Vijesti i zanimljivosti iz Yugoslavije

Bez njegovog proboja na Sutjesci tko zna kako bi Saveznici sa Zapada porazili Treći Reich, on je ’51. osobno došao u vrh CIA-e…

Bez njegovog proboja na Sutjesci tko zna kako bi Saveznici sa Zapada porazili Treći Reich, on je ’51. osobno došao u vrh CIA-e…

 

Bez njegovog proboja na Sutjesci tko zna kako bi Saveznici sa Zapada porazili Treći Reich, on je ’51. osobno došao u vrh CIA-e…

General JNA Koča Popović, od nacionalista najviše je, kao Srbin, mrzio srpske nacionaliste, a među njima najviše onog najgorega od njih – Slobodana Miloševića… Ivo Vejvoda bio je ambasador SFR Jugoslavije u Italiji kad se u rujnu 1966., doputovavši kako bi podnio izvještaj Josipu Brozu, našao jednog jutra na Brijunima u situaciji da posvjedoči jedinstvenoj povijesnoj anegdoti. “Ujutro na terasi ‘Neptuna’ susreo sam Koču Popovića. Njegovi prvi dani, možda i prvi dan kao potpredsjednika Republike… Pozvao me je da sjednem, da zajedno doručkujemo. Uto dolazi službenik iz Titovog kabineta, predaje Koči kuvertu i kaže: ‘Druže Koča predsjednik želi da potpišete.’ Koča čita prvu stranu, drugu, odjednom zgužva papir… Šutimo. Koča, svladavajući gnjev: ‘Od ovog trenutka počinjem borbu za ukidanje funkcije potpredsjednika Republike.’ Još je malo šutio, pa dovršio: ‘Zamisli što mi je Tito poslao! Da potpišem odbijanje molbe za pomilovanje osuđenika na smrt!’ Moj prvi potpis kao potpredsjednika Republike i – smrt! Ti znaš, Tito potpisuje samo pomilovanja… Lijepo, predsjednik pa pomilovanja, a potpredsjednik smrt!”, pričao je dvadesetak godina poslije o svom ratnom drugu iz Španjolskog građanskog rata i NOB-a Vejvoda.

bitkajosip

Što je Popović zamislio, to je i izborio. Prije njega potpredsjednik je od 1963. do 1966. bio Aleksandar Ranković, sve dok glavni čovjek Udbe nije zglajzao u aferi s prisluškivanjem samog Tita, pa su ga izbacili iz Partije. Naslijedio ga je Popović, proveo kao potpredsjednik Jugoslavije samo jednu godinu, da bi funkcija potom bila ukinuta. 14. ožujka ove godine navršava se 111 godina od rođenja čovjeka koji je mogao doslovno birati po čemu da ga povijest upamti kao jednu od ključnih osoba, možda i ključnu, za povijest Drugog svjetskog rata, pa i poslije. Ako je do tada i bilo dvojbi o ulozi Koče Popovića u bici na Sutjesci, u 70-ima je ratni savjetnik Winstona Churchilla William Deakin napisao: “On je u tom jednom trenutku vlastitom inicijativom naslutio slabu točku u obruču njemačkog okruženja sjeverno od Sutjeske i bio je neposredni arhitekt našeg spašavanja.” Deakinu se može vjerovati prije negoli bilo kome drugome, jer je osobno bio na Sutjesci 1943. Churchill je njega poslao u misiju Titu i partizanima, tamo je umalo s Titom izgubio glavu, čak je njegovog radio-vezista ubio geler one iste granate iz koje je drugi geler tada ranio Tita u ruku. Koča Popović je bio onaj koji je svoju Prvu proletersku, suprotno naređenjima Tita, poveo u iznenadni, šokantni, totalni frontalni juriš kroz jedino slabo mjesto u obruču, ravno na Nijemce i ustaše, i probio se, da bi kroz taj prolaz u manje od sat vremena za njim prošli i Tito s Vrhovnim štabom i svi koji su poslije nastavili NOB. YOUTUBE Sada, štoviše, uz potpunu i bezrezervnu oružanu i svaku drugu pomoć Velike Britanije i SAD-a. Popović je doslovno spasio NOB i interese Saveznika na Balkanu, uopće u tom dijelu Europe. U suprotnom Saveznici bi imali gadnih problema u invaziji na kontinent koji je tih godina krvario pod Trećim Reichom, Mussolinijevim fašistima i kvislinškim snagama u nizu okupiranih država. Koča Popović je bio rođeni Beograđanin, iz relativno bogate obitelji, dovoljno bogate da se u djetinjstvu školuje u katoličkoj školi u Švicarskoj, da samo gimnaziju završi u Beogradu, a potom u Sorbonnei studira filozofiju. Da zahvaljujući druženjima s tadašnjim glavnim ljudima nadrealističke scene Andreom Bretonom, Jeanom Cocteauom i mnogim drugima nije postao marksist, a ulogu je imao i onaj posjet Njemačkoj nakon studija, možda i katolički odgojni impuls u smislu socijalnog nauka Crkve, Popović bi postao karijerni vojnik. Jer u kraljevini Jugoslaviji završio je za topničkog časnika. Ovako je otišao sasvim drugim smjerom i, ironično, godine i godine proveo po ratovima i u vojsci. Cijelog života iz dubine bića mrzio je rat, a oružanu silu vidio je kao nužno zlo. Suvremenici iz cijelog svijeta opisivali su ga kao briljantnog intelektualca, filozofa, pjesnika, i to nadrealista-dadaista koji su u njegovo doba bili najotkačeniji od otkačenih. O njemu su se plele svakakve legende, poput one o njegovim brkovima, da ih je u mladosti, kao, pustio kako bi nalikovao Salvadoru Daliju. Što čak nije niti nemoguće.

Njegova prva supruga svojedobno je objasnila da je brkove pustio kako bi nalikovao na Charlieja Chaplina i kako bi takav zafrkavao Beograđane po ulici, te da je i inače bio sklon raditi slične budalaštine, sasvim u skladu s njegovim dadaistima i nadrealistima s kojima se družio u međuratnom Parizu. Sve dok, sasvim usprkos svojoj prirodi, nije prošao kroz tri vojske i dva rata. Prvo u Španjolski građanski rat na strani demokratske vlade, a onda u NOB, u kojem je prošao apsolutno sve i u kojem je, nakon što je na Sutjesci na svoju ruku spasio i Tita i NOB, zbog nepoštivanja Titovih naredbi umalo završio na strijeljanju. No, i Tito i svi ostali koji su bili bijesni na njega morali su priznati, prvo, da je stvar spašena isključivo zahvaljujući njemu, pored onih tisuća i tisuća uglavnom Dalmatinaca koji su tada izginuli, i drugo, da bi strijeljati takvog čovjeka bila kozmička svinjarija. Još od najranije mladosti za Koču Popovića je vrijedilo da je, što je bio obrazovaniji, a bio je prokleto inteligentan i u to doba rijetko obrazovan čovjek čak u svjetskim razmjerima, da je bivao sve veći problem i vlastima i uskogrudnosti sebi nadređenih. Još početkom 1930-ih, kada su ga u Beogradu prvi put uhitili kao marksista, tadašnji šef policije Svetozar Vujković poludio je na njega kad je shvatio koga su njegovi žandari našamarali zbog komunističke propagande: “Pička li ti materina! Što ćeš ti s tom fukarom!? Nije to tvoje društvo!”

Odmah potom poludio je i na radnike koji su tom prilikom uhićeni skupa s Popovićem: “Pička li vam materina! Što vi znate što je komunizam!? Drugo je Koča, on je – filozof, bogataš, tatin sin i komsalonac!” A Popović je govorio da je njegova revolucionarnost “pobuna protiv svih nepravdi, lešinarskih kamata i pljačke naroda”. Takav je bio i u SFRJ, o njemu se pričalo da “zna biti opasan ako je netko glup”. Na 30. obljetnicu bitke na Sutjesci njega, onoga koji je bio jedini zbog kojega je ta država postojala, nisu pozvali. A bio je general. Bilo je to šest godina nakon što je isposlovao ukidanje mjesta potpredsjednika Republike. Pa se sam s Bleda odvezao u svom “Spačeku”, njegovom omiljenom automobilu do kraja života; ne u Mercedesu ili kakvoj drugoj limuzini, kamoli sa službenim vozačem. I banuo im na Tjentištu. Kad su ga prepoznali, nitko nije imao petlje jednom riječju ga zaustaviti. On je bio 3. ministar vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije i odgojio je cijelu generaciju odličnih diplomata poput Mirka Tepavca, a još prije toga… Baš njega Tito je 1951. poslao na najvažniji sastanak u povijesti Jugoslavije, ravno u Langley u SAD-u u centralu CIA-e kod Allena Dullesa, tada drugog čovjeka američke obavještajne agencije, kako bi dogovorio oružanu pomoć SAD-a Jugoslaviji kojoj su tada odbrojavani dani do upada Staljinovih trupa.

Popović mu je bio prvi komunist s kojim se suočio na takav način, usto s tolikim ratovima u životopisu. Pa mu je i nastup bio takav. “Mislio sam da će me početi mlatiti! Tražio je da mu na karti odmah pokažem točan raspored naše vojske. ‘Dajte mi oružje, da se obranimo od Rusa, pa ću pokazati što već hoćete!'”, prepričavao je taj susret u Langleyju. Na povratku je svratio Winstonu Churchillu u London, da mu preda neku poruku direktno od Tita, čovjeka kojega je Churchill smatrao svojim ratnim antifašističkim kolegom, iako je jedan bio totalni antikomunist, a drugi komunist. “Iznenadio sam se kad me je primio u pidžami. Ležao je s čašom viskija u ruci. U jednom trenutku me upitao na lošem francuskom: ‘Gospodine Popoviću, vi sve znate o Rusima. Koliko Rusi imaju atomskih bombi?’ Odgovorio sam mu: ‘Ne znam točan broj, ali ono što sigurno znam je da imaju jednu više od vas na Zapadu'”, pričao je poslije. U istinitost njegove priče nitko nikada nije posumnjao jer su mnogi diljem svijeta znali da je točno takav njegov stil. Primjerice ono s Johnom Kennedyjem, kada mu je Tito došao u posjet 1963. i kada su se susreli Kennedy, Jacqueline Kennedy, Tito, Jovanka i, dakako, “drug Koča”, krsno zapravo Konstantin, ali to ime je zvučalo tako nerevolucionarno.

U Kennedyjevom arhivu zabilježeno je da je Kennedy u sali za večerom rekao Titu, Jovanki i generalu Popoviću da je “održavanje neovisnosti kakvu vi održavate u vašem području, od velike važnosti”. Tito se Kennedyju ispričao što mu engleski jezik nije baš tečan, ali je engleski bio odličan njegovom ministru vanjskih poslova, pa je Kennedy njega uzeo za ćaskanje nakon večere, mimo maršala. “Kad sam razgovarao s Kennedyjem, on me je, čim smo sjeli, upitao: ‘Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?’ Odgovorio sam mu: ‘A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja?’ Kennedy se na to dugo smijao. I razgovor je onda potekao normalno. Uvijek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni”, pričao je poslije Popović. Bijela kuća ga je baš zapamtila, možda još i više zbog još jedne stvari. Tih dana, sad u New Yorku, Koča Popović je po hotelu u kojem su bili smješteni Tito i cijela delegacije Jugoslavije, hodao poput kopca i ispalo je da je, pored sveg američkog osiguranja, bio jedini dovoljno spreman i pribran kad je nekoliko političkih emigranata, prerušenih u hotelsko osoblje, uspjelo upasti na kat s Titom kako bi ga likvidirali.

Popović je munjevito blokirao cijeli kat, nije dao apsolutno nikome, niti iz jugoslavenske delegacije, niti ikome od američkih agenata u dio gdje je bio Tito. Da mu je došao sam vrag ili Bog, ne bi ga pustio. Poludio je na domaćine zbog osiguranja, rekao im da su napravili užasan propust. Ispalo je da je Tito bio posljednji državnik s kojim se američki predsjednik susreo, da je Koča Popović možda posljednji s kojim se u životu onako razvalio od smijeha, jer Kennedy je ubijen u atentatu samo mjesec dana poslije. Jedan od ljudi koji su bili zaduženi za Kennedyjevu sigurnost priznao je da mu je nakon ubojstva Kennedyja Popović mračno i ogorčeno rekao: “Jesam li vam govorio da vam je osiguranje loše…” Tito je do kraja života, odnosno onoliko koliko se družio s tim nemogućim oficirom-dadaistom-spasiteljem revolucije i NOB-a, podbadao Popovića zbog “onog” na Sutjesci. U Užicama pred kraj rata pitao ga je jednom prilikom zašto mu i supruga nije u partizanima. Bila je riječ o Veroniki Vjeri Bakotić, plemenitaškog porijekla iz Kaštel Gomilice, kćeri jednog od ministara iz doba Kraljevine Jugoslavije. “Koča mi je poslije pričao da samo što u zemlju nije propao kad ga je Tito u Užicu pitao zašto njegova žena nije u partizanima. I kad sam stigla, na kraju rata, odmah sam ranjena, pa se Koča šalio da njega metak nije htio četiri godine, a mene je pogodio već četvrtog dana u partizanima”, pričala je poslije njegova supruga, tada već bivša, jer su se brzo nakon rata razveli.

Bila je politički nepodobna. U masi žena koje su predlagali ili koje su bile jako zagrijane za inteligentnog, čvrstog, a opet i pažljivog, duhovitog čovjeka vrlo liberalnih nazora u tom sustavu, na kraju se probila ona djevojka s kojom se zabavljao 1933. Koča Popović, kakav je već bio oštrog jezika, kada su ga stali ogovarati da su, eto, svi oženili neke gospođe, a “njega su oženili partizankom”, s Lepom Perović, rekao im je:

“Bolje je da s njom razgovarate. Ona ima daleko uzbudljiviju biografiju od mene. U ratu je, u elegantnom kostimu i suknji, ulazila u Zagreb, a u tašnici je nosila damski pištolj. Na ulici je kao pse ubijala ustaše i izdajnike. Pa to nije smio ni taj vaš Mustafa Golubić. Taj je svoje drugove, komuniste, ubijao za pare, a ne iz ideala!” Njega nije bilo dobro potezati za jezik i malo tko je imao čvrstinu za podnijeti njegove riječi. Kad je Staljin umro, Koča je bio prvi koji je iz Jugoslavije putovao Nikiti Hruščovu u Kremlj. “Znate, ja sam onaj zapadni čovjek”, uz smiješak je provocirao Popović Hruščova. Naravno da su Sovjeti znali tko je dvije godine prije u Langleyju dogovorio milijarde vojne pomoći s Amerikancima. “Znamo mi dobro tko si ti”, odgovorio mu je Hruščov kremaljskim osmijehom. I Hruščovu, kao i Churchillu i Kennedyju i…, Koča je bio simpatičan, ispada da je Titu bio simpatičan nešto manje, što povijesno apsolutno nije bilo fer. Kad je Hruščov prvi put doputovao u Beograd, dok su svirale himne, pokretom ruke i smijući se pokazao je Koči da su mu posijedili brkovi. A ovaj mu je uzvratio, i dalje su išle himne, pokretom ruke da je on, Hruščov, izgubio i ono malo kose što je imao još koju godinu ranije. Bio je totalno obrazovan, bitno zapadnijih ljevičarskih nazora od onih kojima je Tito bio okružen, razumio je puno od onoga što nisu razumjeli mnogi oko Tita. I zato je 1972., nakon progona iz 1968. i 1971., Titu osobno podnio ostavku. A ostarjelom Titu nije bilo drago zbog toga: “Zar zbilja moraš ići?” “Odlučio sam.”

Rukovali su se. A onda mu je Tito rekao: “Vi ste, istina, poznati kao tvrd čovjek koji može mnogo da izdrži ali takav povratak ratnika, na Sutjesci poslije 30 godina, to mora da je za vas bilo previše, zar ne?” Vicko Krstulović, partizanski zapovjednik koji je s 9. dalmatinskom divizijom također odbio Titovu naredbu na Sutjesci, ali se izvukao iz problema lakše nego Popović, koji je krenuo prvi, a i Tito je bio slab na Dalmatince, predložio je potom Titu da podnese ostavku u korist Koče Popovića, tako da Popović postane predsjednik SFRJ. Vicku Krstuloviću nitko nije smio ništa; em je bio splitskog duha, pa mu ljudi nisu voljeli stajati na put, em je bio legenda NOB-a. Mogao si je priuštiti nekad i nečuvene stvari. Ali, kada je nešto slično nekoliko godina poslije Titu predložio Predrag Matvejević, umalo je završio na prisilnom liječenju na psihijatriji. Ne niti na sudu, pa u zatvor, nego na liječenju. Jer, kome bi ako ne isključivo totalnom luđaku pala na pamet takva ideja!? Povijesna tragedija sa stotinama tisuća pobijenih u ratovima po bivšim jugoslavenskim republikama pokazala je da su i Matvejević i Krstulović bili sasvim u pravu. Po iskustvu u diplomaciji, politici, ratovima, Partiji, stavu prema gadovima raznih profila, moguće da nitko kao Popović ne bi bio više kadar spriječiti krvoproliće. Prvo, Koča Popović nije imao trunke milosti prema nacionalizmima. “Nacionalizam je najniži oblik društvene svijesti”, govorio je.

Drugo, posebno je i otvoreno mrzio Miloševićevo nacionalističko divljanje, kojega je krivio za buđenje apsolutno svih zala koja su uslijedila po Jugoslaviji i državama nastalima njenim raspadom. Shvaćao je to, naposljetku, i kao osobnu uvredu. ” Obezglavljeni kreteni i govna ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi se protive svima onima koji im govore istinu i žele ih barem malo opametiti, a oduševljavaju se svakim tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi na civilizacijskom i kulturnom nivou kao prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sami sa sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zatucana ‘srbenda’. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj povijesti”, govorio je u Dubrovniku, rat je već bio počeo. Velikosrpski nacionalisti su ga pljuvali, Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju, pisali su o njemu kao o “propadanju legende”. Znao je isticati da je u svom ministarstvu vanjskih poslova imao 70 posto Hrvata i da mu se fućkalo što su oni Hrvati, a on Srbin. Govorio je da je iz vlasti otišao kad više nije mogao trpjeti Aleksandra Rankovića i njegovu potrebu za kontrolom. “Osim toga, smatrao sam da trebaju doći mlađi ljudi, da ustupim mjesto mlađima. I došli su poslije mene pametni ljudi, Marko Nikezić, a kasnije Mirko Tepavac, moj pomoćnik. Tito ih je kasnije obojicu neopravdano smijenio, kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom, ali mene nije stigao smijeniti, ja sam otišao sam”, pričao je. YOUTUBE Franjo Tuđman je zato procijenio da bi ga mogao privući na hrvatsku stranu, uostalom, čovjek je bio briljantan, bio je sklon demokraciji… zlata bi vrijedio Republici Hrvatskoj. I pozvao ga je na sastanak 1991. Popović Tuđmana niti izbliza nije srozavao na Miloševićevu razinu, ali je ipak govorio da im je obojici zajedničko da “teško podnose neistomišljenik” i “vjeruju u silu i propagandu”. “Što ja imam razgovarati s tim malim cinkarošem iz Gošnjakovog kabineta!? Ovi što su se sada dočepali vlasti, čak su i od nas gori. Srećom, pošto sam u odlasku, neću doživjeti kad se počupaju za vratove i jedni drugima puste krv”, govorio je, misleći na generala JNA Ivana Gošnjaka. “HDZ je pobijedio dobrim dijelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu”, objasnio je hrvatsku poziciju 1991. “Ni Tito nije legenda. Legenda se postaje tek ako preživiš i pet stotina godina poslije svoje smrti”, tako je ocijenio Tita 1991. A na optužbe da je iz Dubrovnika pobjegao taman u trenucima kad su ga opkoljavali oni koje je prezirao iz dna duše, rekao je: “Pobjegao sam, jer sam kao narodni heroj navikao da bježim glavom bez obzira”, za kraj se narugao i sebi samom i svijetu oko sebe dok su brodovi već udarali po gradu u kojem je obožavao živjeti. Na kraju je umro u Beogradu, 1992., u doba kad su oko njega izronili tipovi koje je nemilosrdno tamanio u Drugom svjetskom ratu.

“Ratnički spoljni izgled srazmjeran je kukavičluku, terminologija i simboli (mrtvačka glava) također. Otkud bi četnik mogao biti hrabar, kad su osnova i osnovna pobuda njihovog stava i opredjeljenja kukavičluk i priznanje nemoći pred snagom okupatora!”, tako je vidio četnike. Konačno, kad je Koča Popović umro, mnogi svjetski mediji to su posebno obilježili. U britanskom Independentu to je učinio William Deakin, u povijest upisan kao Churchillov čovjek za pobijediti u Drugom svjetskom: “Njegov francuski jezik bio je zajedljivo prefinjen, a njegov duhovni zaštitni zid neprobojan. Popović je bio vuk samotnjak i usamljeni čovjek, uvijek u opreznosti. Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu. Prijateljstvo je primao oprezno i vraški vješto je štitio totalni integritet uma i srca.”