Nacifašizam

Fašizam i nacizam su, preko radikalnog nacionalizma i suprotno socijalističkoj ideji internacionalizma, uvijek na pozicijama obrane kapitalističke nacionalne države i njoj pripadajućih vrijednosti.

NACIFAŠIZAM; termin-kovanica koji upućuje na ideološku bliskost nacizma i fašizma, masovnih desničarskih pokreta i režimâ totalitarnog tipa čiji počeci sežu do razdoblja Prvog svjetskog rata (fašizam) i netom nakon njega (nacizam). Zajednički su im kult autoriteta Vođe, antikomunizam, rasizam, srodne ideje o “velikoj Italiji” i pangermanizmu, konzervativni nazor… No pored vrijednosno-svjetonazorske, važna nam je i socioekonomska dimenzija nacifašizma.

Dobro nam je poznat pakt nacizma i fašizma s evropskim liberalnim kapitalizmom u 1920-im, 1930-im i ranim 1940-im godinama. Pokazalo se da su za poslovno-korporativne i bankarsko-financijske krugove tadašnjeg liberalnog kapitalizma fašizam i nacizam bile puno prihvatljivije ideologije, u usporedbi s revolucionarnom ljevicom te epohe u kojoj su prepoznavali prijetnju vlastitim interesima. Neki autori, poput povjesničara Ishaya Lande, smatraju da su pojedine struje unutar liberalizma pokazivale više sklonosti ka politizaciji i mobilizaciji siromašnih dijelova stanovništva kroz fašizam i nacizam, upravo zbog bojazni pred narastajućom snagom političke ljevice s početka 20. stoljeća i straha od artikulacije istinske demokracije društvenih masa koja bi ispostavila zahtjeve i za klasno pravednijom redistribucijom ostvarenog društvenog bogatstva, a takva je moguća pod okriljem nekog tipa realiziranog demokratskog socijalizma.

Ekonomistička analiza nacifašizma pokazuje i da su pored proklamiranog antikapitalizma – upakiranog u rasističku teoriju zavjere o Židovima, “njihovim” bankama i firmama – nacizam i fašizam zapravo zaobilazili i prikrivali, a to i dalje čine u svojim suvremenim verzijama, stvarni sistemski ekonomsko-socijalni antagonizam koji je u središtu kapitalističke režimske strukture: klasnu društvenu nejednakost. Mehanizmima nacionalizma i rasizma uspjeli su masovno mobilizirati dijelove radništva na način koji je kontraproduktivan njihovim vlastitim materijalnim interesima, uz pogrešnu percepciju problema (“drugi nam kradu naša radna mjesta i poslove”). Fašizam i nacizam su, preko radikalnog nacionalizma i suprotno socijalističkoj ideji internacionalizma, uvijek na pozicijama obrane kapitalističke nacionalne države i njoj pripadajućih vrijednosti kakve su privatno vlasništvo i korporativna logika profita.

U našoj tranziciji – što je, uz neke razlike, i evropski trend – ove se ideologije afirmiraju kroz revizionističke interpretacije. Tezama da su navodne komunističke i lijevo-liberalne ideološke urote neprekidne i sveprisutne, nastoji se relativizirati povijesne užase koje su fašizam i nacizam proizveli, ali i skrenuti fokus s bitnih aspekata tranzicije: privatizacijskih i pretvorbenih pljački, socijalno pustošećih rezultata deindustrijalizacije, nezaposlenosti, društvenog razvlaštenja i korupcije