Leksikon tranzicije: Jugonostalgija

JUGONOSTALGIJA; stanje osobnog i/li kolektivnog pozitivnog sjećanja na određene vrijednosti, događaje, stvari i ljude koji iz različitih razloga simboliziraju i reprezentiraju prostor i epohu socijalističke Jugoslavije. Kao i u slučaju svake druge nostalgije, takvo je sjećanje najčešće romantizirano, pročišćeno, nije kontekstualno i nerijetko je nekritički uljepšano, pa ima prizvuk mitova i legendi, a zanemaruje percepciju i artikulaciju o objektivnim političkim, ekonomskim i društvenim problemima tog prostora u tom vremenu.

Naizgled paradoksalno, jugonostalgične naracije prisutnije su i vitalnije na dijelovima teritorija od ‘Vardara pa do Triglava’ koliko je Jugoslavija kao državni projekt praktički mrtav koncept koji danas nema ozbiljniju političko-ideološku platformu.

Ono čime se aktualna jugonostalgija napaja jesu objektivne komparativne socijalno-ekonomske prednosti Jugoslavije u usporedbi s (ne)razvojnim dinamikama država nastalih njezinim raspadom (politika masovnog zapošljavanja, stambeno zbrinjavanje, radna i socijalna sigurnost, besplatno zdravstvo i školstvo, manje klasne razlike…), potom patos sjetnih reminiscencija generacija koje neumitno stare, ali još uvijek imaju živa sjećanja na razdoblje života u Jugoslaviji, kao i dijelovi mlađih generacija koje takve memorije ne mogu imati, ali ih socijalizacijom posredovano preuzimaju i oblikuju specifičnim osobno-kolektivnim, obiteljskim, prijateljskim i kulturalno-povijesnim praksama i ritualima.

Jugonostalgija žilavost duguje i činjenici da je područje bivše Jugoslavije u mnogim kulturalnim i socijalnim elementima vrlo blizak i suodnosan prostor – posebice jezično – pa se na njemu, bez obzira na velike traume, i dalje surađuje, kontaktira osobno, kolektivno, prijateljski, poslovno… Stoga je jugonostalgija – kao benigna, pauperizirana forma apolitičnog sjećanja – redovita neuralgična točka svih nacionalizama ove regije, rak-rana desničara svih etničkih i vjerskih predznaka.

U našoj tranziciji jugonostalgija i jugonostalgičari kao nositelji takvog simptoma duha i raspoloženja, redovito bivaju bespoštedno i kontinuirano napadani od političkog i medijskog mainstreama. Jugonostalgičarima se, u pejorativnom slogu, nerijetko etiketiraju i svi oni koji upućuju kritiku političkim, društvenim, ekonomskim i kulturalnim trendovima u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, posebice ukoliko je takav stav ideološki lijevo pozicioniran. Usprkos svemu, jugonostalgični sentiment neobično žilavo preživljava odozdo, iz svakodnevice gotovo nevidljivih pora ovih društava.

piše Hajrudin Hromadžić