goražda kad smo stizali u sastav glavnine. Mnoge borbe i mnoge pobjede nad neprijateljem vezane su za ova oruđa. Toliko smo ih brižljivo
čuvali! Prij e nekoliko dana kad je Prateći vod pregazio Sutjesku toliko se namučio oko protivtenkovskog topa. Naime, matica je zanijela konja koji je nosio cijev topa. Komandir voda Sadik Kadrušić-Dik bacio se u maticu i spasio dragocjeni tovar.

Uveče je kratko izvijestio komandanta brigade da je vod u redu stigao. A sada moramo da ostavimo ova oruđa. Oko ponoći 10/11 juna kolone su izvršile pokret. Na čelu desne kolone bila je Šesta brigada. Svi smo bili svjesni težine situacije, a i odgovornosti koja je ležala na svima, pa i na našoj brigadi. Štabovi i članovi partije trebalo je da prednjače primjerom. Zadatak — proboj preko Vrbniče mora se izvršiti po svaku cijenu. Pod zaštitom noći treba neprimjetno podići neprijateljskim položajima s one strane Vrbničke Rijeke, probiti ih i energično nastaviti pokret preko Zelengore.

Nismo imali vodiča. Karta i »partizanski nos« bili su glavna sredstva za orijentaciju. Staza kojom smo se spuštali ka Vrbničkoj Rijeci bila je kamenita i strma, sa mnogo ispriječenih žila drveća i panjeva. Noć je bila mrkla, planinska, sa natmurenim nebom. Ništa se nije vidjelo. Kolona se stalno prekidala. Utrošili smo nekoliko sati za svega par kilometara.
Borci su bili izlomljeni i umorni. Čim bi kolona zastala, stojeći bi zaspali. Najzad, čelo kolone je u samo svitanje 11 juna stiglo na Vrbničku Rijeku. Osmatrali smo položaje na susjednoj strani.

Na grebenu Stružinskog Brda (k 1298) vidjele su se ljudske siluete. To su bili njemački stražari. Dijelovi 369 divizije obrazovali su novi obruč na lijevoj obali Vrbniče. Uz strme padine Stružinskog Brda upućen je 1-vi bataljon sa zadatkom da se neprimjetno privuče njemačkim položajima i napadne ih. Ostali dio brigade počeo se prebacivati preko
rijeke i kretao se kolonom nešto ulijevo od Stružinskog Brda koristeći vododerine i mrtve uglove. U dolini Vrbniče kolona se »nabila« zbog sporijeg prebacivanja preko rijeke, koja je,
istina, mala i svuda gazna, ali ipak usporava kretanje. Već se sasvim razdanilo i njemačka posada iz sela Vrbniče primjetila je našu kolonu pa je otvorila mitraljesku vatru. U to vrijeme 1-vi bataljon je uspio da podiđe njemačkim položajima na Stružinskom Brdu i poslije kratke vatrene pripreme izvršio je snažan juriš. U oštrom naletu Njemci su bili otjerani nazad, na drugi položaj, Grebac (k 1380) i sada je kolona mogla nesmetano da se kreće…

Njemci su u nekoliko mahova pokušali sa Grepca da bočnim napadima ugroze pokret kolone, ali sada je 1-vi bataljon bio ojačan i dijelovima Druge proleterske, pa su svi njemački napadi bili odbijeni. Na pravcu kretanja kolone bile su manj e neprijateljske snage i čelo glavnine ih je bez većeg napora razbilo, pa je tako stvorena široka breša u pravcu Mrčin-Koliba, kroz koju se probijala naša desna kolona duga nekoliko kilometara.

U borbama kod Stružinskog Brda, Njemci su pretrpjeli znatne gubitke. Pobijeno ih je nekoliko desetina, a zaplijenjeno je više »šaraca« sa dosta municije i 1 bacač. Priličan broj neprijateljskog oružja i municije ostao je na poprištu borbe, jer ih nismo mogli nositi uslijed premorenosti, a i inače smo bili zasićeni automatskim oružjem. I mi smo imali osjetnih gubitaka. Pored ostalih, poginuo je najbolji puškomitraljezac u 1-vom bataljonu Marijan Paunić, koji nas je u časovima odmora toliko puta znao razveseliti, jer je bio uvijek vedar i raspoložen za šalu, a umio je lijepo i uz gusle zapjevati. Takođe su nam poginuli hrabri borci Fahim Zečević iz Visokog, Mato Marić iz Fojnice i još nekoliko drugih. Naša lijeva kolona je takođe vodila oštre borbe na svom pravcu kretanja. Isto tako, ovog dana su jedinice Prve proleterske brigade vodile čuvenu borbu na Balinovcu, gdje su do nogu potukle Njemce.

Tako je razbijen neprijateljski obruč na Vrbnici i stvorena breša široka oko 6 km od s. Vrbniče prema Balinovcu, kroz koju se probila čitava naša glavnina i nastavila dalje kretanj e preko Zelengore. Poslije podne Šesta brigada je u sastavu desne kolone stigla na Mrčin-Kolibe. Ovdje su stigle i jedinice naše lijeve kolone. Sa Prvom proleterskom divizijom veza je uspostavljena. Predveče je stigla od Sutjeske i Sedma baniska divizija. Tako se glavnina naše vojske, sa Vrhovnim štabom na čelu, našla prvi put na okupu. Nedostajala je samo Treća divizija. Noć 11/12 juna brigada je provela na odmoru. Prekjuče je kod Lučkih Koliba bio prvi dan od početka ofanzive bez borbe i ovo je bila prva noć bez borbe i pokreta.

MILJEVINA

U jutru 12 juna brigada je izvršila pokret do Jablanovog Brda (k 1353). Tu je od Štaba Prve proleterske divizije dobila zadatak da zajedno sa Majevičkom brigadom, kao desna pobočnica glavnine, izvrši pokret pravcem Zakmur — Trebičina i da na taj način osigura od Foče bok našim glavnim snagama koje će se probiti preko ceste Foča — Kalinovik negdje u prostoru Miljevine.

Ovdje smo saznali od Štaba Prve proleterske divizije da nam je opšti pravac proboja ka Romaniji i istočnoj Bosni. Svi smo bili radosni. Pomisao da je konačni proboj blizu i da se
ide za istočnu Bosnu davala je svakom borcu Šeste i Majevičke potstreka i volje da se sve prepreke savladaju. Uveče 12 juna izvršen je pokret pravcem Zakmur — Trebičina. Obje brigade kretale su se u jednoj koloni. Prolazili smo kroz zaseoke Zakmura. Prvi put je da poslije toliko dana vidimo kuće i vatrice kako svijetle na ognjištu. Prvi put je da vidimo narod — žene, djecu. Intendanti su dobili u selu neki sir i dijelili su borcima u koloni. Poslije konjskog mesa i raznih kiselih trava, koje smo već skoro mjesec dana upotrebljavali,
ovaj sir je bio kao najveća poslastica.

U zoru 13 juna čelo kolone izbilo je do na puškomet prvih kuća s. Trebičina. Saznali smo da se u selu nalaze Njemci. Štab brigade odmah je izdao naređenje za napad. U napad su krenula dva bataljona Šeste i jedan bataljon Majevičke. Poslije relativno kratke borbe Njemci su izbačeni iz prve polovine sela. Od pravca Foče stigla su im pojačanja i oni su pokušali da nas potisnu. Vršili su u toku dana nekoliko napada, ali bez uspjeha, jer su naši borci čvrsto držali zaposjednuti dio sela. Na ta j način spriječeno je ovoj njemačkoj koloni da preko Trebičine izbije na Rata j i ugrozi desni bok naše glavne kolone. Istovremeno, ovog dana vodila se teška borba oko Jeleča i Rataja. Jedinice naše glavne kolone u ogorčenim borbama probijale su treći neprijateljski obruč u pravcu Miljevine duž
ceste Foča — Kalinovik.

Predveče su štabovi brigada donijeli odluku da se jedinice otkače od neprijatelja kod Trebičine i u toku noći pređu cestu Foča — Kalinovik negdje kod Miljevine na pravcu proboja glavne kolone. Prelazak preko r. Bistrice na ovom pravcu bio je nemoguć, jer je kanjon strm i neprolazan. Odljepljivan je bataljona izvršeno je prije pada mraka i Njemci su to otkrili, pa su vršili jak pritisak i nanijeli znatne gubitke naročito 1-vom bataljonu Šeste. Između ostalih, ovdje su poginuli: Neđo Šarajčić iz Sarajeva, Andrija Stanek iz Zagreba, Meho Curković iz Visokog i drugi.

Pokret prema Rata j u i Miljevini vršen je tokom noći 13/14 juna po teškom i strmom terenu. Negdje u svitanje predena jeicesta kod Miljevine i Šesta brigada se razmjestila u
s. Budnju. Na samoj cesti, gdje je naša kolona prešla, stajao je jedan teški njemački tenk koji su uništili bombaši Prve proleterske brigade. Oko njega bilo je pravo razbojište, na kome su ležali izmiješani pali borci naši i poginuli neprijateljski, polomljeno oružje i druga ratna oprema.

Tako je bio probijen treći neprijateljski obruč kod Miljevine i već sutradan, 15 juna, neprijatelju je bilo jasno da je operacija »Švarc« propala. To su konstatovali Italijani u svom izvještaju od 15 juna u kome kažu »da su Njemci izigrani«. Ustvari izigrani su bili zajedno sa Njemcima i oni i Bugari i svi domaći kvislinzi.

KONAČNO — PROBOJ NA ROMANIJU

Poslije proboja kod Miljevine cijela naša glavnina prikupila se u prostoru između komunikacija Foča — Kalinovik i Goražde — Sarajevo. Šesta brigada smjestila se u zaseoke oko previle. Dva dana trajao je odmor i jedinice su se sređivale. Svaka borba je zamrla i jedino su povremeno neprijateljski avioni uznemirivali ovo duboko zatišje. Neprijatelj se teško mirio sa neuspjelim opkoljavanjem naših snaga. Koristio je ovaj predah i činio posljednji pokušaj, pa je žurno prebacivao snage na prugu Sarajevo — Višegrad i cestu Sarajevo — Goražde ne bi li u pojasu ovih komunikacija uspio da stvori prepreku.

Smotra jedinica Šeste istočnobosanske proleterske brigade
Smotra jedinica Šeste istočnobosanske proleterske brigade

Sedamnaestog juna dobijeno je naređenje od Štaba Prve proleterske divizije da Šesta i Majevička i dalje zadrže zadatak desne pobočnice i da sljedeći pokret izvrše pravcem Previla — Hranjen, da pređu prugu negdje na otsjeku između Renovice i Ustiprače i da dalji pokret produže pored Rogatice preko Šatorovića u pravcu Han Pijeska. Brigade su formirale kolonu predveče 17 juna i nastavile pokret označenim pravcem. Pred Hranjenom su stigle prije svanuća 19 juna. Na cesti Goražde — Sarajevo, i to na dijelu Jabuka — Hranjen, već su se nalazile jake neprijateljske motorizovane snage. Da bi se izbjegli nepotrebni gubici, odlučeno je da se brigade još pod zaštitom noći povuku nešto nazad, na pošumljeno brdo Oštro (k 1004). U tom povlačenju prekinuta je veza sa znatnim dijelom kolone, pa su se na Oštro izvukla svega dva bataljona: Šeste i jedan bataljon Majevičke. Polovica kolone, tj. dva bataljona Majevičke i jedan bataljon Šeste, okrenula je ulijevo prema zapadu i u toku dana spojila se sa glavnom kolonom, sa kojom je docnije prešla i prugu kod Renovice.
Ovi bataljoni su tek na Romaniji došli u sastav svojih brigada. Dio kolone pobočnice koji se povukao na Oštro vodio je 19 juna jače borbe sa neprijateljskim snagama od Hranjena
i onim koje su od pravca Foče vršile pritisak na začelje naših kolona.

Devetnaestog juna uveče kolona sa Oštrog krenula je prema cesti Goražde — Sarajevo. Pravac kretanja bio je preko Peti-Bora (k 1200) iznad samog Goražda. Njemci nisu očekivali
ovakvu drskost, pa je cesta pređena bez borbe, jer na ovom dijelu nije bila zaposjednuta.
20 juna ujutru kolona pobočnica izbila je u selo Borak i tu se razmjestila za odmor. Dolje ispod sela, u dolini Drine vidjelo se Goražde. Ostali smo neprimjećeni i tek je predveče
jedna ustaška patrola slučajno nabasala u selo i otkrila nas. Ali tada je već bilo kasno i bataljoni su se prikupili za dalji pokret. Odlučeno je da se r. Prača i pruga pređu kod željezničke stanice Duba, jer tu postoji brvno, a Prača je bila nabujala. Prikupljeni su podaci o manjoj ustaškoj posadi koja je držala Dub i pokret je izvršen u sumrak. Spuštali smo se u
kanjon Prače. Još ova prepreka — i pred nama će da pukne prostor Romanije.

Praču i prugu prešli smo lakše nego što smo predviđali. Ustaška posada u Dubu,nij e smjela ni da nas sačeka. Ujutru 21 juna stigli smo u s. Pljesko, s one strane pruge. Saznali smo da se i glavna kolona probila na Romaniju. Ona je prešla cestu i prugu na širokom frontu od Renovice do Stambolčića. Posljednji pokušaj neprijatelja bio je osujećen. Njegova Peta ofanziva je krahirala.

Šesta brigada se prikupila u s. Osovu kod Rogatice i odatle u laganim maršrutama nastavila kretanje prema Han Pijesku i Šekovićima radi sređivanja i popune.

Šesta brigada izišla je iz Pete ofanzive više nego prepolovljena. Od ukupnog broja boraca — 630, koliko je imala u početku ofanzive, poginulo je, ranjeno, nestalo ili se priključilo
drugim jedinicama oko 350 boraca i starješina, a od toga broja mrtvih i nestalih bilo je oko 250. Brigada se dakle probila na Romaniju sa manj e od 300 boraca, uključujući tu i ranjenike iz brigadne bolnice.

Najviše gubitaka brigada je pretrpjela u početnim borbama, naročito kod Čaj niča i Metaljke, zatim na Zavajitu i Trovrhu, kao i na Vučevu. Košur, Vrbnica i Trebičina takođe su mjesta gdje je pao znatan broj šestobrigadira. Razumljivo je da je najviše gubitaka bilo u početnim borbama, jer je kod Čajniča i od Čelebića ka Foči brigada prvi put ulazila u žestoke okršaje, rame uz rame sa proleterskim brigadama. štab brigade i štabovi bataljona još nisu imali dovol i nog iskustva u rukovođenju jedinicama, a i sami borci još n isu bili dorasli proleterima. No, docnije je žrvanj borbe prekalio i poslednjeg borca. Povratak i ovako malog broja šestobrigadira u istočnu Bosnu značio je mnogo, jer će docnije svaki
ovaj borac, kaljen kroz Petu ofanzivu, postati starješina u novim jedinicama istočne Bosne, koje će ujesen 1943 narasti na nekoliko divizija.

I pored svih teškoća i slabosti, nedostatka iskustva, nenaviknutosti na ogromne fizičke i psihičke napore, u uslovima borbi po veoma teškom i razdrobljenom terenu, pustom i siromašnom, pod stalnim dejstvom neprijateljske avijacije i artiljerije, brigada je vodila vrlo jake i uspješne borbe i dala svoj značajan udio u slavnim borbama koje su vodile Prva, Druga, Treća i Sedma divizija NOVJ. Goli Vrh kod Ustikoline, Paljika prema Goraždu, Metaljka, Vragolije, Zavajit, Kušlat, Bakića Brdo, Trovrh, Zlatni Bor, Vučevo, Curevo, Košur, Vrbnica, Trebičina — to su mjesta na kojima su borci Šeste brigade neustrašivo vodili borbe, zaustavljali napadne kolone neprijatelja, njegove borbene poretke bacali niz litice, jurišali na njegove utvrđene položaje i probijali njegove obruče. Borbe u Petoj ofanzivi ostaće u istoriji naših naroda kao veličanstveno poglavlje. One će biti nepresušan izvor na kome će se naša buduća pokoljenja napajati i osvježavati kad god bude trebalo da naši narodi pokrenu svoje snage u odbranu slobode, nezavisnosti i života dostojna ljudi. U tom poglavlju pomenuće se i ime Šeste istočnobosanske proleterske brigade.

Rudi PETOVAR i Miloš ZEKlC

SUTJESKA – ZBORNIK RADOVA: knjiga I