Fićom do Trsta, po farmerke…
Trgovina je spajala ljude.Sedamdesetih i osamdesetih godina trg Ponterosso bio je najveći šoping centar Balkana, središte izobilja, mjesto sudara kapitalizma i komunizma, za nas prozor u daleki zapad, a njih dodir s tajnovitim istokom
Malogranični promet ljudi i roba koji je regulisao ugovor iz Udina, iz 1955. godine,da bi nekoliko godina kasnije ,kako se govorilo, italijansko-jugoslovensku granicu prelazilo više miliona ljudi. Bilo je tu lokalnog stanovništva, ratara koji su išli obrađivati zemlju s druge strane i trgovati , uvjereni da je roba sa druge strane – kvalitetnija.
Već početkom 60-ih počinje era šoping-putovanja u Trst, koja je trajala gotovo dvije decenije . Pred tršćanskim blagajnama se, gotovo svakodnvno ,moglo naći i po 25.000 građana nekadašnje Jugoslavije.
Trgovina koju su obavljali u dinarskoj valuti podrazumijevala je kupovinu “od igle do lokomotive” a u Trstu se godišnje “obrtalo” oko hiljadu i po milijardi.Novac se, osim u glavnoj mjenjačnici na Via Dante, mijenjao “na crno”, uglavnom na ulici, često samo 200-300 metara od ureda policije i financijske policije kojima tada ,ta ustaljena praksa, očito nije posebno smetala.
Najviše je ljudi dolazilo vikendom. Tada bi se, tvrde poznavaoci, Trst pretvorio u pravu košnicu sve do poslijepodnevnih sati kad bi autobusi sa putnicima iz Beograda, Sarajeva, Zagreba, Ljubljane i drugih mjesta kretali natrag.
Kupovalo se sve. No ,najviše, ipak, traperice i kafa.
Bilo je, makar puno manje, i Talijana koji dolaze u Jugoslaviju, za njih je to bila prilika poviriti na Istok, vidjeti komunizam, makar ne onaj sovjetskog tipa.
Kako kaže Alessio Bozzer,autor filma “Trst – Jugoslavija, fićom po traperice” : “nigdje na svijetu kapitalizam i socijalizam nisu tako dobro sarađivali kao na tržnici na Ponte Rossu.” Imućniji Jugosloveni donosili su tako prihod lokalnom stanovništvu pa je tako na crvenom mostu socijalizam pomagao kapitalizam.
Mladi u Jugoslaviji, tako su ,zahvaljujući šopinzima u Trstu, donijeli nove modne trendove.Počele su se nositi traperice .Tada popularne “rifle” u Trstu su se mogle kupiti za 6000 lira, u nekadašnjoj Jugoslaviji prodali bi ih za protuvrijednost od čak 40.000 lira. U to doba Talijani dnevno šiju 50.000 traperica.
U Jugoslaviji se 80-ih godina počeo piti espresso.
Gužve petkom i subotom
Opisujući atmosferu tadašnjeg grada, nekadašnji vlasnik dućana na Ponte Rossu kaže: “Puštao bih po 200 ljudi odjednom u dućan. Najveće su gužve bile petkom i subotom. ” Subotom bi u grad preko slovenske granice stiglo po 500 autobusa, a mnogi su dolazili vozovima i automobilima. Iz Ljubljane i Rijeke se u Trst išlo ne samo u kupovinu nego i na kafu,ručak, kratak izlet.
I dok je većina odlazila po kafu i traperice, umjetnici i intelektualci putem Trsta tražili su prozor u svijet. Željko Senečić u filmu podsjeća kako su u tršćanskom Il Piccolu, koji se moglo kupiti u Zagrebu, prijepodne znali vidjeti koji film igra u tamošnjim kinima, sjeli bi potom u auto i odvezli se u kino u Trst. U to doba dobitnici Oscara iste su sezone igrali u Trstu a u ,recimo, Zagreb su stizali za pet-šest godina.
U Trst se išlo i u knjižare, po romane, stripove, čak i po ploče klasične muzike jer je tada, kod nas nedostajao širi izbor i Mozarta, Beethovena, Bacha.
Trst je „pao“ s početkom rata u SFRJ kada su granice bile zatvorene i nikada se više nije oporavio. U međuvremenu, trend odlazaka u susjedne zemlje po jeftinije namirnice se nastavio sa bitnom razlikom: onda se išlo u Trst zbog nečega što kod nas nisi imao, a danas ideš preko zbog nečega što imaš i ovdje, ali je tamo duplo jeftinije.
