U SANIČKOJ DOLINI

Bio je lep septembarski dan 1942. godine, a mi smo marševali preko podgrmečkih sela ka Saničkoj dolini, gdje smo izmoreni i klonuli stigli u predvečerje. Pa ipak nismo pošli na počinak, iako smo smatrali da smo ga pošteno zaslužili. Uputili su nas prvo na položaje. Naša 1. četa. 1. bataljona zaposela je Kopljenicu, uzvišenje iznad sela Babići. Lijevo krilo nam je bilo na koti 383, odakle se protezala 2. četa našeg bataljona, a desno se naslanjalo na cestu koja vodi iz Ključa za Petrovac, preko koje su bili dijelovi 1. proleterske brigade.

Borci 3. brigade sprovode zarobljene ustaške milicionere. Kupres oktobra 1943. (snimak iz foto arhive Vojnog muzeja u Beogradu)
Borci 3. brigade sprovode zarobljene ustaške milicionere. Kupres oktobra 1943.
(snimak iz foto arhive Vojnog muzeja u Beogradu)

Napušteni voćnjaci su bili puni plodova, pa nam nije bilo teško utoliti glad. Negdje lijevo od nas, do kasno u noć se čula pjesma iz logora neke omladinske brigade.

Pri upućivanju na položaj rekli su nam da se očekuje napad neprijatelja duž ceste koju smo kontrolisali, a da budemo spremni i za susret sa tenkovima, kojih smo se u ono vrijeme mnogo plašili, mada to nismo javno priznavali. Do tada nismo ni imali mnogo posla s njima. Ako bi neprijatelj pokušao pomoću njih prokrčiti put, mi smo im se sklanjali i napadali pešadiju koja ih je pratila, ili smo im put pregrađivali srušenim drvećem i kamenjem, što ih je često primoravalo da odustanu od pokušaja prodiranja tim pravcem.

Ali ovoga puta je sve drugačije izgledalo. Prije svega, tu je sada stajala brigada, a ona se ne može sklanjati ispred 2—3 tenka praćena satnijom ili bojnom ustaša i domobrana. Bila bi to sramota za nju i njene borce. Dalje, prodorom neprijatelja preko Paunovca narušio bi se mir i sigurnost na slobodnoj teritoriji, sve do Bihaća.

A narod je tih septembarskih dana na našoj slobodnoj teritoriji bio mirniji i osjećao se sigurnijim od stanovnika Loniona koje je La-Manš štitio. Čini mi se da smo tada ipak najviše strahovali da nam omladinke iz brigada koje su noću žito sabirale ispred rovova neprijatelja ne pjevaju podrugljive pjesme. Dakle, nije bilo druge nego zasjesti, pripremiti se i tući kad tome dođe vrijeme.

Odnekud su nam poslali kantu benzina i nekoliko flaša, sa preporukom da ih upotrijebimo za paljenje tenkova. Politički delegat našeg voda Sava Trninić Sadi objašnjavao nam je kako se to radi, a mi smo se čudili koliko tom izumu toliko i Sadinoj vještini da njime rukuje. Sumnjičavo smo gledali i na Sadu i na njegovu napravu, a kad je Nikola Trninić Jovetić dobacio da će u svemu tome najbolje biti ako tenkovi uopšte ne naiđu, spontan smijeh se razlegao padinom glavice na kojoj smo sjedeli.

Međutim, naša nadanja, koja je Nikola glasno izgovorio, nisu se ostvarila. Obavještenje da nam neprijateljska kolona dolazi, pratila je huka motora koja se odbijala od okolnih brda, da bi odmah zatim na nekoliko stotina metara iza okuke izronilo i to čudovište. Izgledao nam je užasno velik, jer smo se po prvi put susreli sa takvom grdosijom. Lakina se vrpoljio i psovao “kovača koji ga je tolikog skovao”.

Na tenku je štrčala dugačka topovska cijev, a pored nje— cevi mitraljeza. Motor je sve snažnije brektao, gusjenice kloparale, a živog vojnika na njemu nismo primjećivali. Videći ga onako crnog i bučnog, kako se valja uskom cestom i neumoljivo primiče našem položaju, Nišina mudro zaključi:

— Ne bi, majkice, onom ništa mogao ni štap kume Stevanije u kome maslo muti, a kamoli Šadina politra.

Kad je tenk izišao iza druge okuke, bio je već isuviše blizu da bismo mogli ostati mirni. Bez komande smo otvorili vatru iz sveg oružja koje smo imali. Gađali su ga i drugovi iz 1. proleterske brigade. A on je išao tromo i hladno, kao da se to na njega ne odnosi. Posmatrajući ga tako jogunastog, Milošina Rodić dobaci:

— Izgleda da njemu ovo godi kao i Soši kad svrbljivu zadnjicu češe, pa od miline sve poskakuje. Kako li se sad Šadi i njegovi skojevci osjećao dolje, sa onim svojim drangulijama?

— A Šadi je sa svojom grupom ležao nekih tridesetak metara iza barikade na cesti, koja je načinjena od spaljenog kamiona i nabacanog kamenja i granja. U tu barikadu niko nije polagao ozbiljne nade i mislili smo da će on to razbucati kao bik naviljak sijena. Zato smo bili iznenađeni kad je stao pred njom. Mi smo tada još više kidisali, a on je oćutao nekoliko časaka, zatim pošao malo nazad, pa opet napred, dok najzad primijetismo da se polako i nespretno okreće u namjeri da se vrati.

Kamioni koji su pratili tenk ostali su podaleko iza okuke, a pješadija koja je sišla sa njih zalegla je prikovana našom vatrom i nije mu moglo priteći u pomoć. Tenku nije ostalo drugo nego da pođe odakle je i došao. Njegovi mitraljezi su neprekidno dejstvovali, a i top je ispalio nekoliko granata, ali sve je to bilo nasumce i bez ikakvog efekta. Međutim, to kolebanje kod neprijatelja izazvalo je suprotan efekat u našim redovima, pa smo smjelije i odlučnije počeli pritiskati. I kad je jedna bomba eksplodirala u njegovoj blizini, posada mu se još više uplašila i počela brže i nervoznije manevrisati, tako da se u jednom momentu, neočekivano za nas, a valjda i za neprijatelja, počeo klizati niz padinu, u provaliju. Spasa mu nije bilo. Bespomoćna posada je bila brzo uništena, a sa tenka smo poskidali ono što nam je moglo biti od koristi.

Vijest o uništenom tenku brzo se pronijela kroz omladinske brigade i one su narednih nekoliko dana dolazile da vide tu silu od čelika kako nemoćno leži u provaliji.

A i mi kad bismo se iskrali i skoknuli u posjetu nekoj od omladinskih brigada, eksploatisali bismo ovaj događaj u razgovoru sa djevojkama.

Miloš SUGILOVIĆ

Sjecanja

Treca krajiska brigada