Dan je bio naizmjenično oblačan, poslije olujan, kišan, a sedamdeset i pet posto boraca Prve proleterske mlađe od dvadeset i pet godina. Mahom seljaci i radnici, imali su među sobom i dvjesta đaka, osam pitomaca, šest žandara, pet bogoslova, deset domaćica, po jednog književnika i muzičara… Srbi su činili nešto više od polovine, Hrvati četvrtinu, Crnogorci osminu brigade; ostalo – svi ostali uključujući i dvojicu Nijemaca. Probojem njemačkih linija, ovi momci i djevojke omogućili su spas opkoljene glavnine NOVJ u završnici bitke na Sutjesci. Svega mjesec dana ranije, u prvoj polovini maja 1943. teško da je itko od njih čuo za Balinovac; teško da je i pretpostavljao da ih čekaju najteže i najstrašnije borbe u toku Drugog svjetskog rata; teško da su mogli povjerovati da će u njima Prva proleterska brigada izgubiti 564 čovjeka.
POLAZNI POLOŽAJ: Glavnina NOVJ – nekih osamnaest hiljada boraca i oko tri i po hiljade ranjenika i tifusara – formirala je u aprilu 1943. slobodnu teritoriju na dijelovima sjeverne Crne Gore, Sandžaka i istočne Hercegovine. Iza njih je bitka na Neretvi. Od decembra 1942. do marta 1943, partizani su vodili teške borbe sa njemačkim i talijanskim okupatorima, prešli pet stotina kilometara od Korduna, Banije, preko Bosanske krajine do istočne obale Neretve, razbili dvadesetak hiljada pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini, odnosno četnika generala Dragoljuba Draže Mihailovića, forsirali gornji tok nabujale Drine i izborili sebi krajnje potreban predah.
Odrpana je to vojska, izgladnjela i iznurena: osamdeset posto boraca Sedme banijska divizije oboljelo je od tifusa. Sem pješadijskog sa malo municije, drugog oružja nemaju. Prilikom prelaska Neretve, partizani su morali da unište gotovo svu svoju artiljeriju; u aprilu i početkom maja 1943. toliko ih raduje nekoliko topova zarobljenih od Talijana da im nadjevaju imena – najpopularnije je „Krnjo“. Ipak, ovi dvadesetogodišnjaci u prosjeku, dobrovoljci su, patriote. Svjesni da ih kod okupatora i kvislinga čekaju samo metak i uže, homogenizirani komunističkom ideologijom, svi skupa čine čvrstu i discipliniranu gerilsku armiju bez premca u Evropi. Organizirani u izuzetno mobilne proleterske brigade i divizije, koje samo uvjetno mogu nositi svoja formacijska imena, spremni su da ratuju bilo gdje u Jugoslaviji, da ubijaju i da ginu. Uprkos patnji i stradanju, uspjesi tokom bitke na Neretvi dodatno su im ojačali odlučnost i borbeni moral.
„Vojska nam se taman okalila na Nijemcima“, piše Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat da mu je rekao Sava Kovačević, komandant brigade čuven po bezgraničnoj hrabrosti u martu 1943.
Ipak, u siromašnim planinskim krajevima Crne Gore, Sandžaka i istočne Hercegovine, glavnina NOVJ ne može dugo opstati.
„Već tri dana najteži ranjenici nisu dobili ni trunke hleba“, zapisao je u svom Ratnom dnevniku 7. maja 1943. istoričar Vladimir Dedijer o stanju u bolnicama. „Uobičajena je pojava da ranjenici koji mogu da se kreću u određeni sat izlaze sa komesarom i bolničarkama u obližnju šumu i na okolne ledine i beru trave, koje posle jedu.“
Branje sremuše i koprive partizani su zvali „paša“. Glad je izazvala i popuštanje čelične discipline u vojsci, posebno među ranjenicima.
„Dolaze seljaci i pitaju štab ovog bataljona (bolničkog) šta treba da rade da krađe kod njih prestanu“, bilježi Dedijer.
Snabdjevanje vojske nije jedini razlog što vrhovni komandant NOVJ Josip Broz Tito i njegov Vrhovni štab žele da prošire slobodnu teritoriju na pitomije i bogatije krajeve. Vjerujući, naime, da će biti progonjeni i po prelasku Neretve, partizani su u tajnosti pregovarali sa Nijemcima u namjeri da dobiju na vremenu. Izuzev o razmjeni zarobljenika, nikakav sporazum nije postignut, ali kako su obje strane bile iscrpljene zimskim ratovanjem, prešutno je utanačeno uzajamno nenapadanje. Upravo to varljivo zatišje Tito želi da iskoristi za razbijanje četnika kao glavne političke konkurencije i za prodor NOVJ na sjever Kosova i jug Srbije; tu u talijanskoj i bugarskoj okupacionoj zoni neprijatelji su neuporedivo „mekši“ od Nijemaca. Sve zajedno, dio je ostvarenja najvažnijeg, ključnog cilja.
„Uvjeren sam da ćemo idući Prvi maj dočekati u Beogradu“, navodi Đilas Titove riječi pored logorske vatre. „Zvučalo je odveć optimistički, u zabiti bosanskoj, s frontovima savezničkim udaljenim hiljadama kilometara.“
Nikome od mladih vođa NOVJ ne pada na pamet da dovodi u pitanje riječi pedesetogodišnjeg vrhovnog komandanta i generalnog sekretara Komunističke parije Jugoslavije.
„Svi imaju sasvim drugi odnos prema Starom nego prema ma kom drugom. Autoritet superiorne ličnosti“, piše tada o Titu u svojim bilješkama Koča Popović, čovjek inače poznat po britkom jeziku i odsustvu divljenja prema bilo kome.