OD SUTJESKE DO SISKA: JOŠ IMA ŽIVIH PROLETERA!
U takvom kontekstu nije čudo da je protokol Vlade želio izbjeći da u prisustvu Premijera bude izgovoren oštar i politički decidiran govor, na kakve smo od Ikić Baniček proteklih godina navikli. Također, vjerujemo da je vladajućima bilo zgodno i da bar jednu godinu sisačka gradonačelnica ne održi govor o antifašizmu koji će po sili dužnosti morati prenijeti nacionalna „dalekovidnica” na prvom programu.
Na njihovu žalost, vladajući su se preračunali ako su mislili da će ove poruke utišati izbacivanjem iz etera i sa pozornice. Donosimo stoga cijeli govor Kristine Ikić Baniček, pozivamo vas da ga pročitate i podijelite među svojim poznanicima. I zapamtite, dok se čuje puška s Ljubinog groba, neprijatelj neće proći!
Poštovani Predsjedniče, Poštovani predsjedniče Vlade, poštovani antifašisti – sretan vam Dan antifašističke borbe!
Državni praznik koji se slavi u Sisku nije samo sisački praznik i njegova poruka o borbi koju smo vodili protiv fašizma prelazi granice ove šume i granice Grada Siska.
Iako smo navikli u obraćanju iz šume Brezovica naglašavati da je danas Dan antifašizma to zapravo nije smisao ovoga dana. Naglasak je i naglasak treba biti na BORBI! Nema antifašizma koji je pasivan i koji se zadovoljava da ga se sjete jedan jedini dan u godini. Antifašizam je, i mora biti, borben, aktivan … beskompromisan.
Među nama su danas ovdje i neki antifašisti, kojima je fašizam postao prihvatljiv „u nekim situacijama i na nekim mjestima“. Iako dobro znamo da ih je majka dobro odgojila i da znaju razliku između dobra i zla, između antifašizma i fašizma, iz nekih oportunih razloga i malo političke koristi odlučili su da fašizam može biti prihvatljiv u određenim situacijama i ako je „dovoljno“ kilometara udaljen od mjesta stradanja nevinih žrtava fašizma. Mi, pravi antifašisti znamo da to nije tako i da ne možeš u pravilu biti antifašist, a onda, tu i tamo, biti malo fašist.
Partizani koji su se prije 80 godina okupili pod Debelim brijestom dobro su znali razliku između dobra i zla i zato su uložili svoje živote u borbu protiv tog zla, fašizma! Ta borba je neke od njih, nakon što su se spojili sa 7. banijskom brigadom odvela sve do kanjona rijeke Tare, na planinu Zelengoru u proljeće 1943. godine.
Na jednoj strani je bilo 20.000 boraca antifašista, a na drugoj više od 120.000 nacista, fašista, ustaša, četnika, pa čak i bugarskih fašista i nije potrebno biti doktor povijesnih znanosti da se prepozna tko je u toj borbi branio dobro, a tko je marširao u ime ideologije zla i istrebljenja. Bila je to presudna bitka za preživljavanje antifašističke borbe, koju mi slavimo ovdje u Sisku, danas.
Polovica boraca 7. banijske divizije, a slično je bilo i s dalmatinskim brigadama, ostavilo je svoje kosti u kanjonu Tare, na Zelengori, u borbi koju mi danas slavimo. Tada su Crnogorci, koji su držali odstupnicu na Ljubinom grobu javili svom komadantu: „Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći. Kada toga više ne bude, onda znajte da na njemu nema više živih proletera.“
Puške su nekoliko sati nakon toga utihnule, no svjesna i dragovoljna žrtva partizana antifašista omogućila je antifašističkoj borbi da preživi, da ide dalje – da nikada ne utihne.
Njihova žrtva za spas antifašističke borbe aktualna je i danas. Dok god neki misle da je prihvatljivo malo fašizma, u nekim situacijama i na nekim mjestima, borba nije gotova! Kada su puške antifašista na Ljubinom grobu utihnule, antifašističku borbu su nastavili njihovi drugovi i na kraju – pobijedili!
Kada nas, iskrenih antifašista, koji smo se okupili ovdje, više ne bude, našu borbu će nastaviti naši. Ja odgajam svoju djecu da im fašizam ne bude prihvatljiv nikada i nigdje. Kada mene više neće biti, borbu će nastaviti moja djeca … naša djeca. Borba nikada ne smije prestati!
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Kristina Ikić Baniček
