PRVA PROLETERSKA BRIGADA
U BICI NA SUTJESCI +(FOTO)
1. Opšta situacija pred bitku na Sutjesci
Početkom maja 1943. godine Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije vodila je sve zamašnije operacije.
U Sloveniji su formirane nove partizanske brigade. Njihove jedinice ozbiljno su ugrožavale prugu Trst—Ljubljana—Zidani Most — Beč. Italijani su bili prinuđeni da dovedu pojačanja da bi spriječili prodor partizanskih jedinica na zapad preko Soče.
U Hrvatskoj je 1. korpus povratio sve teritorije koje je neprijatelj zauzeo u ofanzivi početkom 1943. godine; partizani su izvodili akcije u neposrednoj blizini Zagreba, a znatno narasle partizanske snage u Sloveniji ugrožavale su vitalne komunikacije Zagreb -Beograd.
Čitava Bosna je bila obuhvaćena borbom. Na njenoj teritoriji osnovano je pet divizija NOVJ. Početkom maj a osnovan je i 2- korpus.
U Crnoj Gori, poslije dolaska Glavne operativne grupe sa Vrhovnim štabom, borbe su oživjele. Osnovana su četiri partizanska odreda, komande područja i komande mjesta, a pet bataljona popunilo je jedinice Glavne operativne grupe.
U Srbiji je narodnooslobodilački pokret ojačao, uprkos strašnom teroru i ogromnom broju okupatorovih, kvislinških i četničkih jedinica. Partizani su izvodili akcije na željezničkim prugama, i raznim vojnim objektima. U njoj su djejstvovali šest partizanskih odreda, dva bataljona i nekoliko borbenih grupa. Naročito je bio snažan pokret u južnoj Srbiji.
U Makedoniji je početkom marta formiran novi Centralni komitet KP za Makedoniju. Ustanak se dobro razvijao i bili su pripremljeni uslovi za osnivanje pet partizanskih odreda.
Glavna operativna grupa bila je krajem aprila i početkom maja koncentrisana u Crnoj Gori na dijelu između Pljevalja, Bijelog Polja, Kolašina, Nikšića i Foče.
Prva proleterska divizija bila je orijentisana prema Bijelom Polju i štitila je lijevo krilo grupe od Prijepolja i Pljevalja, 2. proleterska divizija rasporedila se prema Kolašinu, 3. divizija od Nikšića do Gacka, 7. divizija prema Pljevljima, a novoformirana Drinska operativna grupa (2. proleterska brigada, bez dva bataljona, 6. istočnobosanska i 1. majevička brigada) bila je u zaštitnici, prema Foči i Goraždu. Centralna bolnica je bila u rejonu Čelebića, Zavajita i Šćepan-Polja. Glavnina Glavne operativne grupe bila je spremna za prodor preko Lima.
Na istočnom frontu i u sjevernoj Africi Nijemci i Italijani doživljavali su nove poraze. Poslije staljingradske bitke njemačke trupe su izbačene iz velikog dijela Ukrajine i odbačene stotine kilometara na zapad. Strategijska inicijativa je nepovratno prešla na stranu Crvene armije.
Hitler se nadao da će u ljetnoj kampanji Nijemci postići veći uspjeh, ali su jedva uspjeli da zaustave brzo nadiranje Crvene armije na liniji Lenjingrad — Orel — Kursk.
U sjevernoj Africi njemačko-italijanska armija je 12. maja prinuđena da kapitulira. Tada je cijeli desni bok fašističkih sila, od Gibraltara do Egejskog mora, bio izložen udarima saveznika, koji su mogli da biraju gdje da ih nanose na tom frontu širokom 2 000 km.
Sredinom maja raspuštena je Kominterna. To je bio rezultat njene ocjene
»da bi rešavanje zadataka radničkog pokreta u svakoj pojedinoj zemlji pomoću snaga bilo kojeg centra naišlo na nepremostive teškoće«, a i da bi, u borbi protiv fašizma, svaka partija mogla da djeluje »u okviru sopstvene države«.
Bio je to potez koji je tada prvenstveno doprinosio učvršćenju antihitlerovske koalicije, jednog od osnovnih elemanata pobjede nad fašizmom. Zapadni saveznici su ocijenili raspuštanje Kominterne kao izraziti gest Sovjetskog Saveza za boljom saradnjom sa njima.
Nasuprot narastanju snaga antihitlerovske koalicije, snage sila osovine su konstatno opadale. Prevlast saveznika u vazduhu i razorna bombardovanja njihove avijacije učinila su da Nijemci počinju osjećati neposredne strahote rata i u vlastitoj zemlji.
U takvoj opštoj vojnoj i političkoj situaciji na velikim svjetskim ratištima, uključujući i jugoslovensko, održano je 8. maja u Kruševu savjetovanje u Vrhovnom štabu. Stab je ocijenio situaciju u Jugoslaviji kao vrlo povoljnu, a na savjetovanju je utvrđen i plan daljeg nastupanja Glavne operativne grupe.
Odlučeno je da 1. proleterska divizija zauzme Bijelo Polje, a 2. proleterska divizija Bioče, Mateševo i Andrijevicu i izbije na Čakor, a zatim da obje divizije oslobode Mojkovac i Kolašin, a kasnije i Berane.4 Oslobođenjem te teritorije bila bi stvorena povoljna operacijska osnova za prodor u Srbiju.
Djejstva tih divizija štitila bi Drinska operativna grupa, prema Foči, i 3. divizija, prema Nikšiću. Glavna operativna grupa izbila je u sjevernu Crnu Goru i Sandžak lomeći i uništavajući pred sobom četnike i italijanske jedinice poput valjka i prijetila da svom snagom uskoro udari na vitalne komunikacije pravcem Beograd — Sofija i Beograd — Solun, što bi opasno ugrozilo njemačko krilo fronta na jugoistoku.
Za vrijeme bitke na Neretvi njemački komandanti su očekivali da će uništiti Glavnu operativnu grupu, sa Vrhovnim štabom, i time zadati težak udarac Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. U toku te borbe njemački komandant jugoistoka fon Lehr razradio je i plan »Svare« (Schwarz), koji je predviđao razoružanje četnika u Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku, bez obzira na to što su im sadjejstvovali u borbama protiv NOVJ, ocjenjujući ih kao potencijalne neprijatelje, iza leđa, u slučaju otvaranja drugog fronta na Balkanu.
Međutim, kad je Glavna operativna grupa izbila na Lim, njemački komandant za jugoistok predložio je Vrhovnoj komandi da izmijeni plan »Svare«, tako da osnovni cilj operacije bude
uništenje Glavne operativne grupe, a razoružanje četnika da se izvede uzgredno. Komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj, general Liters, kojemu je povjereno rukovođenje operacijama, izdao je 6. maja zapovijest o pripremi i izvođenju te operacije, poznate u
nas kao bitka na Sutjesci. Pripremljena je za relativno kratko vrijeme; brže nego ijedna druga ranije preduzimana ofanziva.
Osnovna operativna ideja njemačkog komandovanja bila je da sa kružne operacijske osnovice Foča — Goražde — Pljevlja — Prijepolje — Bijelo Polje — Kolašin — Podgorica — Nikšić — Gacko — Kalinovik steže i stješnjava Glavnu operativnu grupu, nanoseći joj glavni udar sa istoka, da je nabaci na planinske masive u predjelu oko donjeg toka Pive i Tare i tu uništi.
Za tu operaciju angažovane su: 1. brdska divizija* koja je preko Bugarske došla sa Istočnog fronta, 7. SS divizija »Princ Eugen«, 118. lovačka divizija, 369. legionarska divizija, 724. puk 104. lovačke divizije, dva puka bugarske vojske i tri italijanske divizije — »Taurinenze«, »Venezia« i »Ferara«, i 4. lovačka brigada NDH, koja je potčinjena komandi 118. njemačke divizije.
U rezervi su bile 117. njemačka divizija, u dolini Neretve, 373. legionarska divizija »Tigar«, u Sarajevu, i četiri italijanske divizije. Za operaciju je angažovano 12 avio-eskadrila, sa aerodroma u Sarajevu i Mostaru.
Ranije njemačke posadne divizije reorganizovane su u lovačke jedinice, popunjene mlađim oficirima i vojnicima i dobro opremljene. Sve neprijateljske jedinice bile su opremljene i uvježbane za borbu na planinskom zemljištu. Njemačko komandovanje imalo je još jednu veliku prednost: tačno je znalo raspored jedinica glavne operativne grupe i njihove
namjere.
Iz italijanskih izvještaja vidi se da su u toku borbe znali i za kretanje pojedinih brigada Glavne operativne grupe.Komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj znao je, na primjer, da se 12. maj a štab 1. divizije nalazio 6 km južno od Sahovića, a štab 2. divizije 5 km sjeveroistočno od Savnika.” Poslije rata je utvrđeno da su Nijemci otkrili šifru radio saobraćaja Vrhovnog štaba i to obilato koristili.
Za razliku od neprijatelja, Vrhovni štab, a samim tim i Glavna operativna grupa nijesu znali da neprijatelj priprema ofanzivu. Obavještajna služba bila je veoma slaba. Dobijeno je samo nekoliko podataka o tome da dolaze njemačke jedinice u Prijepolje, Berane, Sjenicu, Bijelo Polje i Kolašin. Vrhovnom štabu bilo je poznato da su Foču deblokirale njemačke jedinice, iako je to italijanska okupaciona teritorija. Ali sva ta obavještenja nijesu bila
dovoljna da se zaključi da se radi o novoj velikoj neprijateljskoj ofanzivi.
Prva proleterska brigada, poslije uspješno izvršene akcije na cesti Prijepolje — Bijelo Polje, zadržala se dva dana između Bijelog Polja i Brodareva.Brigada se dobro snabdjela puškomitraIjezima, puščanom i minobacačkom municijom, odijelom, vešom i obućom. Na toj teritoriji ukazale su se velike mogućnosti za mobilizaciju novih boraca. Stanovništvo je bilo ushićeno silinom udara proleterskih brigada, njihovom jačinom i naoružanjem.
Brigada se užurbano pripremala ze predstojeći, najavljeni prodor u Srbiju. U stroju je 15. maj a imala 1 230 boraca, od kojih 85 drugarica, a u bolnicama 311 boraca, što znači više nego na dan osnivanja, a bila je i bolje naoružana, iskusnija i uvježbanija. Masovna hrabrost je u njoj uobičajena pojava.
Nije bilo potrebe da se diskutuje o povećanju borbenosti. Brigada je bila dostigla visoki nivo političke svijesti i borbene spremnosti. Svaki njen stari borac već je mogao biti i dobar starješina.
Brigada je imala 84 puškomitraljeza, 24 mašinke i 15 mitraljeza, sa većom količinom municije, 7 lakih minobacača, svaki sa po 135 mina, 6 teških bacača sa po 91 minom, 2 protivkolska topa sa po 77 granata, i mali »pito« sa 64 granate. Po brojnom stanju, naoružanju i opremi brigada je činila više od 40 posto snage 1. proleterske divizije.
Sudar 1. proleterske i njemačke
1. brdske divizije kod Bijelog Polja
Stab 1. divizije naredio je 1. brigadi da posjedne položaje zapadno i jugozapadno od Bijelog Polja, kako bi pomogla 3. krajiškoj brigadi da već idućeg dana pređe Ravnu Rijeku i razbije četnike prema Mojkovcu. Noću između 14. i 15. maja brigada je izbila na položaje i zatvorila pravac Bijelo Polje — Sahovići: na desnom krilu 2. bataljonom na području Zari — Pale, prema Slijepač-Mostu, 4. bataljonom u Cerovu, 6. bataljonom u rejonu Modri do — Oklade i 3. bataljonom na području Gornjeg Sela, radi kontrole ceste Bijelo Polje -Brodarevo.
Prvi bataljon bio je u selu Pape, u rezervi. Stab 1. brigade, koji je bio u rejonu Lijeske, naredio je bataljonima:
»Pokret izvršiti odmah kako bi se mogli suprostaviti neprijatelju čiji se pokret iz Bjelog Polja i Mojkovca očekuje. . .o vih dana neprijatelj vrši koncentraciju u Bjelom Polju i Mojkovcu. ..«
Ipak je brigada nešto doznala o Njemcima čije su se jedinice koncentrisale u italijanskoj okupacionoj zoni.U 4 časa 15. maja borbene grupe njemačke 1. brdske divizije počele su napad sa položaja duž ceste Gostun — Bijelo Polje — Slijepač-Most.Na brigade 1. proleterske divizije napali su ojačani 99. puk, odnosno pukovska borbena grupa »Remold« i dva bataljona italjanske divizije »Venezija«.
Neprijateljske kolone snažno su podržavali dva diviziona artiljerije, a uskoro se pojavila i avijacija. Borba se vodila bez prestanka. Najsnažniji udar trpjelo je ljevo krilo 3. brigade, koje je bilo u pokretu radi izvršavanja novih zadataka, i desno krilo 1. brigade, najprije 2, a kasnije 4. i 1. bataljon. U toku dana svi bataljoni su učestvovali u borbi. Neprijatelj je metodično i energično nastupao i osvajao kotu po kotu.
Borba se vodila na čitavom prostoru od ceste Bijelo Polje—Slijepač-Most do Sahovića. Bataljoni su se izmješali sa neprijateljem tako da je neko vrijeme bilo teško ocjeniti ko drži koji položaj. Drugi bataljon se u u jednom trenutku našao iza leđa neprijatelju. Komandant 1. divizije upozorio je štabove 1. proleterske i 3. krajiške brigade da u takvim složenim situacijama treba »doneti jasnu i prostu odluku«, da bi je bataljoni lakše i brže izvršili.
Brojna i tehnička nadmoćnost njemačke divizije došla je do izražaja, i do kraja dana njene kolone su prešle cestu Slijepač— Most — Sahovići i dostigle liniju Rudine — Sokolovići — Obod.
Prema žestini borbe moglo se naslutiti da su to prve munje koje nagovještavaju dolazak oluje, odnosno početak nove ofanzive. Stab 1. proleterske divizije, iako je sudar bio silovit, pretpostavljao je da neprijateljske snage nijesu suviše jake i naredio je 1. i 3. brigadi da u toku noći odbace neprijatelja na polazne položaje i stvore uslove za planirani prodor ka Limu. Napad su izvršili dijelovi 3. krajiške brigade i 2. bataljon 1. proleterske. Nijemci su se uporno branili i protivnapad nije uspeo.
Jedinice njemačke 1. brdske divizije, podržane artiljerijom i avijacijom, zauzele su Sahoviće 16. maja i utvrđivale položaje na dostignutoj liniji. U isto vrijeme izvršile su snažniji napad i na 2. proletersku diviziju i potisle je i Vrhovni štab je još uvijek smatrao da se ne radi o većim neprijatelevim operacijama i naredio je 16. maj a 1. i 2. proleterskoj diviziji da izvrše planirani zadatak, tj. da 2. divizija oslobodi Kolašin, a 1. divizija da ovlada komunikacijom Slijepač-Most—Ribarevina.
Razumljivo, to naređenje je ostalo neizvršeno, zato što je neprijatelj bio neuporedivo jači nego se pretpostavljalo, a imao je i inicijativu koju nije dozvolio da mu se oduzme. Toga dana su se pojavili i neprijateljevi tenkovi cestom Kolašin — Maj kovač — Slijepač-Most. Prva brdska divizija upotrebila je sve rodove vojske, dobro organizovala sadjejstvo, i poslije odbijanja protivnapada nastavila da potiskuje 1. i 2. proletersku diviziju.
Na sektoru 1. proleterske divizije, na istočnim padinama planine Burenj, razvila se 17. maj a do tada rijetko viđena borba. Neprijateljeva avijacija najprije je izviđala, zatim bombardovala položaje 1. i 3. brigade, a potom, kada je krenula pješadija, bombardovala je i mitraljirala sve prilazne puteve ka položajima.
Neprijateljeve haubice sa položaja kod Slijepač-Mosta neprekidno su tukle položaje 1. i 3. brigade. Tenkovi su se kretali cestom i sa isturenih mjesta vatrom podržavali pješadiju. Poslije takve pripreme krenula je pješadija.
Mitraljezi, puškomitraljezi i minobacači 1. proleterske oglasili su se kao da su iz zemlje iznikli. Streljački stroj 1. brdske divizije morao je najprije da se zaustavi, prilegne , a onda i da ustukne. Njemačka 1. brdska divizija, koja se hvalila da je pobola kukasti krst na Elbrus, najviši vrh Kavkaza, osjetila je šta znači sudar sa 1. proleterskim brigadom. Njen komandant napisao je u izvještaju:
»Neprijatelj se žilavo i ogorčeno brani.«
Posmatrajući ta j strašni sudar, komandant 1. bataljona, Savo Burić, koji je i u najtežim
trenucima bio poslovično hladnokrvan i volio da se našali, doviknuo je komandantu 2. bataljona, Božu Božoviću:
»Ovo ti je, Božo, planska vatra«, kao da to objašnjava na času nastave.
No, opet su nadvladali tehnika, brojnost i snaga. Prva brigada se morala povući i prepustiti neprijatelju položaje Burenj—Ce r i druge. Poginulo je 16 boraca. Teško je ranjen u nogu proslavljeni mitraljezac 2. bataljona, Bojo Prelević. Ni dok su mu ranu previjali, nije prestao da obasipa neprijatelja rafalima iz svoga mitraljeza.
Proglašen je za narodnog heroja.
Komandant 1. proleterske divizije već treći dan je posmatrao kako njegova divizija vodi teške borbe. On je 17. maja u 9,15 časova poslao depešu Vrhovnom komandantu. . . »neprijateljska akcija ima karakter ofanzive«.
To je prva direktna informacija Vrhovnom štabu da se radi o novoj ofanzivi. Stab divizije u isto vrijeme moli Vrhovni štab za dozvolu da odljepi jedinice divizije od tako jakog neprijatelja, izbjegne silinu njegovih udaraca i mogućnost da nabaci snage divizije u kanjon rijeke Tare, kao i da omogući diviziji da zauzme povoljnije položaje za odbranu. Vrhovni komandant je odobrio 1. i 2. proleterskoj diviziji da se povuku i zauzmu povoljnije odbrambene položaje.
Noću između 18. i 19. maj a 1. divizija se odlijepila od neprijatelja — 3. krajiška i 3. sandžačka brigada posjele su položaje u rejonu planane Kovač, a 1. proleterska je upućena u sela Vrulje i Maoče, kao divizijska rezerva.
Pokušaj proboja iz obruča prema Foči
Bilo je već jasno da se radi o novoj velikoj neprijateljskoj ofanzivi. Pojava jakih njemačkih snaga, uz podršku avijacije i tenkova, i to na italijanskoj okupacionoj teritoriji, svakako je upozoravala da se radi o značajnim operacijama. A kada je 19. maja stiglo naređenje
Vrhovnog štaba:
»Odmah u toku noći krenite 1. brigadu pravcem Celebić — Zavajit — Bunovi, gdje će stupiti u vezu sa štabom Drinske grupe. Izvršenju ovog naređenja pristupite odmah«
Komandantima i političkim komesarima nije bilo teško da borcima objasne da je opet u pitanju teška situacija, i da 1. brigada mora opet na dugi marš, da što prije stigne tamo gdje je očekuju nove velike borbe. Štab brigade naredio je da se odmah krene pravcem
Potpeče—Kakmuži—Meljak—Popov Do—Celebić i da se u toku marša, dugog blizu 80 km, bataljoni odmore u šumama oko Meljaka i Šljuke, ali samo toliko da se skuva nešto hrane.
Teško je bilo, a teže se naslućivalo, ali su borci mogli sve lakše izdržati kaga su znali šta se od njih traži. Borbeni moral raste sa spoznajom cilja akcije. Umjesto predaha poslije trodnevnih borbi sa njemačkom brdskom divizijom, brigada je odmah krenula na dugi marš, da bude prethodnica tamo gdje se u tom trenutku nalazila zaštitnica Glavne operativne grupe. Bataljoni su formirali odjeljenja i grupe za borbu protiv neprijateljeve avijacije i maršovali danju i noću.
Neprijateljska borbena grupa, ojačani 750. puk 118. njemačke divizije i 13. puk 4. lovačke brigade NDH, sa dva puka artiljerije, napala je sa fočanskog mostobrana Drinsku operativnu grupu. Sa tih položaja u Vrhovni štab su dolazila zabrinjavajuća obavještenja od komandanta 2. proleterske brigade, Ljubodraga Đurića. Neprijatelj je direktno prijetio da sa tog pravca ugrozi i Centralnu bolnicu i sve snage Glavne operativne grupe. Vrhovni štab je uputio 1. proletersku brigadu da pomogne Drinskoj operativnoj grupi u spriječavanju nadiranja neprijatelja ka Tari.
Celo kolone 1. proleterske brigade izbilo je ka tr. 1149, iznad Čelebića, krajem dana 21. maja. U trenutku kad se pojavila 1. proleterska brigada, 13. pješadijski puk 4. lovačke brigade NDH potiskivao je iz sela Borja 1. majevičku brigadu i već je bio zarobio njenu komoru i dio bolnice. Taj puk je, prema naređenju komandanta 118. njemačke divizije, imao zadatak da do noći zauzme Celebić.
Prva proleterska je sa marša stupila u borbu. Nastala je prava trka uz strmu stranu od Rijeke do Celebića.
Trčali su proleteri, pod punom ratnofn spremom, sa prijeđenih 80 km puta samo da što prije stignu, pomognu Majevičkoj brigadi i oslobode zarobljene ranjenike. Prvi bataljon napadao je frontalno prema Borju, 2. je hitao lijevo, u obuhvat neprijateljevog boka, u pravcu Ilijine glave, a 6. je izvršio desni obuhvat, u pravcu Ječmeništa. Štab brigade je naredio da pristigli 1, 2. i 6. bataljon grupišu svoje minobacače i koncentričnom vatrom tuku neprijatelja. Ohrabreni, dijelovi 1. majevičke i 6. istočnobosanske brigade jurišali su zajedno sa proleterima.
U prvom sukobu u 19,30 časova neprijatelj je zaustavljen i vraćen nešto unatrag. U Borju su oslobođene bolnica i komora. Neprijatelj još nije bio pobio zarobljene borce i ranjenike. Bili su srećni. Umjesto sigurne smrti, došli su drugovi, spasili ih. Ranjenici su pozdravjali borce sa :
»Zdravo drugovi proleteri« i »zivela 1. proleterska«.
To je bila prekrasna drugarska zahvalnost i najljepša nagrada borcima 1. proleterske za napore koje su učinili. Žestoka borba razvila se u 21 čas, kada su izvršili obuhvate 2. i 6. bataljon. Komandant 13. puka domobrana u svom izvještaju najslikovitije opisuje tu borbu:
»Partizani su gađali iz minobacača u salvama… neprijatelj je izvršio jak vatreni napad iz svih svojih teških oruđa i prešao u Bitka na Sutjesci. protivnapad. Domobrani su bili obuzeti strahom i pohrlili izbezumljeni nazad.. . osobno sa puškom u ruci pokušao sam spriječiti panično bjekstvo i zaposjesti prihvatni položaj. Teškom mukom uspjelo mi je silom zadržati 20 domobrana.«
Taj puk 4. lovačke brigade bio je potpuno razbijen. Komandant puka se žalio što vazduhoplovstvo nije otkrilo dolazak novih snaga ka Celebiću. Puk nije uspio da se zadrži na prihvatnim položajima.
Oko ponoći štab 1. brigade ubacio je u borbu i 3. bataljon. Bataljoni 6. istočnobosanske i 1. majevičke brigade, poneseni energičnim nastupanjem proletera, uporedo sa njima kidisali su na neprijatelja. Razbijeni domobrani su bježali ka Trovrhu, gdje su se zaustavili i organizovali odbranu. U pomoć im je pristigao i jedan bataljon 7. puka 4. lovačke brigade. Artiljerijske baterije domobrana približene su na 3 km od Trovrha i otvorile snažnu vatru.
Treći i 6. bataljon i glavnina 1. majevičke i 6. istočnobosanske brigade napali su neprijatelja na Trovrhu u zoru 22. maja. Oko podne napad je obnovljen i neprijatelj je protjeran sa Trovrha, uz velike gubitke. Sesti bataljon i dijelovi 6. istočnobosanske brigade, koji su napadali pravcem Kušlat—Vijenac—Trovrh, naišli su na duboku jarugu potoka Čukavec i nijesu mogli goniti neprijatelja ka Kumiću.
Treći bataljon i dijelovi Majevičke brigade pokušali su gonjenje, ali nijesu za to imali snage. Treći bataljon je bio znatno prorijeđen, uslijed gubitaka i dosta velikog broja oboljelih od tifusa. Prva majevička brigada takođe nije imala dovoljno snage za gonjenje.
Neprijatelj se pribrao na Kumiću i uz snažnu podršku artiljerije izvršio je protivnapad. Pred noć je uspio da zbaci snage 3. i 6. bataljona najprije sa Trovrha, a zatim sa Vijenca. Toga dana u rejonu Trovrha neprijatelj je ispalio na ta dva bataljona 112 granata iz brdskih topova i 19 granata iz haubica. Međutim, nije imao smjelosti da ih goni. Naprotiv, u toku noći povukao se na Trovrh i užurbano organizovao odbranu. Partizanske snage su zanoćile u šumama Korlata.
U međuvremenu, dok je 1. proleterska žurila prema Foči, Vrhovni štab je ocijenio da je neprijatelj izvršio okruženje Glavne operativne grupe. Vrhovni štab je smatrao da se u tako nastaloj situaciji ne može sa jedinicama probiti prema Srbiji, zbog jakih neprijateljskih snaga na tom pravcu i neizvjesnosti koje bi Glavnu operativnu grupu očekivale na tom terenu.
Proboj na jug, u Crnu Goru ili ka Albaniji, nije dolazio u obzir, jer taj pravac nije nudio ni vojničke, ni političke, ni ekonomske uslove za dejstvo Glavne operativne grupe.
Preostajala je jedina mogućnost da se proboj izvrši na sjever ili na zapad. Vrhovni štab se odlučio za proboj preko Drine, južno od Foče, jer je taj pravac bio najkraći, na njemu je bila najjača kon centraci]a partizanskih snaga, a poslije prelaska Drine otvarale su se velike mogućnosti za manevar sa njima.
U duhu te zamisli Vrhovni štab je 21. maja naredio štabu 1. proleterske divizije da najhitnije krene ka Celebiću sa 3. krajiškom brigadom i razbije neprijateljske snage koje nastupaju od Foče, odbije ih što dalje na sjever, forsira Drinu, organizuje mostobran na njenoj lijevoj obali i, po mogućnosti, zauzme Foču. Za komandanta Drinske operativne grupe određen je komandant 1. proleterske divizije Koča Popović.
Komandant Drinske operativne grupe odmah je organizovao napad. Bataljone 2. proleterske brigade orijentisao je niz desnu obalu Drine i da brane prelaz kod Sćepan-Polja. Jednu kolonu: 3. i 6. bataljona 1. proleterske brigade, 6. istočnobosansku i glavninu 1.
majevičke brigade, uputio je desno, prema Trovrhu, drugu kolonu: 1, 2. 4. bataljon 1. proleterske i dva bataljona 1. majevičke brigade, lijevo, pravcem Pliješ — Gradina. Treća krajiška brigada, koja je stigla tek 23. maja, upućena je između prve i druge kolone ka Zečijoj glavi.
Drinska operativna grupa nastojala je svim silama da probije neprijateljevu odbranu. Desna kolona je četiri puta izbijala do pred sam Trovrh, ali ga nije mogla zauzeti. Jedan bataljon 6. istočnobosanske brigade zauzeo je 24. maj a Bakić. Neprijatelj je dovukao haubice na položaje iza Trovrha, a brdske topove u prve linije odbrane.
Njemačka komanda je pridavala izuzetan značaj tom sektoru. Komandant njemačke 118. divizije izišao je na Trovrh i neposredno komandovao odbranom.
U vrijeme kada je 1. majevička zauzela Korče, 3. bataljon nastupao ka Trovrhu, a 6. bataljon i 6. istočnobosanska brigada zauzeli Vijenac, neprijatelju je stiglo pojačanje — Izviđački bataljon iz divizijske rezerve i, preko Čehotine, još jedan bataljon 7. pješadijskog puka 4. lovačke brigade. Uz snažnu podršku artiljerije i avijacije neprijatelj je primorao desnu kolonu na povlačenje. Na tu kolonu je ispaljeno 24. i 25. maja 1 575 artiljerijskih
granata.
Lijeva kolona je takođe izvršila snažan napad. Pred njom se branila ojačana pukovska borbena grupa 118. njemačke divizije (dva bataljona 750 puka), koju su podržavale artiljerija i avijacija. Lijeva kolona je uspjela da potisne neprijatelja ka Gradini. Na pomolu je bio uspjeh, ali se neprijatelj uporno branio.
U borbi se pokazalo da to nije bila stara 718. divizija, kojoj je samo promijenjen broj (sada 118), nego podmlađena, popunjena sa 6 000 novih vojnika,sa sposobnim kadrom i opremljena i uvježbana za borbu na planinskom zemljištu.
Nijemci su organizovali odbranu po dubini. Rovove su iskopali na ivicama šume, u šumi i na zadnjem nagibu brda. Na svim pravcima u šumi postavili su zasjede. U lijevoj koloni napadali su 1, 2. i 4. bataljon 1. proleterske, dva bataljona 2. proleterske i dva bataljona Majevičke brigade. Borba se vodila bez prekida i bila je žestoka. Juriši i protivjuiriši su se smenjivali. Brigade su svim silama nastojale da se probiju prema Foči.
Ali je i neprijatelj ocijenio da će mu propasti čitava ofanziva ako brigade uspiju u tome. Dolazak 3. krajiške brigade znatno je pojačao silinu udara lijeve kolone, ali je i neprijatelj takođe brzo reagovao.
Ubacivanjem rezerve prema desnoj koloni i potiskivanje te kolone ugrožavao je i desni bok lijeve kolone. Njegova artiljerija neprekidno je dejstvovala. Komandant 118. njemačke divizije ubacio je poslednje rezerve prema lijevoj koloni, alarmnu četu. Haubice iz rejona Foče i brdski topovi i minobacači pojačali su vatru.
Avioni su bili stalno iznad glava proletera, sipali bombe i mitraljirali. Borbe na Zlatnom boru i prema Gradini mogu se ubrojiti u najteže borbe koje je 1. proleterska brigada vodila. Evo kako je te borbe vidio jedan komandir čete 4. bataljona:
»Na Zlatnom boru bila se strašna borba, jedna od najtežih. Njemački položaji bili su udaljeni od naših svega pedesetak koraka. Jedni drugima smo hvatali bačene bombe i vraćali ih nazad. Rasprskavale su se u vazduhu. Otimali smo se za svaku bukvu. Smjenjivali su se juriši i protivjuriši«.
Brigada je imala znatne gubitke. Poginuli su: Zivan Maričić, komandant 4. bataljona,* Jovo Radulović, komandir 2. čete 1. bataljona, Vujadin Zogović, komandir voda 1. bataljona, Rade Miličević, politički komesar rudarske čete 4. bataljona (sva četvorica su proglašeni za narodne heroje), zatim hrabri Vojo Kadijević, iz 1. bataljona, koji je veslao u prvoj sandolini pri prelasku Drine, komandir i politički komesar 1. čete 2. bataljona, Vlado Ljumović
i Petar Matović, Vaso Carapić, komandir voda 2. bataljona i mnogi drugi.
U toku borbe sa Drinskom operativnom grupom njemački komandant je naredio 369. diviziji da pređe rijeku Ćehotinu i nastupa u pravcu Čelebića, u pozadinu snaga koje napadaju ka Foči. Dijelovi 369. divizije 24. maj a potisli su 3. dalmatinsku brigadu i priješli kod sela Gradac na lijevu obalu Ćehotine.
Komandant 1. divizije uvidio je da je neprijatelj na pravcu napada Drinske operativne grupe veoma jak dobro organizovan za odbranu. Obje kolone su imale znatne gubitke, a naročito lijeva, koja je napadala na pravcu glavnog udara. Pojava dijelova 369. divizije ugrozila je bok i pozadinu Drinske operativne grupe i zaprijetila da grupu odsiječe i napadne s leđa.
U takvoj situaciji komandant 1. divizije odustao je od daljeg napada i 25. maja naredio jedinicama da se povuku i zauzmu položaje na padinama planine Ljubišnje. Prema 369. diviziji, u pravcu Gradaca, uputio je 3. krajišku brigadu.Neprijatelj je sa Trovrha odmah zatim prešao u napad sa četiri kolone. Zemljište mu je omogućavalo da se kreće u više napadnih kolona. Nije napadao od Gradine, čak je povukao jedince sa nje i hitno ih prebacio preko Foče u dolinu Sutjeske.
Za snage Drinske operativne grupe bila je povoljna okolnost što je 26. i 27. maj a stalno padala kiša. Niski oblaci i magla onemogućavali su neprijatelj evoj avijaciji da bude aktivnija, što bi 1. proleterskoj znatno otežalo situaciju, jer su gotovo svi njeni položaji bili na otkrivenim, nepošumljenim uzvišenjima. Brigada je uspjela tri dana da usporava nastupanje neprijatelja.
Vrhovni komandant je bio veoma nezadovoljan zbog neuspjelog pokušaja proboja kod Foče. Oštro je zamjerio komandantu 1. proleterske divizije zbog povlačenja i pozvao ga u Vrhovni štab u Zabljak.
Probiti ise kod Foče bilo je teško, jer su se na tom pravcu nalazile jake neprijateljske snage — glavnina 118. njemačke divizije, 4. lovačka brigada NDH, artiljerijski puk i četa tenkova, kao i 369. divizija na desnoj obali Ćehotine. Zatim, ispred Drinske operativne grupe nalazla se jaka prirodna prepreka, rijeka Drina, za koju je 1. proleterska znala kako se teško prelazi, i utvrđeni garnizon u Foči, koji 2. divizija nije mogla zauzeti u toku duge opsade
u aprilu mjesecu, iako ga je branio samo italijanski bataljon »Aosta«.
Ukoliko bi neki dijelovi i uspjeli da pređu Drinu, neprijateljeva artiljerija i avijacija bi mogle brzo uništiti mjesto prelaza. Sem toga, prostor između Drine i Ćehotine prilično je uzak, nepodesan za manevar po frontu, kanalisan na dva otkrivena pravca na koja bi, u slučaju proboja, bilo neminovno grupisati snage i izložiti ih dejstvu neprijateljske avijacije.
Vrhovni štab je naredio 1. proleterskoj diviziji da organizuje odbranu mostobrana na Tari kod Uzlupa. Stab divizije naređuje 28. maja, u 15,30 časova 1. proleterskoj brigadi da
»po svaku cijenu osigura prijelaz 6. istočnobosanskoj brigadi preko Tare«, a potom da se i sama prebaci preko rijeke. Ukoliko ne uspije da se prebaci kod Uzlupa, neka se povlači uzvodno uz Taru i pređe rijeku kod Tepaea.
Situacija je bila kritična, ali brigada je, uprkos žestokih napada neprijatelja, uspjela da do predviđenog vremena zadrži mo stobran i omogući prelaz svih jedinica preko Uzlupa na lijevu obalu Tare, Treći bataljon je bio posljednja zaštitnica. Uspješno je manevrisao i dočekao neprijatelja najprije na Ilijinoj Glavi, tr 1124, a zatim u selu Hoćevu, a na položajima na V. Ravni odbranom
bez uzmaka sačuvao je mostobran.
Jedino se 4. bataljon nije prebacio preko Tare kod Uzlupa.
On je obezbjeđivao bok 3. dalmatinske brigade i bolnicu i morao se povući uzvodno od Tare, pa je kod Tepaca prešao na lijevu obalu. Umorna, desetkovana i gladna brigada spustila se u kanjon Tare, a zatim popela na obronke Pivske planine i ponovo se spustila u kanjon Pive, kod Kruševa, gdje je prešla rijeku. Žičani most, primitivno građen, sa slabo zategnutim žicama, klatio se i podrhtavao.
Neprijateljeva artiljerija ga je stalno gađala i na kraju, uništila. Posljednji dijelovi brigade prešli su rijeku gumenim čamcima.
Brigada se zatim pela uz Vučevo. To je najstrmija staza kojom se kolona može kretati, strmina gotovo kao da se čovjek penje uz merdevine. Kolona se sporo kretala. Slabiji su zaostajali. Počivalo se na svakih 100 do 200 m. Kasno poslije podne čelo kolone izbilo je na Vučevo. Baš u to vrijeme 1. majevička brigada povlačila se pred dijelovima njemačkog 1. bataljona 738. puka 118. divizije, koji su izbili na visoravan s namjerom da ovladaju platoom Vučeva.
U tom trenutku to je bio najvažniji položaj za obje strane. Od boraca 1. i 2. bataljona, koji su već bili izišli na plato Vučeva, organizovana je jaka četa, da pomogne 1. majevičkoj i 6. istočnobosanskoj brigadi u napadu na Nijemce. Neprijatelj je razbijen i natjeran u bjekstvo.
Mnogi neprijateljski vojnici skakali su niz strme stijene Vučeva, nadajući se da će tamo naći spas. Plato Vučeva bio je obezbijeđen za koncentraciju partizanskih snaga za dejstva ka dolini Sutjeske.
Borbe u dolini Sutjeske
Poslije neuspjelog pokušaja proboja kod Foče, Vrhovni štab je odlučio da se proboj izvrši preko Vučeva, Sutjeske i Zelengore.Da bi se to ostvarilo prvo su grupisane jedinice 1. i 2. proleterske divizije na Vučevu i ka dolini Sutjeske. Prva proleterska divizija, sa 3. krajiškom brigadom, branila je prelaze preko Tare i Drine, a sa 1. proleterskom brigadom sprječavala prodor neprijatelja na liniji Mratinje — Trnovačko jezero — Suha, što je trebalo da omogući koncentraciju ostalih snaga.
Poslije izbijanja na plato Vučeva, 1. brigada je, prema dobijenom naređenju, uputila 2. bataljon u Mratinje, 3. ka Trnovačkom jezeru, a 6. na Suhu. Prvi bataljon je bio u rezervi na Mrkalj kolibama, a 4. na putu od Tepaca, preko Mratinja, ka Vučevu.
Bataljoni su raspoređeni, zatvorili široke prostore i ostavljeno im je da samostalno djejstvuju u duhu opšteg zadatka. Na Vučevu, mada se jedinice nijesu dugo zadržavale na njemu, vrijeme je iskorišćeno za njihovo sređivanje poslije neprekidnih petnaestodnevnih borbi i marševa. Mjesta poginulih komandanata, komandira i političkih komesara su popunjena.
Postavljeni su i novi komandanti 1. i 3. bataljona, jer je Savo Burić tih dana upućen za komandanta 5. crnogorske, a Moma Stanojlović za zamjenika komandanta 3. sandžačke brigade.
U svim jedinicama su održani kratki partijski sastanci, četne i bataljonske konferencije. Za razliku od ranije održavanih sličnih sastanaka manj e se govorilo o proteklim borbama, naporima, gubicima i gladi, a više o onome što predstoji. Situacija je bila jasna. Svuda okolo čule su se borbe, a neprijateljeva avijacija neprekidno je izviđala i bombardovala uočene ciljeve i položaje.
Trebalo se samo dogovoriti i pripremiti svakog borca da bude spreman za najteže napore i iskušenja pri izvršavanju predstojećih zadataka.
Objašnjenja i razgovori bili su puni optimizma, ubjeđenja i čvrste volje da se ustraje i uspije. Sastavni dio priprema za dalje borbe bilo je i rasterećenje jedinice od svih suvišnih predmeta, svega što i najmanj e opterećuje borca, a nije nužno za borbu.
Ostavljeni su rezervni puškomitraljezi i mitraljezi, bačeni su prekobrojni okviri za puškomitraljeze, iz torbica je izbacivano doslovno sve, čak i rezervni veš, šalovi i slično. Stradale su i mnoge knjige. U 2. bataljonu borac Radomir Božović nosio je prvu knjigu Marksovog »Kapitala« još od Kotor-Varoša.
Dugo se kolebao da li da je ostavi. Najzad, kad je uvidio da to mora učiniti uzeo je iz torbe rezervnu košulju, zamotao »Kapital« i sakrio ga u rupu ispod jednog kamena.
Zatvorio je rupu pločom, a onda posmatrao sve naokolo da bi pronašao »orijentire« prema kojima će ga kasnije pronaći. Ali je i tada bio ubjeđen da će se jedinice probiti i da će mu »Kapital« opet biti potreban. Niko se nije smijao tom njegovom postupku. I mnogi drugi su isto tako
mislili.
Ta istina da se, i kada je najteže, teško od knjige odvojiti među proleterima se uvijek potvrđivala. Još teže su se osjećali borci koji su ostavljali i sakrivali oružje. Teško da su ikada u životu tako i toliko žalili za nečim dragim. Ostavljali su oružje kojim su tukli neprijatelja, koje im je pomoglo da se odbrane od njega, sa kojim su vjerno drugovali. Lica su im bila tužna, kao na sahrani dragog prijatelja.
Ipak su se tu, na Vučevu, na platou od preko 1 500 m nadmorske visine, gdje je i ljeti hladno, gladni i umorni borci, okruženi neprijateljskim snagama, poslije sastanaka i konferencija uhvatili u kolo i zapjevali! Ta pjesma na Vučevu bila je veliko ohrabrenje
i za one u kojima je bilo makar i malo straha od neizvjesnosti.
Sve jedinice Glavne operativne grupe vodile su teške bojeve na svim pravcima. Komandant 1. proleterske divizije, poslije teških borbi oko Foče procjenjujući da je neprijatelj veoma jak i uporan, predložio je 1. juna Vrhovnom štabu da se što prije izvrši proboj iz okruženja preko Graba, sjeverno od Čemerna.” Vrhovni komandant nije usvojio taj prijedlog pošto su dan ranije 4. crnogorska, 7. krajiška, 10. hercegovačka i 2. dalmatinska razbile neprijatelja na Budnju i time stvorile uslove da se snage grupišu na Vučevu i izvrši proboj preko Sutjeske ka Zelengori.
Tada je Vrhovni štab hitno uputio glavninu 1. proleterske brigade u dolinu Sutjeske, u pomoć 2. proleterskoj, 6. istočnobosanskoj i 1. majevičkoj brigadi, čiji je zadatak bio da razbiju neprijatelja u zahvatu od Popovog Mosta do Tjentišta i izvrše prodor prema Vrbnici.
Stab 1. proleterske brigade bio je već uputio 6. bataljon u rejon Suhe, da tamo smijeni bataljon 2. proleterske brigade i spriječi prodor neprijatelja niz dolinu Sutjeske.
Prema Sutjesci je uputio 2. i 4. bataljon da zauzmu Borovno, važno uzvišenje na putu
Dragoš-sedlo — Popov Most, koje je zatvaralo prilaz Sutjesci kod Tjentišta. Važnost Borovna neprijatelj je dobro procijenio i odmah poslije izbijanja u dolinu Sutjeske poslao je jednu četu 2. bataljona 734. puka da posjedne položaje na njemu. Četvrti bataljon 2. proleterske bio je zbacio 1. juna neprijatelja sa Borovna. Međutim, Nijemci su ga, uz podršku artiljerije, ponovo zauzeli.
Rano ujutro 3. juna na Borovno su napali dva bataljona 1. proleterske: 2. sa sjevera, a 4, sa jednom četom iz 2. proleterske brigade, sa istoka. U jurišu, pod zaštitom magle i kiše, 2. i 4. bataljon razbili su Nijemce na Borovnu. Komandant 2. bataljona 734. njemačkog puka poslao je u pomoć jedinici na Borovnu dvije ojačane čete. Uz snažnu podršku artiljerije Nijemci su izvršili protivnapad.
Čitav prostor na Borovnu zasule su artiljerijske granate pa su 2. i 4. bataljon bili prinuđeni da se povuku prema šumama na Mitrinu usovu i Dragoš-sedlu. Druga proleterska brigada napadala je tog dana na Košur, a 6. istočnobosanska i 1. majevička prema Popovom Mostu. Ni te brigade nijesu uspjele da razbiju jaku odbranu dijelova 734. i 738. puka 118. njemačke divizije.
Pokazalo se da snage upućene u dolinu Sutjeske nijesu dovoljne da razbiju nje –
mačku odbranu i naprave prolaz ka Vrbnici.
Opšti položaj svih snaga glavne operativne grupe već 3. juna bio je vrlo težak. Vrhovnom štabu se u već tako ozbiljnoj situaciji, poslije neuspjelog pokušaja proboja, nametalo kao imperativ da se što prije izvuku iz obruča snage Glavne operativne grupe i bolnica Vrhovni štab i CK KPJ obržali su 3. juna u Mratinju savjetovanje na kome je donijeta odluka da se Glavna operativna grupa podijeli u dvije grupe: Prva: sastavljena od 1. i 2. proleterske divizije, i Druga od 3. i 7. divizije, s tim da se grupe probijaju u dva suprotna pravca.
Sa Prvom grupom je trebalo da se kreću pokretni ranjenici, a sve teške ranjenike trebalo je posakrivati na Pivskoj planini i Durmitoru. Podjela na grupe izvršena je tako da su snage koje su već bile prešle Pivu otišle u Prvu grupu, a one sa desne obale rijeke u Drugu. Prva grupa je takođe dobila zadatak da se probija u dva pravca: Prva divizija, sastavljena od 1. proleterske, 3. krajiške, 7, krajiške, 6. istočnobosanske i 1. majevičke brigade, trebalo je da se probija pravcem Košur — Vrbnica i dalje na sjever, a 2. divizija, sa kojom je išao i Vrhovni štab, pravcem Suha — Gornje Bare — Konjske vode i dalje na zapad.
Noću između 4. i 5. juna 1. proleterska divizija, u novom sastavu, prikupila se u dolini Sutjeske da bi se probila prema Vrbnici. U dolini Sutjeske, na Košuru, nalazio se 3. bataljon 738. puka, kod Popovog Mosta 1. bataljon sa 668. artiljerijskim pukom i dva bataljona
750. puka duž lijeve obale Sutjeske do njenog ušća u Drinu. Na desnoj obali Sutjeske 2. bataljan 734. puka držao je Borovno, Mrkalje i Popov Most.
Prva proleterska divizija još u toku dana organizovala je napad svojih jedinica. Tri bataljona 1. proleterske napadali su na Borovno, 3. krajiška i 1. majevička na Popov Most. U isto vrijeme 2. proleterska i dijelovi 6. istočnobosanske napadali su na Košur. Prije zore 5. juna razvila se teška borba u dolini Sutjeske. Njemačka artiljerija je neprekidno tukla, naročito prilaze Borovnu i Košuru. Mitraljeska vatra i eksplozije bombi odjekivali su u prohladnom,
kišovitom jutru. Tri bataljona 1. proleterske, 4, 2. i 3, napadali su na Borovno.
Drugi bataljon je napadao sa sjeveroistoka, već poznatim pravcem, a 3. bataljon lijevim krilom, uz samu rijeku, obuhvatao je Borovno sa južne strane; 4. bataljon je bio na desnom krilu. Pod zaštitom mraka trebalo je podići neprijatelju, zasuti ga bombama i na juriš zauzeti njegove položaje, a onda nastaviti energično ka Sutjesci i Popovom Mostu.
Poslije drugog zauzimanja Borovna neprijatelj je procijenio da je i partizanskim snagama do tog položaja posebno stalo, pa ga je užurbano utvrđivao za odbranu.
Odbranu je organizovao po sistemu otpornih tačaka, koje su međusobno povezane rovovima. Sva automatska oruđa maskirao je i postavio tako da tuku cio prostor ispred rovova. »Šarce« je postavio na postolja i pričvrstio ih da bi noću mogli da djejstvuju bez nišanjenja.
Bataljoni su pošli u napad. Drugi je obuhvatio Borovno sa sjeverne strane, presjekao telefonske linije koje su ga povezivale sa komandnim mjestom i snažno napao na glavne položaje; četvrti bataljon je nastupao desno, a 3. se probio između Sutjeske i Borovna
i napao neprijatelja iz pravca odakle se on tome nije nadao. To je bila žestoka borba, dostojna velikih protivnika.
Bataljoni 1. brigade, iako već znatno prorijeđeni gubicima u dotadašnjim borbama, imali su više srca, žustrine i smjelosti i u pravoj borbi prsa u prsa uspjeli su da istjeraju Nijemce iz rovova i zauzmu Borovno. Treći bataljon je nastavio da ih goni ka Mrkalju. Na Borovnu su ostale gomile mrtvih Nijemaca i 7 »šaraca« na postoljima, ali je teško stradala i Omladinska četa, miljenica 3. bataljona, koja je pokazala pravo herojstvo.
Poginuo je Serif Lojo, zamjenik komandira voda Omladinske čete, junak mnogih bitaka, proglašen za narodnog heroja, Božo Hadživuković, komandir voda i drugi. Poginulo je ukupno 14 boraca Omladinske čete, tu, na domaku Foče, njihovog rodnog kraja.
heroj.
Iz 2. bataljona, u toj teškoj borbi, poginulo je 8 boraca. Nijemci su se noću između 5. i 6. juna povukli sa desne obale Sutjeske, plašeći se da idućeg dana ne budu uništeni.45
Treća krajiška i 1. majevička brigada uspjele su da potisnu neprijatelja sa desne obale Sutjeske, ali nijesu mogle preći na lijevu obalu.
Druga proleterska i dijelovi 6. istočnobosanske, koji su napadali na Košur, izvršili su nekoliko juriša, ali su svaki put odbijeni. Neprijatelj je na Košuru bio iskopao duboke rovove i povezao ih saobraćajnicama. Artiljerija Vrhovnog štaba i 1. divizije sa položaja kod Dragoš-sedla tukle su Košur dosta neprecizno, neprijatelj je izdržao u rovovima i zaklonima i žilavo se branio.Prva divizija nije uspjela da se probije preko Sutjeske.
Prodor u pravcu Zelengore
Drugi neuspješan pokušaj proboja preko Sutjeske zabrinuo je Stab 1. proleterske divizije. Njemu je bilo jasno da na dotadašnji način, frontalnim napadom, sa prorjeđenim i premorenim brigadama ne može slomiti snažan otpor 118. njemačke divizije koja se branila sa utvrđenih položaja. Trebalo je naći novo rješenje.Na Dragoš-sedlu, odakle su osmatrali dolinu Sutjeske, komandanti 1. i 2. proleterske divizije Koča Popović i Peko Dapčević, diskutovali su i »o celishodnosti napada na Košur i potrebi menjanj a pravca nastupanja 1. proleterske divizije u cilju zaobilaska Košura«.
Stab 1. divizije kasnije je razradio tu ideju i predložio Vrhovnom komandantu da se divizija probije između Košura i Ozrena do Zelengore, a onda razvije prodor na sjever. Vrhovni komandant je odobrio 1. diviziji da se probije stazom, ako se tako mogla nazvati, koja je vodila od izlaska iz kanjona Sutjeske, ispod stijena gromade Lastve, presjecala Usovički potok, i dalje išla pravcem k. 900—Krekovi— — Milinklade — k. 1001 — Hrčava. Staza je prolazila kroz gustu šumu, a samo stotinak metara pri izlazu iz kanjona Sutjeske bila je otkrivena.
Prva proleterska brigada krenula je na marš 6. juna, iz šuma ispod Dragoš-sedla. Prema odluci štaba divizije brigada je maršovala zaobilaznom stazom Dragoš-sedlo — šuma Perućica — Suha, onda niz Sutjesku do izlaza iz kanjona, odnosno do skretanja na stazu kroz šumu ka Krekovima.
Brigada se mogla spustiti niz Ravno borje i pregaziti Sutjesku. Međutim, put niz Ravno borje bio je suviše strm i mogao je poslužiti samo u krajnjoj nuždi, a i Sutjeska je bila nadošla te teško savladiva. A kod Suhe je još uvijek bio očuvan trošni
mostić, preko kojeg je brigada i prešla.
Prolaziti odabranom stazom bio je veliki rizik, jer je bila udaljena manj e od 500 m od neprijateljevih rovova na Košuru. Tu, na najopasnijem mjestu, ispriječila se jedna bezimena uzvišica, koja je štitila kolonu od mitraljeske vatre. Prema neprijatelju su držali obezbjeđenje dijelovi 2. proleterske i 6. istočnobosanske brigade, a 7. juna stigla je i 7. krajiška brigada i zamijenila 2. proletersku.
Nijemci su primijetili prolazak kolone i počeli da tuku stazu artiljerijom i minobacačima. Avioni su u talasima nadlijetali i obasipali šumu bombama. Jedino se prvih dana Nijemci nijesu pokrenuli iz rovova na Košuru, niti pokušali da presjeku tu životnu stazu, kojom su, za 1. proleterskom divizijom prošle kolona Vrhovnog štaba, sve jedinice Prve grupe, kao i 7. divizija sa oko 600 pokretnih ranjenika.
Pedantni Nijemci grčevito su držali posjednute položaje, još više ih utvrđivali i očekivali novi napad i tek 9. juna se sjetili da presjeku kolonu. Komandant 118. njemačke divizije,
u izvještaju priznaje:
»Mi smo organizovali kružnu odbranu, a trebalo je bezobzirno preći u napad.«
Tu na tom uzanom prostoru, neprijatelj je nadmudren i iznenađen smjeflošću i odlučnošću partizanskog komandovanja. Još 31. maja u rejon Suhe bio je upućen 6. bataljon, da smijeni 4. bataljon 2. proleterske brigade i spriječi prodor dijelova 7. SS divizije niz dolinu Sutjeske. Nijemci su nastojali da se dolinom Sutjeske probiju i spoje sa jedinicama u rejonu Tjentišta i tako potpuno zatvore obruč oko Glavne operativne grupe. Šesti bataljon je izvrsno izvršio ta j važan zadatak. Kanjon Sutjeske prema Suhi veoma je uzan, sa strmim i po nekoliko stotina metara visokim stijenama.
Nijemci su najprije pokušali da prodru dolinom. Bataljon im je nanio velike gubitke. Onda su pokušali noću, krčeći put bombama. Zaustavile su ih zasjede 6. bataljona. Najzad, 4. juna, grupa Nijemaca snabdjevena planinskom opremom, konopima, klinovima i drugim, pokušala je, verući se uz stijene, da izbije iza leđa 6. bataljona. Borci su primijetili Nijemce, čudili se njihovoj upornosti, a onda im pokazali svoje streljačke sposobnosti.
Skidali su jednog po jednog kao na vježbalištu. Nijemci su 5. juna pokušali opet da se probiju niz Sutjesku. Bataljon je i tog dana održao svoje položaje, sve dok ga nije smijenio jedan bataljon 2. proleterske. Kada se 6. bataljon svio u kolonu brigade, iza 1. bataljona, u njemu je bilo 8 boraca manje.
Ostali su kod Suhe, braneći je od Nijemaca.51 U šumi preko Usovičkog potoka i Krekova u jednoj koloni našla se 7. juna čitava 1 .proleterska brigada, mada je 1. bataljon nešto ranije tuda prošao kao prethodnica. To je bila povoljna okolnost, jer je malo koja brigada tada djejstvovala kao cjelina. Nije se tome čuditi jer je bilo mnogo pravaca kojima je neprijatelj napadao, a koje je trebalo zatvoriti i kraće ili duže držati i braniti.
Kolona se kretala veoma sporo, jer se mnogo puta morala zaustaviti i rastresti prilikom naleta neprijateljevih aviona ili prilikom artiljerijskih bombardovanja. Od avionske bombe poginuo je komandant 6. bataljona Milan Sarac. Proglašen je za narodnog heroja. Tako se dogodilo da su pred odsudnu bitku za proboj svi bataljoni 1. proleterske brigade, osim 2, imali nove komandante.
Prva brigada bila je prethodnica. U noći između 7. i 8. juna zastala je i malo se odmorila u dolini Hrčavi. Odmor je bio neophodan, a noću se bez vodiča nije moglo kretati kroz gustu šumu. Noć je bila oblačna, toliko mračna da se ništa nije vidjelo.
Rano 8. juna brigada je krenula uz Katunište prema Lučkim kolibama, a 3. krajiška brigada na Boščiju glavu i Javorak, da obezbjeđuje lijevi bok kolone. Put od Hrčave do Lučkih koliba
dug je nepunih petnaestak kilometara, ali je visinska razlika više od 1 000 m. Katunište je strma šumovita strana uz koju i pješačka staza ide u cik cak. Tu stazu je 1. proleterska brigada dobro upamtila.
Tačno prije godinu dana išla je tim putem, gotovo isto toliko umorna i gladna, samo što onda neprijatelj nije bio blizu. No, i ta teška staza imala je neku malu »blagodet«. Uz cijelu stranu bilo je dosta trave srijemuše i drugih trava, zelenog bukovog lišća, i, do mile volje, bukove kore. Borci su čupali trave i jeli. Većina je nosila dobar svežanj srijemuše. Oni koji nijesu htjeli da je jedu, tražili su kisjelicu, kopali kaćune i druge trave, ili žvakali mlado bukovo lišće, poneki su ljuštili bukovu koru tražeći ispod nje sok priraštaja, mezgru.
Tog dana kolona se veoma sporo kretala, jedva miljela uz brdo. Stari borci su očekivali da će, kad iziđu na Lučke kolibe, naložiti vatre i provesti noć pod krovom, jer već 20 dana spavaju u šumi, pored puta ili pri zastoju kolone, stojeći, naslonjeni na pušku. Prošle godine tu je bilo nekoliko stotina koliba u koje su nekada dolazili Hercegovci i provodili ljeto, napasali stoku, kupili sir i kajmak. Sada su to bila samo zgarišta.
Nije bilo nijedne čitave kolibe. Borcima je bilo žao koliba kao da su njihove. Moglo se čuti: ovdje je bila naša koliba, ondje smo održavali sastanke, ondje smo u toplom spavali, ondje smo vatre ložili i pjevali, ondje smo… Ratni vihor je opustošio i ta j krasni dio Zelengore. Noć je provedena u šumi. Ipak je vatra naložena i u kazanima je uskoro krčkalo konjsko meso. Tada su svi jeli konjsko meso.
U početku su se mnogi nećkali. Stari borci, koji su i prije godinu dana tu jelikonjsko meso, lako su promijenili jelovnik. Objašnjavali su mlađima da to treba i oni da učine. To je isto, govorili su im, kao kod Muslimana sa svinjskim mesom. Ne jedu ga i kada ga prvi put probaju većini se gadi, neki i povraćaju, a kasnije ga jedu kao i svako drugo meso. Konjsko meso je kiselkasto, ima nešto drugačiji »ukus«, ali tada nije bila prilika da se disku tu je o ukusima.
Proboj njemačkog obruča na Balinovcu
Devetog juna osvanuo je vedar dan. U zoru su bataljoni krenuli ka Vrbničkim kolibama i Starom Katunu. Još se sunce nije pojavilo, a doletio je izviđački avion. Duga kolona 1. brigade kretala se preko golih pašnjaka Lučkih koliba. Pilot je ugledao kolonu, cilj kakav je samo poželeti mogao, i odmah se ustremio na nju. Borci su polegli u travu i vatrom natjerali pilota da sa veće visine baca bombe i mitraljira. Niko u koloni nije pogođen, ali je tako rana pojava izviđačkog aviona nagovještavala tešku borbu dugog junskog dana. Bilo je jasno da će poslije izviđačkog aviona uskoro doletjeti bombarderi.
Za manje od jednog časa zapištale su sirene štuka, prolomila se Zelengora od silnih eksplozija bombi. Nebo su parali neprijateljevi avioni kao uznemireni roj stršljena. Onog trenutka kada je doznao da kolona partizana prolazi preko Sutjeske između Košura i Ozrena, komandant njemačkih snaga general Liters reagovao je sa namjerom da zatvori izlaz sa Zelengore.
Odmah je naredio da se kamionima najhitnije prebaci 369. legionarska divizija iz rejona Čelebića na komunikaciju Foča — — Kalinovik. Komandant 369. divizije uputio je pukovsku borbenu grupu »Vertmiler« (dva ojačana bataljona 369. puka) prema Vrbnici, a drugu borbenu grupu, nazvanu »Fišer« (glavnina 370. puka, sa četom tenkova) preko Kalinovika i Ošljeg dola ka Konjskim vodama, k. 1441. Njemački komandant je imao namjeru da što prije izbije na Veliku Košutu i Lučke kolibe i da zatvori izlaz iz doline Hrčave.
Borbena grupa »Vertmiler« krenula je 8. juna od Vrbniče ka Velikoj Košuti. U visini k. 1529, na grebenu, tu grupu su dočekala dva bataljona 2. proleterske brigade.
Bataljoni su se našli tamo jer su se poslije nekoliko juriša na Košur, koji nijesu mogli zauzeti i tako otvoriti put preko Tjentišta, i postavili se prema Vrbnici da bi onemogućili Nijemcima prodor ka Lučkim kolibama, kuda su prolazile snage Glavne operativne grupe koje su se probijale iz doline Hrčave. Razvila se teška borba. Komandant 369. legionarske divizije, general Najdhold, poslije nekoliko neuspjelih pokušaja da prodre prema Velikoj Košuti, zaključio je, da je nemoguće prodrijeti preko k. 1529 i organizovao je odbranu na dostignutim položajima.
Takođe je procijenio da je prostor između njegovih borbenih grupa nepokriven i da bi parti- zani mogli proći na sjever baš tim pravcem, ali i da nema vremena da iz Miljevine šalje pojačanje, jer je to daleko oko 8 časova brzog hoda. Da ne bi gubio u vremenu izdvojio je 3. bataljon 369. puka iz borbene grupe »Vertmiler« i najbliži, 3. bataljon 370. puka sa potrebnim pojačanjima i formirao centralnu pukovsku borbenu
grupu »Hene«.
Grupu je uputio da što prije posjedne položaje na Balinovcu i Bavanu, da ih čvrsto drži i onemogući prodor partizanima na sjever. U isto vrijeme general Najhold naredio je borbenoj grupi »Fišer« da zauzme Videž, k. 1865, uhvati vezu sa borbenom grupom »Hene« i čvrsto stegne obruč oko partizana. Novoosnovana borbena grupa »Hene« pohitala je da izvrši zadatak.
U jutarnjim časovima 9. juna izbila je na Balinovac i odmah produžila na Bavan, k. 1642. General Najdhold je dobro ocijenio da je Bavan ključni položaj na tom dijelu fronta.
Nijemci su izbili poslije podne na k. 1642, prije pristizanja dijelova 1. proleterske brigade.53 Stab 1. proleterske brigade odmah je uputio dva bataljona prema neprijatelju na Bavanu: 2. bataljon je bio upućen prema Videžu, ali kad je neprijatelj izbio na Bavan preorijentisao se glavninom prema njemu, 4. je napadao sa juga, direktno na k. 1642, 6. je obezbjeđivao desno krilo, prema k. 1488. 3. je bio u rejonu Crnog jezera, a 1. je najprije bio orijentisan prema Ljubinom grobu, a onda glavninom priskočio u pomoć 2. bataljonu.
Poslije podne, 9. juna, vodila se teška borba. Četvrti bataljon se pentrao uz strme stijene i u borbi prsa u prsa uspio da zauzme k. 1642. Puškomitraljezac Slavoljub Petrović-Zavrzan, u toj borbi rukom je uhvatio za cijev njemačkog »šarca«, ubacio bombu u rov i uništio neprijatelj evo mitraljesko gnijezdo. Nekoliko minuta kasnije i sam je poginuo.
Drugi bataljon je bio u teškoj situaciji. Napadao je preko golog terena, a neprijatelj je bio u šumama Bavana. Neprijateljeva avijacija je stalno tukla njegove položaje. Toga dana samo njemački avioni imali su 96 poleta, i to uglavnom iznad Zelengore. Izviđački avioni su napadali čak i pojedine borce.
Videći u kakvoj se situaciji nalazi 2. bataljon, glavnina 1. bataljona pohitala mu je u pomoć i udarila u desni bok neprijatelja. I 4. bataljon je poslije izbijanja na Bavan, samoinicijativno jurišao na neprijatelja, koji je vodio borbu sa 2. bataljonom.
Tako je došlo do žestokog sudara 1, 2. i 4. bataljona sa borbenom grupom »Hene« 369. legionarske divizije. Grupa »Hene« je razbijena. Povukla se kroz guste šume Bavana. Oko 18 časova bataljoni 1. brigade ovladali su Bavanom. To je bio veliki uspjeh, jer su bataljoni sa čistine, iz doline, izbili na dominantne položaje i preuzeli neprijatelju inicijativu.
Na Bavanu su se borci 1. proleterske brigade mogli uvjeriti kakva im je opasnost prijetila. Još u toku dana primijećene su jake neprijateljske kolone, sa tenkovima, kako izbijaju u pravcu Konjskih voda. Pred noć je 2. bataljon 738. puka 118. njemačke divizije izbio preko Zelengore na Kozje strane i Orlovac.55 Nijemci su išli samom ivicom grebena, tačno po horizontu. Orlovac i Kozje strane, s Nijemcima na njima, izgledali su kao do neba visoke
ograde sa bezbroj oštrih šiljaka.
Nijemci su stalno ispaljivali rakete, i javljali svojim susjedima dokle su stigli. Prijetili su da se kroz sat-dva, preko Ljubina groba, sruče ka Vrbničkim katunima i napadnu 1. proletersku brigadu s leđa. Komandant 1. proleterske brigade odmah je uputio jednu četu 1. bataljona ka Ljubinom grobu, da spriječi eventualni brzi silazak te uočene kolone. Na sjeveru, u šumama Balinovca i dalje, očekivane su takođe jake neprijateljske snage.
Komandant 369. legionarske divizije teško je primio gubitak Bavana. On je poslao depešu:
»Ogorčeni smo zbog napuštanja k. 1642« i naredio borbenoj grupi »Fišer« da 10. juna napadne »u jutarnjem mraku« — u rasvit, sa jednim bataljonom Videž, a borbenoj grupi »Hene« da ponovo zauzme Bavan, k. 1642.56 Najavio je i dolazak pojačanja, i to da će lično doći na Balinovac. On je znao da je teren oko Lučkih i Vrbničkih koliba otvoren, bez šume, a okolni položaji su bili kao predodređeni da se sa njih unište opkoljene partizanske jedinice. General Liters je došao tih dana u Miljevinu, da neposredno, na licu mjesta rukovodi uništavanjem partizana. Njegovo je naređenje bilo da:
»nijedan čovek sposoban za vojnu službu ne sme živ danapusti obruč.«
Stab 1. proleterske divizije primio je u toku borbi 9. juna dva izvještaja od štaba 1. proleterske brigade u kojima je situacija ocijenjena kao vrlo kritična, sa prijedlogom da se odmah ide u proboj. Stab brigade je ocijenio da postoji opasnost ako brigada ostane na tim položajima i idućeg dana mogla bi biti uništena.
Stab 1. divizije složio se sa procjenom štaba 1. brigade i, pošto toga dana nije radila radio-stanica Vrhovnog štaba, u 16,30 časova izvijestio je o tome štab 2. divizije i saopšio mu svoju odluku da u toku noći jedinice 1. proleterske divizije izvrše proboj. Štab 1. divizije time je preuzeo svu odgovornost na sebe.
Pošto nije imao vezu sa Vrhovnim štabom, nije ni čekao na njegovu saglasnost, nego je na osnovu procjene situacije, dejstvovao odmah, ali u duhu ranije donijetih zaključaka o pravcu proboja. Štab 1. divizije upozorio je Štab 2. divizije da obezbijedi lijevi bok svojih jedinica na pravcu Kozje strane—Ljubin grob, jer će .. . »ne čekajući smenu povući svoju 3. krajišku brigadu sa Boščije glave i Javorka«.
U isto vrijeme je molio da se omogući 7. krajiškoj, 6. istočnobosanskoj i 1. majevičkoj brigadi da se pridruže u prodoru ostalih jedinica 1. divizije.* Uspjeh 1 .proleterske brigade na Bavanu još više je podstakao štab 1. proleterske divizije da što prije izvrši proboj kako ne bi dao vremena neprijatjelju da se sredi.
U 23 časa štab 1. divizije poslao je izvještaj Vrhovnom štabu: »Resili smo da sa 1. proleterskom i 3. krajiškom izvršimo prodor ka severu.. . smatramo da našim zadržavanjem ovde ne stvaramo povoljnu situaciju… mi smo vam u toku dana javili da mislimo doneti ovakvu odluku i tražili smo hitne direktive. Međutim, pošto veza sa vama nemamo, smatrali smo da treba odlučiti brzo i odluku sprovesti odmah.«
Odmah poslije izbijanja na Bavan 1. proleterska brigada pripremala se za novi juriš. Komandant brigade Danilo Lekić došao je kod 1, 2. i 4. bataljona, naredio da se rasture vatre koje su borci već bili naložili i počeli da peku konjsko meso. Tu je počeo sa organizacijom pripreme za proboj. Prvo je poslao patrolu da vrati dio 1. bataljona koji je bio uputio prema Ljubinom grobu, 3. i 6. bataljon bili su u rejonu Donje Luke.
Komandant brigade je objasnio situaciju i iznio zadatak brigade. Pitao je, kao da sebe provjerava, koliko ima članova partije u bataljonima. Naredio je da komandiri, politički komesari i vodnici, koji su ranije bili puškomitraljesci, rukuju puškomitraljezima i da
svi, od komandanta do kurira, budu u streljačkom stroju, da se juriša bez obzira na prepreke i gubitke. Naredio je, jednom riječju da se po svaku cijenu mora probiti obruč.
U Vrhovnom štabu se najprije smatralo da sa probojem treba pričekati bar još jedan dan. Kasnije se ispostavilo da je komandant 1. proleterske divizije pravilno procijenio situaciju i da je proboj izvršen u jedino mogućem momentu. Da se sačekalo još jedan dan neprijatelj bi posjeo Balinovac, a vjerovatno i Bavan, jačim snagama koje su već bile na maršu i do
10 časova trebalo je da stignu na te položaje.
Toga dana, 9. juna, nije bilo radio-veze sa Vrhovnim štabom, te je komandant 1. divizije poslao izvještaj po kuriru, tako da Nijemci, koji su bili otkrili radio-šifru Vrhovnog štaba, nijesu ništa znali o pripremama za proboj. Vrhovni komandant kome nijesu bile poznate te okolnosti, ljutio se što je 1. proleterska divizija izvršila proboj bez saglasnosti i nagovijestio smjenjivanje komandanta 1. proleterske divizije. (Ipak nije došlo do smjenjivanja).
Održani su kratki sastanci komunista koji su se tu zadesili. Nije trebalo mnogo govoriti. Sve je bilo jasno. Svi su bili raspoloženi za takvu vrstu borbe. Sve je teklo bez uzbuđenja. Već
gotovo mjesec dana vodili su borci brigade teške borbe, bez zastanka i bez odmora. Gubici su veliki i brigada je bila osjetno prorijeđena, ali ozbiljnost situacije nije dozvoljavala da se i na to misli.
Došlo je vrijeme odluke. Borci vole takve situacije u kojima nema i ne smije biti oklijevanja. Svaki borac se i sam pripremao za odlučujući juriš. Prokontrolisano je oružje i municija, napunjeni šaržeri, bombe namještene tako da se brzo mogu upotrijebiti, pritegnuta je obuća i utegnute torbice, da se ne klate. Sve je bilo brzo spremno. Pomoćnici
puškomitraljezaca čvrsto su se držali nišandžija, da se ne bi u mraku razdvojili i zagubili u šumi.
Prije polaska na juriš, naređeno je da se ostave teški i laki minobacači i municija za njih, mitraljezi i oružje ranjenih. Sve je to sakriveno, zakopano ili uništeno. Ostavljeni su konji, kazani i drugo.
To je bio novi težak trenutak. Ostavljalo se oružje plaćeno najskupljom cijenom, krvlju proletera. A kako je junaku žao ostaviti oružje ukazuju i stihovi pjesnika Njegoša, koji je kroz usta Vuka Mandušića lijepo prikazao raspoloženje borca kad se rastaje od voljenog oružja:
»Za mi ga je ka jednoga sina
Za mi ga je ka brata rodnoga.«
Bilo je rečeno da se konji poubijaju. Naređenje je malo ko izvršio. Mnogi su ostavljeni živi. Neka žive, neka pasu po toj širokoj planini. Neka ih i vuci kolju ili neprijatelj uhvati. Samo
da borci to ne učine svojim vjernim saputnicima i sapatnicima. Oko 22 časa kolona je krenula. Opšta orijentacija je bila da se prodire na sjever, jer se nije znalo koje je položaje neprijatelj posjeo, i da se nastupa sve do sudara sa neprijateljem; a već se znalo da do sudara mora doći.
Ali je bilo važno, možda i presudno, ko će koga prije otkriti. Pravac »sjever« vodio je besputicom, kroz gustu šumu. Noć je bila vedra, ali bez mjesečine. A u gustoj šumi, ispod drveća bogatih krošanja i danju je tamno. Nije se vidyelo ama baš ništa. Drug se držao za druga.
Niz strminu su sie borci klizali. Oborena stabla bila su prave prepreke jer ih borci nijesu vidjeli, a imali su malo snage da ih preskoče. Na svakom neobičnom mjestu drug je iščekivao druga, i tako sve od čela do začelja. Od Bavana do Balinovca nema ni dva kilometra vazdušne linije, ali je teren ispresijecan dubokim jarugama i strmim stranama.
Prošla je čitava noć, a kolona još nije izbila pred Balinovac. U zoru je uspostavljena veza sa 3. i 6. bataljonom. Oni su nešto ranije izbili u potok D. Luke i već su bili otkrili gdje se neprijatelj nalazi. Komandant brigade rasporedio je bataljone.
Cijela brigada se obrela u jednom streljačkom stroju, u njemu su bili svi, od komandanta brigade do kurira i kuvara. Stroj je krenuo uz Balinovac, brzo, snažno, odlučno. Njemački dresirani psi su ga brzo otkrili. Zaciktali su njemački »šarci« i mašinke. Padali su lišće i granje košeni mitraljeskim rafalima po stroju proletera. Kada je brigada stigla na blisko odstojanje otvorila je vatru.
Onda su proleteri krenuli naprijed, neki preko proplanka, neki kroz šumu. To nije bio običan juriš. To su bili hitri skokovi neustrašivih ljudi. Zagrmjele su bombe i zaštektala automatska oružja, a u vazduh su letjeli zemlja, trava, korijenje i dijelovi ljudskih tijela, oprema i oružje. Sve je to nadjačavao česti poklič »juriš proleteri«. Borci su skakali u neprijateljeve rovove, uništavali protivnika vatrom, kundakom, nožem.
Juriš nije dugo trajao. Nije ni mogao dugo trajati. Do takvog juriša rijetko dolazi i teško se može ponoviti. To je bio juriš poput groma. Munja je morala nekoga spržiti. Za desetak minuta sve je bilo gotovo. Prva proleterska je probila obruč i na Balinovcu je zalepršala njena crvena zastava, a u eter su se širili radio-signali upućeni Vrhovnom komandantu:
»Prva proleterska je izvršila svoj zadatak.. . Predlažemo da i vi, sa vašim snagama, krenete u našem pravcu.«
Brigada je relativno lako osvojila Balinovac. Na njemu su bile dosta slabe snage 369. legionarske divizije. Major Hene (Höhne), komandant borbene grupe »Hene«, žurio je da izvrši naređenje komandanta 369. divizije, da u »jutarnjem mraku«, u zoru, zauzme
Bavan, i da mu radosno raportira, kad komandant oko 10 časova stigne na Balinovac sa pojačanjem, da je izvršio zadatak i zatvorio obruč oko partizana.
On je u 5,30 časova 10. juna izvijestio depešom komandanta 369. divizije da je savladao žilav otpor partizana i izbio kroz šume Bavana na kotu 1642.64 Baš u to vrijeme kada je komandant borbene grupe »Hene« glavnim snagama napadao na Bavan, 1. proleterska brigada izbila je na Balinovac.
Komandant borbene grupe »Hene« umjesto uspjeha i nagrade doživio je težak neuspjeh. On je odmah pokušao da se vrati i spriječi dalji prodor partizana. To mu nije uspjelo. Brigada mu nije dozvolila da se ispriječi na dominantnim kosama Pliješu i Mrčin kolibama. Četvrti bataljon obezbjeđivao je lijevo krilo brigade. Major Hene je, bojeći se da mu 1. proleterska ne presiječe odstupnicu, žurio ka Jeleču, gdje je bio štab 369. divizije. Tu je smijenjen zbog neuspjeha na Balinovcu i Bavanu.
Proboj i drugog neprijateljskog obruča kod Miljevine
Cim je 1. proleterska brigada izvršila proboj na Balinovcu komandant 1. divizije odmah je ubacio 3. krajišku brigadu da širi njen uspjeh pravcem Otiš—Pliješ—Vis i Siljevac, ka selu Jeleču. Prva proleterska je produžila da goni neprijatelja preko Mrčin koliba i Jablanovog brda prema Rataju.
Treća krajiška izbila je na Pliješ prije neprijatelja i napredovala ka Visu i Šiljevcu. To je onemogućilo neprijatelju da organizuje odbranu sve do Rataja. Stab 1. divizije nije ispuštao zahvaćenu inicijativu i planirao je da se još istog dana pređe cesta Kalinovik—Foča. Zbog toga je požurivao 1. i 3. brigadu, 7. krajišku, 1. majevičku i 6. istočnobosansku koje je prikupio u toku noći, da šire postignuti uspjeh i izbiju na komunikaciju Kalinovik — Foča.
Na dan proboja 1. proleterske, 2. proleterska divizija vodila je teške borbe, naročito sa snagama koje su sa Kozjih strana i Orlovca nastupale prema Ljubinom grobu. Borbena grupa »Fišer« 369. legionarske divizije iz rejona Ošlji do —Konjsk e vode takođe je energično napredovala prema Videžu. Stab 2. divizije procjenio je da ispred sebe ima jake neprijateljske snage, da se neće moći probiti na zapad i odmah je predložio Vrhovnom komandantu, da se i 2. divizija probija za 1. divizijom:
»Ako mi najkasnije sutra veče ne izvršimo marš za Kočom… mi ćemo se pod mnogo nepovoljnijim uslovima morati ponovo probijati za Kočom.«
Desetog juna poslije podne Vrhovni komandant je odlučio da odustane od ranije donijete odluke da sa 2. divizijom izvrši proboj na zapad prema Konjskim vodama, i sve snage je uputio za 1. proleterskom divizijom Neprijatelj je bio iznenađen silovitošću udara i izvršenim probojem 1. proleterske brigade. Utoliko neprijatnije i teže što se spremao da baš toga dana zada onaj najteži, odlučujući udarac glavnini partizanskih snaga koje su izbile u rejon Lučkih i Vrbničkih koliba.
Međutim, uprkois proboju neprijateljskog obruča koji je izvršila 1. proleterska divizija, vrhovni komandant Josip Broz Tito, još uvijek se nije bio odlučio za brzi prodor svih jedinica Prve grupe, zbog neizvjesne situacije kod 3. i 7. divizije. Riješen da iscrpe sve mogućnosti za prihvat Druge grupe sa bolnicom, on -se sa 2. proleterskom divizijom 10. juna 1943. zadržao na području Lučkih i Vrbničkih koliba.
Taj teren, uglavnom nepošumljen, pružao je veoma povoljne uslove za to. Komandant njemačkih trupa u bici na Sutjesci bio je u Miljevini, a komandant 369. divizije poželio je da osmatra taj završni čin i najavio je svoj dolazak na Balinovac. Proboj 1. proleterske pomrsio je sve namjere njemačkih komandanata. Centralna borbena grupa »Hene« u rejonu Balinovca razbijena je i bježala je ka Jeleču. Lijeva borbena grupa» Vertmiler« uplašila se i povukla ka Vrbnici, oslanjajući se na 118. diviziju u dolini Sutjeske.
Desna borbena grupa »Fišer« iz rejona Ošlji do nije mogla pomoći grupi »Hene« zbog neprohodne duboke jaruge rijeke Govze. Komandant 369. legionarske divizije, očekujući glavni prodor u pravcu zapada, bio je poslao ka Ošljem dolu i svoju rezervu. Zbog toga je odmah intervenisao komandant njemačkih trupa, da bi zatvorio pravac kojim su nastupale jedinice 1. divizije. Kamionima je prebacio jedan bataljon 724. puka 104. lovačke divizije u rejon Jeleča.
U isto vrijeme je naredio da se avio-dejstva koncentrišu ispred 369. legionarske divizije. U njemačkim izvještajima uvijek se navodi broj avio-letova, a za borbe tog dana od Balinovca do Miljevine stoji: »dejstvovalo se neprekidnim borbenim naletima«.
U zoru 11. juna 1. proleterska brigada izbila je na položaje koji su se protezali od sela Trebičina, gdje je bio 1. bataljon, do kose iznad Rataja. Sa tih položaja je ispitivala mogućnost prelaska preko ceste. Na lijevom krilu, na Visu, Šiljevcu i prema Jeleču vodila je borbu 3. krajiška brigada. U toku dana nju je pojačala 7. krajiška brigada.
Ispred 1. proleterske, na cesti Kalinovik — Foča, neprijatelj je intenzivno saobraćao. To su dolazila pojačanja 369. legionarskoj diviziji. Poslije podne neprijatelj je krenuo iz Rataja uz stranu Glavice, k. 1001, prema 1. proleterskoj brigadi. To su bili dijelovi tek prispjelog 2. bataljona 724. njemačkog puka. Nijemci su žestoko navaljivali, podržani artiljerijom. Dočekali su ih 2. i 6. bataljon, zaustavili i odbacili ka Rataju.
Odmah poslije pada mraka 2. i 6. bataljon 1. proleterske napali su neprijatelja na Rataju. Borba je bila oštra. Nijemci su se zbili oko stare kule. Neuporedivo su se upornije branili nego legionari. Tenkovi su prešli Bistricu i uz pratnju pješadije noću su se kretali ka položajima 2. i 6. bataljona. Bataljoni su trpjeli jaku vatru.
Nijesu mogli prići tenkovima da ih zaspu bombama, a pošto nijesu imali drugih sredstava za borbu samo su ih s vremena na vrijeme obasipali mitraljeskom vatrom, da bi im spriječili otvaranje kupola i osmatranje. Njemačka pješadija nije smjela da se odvoji od tenkova i da napreduje i sve više se povlačila ka rijeci i cesti. Pred zoru je ubačen u borbu 3. bataljon iz rezerve, a 1. bataljon je pojačao dejstvo na desnom krilu prema Donjem Budnju. Drugi i 6. bataljon su se pripremali da se povuku, sa namjerom da organizuje odbranu.
Međutim, neprijateljska vatra bila je sve slabije a u zoru je i prestala. Neprijateljski 2. bataljon 724. puka povlačio se prema Jeleču. On je, vjerovatno, procijenio da se neće moći održati na cesti poslije žestoke borbe u toku noći. Treći bataljon je odmah to primijetio, brzo prešao rijeku i ovladao položajima u selu Ocrkavlju.70 Drugi i 6. bataljon još se nijesu bili povukli pa su, umjesto toga, produžili nastupanje i prešli rijeku pod vatrom. Za njima su se prebacivale i ostale pridošle
jedinice.
Odmah poslije prelaska Bistrice, 6. bataljon je preuzeo položaje kod Ocrkavlja od 3. bataljona i obezbjeđivao lijevi bok kolone od neprijatelja koji se zadržao na serpentinama prema Jeleču i tukao most na rijeci.
U isto vrijeme na neprijatelja u Jeleču snažno su napadale 3. i 7. krajiška brigada, što je znatno olakšalo 1. proleterskoj da obezbijedi lijevi bok kolone. Poslije prelaza rijeke takođe su odmah upućeni 1. i 3. bataljon da u visini sela Budanj i na Debelom brdu obezbijede desni bok kolone sa pravca od Foče. Drugi i 4. bataljon, koji je baš tada pristigao sa obezbjeđenja kod Balinovca, nastavili su nastupanje ka Jabuci, kao rezerva.
Prva brigada je poslije proboja tog obruča, morala postaviti obezbjeđenje na oba krila, dok ne pristignu i ostale snage 1. i 2. divizije. Obezbjeđenje je moralo biti što jače, jer je i Vrhovni štab toga dana definitivno odustao od pokušaja proboja na zapad, prema
Teskavici, i uputio se za 1. proleterskom divizijom.
Prelazak preko Bistrice i ceste Foča — Kalinovik praktično je značio i definitivan proboj iz neprijateljskog obruča na Zelengori.
Međutim, toga dana je predstojala još jedna teška borba. U prvim jutarnjim časovima neprijatelj je sa tri tenka i 8 kamiona vojnika iz 724. puka 104. lovačke njemačke divizije krenuo iz Foče u pomoć snagama 369. legionarske divizije. Prvi bataljon je bio zauzeo položaj u visini D. Budnja i otvorio je vatru na kamione.
Tenkovi su se brzo vratili ka Foči, a bataljon je uništio kamione. U toj borbi učestvovalo je i oko 70 boraca koji su došli iz rasformirane 3. dalmatinske brigade da popune 1. bataljon. Oni su iskusnim proleterima pokazali da su srčani borci i da će njihov dolazak znatno ojačati brigadu.
Još 1. bataljon nije ni predahnuo od tog okršaja a od Foče se ponovo pojavio neprijatelj. Njemački streljački stroj je brzo napredovao. Prvi bataljon se maskirao na položajima i čekao da mu priđe blizu. Kada su mitraljesci 1. bataljona otvorili vatru na neprijatelja, pojavio se i 3. bataljon.
Njegovo lijevo krilo savilo se od Debelog brda ka cesti i udarilo u bok i pozadinu Nijemaca, ojačanog bataljona 724. puka. Iz Foče ga je podržavao divizion haubica. Borba je trajala gotovo osam časova. Oba bataljona 1. brigade izvršili su po
nekoliko juriša.
Najzad je pred noć neprijatelj slomljen i natjeran na povlačenje prema Foči.
U toku noći neprijatelj je mirovao. Rano u zoru 13. juna, uz podršku tenkova i artiljerije i snažnog bombardovanja avijacije, neprijatelj je pokušao da ovlada cestom Foča — Kalinovik i spoji se sa snagama 369. legionarske divizije kod Jeleča, čime bi spriječio prelazak partizanskih snaga preko Bistrice. Toga dana su 1. i 3. bataljon imali priliku da pokažu sve svoje visoke borbene kvalitete.
Svjesni da na tim položajima moraju zadržati neprijatelja i obezbijediti slobodan prolaz kolonama 2. i 7. divizije, bolnice i Vrhovnog štaba,vodili su tešku borbu i primorali neprijatelja ne samo da odustane od svoje namjere već i da se u neredu vrati ka Foči, uz znatne gubitke.
Ali su i bataljoni, naročito 1, imali znatne gubitke. Poginulo je 11 boraca. Razbijanjem obruča i prelaskom svih snaga Prve grupe preko komunikacije Foča — Kalinovik završena je velika njemačko-italijanska ofanziva na Glavnu operativnu grupu Vrhovnog štaba. Komandant 1. divizije ocijenio je 15. juna da neprijatelj .. . »očevidno nije sposoban za krupnije ofanzivne operacije«.
Ta ocjena je bila tačna, jer je prema naređenju komandanta njemačkih trupa operacija
»Schwarz« prestala 16. juna.
Neprijatelj je uspio da spriječi prodor Glavne operativne grupe u Srbiju, da poremeti njene planove u razvoju borbe u Crnoj Gori, da joj nanese znatne gubitke u ljudstvu i materijalu, ali uprkos nadmoćnosti od 6:1 u ljudstvu i znatnoj tehničkoj nadmoćnosti, upotrebi
svih rodova vojske, specijalnoj pripremi za ofanzivu i potpunom iznenađenju u početnom rasporedu na kružnoj operacionoj osnovici, nije uspio da postigne svoj osnovni cilj: da »uništi do poslednjeg vojnika« Vrhovni štab i Glavnu operativnu grupu. Vrhovni štab je
znatnim dijelom snaga organizaciono očuvanim, sa 1, 2. i 7. divizijom i dijelom bolnice uspio da se probije iz njemačkog obruča.
Partizanske snage su iz bitke na Sutjesci izišle i kao moralni pobjednici dokazujući svoju sposobnost da se suprotstave svakom neprijatelju i pod najtežim uslovima.
Prva proleterka brigada bila je izbila na Lim i bila u prvim redovima snaga koje su nastupale ka Srbiji.
Ona se prva sudarila sa neprijateljem koji je krenuo u ofanzivu i snažno se suprotstavila najjačoj njemačkoj diviziji, 1. brdskoj. Od toga dana pa sve do kraja ofanzive 1. proleterska brigada bila je u centru zbivanja i na pravcu gde se odlučivala sudbina te bitke. Od Bijelog Polja prebačena je na fočanski pravac, sa tog pravca u dolinu Sutjeske, zatim ka Zelengori i najzad u proboj obruča na Balinovcu i Miljevini.
Brigada je probojem na Balinovcu otvorila prolaz za sve jedinice Prve grupe i Vrhovni štab, koje su bile u okruženju.
To je bio uspjeh od presudnog značaja za ishod cijele bitke na Sutjesci. O djejstvima 1. proleterske brigade u bici na Sutjesci, jednostavno je,
ali cjelovito, sve rečeno u depeši komandanta i političkog komesara 1. proleterske divizije Vrhovnom komandantu 16. juna 1943. godine:
»Predlažemo najvišu pohvalu 1. proleterske brigade.. . ona je izvršila sve zadatke.«
U toku bitke na Sutjesci 1. proleterska brigada prešla je preko 400 km po vrletima Ljubišnje, Pivskih planina, Vučeva i Zelengore i savladala duboke kanjone Tare, Pive i Sutjeske. Za to vrijeme brigada je bila u borbi, napadala ili zaustavljala neprijatelja oko 270 časova, odnosno 40 procenata ukupnog vremena provela je u borbama. Za 27 dana borci brigade nijesu ušli u kuću, ni stali pod krov da se odmore ili osuše od kiša koje su gotovo svakodnevno padale.
Znoj i kiša mnogo puta su zajedno bili pratioci boraca. Stalni pokreti i borbe nijesu dozvoljavali da se pripremi ni ono malo hrane što se u početku imalo, tako da je brigada već od prvih dana ofanzive gladovala. Pa i pored toga našla je u sebi dovoljno snage da izdrži natčoječanske napore i u završnom uraganskom jurišu izvrši proboj neprijateljskog obruča.
Prvoj proleterskoj brigadi bila je čast što joj je pripao zadartak da izvrši proboj na Balinovcu, ali je bila svjesna toga da postignuta pobjeda nije samo njeno djelo nego »rezultat zalaganja, napora i žrtava svih jedinica koje su učestvovale u bici na Sutjesci«.
Svoj veliki uspjeh brigada je platila velikim brojem poginulih drugova i drugarica. Poginula su 446 njena borca, odnosno gotovo 30 posto sastava brigade.
Kod Šahovića, u prvoj borbi, poginulo je 16 drugova, u borbama prema Foči 44, u jurišima na Borovno i u dolini Sutjeske 57, u borbama na Zelengori 15, u jurišu i proboju na Balinovcu 30, i u teškim borbama na Miljevini, pri obezbjeđenju prolaza Vrhovnom štabu, ostalim jedinicama i bolnici, 30 boraca. Više od polovine poginulih, preko 200, izgubilo je život u Centralnoj bolnici, gdje su bili kao ranjenici ili bolesnici.
Od ukupnog broja poginulih 326 su bili borci, 26 bolničarke, 23 desetara, 23 komandiri vodova, 17 politički delegati vodova, 4 omladinski rukovodioci, 8 komandiri četa, 4 zamjenici komandira četa, 8 politički komesari četa, 5 zamjenici političkih komesara četa i 2 komandanti bataljona. Osmorica su proglašeni za narodne heroje.
