Partija, odred, revolucija

 

Preimenovanje i premještanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Dan antifašističke borbe nije ni slučajno ni benigno. NOB se pokušava reducirati na neki apstraktni, a naročito na neki “nacionalizirani” i građanski antifašizam

U Hrvatskoj je krajem 1941. u partizanskim odredima bilo oko 7.000 naoružanih boraca (foto Wikipedija)

Praznici postoje zato da se slave. Kako je ove godine u Hrvatskoj proslavljen Dan antifašističke borbe imali smo priliku vidjeti prije nekoliko dana. U sada memorijalnoj park-šumi Brezovica 22. jula 1941. osnovan je Prvi sisački partizanski odred, prvi u okupiranoj Jugoslaviji. A neki idu i dotle da mu pripisuju prvenstvo i u Evropi. Ne ulazeći u polemiku zašto je nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske (u množini) premješten na ovaj nešto raniji događaj, treba reći da je to povezano s “kroatiziranjem” antifašističke borbe. Jer kako je ovih dana uredno prebrojeno, od 77 prvih partizana u Hrvatskoj njih 72 bili su Hrvati, trojica su bili Srbi, a dvoje Slovenci. Vodio ih je Vlado Janić Capo, tokom NOB-a poginulo ih je 38, a prvi su bili Ivo Ogulinac i Ivo Lasić. Ne treba reći da su svi oni uglavnom izbrisani iz kolektivne memorije u današnjoj Hrvatskoj.

Zato ćemo se mi usredotočiti na širi kontekst priprema i pokretanja Narodnooslobodilačke borbe 1941., borbe koja se ne može reducirati na neki revidirani apstraktni antifašizam, a naročito ne na neki “nacionalizirani” i građanski, kako se to danas čini. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), u skladu s odlukom da se bori protiv fašističkih agresora bez obzira na ishod aprilskog rata kada je raskomadana stara Jugoslavija, jasno se izrazila u stavovima svog rukovodstva, usvojenima na sjednici od 10. aprila. Tada je njezino rukovodstvo još bilo u Zagrebu. Odlučeno je da će ona nastaviti djelovati kao općejugoslavenska partija, savladavajući organizacijske poremećaje do kojih je došlo uslijed rata i okupacijskog komadanja jugoslavenskog teritorija. Dio članova Partije odveden je u zarobljeništvo, među njima znatan broj studenata i radnika, a dio je protjeran ili se vratio iz mjesta boravka u svoj zavičaj. Teške udarce pretrpjela je Partija u Hrvatskoj, gdje su ustaše u zatvorima zatekli više istaknutih partijskih aktivista, među njima i Augusta CesarcaOgnjena PricuBožidara Adžiju i Otokara Keršovanija, koje vlast Banovine nije oslobodila usprkos odluci generala Dušana Simovića. Već tokom prvih tjedana tzv. NDH ustaše su pohapsili i desetine drugih komunista, sindikalista, kulturnih i javnih radnika. Mnogi članovi KPJ i SKOJ-a protjerani su ili ubijeni u masovnim progonima Srba i Židova, a neka rukovodstva, naročito u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, bila su razbijena.

Dvije nedelje nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, u svibnju je održano savjetovanje CK KPJ na kojem su prisustvovali sekretari svih centralnih i pokrajinskih komiteta, osim onih za Makedoniju. Potvrđene su ocjene Pete zemaljske konferencije KPJ o dubokoj krizi buržoaskog sistema Kraljevine, koja je i dovela do njezina sloma. Potvrđena je ispravnost političke platforme KPJ, koja je usmjeravala komuniste u borbu za duboke demokratske preobražaje i za obranu nezavisnosti zemlje. Usmjeravanjem na oslobodilačku borbu u cijelosti je izražen kontinuitet u osnovnoj orijentaciji KPJ. Polazna osnova Majskog savjetovanja bila je da je nastao onaj povijesni trenutak u kojem postaje neminovna smjena vladajućih snaga u jugoslavenskom društvu, u kojem vodeću ulogu i odgovornost umjesto buržoazije preuzima radnička klasa. Borba protiv okupatora stoga je borba za “nacionalno i socijalno oslobođenje”, za korjeniti društveni preobražaj. Savjetovanje je posebno naglasilo revolucionarne sadržaje te borbe, uključujući rušenje imperijalizma i ostvarivanje zadataka socijalističke revolucije. Stoga oslobodilačka borba nije shvaćena kao etapa koja vodi prema revoluciji, nego kao njezin specifični oblik uvjetovan okupacijom.

Na savjetovanju su utvrđeni i zadaci u pogledu vojnih priprema. Zaključeno je da se nastavi rad na prikupljanju oružja, stvaranju borbenih grupa, vojnoj obuci, organizaciji obavještajne službe. Odlučeno je da se pri svim partijskim rukovodstvima osnivaju vojni komiteti po uzoru na Vojni komitet pri CK KPJ. Dakle, i iz ovih natuknica je vidljivo da, bez obzira na domet spontanosti izazvan ustaškim progonom komunista u Sisku, Prvi sisački partizanski odred nije osnovan u vakuumu. Jer KPJ je već ranije prihvatila usmjerenost na oružanu oslobodilačku borbu, ali i, s obzirom na okolnosti, omasovljenje Partije. Ova etapa završena Majskim savjetovanjem u Zagrebu potaknula je sve snage Partije i SKOJ-a na provođenje priprema za borbu. Pri partijskim rukovodstvima organizirani su vojni komiteti ili komisije ili imenovani vojni povjerenici koji su radili na stvaranju i obučavanju udarnih i diverzantskih grupa i desetina, vršili izbor vojnih kadrova, organizirali prikupljanje oružja i sanitetskog materijala. I više od toga. U svojoj agitacijskoj djelatnosti komunisti su upoznavali narodne mase s platformom Partije, objašnjavali im neminovnost oslobodilačke borbe i otvarali perspektivu njezina uspješnog razvoja. Pokazalo se i da u buržoaskom političkom taboru nije bilo snaga spremnih da prihvate bilo kakav koncept oslobodilačke borbe u kojoj bi naoružani narod izrastao u subjekt rješavanja svoje sudbine, “u kojem bi došle do izražaja njegove socijalne i nacionalne težnje” (Josip Broz Tito). I to je kontekst priprema za oružani ustanak, a gesta sisačkog odreda ne može se tumačiti neovisno o njemu.

U buržoaskom političkom taboru nije bilo snaga spremnih da prihvate koncept oslobodilačke borbe u kojoj bi naoružani narod izrastao u subjekt rješavanja svoje sudbine, u kojem bi, kako je rekao Tito, “došle do izražaja njegove socijalne i nacionalne težnje”

Što se tiče samih operativnih odluka o pokretanju ustanka, moramo razlikovati dva momenta. Prvi je napad Njemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941., kao znak za početak oružane borbe protiv okupatora i njegovih suradnika. Povijesna je činjenica da je idealizam komunista – poput idealizma sovjetskih komunista koji su svoju Oktobarsku revoluciju shvaćali kao uvertiru u svjetsku revoluciju – u jugoslavenskom slučaju podrazumijevao da svoj ustanak i NOB shvaćaju kao vjeru u brzu pobjedu nad fašizmom zbog uključenja SSSR-a u rat, koji je time iz imperijalističkog prerastao u revolucionarni. Uz to, naša borba shvaćala se i kao ispunjenje internacionalističke solidarnosti u obrani prve zemlje socijalizma. Jednako tako, odlaskom operativnih njemačkih trupa na Istočni front i započetim povlačenjem talijanskih divizija s vojne točke gledišta stvarani su povoljniji uvjeti za oružanu oslobodilačku borbu. KPJ u pojedinim zemljama i pokrajinama zato odmah izdaje proglase koji su duhom i smislom identični proglasu CK KPJ, što je izraz njezine jedinstvene strategije. Ovdje nemamo prostora da popratimo ono što je kasnije nazvano “aferom Kopinič” u kojoj je Josip Kopinič, rukovodilac centra za vezu Kominterne, požurivanjem nekih akcija napravio suprotan efekt, odnosno odgodio masovnije i uspješnije podizanje ustanka. To vrijedi za poznatu akciju oslobađanja komunista iz logora u Kerestincu 13.jula 1941., kada je poginulo 68 od 80 istaknutih partijskih aktivista.

Težište u stvaranju i planiranju djelovanja oružanih odreda pomaknuto je iz većih naselja u unutrašnjost zemlje. Na takvo opredjeljenje utjecali su stvarni odnosi snaga. Veći broj komunista upućen je izvan gradskih središta sa zadatkom da organiziraju partizanske odrede. Sastav prvih oružanih odreda činili su članovi KPJ i SKOJ-a. Iako smo pratili prigodnu medijsku produkciju proslave Dana antifašističke borbe, nigdje nismo naišli na podatak koliko je osnivača Prvog sisačkog partizanskog odreda bilo članova KPJ i SKOJ-a.

U intenziviranju priprema za ustanak 27. juna formiran je Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (GŠ NOPJ) sa sjedištem u Beogradu, a Josip Broz Tito određen je za komandanta. U Zagrebu je uspostavljen punkt za prihvat boraca Španjolskog građanskog rata.

I kao drugo: najvažnija odluka o pokretanju oružane borbe donesena je 4. jula 1941. (zato se taj dan obilježavao kao Dan borca u Jugoslaviji) na sjednici Politbiroa CK KPJ pod Titovim rukovodstvom. Što se tiče Hrvatske, tada je odlučeno da se odlukom CK KPJ pri Centralnom komitetu KPH formira Operativno partijsko rukovodstvo s Vladom Popovićem na čelu. Zadatak tog rukovodstva bio je da provode u djelo odluku o pokretanju oružane borbe. Na sjednici CK KPH od 13. jula, a u duhu odluke Politbiroa CK KPJ, razrađeni su zadaci partijskih organizacija u pokretanju oružane borbe i u pojedine krajeve Hrvatske upućeni su delegati da osiguraju provođenje tog zadatka. Ranije formirane udarne grupe i oružani odredi – i tu je smještena priča o našem prazniku – u gradskim centrima i u unutrašnjosti, te “među prvima Sisački partizanski odred”, kako piše u “Povijesti Saveza komunista Jugoslavije” iz 1985., počeli su izvoditi borbene akcije. Prvenstveno se tu radilo o sabotažama i diverzijama. U slučaju Siska, to je bilo na željeznici. Do širih oružanih akcija došlo je 27. jula, koje su krajem jula i početkom augusta u krajevima s brojnim srpskim stanovništvom, koje je bilo podvrgnuto ustaškoj akciji “čišćenja”, izrasle u ustanički pokret.

Sredinom oktobra 1941. formiran je Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske u kojem je za komandanta imenovan Ivan Rukavina, a za političkog komesara Marko Orešković. U Hrvatskoj je krajem 1941. u partizanskim odredima bilo oko 7.000 naoružanih boraca. Već ranije prve ozbiljne oružane borbe bile su u Lici i Kninskoj krajini, zatim na Kordunu, Baniji i u dijelu Gorskog kotara. U ljeto 1941. oružane akcije počele su i u drugim dijelovima Hrvatske, u Hrvatskom primorju, Dalmaciji, Slavoniji. Dakle, oružane borbe već su 1941. bile u stalnom porastu. U sjeverozapadnom dijelu Hrvatske prvi partizanski odredi bili su razbijeni. I u gradskim i industrijskim središtima, poput Zagreba, Splita, Šibenika, Slavonskog Broda, Siska, Sušaka i Karlovca, izvedene su brojne borbene akcije.

Proširimo li sliku na malo duži period prije i poslije događaja u šumi Brezovica kod Siska koje obilježavamo, dobivamo i potpuniji uvid u to što je bio ustanak naroda u Hrvatskoj i koju je prirodu imao te tko ga je i kako organizirao. Zato preimenovanje i premještanje Dana ustanka naroda Hrvatske (u množini) u Dan antifašističke borbe (“Tuđmanov praznik”) nije ni slučajno ni benigno. Reducirajući Narodnooslobodilačku borbu samo na onu antifašističku pokušava se imaginirati sudjelovanje u euroatlantskom antifašizmu, iako su NOB od početka do kraja, ne bez trzavica i sa zapadnim saveznicima, vodili komunisti. I to i kao socijalističku revoluciju. Taj se praznik ujedno i “nacionalizira” u borbu hrvatskog naroda na pravoj strani povijesti. A sve to više za izvozne, euroatlantske, negoli za domaće potrebe. Samo što je taj na antifašizmu navodno utemeljen zapad i sam već odavno poljuljao tu svoju poziciju. Pritom ne mislimo samo na rezoluciju EU-a o dva totalitarizma, nego primjerice i na činjenicu da na Dan pobjede nad fašizmom, koji se redovno obilježava u Moskvi, zapadni dužnosnici ne dolaze. Zato se varaju i oni koji misle da bi Hrvatska, kada bi bolje “brendirala” svoj antifašizam, doživjela navalu stranih diplomata i državnika na svoje proslave. To vrijeme je i u Evropi, a naročito u ideologiji koju su središta namijenila periferiji, prošlo.

 

piše Srećko Pulig