A Tito zna o čemu govori. Poslije poraza snaga Osovine u sjevernoj Africi, on sa izvjesnošću računa da će se zapadni saveznici iskrcati na Balkan. Ukoliko se to desi, komunikacije u dolini Morave i Vardara dobiće ključni vojni značaj; onaj tko je sa oružjem prisutan na njima – držaće Srbiju; tko drži Srbiju, imaće vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji.
Jedan čovjek se slagao sa prvim dijelovima ove računice; za posljednji baš ga je briga. Taj čovjek je Adolf Hitler.
TRGOVAC GUMENIM BALONIMA: „Namjeravam Englezima prirediti topao doček ako se iskrcaju u Grčkoj. Zapravo, jedva čekam to iskrcavanje“, sokoli firer poglavnika kvislinške Nezavisne Države Hrvatske Antu Pavelića u dvorcu Kleshajm kraj Salcburga 27. aprila 1943. Osovina je na nizbrdici nakon sloma u Staljingradu i sjevernoj Africi. Hitler zato čitav mjesec prima deprimirane vođe satelitskih država: svima govori o novoj Evropi sa jedinstvenom valutom i tržištem; svima obećava stabilizaciju Istočnog fronta čim likvidira izbočinu kod Kurska; svima pokazuje fotografije bunkera Atlantskog bedema.
„Ja sam sebi ličim sebi na trgovca gumenim igračkama i balonima“, rekao je Hitler suradnicima nakon jednog od tih susreta prema dnevniku Edmunda Gleza fon Horstenaua, opunomoćenog njemačkog generala u NDH.
Logoreični i sve pogureniji Austrijanac nije samo pričao. Početkom marta 1943. naređuje generalu Aleksandru fon Leru da napravi plan za uništenje NOVJ – jedine vojske koja je pored Crvene armije ratovala na evropskom tlu. Komandant njemačkih trupa Jugoistok govori srpsko-hrvatski, poznaje zemlju i ljude: kao austrougarski oficir, vodio je bataljon protiv Srbije u Prvom svjetskom ratu i, neko vrijeme, 85. pješadijski puk u Višegradu; on je čovjek koji je 6. aprila 1941. bombardirao Beograd. Autor neuspješne njemačke zimske ofanzive „Weis“, „Bijelo“, Ler predstojećoj, ljetnjoj, daje ima „Schwarz“, „Crno“. Hitler 31. marta 1943. odobrava plan: široko opkoljavanje partizana, njihovo sabijanje i uništenje između donjih tokova Pive i Tare i masiva Durmitora – te, pošto je uvjeren da će se Mihailović pridružiti saveznicima čim se iskrcaju na Balkan, razoružavanje četnika.
„Plan je bio predviđen kao da se vojna operacija planira u Poznanju gdje je sve ravno, a ne u visokim brdima“, zapisao je Glez fon Horstenau, inače Lerov prijatelj. Ovaj cinični i inteligentni general ne sumnja samo u „konačnu pobjedu“, već i u mogućnost da se Jugoslavija može umiriti vojskom.
Zbog politike, međutim, uznemiren je Zigfrid Kaše, njemački ambasador u NDH. Ovaj nesuđeni gaulajter Moskve i zaljubljenik u Pavelića i ustaše zna da bi Ler, Glez fon Horstenau i drugi generali rado iskoristili predstojeću ofanzivu da zamjene njegove štićenike vojnom upravom; zna i da bi u tom slučaju ostao bez uticaja. Zato se kod svog šefa, ministra vanjskih poslova Joakima fon Ribentropa, izjašnjava protiv buduće operacije: „Titove bande su u najžešćim borbama sa Mihailovićevim četnicima. Te borbe, koje njemačka strana neposredno prati, jako slabe oba dijela i štede njemačku krv a prolijeva se krv neprijatelja.“
Kaše nema razloga za brigu – Hitler smatra Pavelića za najvjernijeg saveznika. Problem su Talijani: em se loše drže u borbama, em u svojoj okupacionoj zoni uporno štite četnike koristeći ih kao pomoćne jedinice. Nijemci zato tri talijanske divizije određuju za sporedne pravce; o samoj operaciji „Schwarz“ obavijestiće ih tek kada počne.
Razlika u odnosu na prethodnu ofanzivu je i sastav njemačkih trupa. Posadne jedinice sa ljudstvom starijih godišta neće biti ponovo angažirane. Zloglasne Sedma SS divizija „Princ Eugen“ i 369. legionarska divizija – hoće. A direktno sa Istočnog fronta Ler dobija i elitnu 1. brdsku diviziju. Sve u svemu – sa ostalim njemačkim i talijanskim jedinicama uz jedan bugarski puk pride – nešto više od 120.000 vojnika sa 160 aviona i pedesetak tenkova. Operativni komandant isti je kao u i zimskim operacijama – general Rudolf Liters. Samo Divizije „Princ Eugen“ i 1. brdska, sa po nešto više od dvadeset hiljada ljudi, jače su – svaka pojedinačno – od glavnine NOVJ.
Polovinom maja Nijemci završavaju pripreme. Partizani također – ali za sasvim nešto drugo.
IZNENAĐENJE I ŠOK: „Svratio sam sa Pekom (Dapčević, komandant Druge proleterske divizije) i Radovanom (Zogović, pjesnik) do Nazora (Vladimir, pjesnik, vijećnik AVNOJA), da ga posetimo. Mislim da nas nije poznao, ali je utoliko veće i iskrenije bilo njegovo oduševljenje kada video da smo to mi. Poredio nas je sa Napoleonovim maršalima!“, piše Koča Popović 11. maja 1943. u svom dnevniku (Beleške uz ratovanje, priredio Miloš Vuksanović).
Popović i Dapčević veterani su Internacionalnih brigada iz Španjolskog građanskog rata. Na istoku, u Sovjetskom Savezu, njihovi suborci zaglavili su u čistkama; na Zapadu, sumnjiče ih za komunističku subverziju. Španci su samo u NOVJ kod kuće i na najistaknutijim vojnim položajima. Posebno Popović i Dapčević, komandanti elitne Prve i Druge proleterske divizije. Od njih Tito očekuje da Talijanima i četnicima uzmu mjeru, da zauzmu Kolašin i Mojkovac na sjeveru Crne Gore – to će biti početak partizanske ofanzive na istoku, prema Srbiji.
Popović i Dapčević 14. maja 1943. izdaju posljednja naređenja svojim jedinicama. Istog dana, u 19.40 sati, telegrafista iz Litersovog štaba šalje telegram broj 3860: „Naredba za početak operacije ‘Schwarz’; Dan X – 15. maj u 00.00 sati“.
Sljedećeg jutra, 15. maja 1943. sudarile su se Prva i Druga proleterska sa njemačkom 1. brdskom divizijom. Bitka na Sutjesci je počela.