KRAJ I ZLOČIN: Juriš Treće udarne divizije na ukopane Nijemce započeo je u zoru 13. juna 1943. Na čelu svojih boraca među prvima gine Sava Kovačević.
Đilas: „Tu je bilo starešina koji ni u čemu nisu zaostajali za Savom, ali ni jedan nije bio tako neposredan, mitski i životno povezan sa borcima kao on. (…) I ja sam pogibiju Save Kovačevića osetio ne samo kao slabljenje i inače slabašnih izgleda, nego i kao vlastite sigurnosti i pouzdanja…“
Nastavljaju se juriši partizana. Nijemci, ukopani iznad Sutjeske, kose ih mitraljezima i minobacačima.
„Dvadesetak metara iznad Save – Božo Miletić pokošen“, piše Đilas. „Bio je još živ, koprcao se u rivini puta, ne bi li ustao. Bolničari su pokušali da ga izvuku – držim da su i oni izginuli. On je izvadio revolver i ubio se – ja to nijesam vidio, zanet nečim drugim. I ‘Strunjo’ je poginuo. I Moma Stanojlović – istrgao se, ranjen, u juriš…“
Pomjerivši se lijevo od mjesta gdje su jurišali, ka šumama i stijenju Zelengore, preostalih nekoliko stotina boraca Treće udarne divizije uspjelo se po grupama izvući i, potom, probiti na drugim mjestima. Ni u toj situaciji nisu postali razbijena, naoružana rulja, ostali su vojska – izdavale su se i izvršavale komande.
Grupa sa Đilasom zaustavila se u šumi, nekih pet stotina metara dalje od mjesta proboja; slušali su hice kojim su njemački vojnici ubijani ranjenici. Tu su bila i dva Nijemca, zarobila ih grupa što je prethodno prošla. Da ne bi odali u kom pravcu se partizani kreću, ali prije svega iz nemoći i osvete, Đilas je zaklao jednog Nijemca, a onda dodao nož „Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojeg sam poznavao od pre rata i čije se selo, Gronicu, sublizu Kragujevca, Nemci izmasakrirali 1941. Nedeljković je pritisao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio…“.
Dan kasnije, 14. juna 1943, njemačke jedinice pobile su oko hiljadu i dvjesta partizanskih ranjenika: otkrivali su njihove grupe psima, pratili tragove, češljali vrtače, šume, pećine… U jednom od tih ranjeničkih zbjegova je i higijeničarka Katica Nikoliš sa kćerkom od dvanaest i sinom od deset godina:
„Pronalaze nas. Gone nas na jedan proplanak gdje im je bio štab, Postavljajući nas u red sjedeći. Odmah pretres. Tuku one koji imaju išta od njemačke vojne opreme. (…) Svlačenje. Svučene postavljaju u novi red – opet sjedeći. Bilo nas je oko sedamdesetero. Sjedila sam posljednja, sa djecom, tako da sam i na pretres i u red došla posljednja. Djeca ostaše nesvučena. I sad sjedimo i gledamo se u oči. (…) Odvode dva po dva. Koliko sporo idu časovi. Koliko bi lakše bilo da je već sve svršeno… (…) Obazrem se po redu. Ja sam šesta. Dakle, još samo dvije ture pa ću konačno doći na red. I riješiti se muka. Ali, dvojica se već dižu, još samo jedna tura ispred mene… U šatoru, na dvadesetak koraka, završi se telefonski razgovor. Iz šatora izlazi oficir. Baci pogled po redu svučenih. Onda primjeti dvoje djece. ‘Čija su to djeca?’ – zapita. ‘One tamo’ – pokazuje rukom jedan esesovac na mene. ‘Obucite se pa idite djeci’“ (Borci Sutjeske).
OŽILJCI: Tokom bitke na Sutjesci partizani su imali 7543 poginula borca – 6946 muškaraca i 597 žene od kojih 352 bolničarke, stoji u knjizi Borci Sutjeske Viktora Kučana. Nijemci su ubili i oko hiljadu i po civila, seljaka. To je bila najteža i najkrvavija bitka NOVJ. I najveće iskušenje. Preživjeli su zauvijek ostali obilježeni, osakaćeni. Odmah nakon proboja u vođstvu su započela preispitivanja, svađe i prozivanja zbog propusta, grešaka, nesnalaženja. Tito je čak naredio Koči Popoviću da se javi u Vrhovni štab gdje trebalo da bude smijenjen zbog „samovlasnog“ proboja, ali se brzo ohladio i predomislio. I Terzić, s kojim je Popović bio u stalnom sukobu, pošteno je otklonio mogućnost da preuzme Prvu proletersku diviziju.
Sve ove svađe i sukobi, posljedica su tereta pretpljenih žrtva i neizrecive grižnje savjesti zbog ostavljenih ranjenika. Partizani, kao srpska vojska i vlada nakon sloma 1915. i prelaska Albanije, u pokušaju racionaliziranja katastrofe tražili su stvarne ili izmišljene krivce u svojim redovima. A u biti, nisu imali zbog čega. Neprijatelj je bio toliko jači i nadmoćniji – deset puta brojni, neupredivo bolje naoružan – da je to što su se izvukli i probili čista pobjeda, ravna čudu. Niti jedna partizanska jedinica nije se predala, niti jedna nije dezertirala.
Nijemci su u bici na Sutjesci imali oko hiljadu ubijenih – prebrojanih 583, nestalih 425 – i 1760 ranjenih vojnika. Talijani i domobrani kvislinške NDH imali su još oko hiljadu mrtvih.
„Neprijatelj je vodio veoma pokretnu borbu a i u odbrani bili su aktivni. Karakteristični su bili masirani udari koncentriranim snagama na jednom mjestu, po vremenu koje je pogodovalo neprijatelju (otpada avijacija!), i tamo gdje nije dosezalo dejstvo naše artiljerije. Tako je partizanima pošlo za rukom da ponovo nadoknade nestašicu u teškom naoružanju i da, koristeći mrak, maglu i kišu, idu na juriš, borbu prsa u prsa. Pri tome su pokazali da su fanatični borci koji su malim zadovoljni, koji dobro poznaju težak planinski teren i koji se žilavo bore“, stoji u izvještaju generala Jozefa Kiblera, komandanta njemačke 118. lovačke divizije.
Pohvale neprijatelja moraju se tretirati sa krajnjom skepsom. Na taj način zapravo se propagiraju vlastiti uspjeh i vještina. Jer, kakvo je dostignuće pobjeda nad nesposobnim, slabo naoružanim i loše vođenim protivnikom? Gdje su tu razlozi za unapređenja i odlikovanja?
Nakon nekoliko prvih optimističkih izvještaja, Nijemcima je ubrzo postalo jasno da su izgubili u bici na Sutjesci: glavnina NOVJ ne samo da se probila, već je i ostala operativna, sposobna i spremna za daljnje borbe. Partizani su jačali i dalje.
EPILOG: Izgladnio, iznuren, izubijan i pocijepan, Milovan Đilas je zaspao u noći nakon neuspješnog proboja Treće udarne divizije preko Sutjeske. Sanjao je Isusa Hrista. Kad se probudio i otvorio oči, nije ga bilo, kad ih zatvori – opet vidi Hrista. Član Politbiroa CK KPJ i Vrhovnog štaba NOVJ, ubijeđeni komunista, Milovan Đilas se pomolio:
„Ako si došao na svet i patio radi dobra i istine – ti moraš videti da je naša stvar pravedna i plemenita. Mi, u stvari, nastavljamo, probamo da nastavimo ono što si ti započeo. I ti nas nisi zaboravio, niti nas možeš napustiti…„
Nije ih zaboravio, nije ih napustio. Bio je s njima.