Stvaranje Jugoslavije – Od nade do tragedije

 

Kad je Jugoslavija stvorena bila je najbolje rješenje i svi su narodi i republike  profitirali, ali danas zagovornika njene obnove više nema, zaključak je tribine SPD-a Privrednik “Ujedinjenje Jugoslavije 1. decembra 1918: od nade do tragedije”

 

Ujedinjenje južnih Slavena 1. decembra 1918. godine

Jugoslaviju su stvarali veliki i obrazovani ljudi, a u trenutku kad je osnovana bila je jedino rješenje, složili su se učesnici on-line tribine “Ujedinjenje Jugoslavije 1. decembra 1918: od nade do tragedije” koja je u organizaciji SPD-a “Privrednik” održana 1. decembra.

– Jedno od istraživanja u Srbiji pokazalo je da 72 posto ispitanih žali za Jugoslavijom kakva je bila, ali i isto tako da mnogi smatraju da je ujedinjenje bila greška. Takvi čine logičku grešku jer sadašnje zaključke prebacuju u prošlost – rekao je Predrag Marković, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

– Nikola Pašić nije bio idealista kog bi prevarili Hrvati i Slovenci. On je u Jugoslaviji video šansu za srpski narod kome je samo Jugoslavija mogla da bude siguran okvir za razvoj, a te 1918. tako se, što se tiče Hrvata i Slovenaca, činilo i njihovim političarima. Slovenija i Hrvatska sačuvale su teritorije, a koristi je ostvarila i Srbija koja je dobila Vojvodinu gde su Srbi bili u manjini. Da nije bilo Jugoslavije, pitanje je što bi bilo s njima. Osim jugoslovenskog, nije bilo drugog puta, a ni jedna ozbiljna snaga nije bila protiv nje. Danas se zaboravlja da su odnosi Srba i Hrvata dugoročno gledano bili bolji nego odnosi Srba i Bugara, Hrvata i Mađara ili Slovenaca i Austrijanaca. I pored nekoliko incidenata mržnje i nasilja prema Srbima, mnogo brojniji su bili primeri saradnje. Iako je bana Jelačića proglasio srpski patrijarh, a pod njegovom komandom bilo je mnogo Srba, pa je mogao služiti kao primer saradnje, on je za vreme Jugoslavije bio označen kao nosilac hrvatskog nacionalizma. Naravno, pojedinci su menjali mišljenja: Ivan Meštrović koji je izmislio Jugoslaviju u umetničkom smislu, razočarao se i na kraju postao hrvatski nacionalista – rekao je Marković.

Branimir Janković, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, komentirao je uvodni video o punoj dvorani i frenetičnoj publici prilikom izvođenja pjesme “Jugoslovenka” na koncertu Lepe Brene u zagrebačkoj Areni prošle godine.

– Svakako je iznenađujuće za dominantni narativ u Hrvatskoj po kojem se o Jugoslaviji može govoriti samo negativno, ali je zanimljivo zbog različitih sjećanja na Jugoslaviju koja nisu prisutna u mainstream javnosti. Kad je u pitanju glazba, jugoslavenski prostor i danas traje, jer mnogo mladih sluša zajedničku muziku, idu na iste koncerte i govore da nemaju ništa jedni protiv drugih, ali znaju što ih povezuje. Međutim, u stavovima o ratu može se čuti niz polemičkih reakcija. Postoje sličnosti, veze i kontakti, ali postoje i različita sjećanja – kazao je Janković.

U Hrvatskoj su, u dijalogu sa Srbima, napravljeni novi iskoraci s ciljem da se razumiju i jedna i druga strana. Razgovor gluhih više nije moguć – rekao je Janković i naglasio da diskusija o Jugoslaviji i odnosu prema njoj mora biti otvorena

Na pitanje moderatora Bojana Munjina zašto se u Hrvatskoj manje voli Jugoslavija nego drugdje – iako zagovornika Jugoslavije više nema nigdje – Janković je odgovorio da su gledišta država različita, ovisno percipiraju li se kao dobitnici ili kao gubitnici, pa u Hrvatskoj prevladavaju negativni odnosi i stav da se Jugoslavija smatra demonom kojeg treba egzorcirati i da taj posao nije dovršen.

– Razlozi za animozitet su iskustva iz ratova 40-ih i 90- godina, poraća, represije, sankcioniranja i suzbijanja hrvatske ideje o samostalnoj državi. U samoj je srži hrvatskog nacionalizma da je postavljen nasuprot jugoslavenskoj ideji uz parolu „Bog i Hrvati“, odnosno da je samo Bog iznad njih. Međutim, u NDH im nije smetalo što je iznad njih bio Treći Reich kojem su se stavili u službu pa su za njih Jugoslavija i Srbi, kao i oni koji su imali druge ideje, glavni protivnici. Međutim, uz jugoslavensku ideju i dalje su bili brojni Hrvati, razvijane su nacionalne institucije i teritorijalni temelji za stvaranje današnje Hrvatske. Osim toga, u Hrvatskoj nema mogućnosti za višestruke identitete, što je funkcioniralo u 20. stoljeću, kad je jugoslavenski identitet bio nadnacionalni pojam koji ne poništava hrvatski identitet. Hrvatski je bio separatistički nacionalizam, dok je srpski nastojao da svoje nacionalne zahtjeve riješi unutar Jugoslavije. Iako je pogled na Jugoslaviju pretežno negativan, polemike i dalje postoje, pa tema nije zaključena. Budućnost je otvorena, a nadam se da će prevagnuti procesi koji idu ka razumijevanju. U Hrvatskoj su, u dijalogu sa Srbima, napravljeni novi iskoraci s ciljem da se razumiju i jedna i druga strana. Razgovor gluhih više nije moguć – rekao je Janković i naglasio da diskusija o Jugoslaviji i odnosu prema njoj mora biti otvorena.

– U Sloveniji nema dilema oko odnosa prema Jugoslaviji i procesu izlaska iz te države – rekao je Bojan Balkovec, profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, ističući da se za vrijeme ekonomske krize u Sloveniji prije desetak godina smatralo da je u Jugoslaviji bilo bolje.

– Socijalni standardi su bili stabilniji i mogao si se osloniti na državu u koju su ljudi imali povjerenje da im se status neće poremetiti. Osim toga, elita na vlasti krajem 80-ih, koja nas je izvela iz Jugoslavije, ista je kao i ona koja nas je uvela u nezavisnu Sloveniju, ali nije ista po opredjelenjima kao ona iz 1945. ili 1970., kad su sklonjeni Janez Kavčić i neki nacionalisti.

– Racionalni pogled na Jugoslaviju je pozitivan jer da nismo bili u Jugoslaviji, pitanje da li bi danas bili gdje jesmo. Osim toga, ljudi zaborave da su u Jugoslaviji dobili obrazovanje koje ne bi mogli dobiti jer se ne bi mogli školovati – rekao je Balkovec i objasnio da je nacionalni osjećaj u Sloveniji bio jači zbog jezičnih razlika, ali i da se, dok se u Sloveniji srpsko-hrvatski jezik izučavao po jedan sat tjedno, to nije bio slučaj u ostatku Jugoslavije sa slovenskim.

Na pitanja moderatora Munjina, Marković je govorio o protjerivanju srpskog ambasadora iz Crne Gore i izjavama sjevernomakedonskog premijera Zorana Zaeva da Makedonci i Bugari imaju zajedničku istoriju te da su ih jugoslavenske vlasti držale razdvojenim.

– Nikom osim Crnogorcima ne bi palo na pamet da 2018. ponište događaj od pre sto godina. Uostalom, teško je zamisliti narod koji je više profitirao u Jugoslaviji od Crnogoraca, čak 25 odsto generala bili su Crnogorci, iako je partizana u Crnoj Gori bilo manje nego u Sloveniji. Zna se i ko je dao najveće žrtve na Sutjesci, ali malo tko zna imena komandanata dalmatinskih brigada, dok se o Savi Kovačeviću pevaju pesme. Dakle, Crnogorci imaju smisla za marketing, što je divna kulturna osobina koja pravi probleme njihovim susedima – istaknuo je Marković.

Izjavu Zaeva ocijenio je poltronskom.

– Makedonci su se mučili da izgrade identitet i da ga sačuvaju u trouglu Srbije, Bugarske i Grčke. To im je uspelo samo u Jugoslaviji, dok drugde ne postoje ili se negira njihov identitet, tako da je glupo napasti Jugoslaviju da je protiv interesa Makedonije i Makedonaca – rekao je Marković.

Govoreći o identitetima, naglasio je da kod Srba nije bilo razlike između srpskog i jugoslavenskog identiteta, dok je kod Slovenaca i Hrvata jugoslavenstvo bilo dodatni identitet.

– Kad se sagledaju sva dešavanja, postoje brojna područja za koja je više ljudi poginulo nego što ih sada tamo živi. Demografski kolaps imaće neke dobre posledice, jer će se stariji ljudi manje boriti za naciju, a pitanje je i što će nekom mladom Hrvatu ili Srbinu u Torontu značiti nacionalni identitet. Globalizacija tako neće biti loša zbog suzbijanja konflikta, ali će biti za očuvanje identiteta – podvukao je Marković.