PROBOJ SREMSKOG FRONTA

Povjesničar Goran Korov vas vodi kroz vojne operacije za konačno oslobođenje zemlje

Četa za vezu Prve proleterske brigade pred odloazak na Sremski front, novembar 1944.

12. 4 1945. jedinice JA su nakon skoro šest mjeseci probile njemačko-ustašku obrambenu liniju Šid-ušće Drine u Savu. Ovaj događaj imao je za posljedicu da su snage NOVJ/JA, nakon dugotrajnog njemačkog otpora tijekom postojanja Srijemske fronte u relativno kratkom roku, za manje od mjesec dana, oslobodile cijeli kontinentalni dio Hrvatske zaključno sa 11. 4 (predaja 41. njemačke pješadijske divizije na području Klanjec-Marija Bistrica). U trenutku proboja Srijemske fronte od 100,000 boraca JA, iz Hrvatske ih se nalazilo oko 25,000, odnosno jedna četvrtina (uglavnom u sastavu 6. ličke divizije i 13. proleterske brigade). U završnim se borbama, od proboja fronte do Zagreba i Hrvatskog zagorja, u sklopu 1. i 3. armije JA, borilo oko 50-55,000 boraca iz Hrvatske.

Formiranje fronte

U kontekstu ofenzivnih operacija Crvene armije, Treća ukrajinska fronta je, pod zapovjedništvom maršala Fjodora Tolbuhina, napredovala južnom Ukrajinom, nakon Jaši-kišinjevske operacije (septembar 1944.) ušla u Rumunjsku, a zatim u Bugarsku (8.oktobar 1944). Od 28.novembra do 20. decembra je u suradnji Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije i snagama nove otčestvenofrontovske Bugarske oslobodila većinu uže Srbije i Beograd (Beogradska operacija).

Već 21. novembra, njemačke i kvislinške postrojbe utvrdile su se u zapadnom Srijemu čime je bila uspostavljena Srijemska fronta kako bi napredovanje snaga NOV Jugoslavije, Crvene i Bugarske armije bilo zadržano na duži period zbog povlačenja velikog broja njemačkih vojnika Armijske grupe E iz Grčke preko Sandžaka i istočne Bosne koji su nastojali doći do utočišta u Trećem reichu. Svrha utvrđenja neprijateljskih snaga na Srijemskoj fronti valja se promatrati i u kontekstu njemačkog zadržavanja Crvene armije kod Budimpešte kako bi se usporilo napredovanje njezinih vojnika prema zapadu (Budimpeštanska ofenziva). Na jednoj strani su se nalazile snage Prve armije JA, pod zapovjedništvom Peke Dapčevića, a na drugoj njemački 34. armijski korpus sa šest divizija (90.000 vojnika), pod čijim su zapovjedništvom bile i 3. i 14. ustaško-domobranska divizija. Zbog velike koncentracije okupatorsko-kvislinških snaga, Srijemska fronta je održavana od 21. novembra 1944. do 12. aprila 1945. godine. Ukupni gubici NOVJ/JA iznosili su 13.295 poginulih vojnika, 1.057 poginulih crvenoarmejaca i 622 poginulih vojnika Bugarske armije te 30.000 poginulih na strani Njemačke i NDH.

Proboj fronte; Srijemsko-slavonska operacija

Juriš boraca 21.divizije pri proboju Sremskog fronta, 12. aprila 1945.godine

Proboj Srijemske fronte konačno je postignut 12.4 1945., kada je dobar dio okupatorsko-kvislinških snaga iscrpljen i pobijeđen, dok se dio njih nastavio povlačiti kontinentalnom Hrvatskom prema Njemačkoj. U međuvremenu, snage 2. i 5. korpusa JA su oslobodile Sarajevo i širu okolicu do 10.4, a 4. armija JA 16. je travnja započela operacije za oslobođenje Rijeke i šireg područja. Za to je vrijeme Crvena armija već 13. 4 završila borbe za oslobođenje Beča i ušla u grad. U to se vrijeme na okupiranom dijelu Jugoslavije nalazilo još 340,000 njemačkih vojnika, od čega je 200,000 njih bilo raspoređeno pred snagama 1., 2. i 3. armije JA, dok se početkom svibnja pred istim snagama JA nalazilo oko 100,000 vojnika NDH ( početkom 1945., taj je broj iznosio oko 150,000).

Vlasti NDH u Zagrebu bile su svjesne da je sudbina NDH usko vezana uz sudbinu njezinog njemačkog saveznika. Kako bi pridobili što više potpore u obračunu s Jugoslavenskom armijom, ustaški krugovi su pokrenuli inicijativu da se barem formalno oživi ponovno djelovanje Hrvatskog sabora (raspušten u decembru1942.), a Ante Pavelić je 3. svibnja popisao „Zakonsku odredbu o izjednačenju pripadnika Nezavisne Države Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost“ u stoji da sve odredbe, koje su dotad diskriminirale pojedine etno-religijske skupine, sada gube pravnu moć. Osim toga, prihvaćala se suradnja i otpor Jugoslavenskoj armiji zajedno sa različitim grupacijama, koje su se preko Zagreba povlačile prema zapadu. Ustaško vodstvo je s druge strane pokušalo stupiti u kontakt i pregovore sa britanskim ili američkim saveznicima da među ostalim budu jamac opstanka NDH, što se u startu odmah izjalovilo. Pavelić je razmatrao i mogućnost pružanja oružanog otpora, pa je tako bila predložena i zamisao da se organizira obrambena fronta Varaždin–Koprivnica–Sisak–Petrinja–Karlovac (tzv. Zvonimirova linija). Pripadnici Pavelićeve vlade isticali su da će Zagreb biti „hrvatski Staljingrad“, odnosno „novi Siget“, a Pavelić „junak kao Nikola Šubić Zrinski“; planirano je da se po gradu iskopaju rovovi, u predgrađima sagrade bunkeri, a na prostoru udaljenom 10-20 km od Zagreba uspostavi topnička i tenkovska obrana. Pavelićevi planovi obrane Zagreba kovani su još od jeseni 1944., a vlastite planove obrane su radili i Nijemci; posljednji takav izrađen je 23. 4. 1945. godine. Plan obrane Zagreba se pokazao besmislenim pošto su snage JA probile frontu na Bilogori, te su dužnosnici NDH započeli s pripremama za užurbano povlačenje iz Zagreba prema zapadu. Planovi za evakuaciju dužnosnika NDH i njihovih obitelji zapravo su pripremani i organizirani još od ljeta/jeseni 1944., te nitko ustvari nije vjerovao u utvrđivanje i obranu grada.

Što se tiče operacija oslobađanja međuriječja Sava-Drava, Generalštab Jugoslavenske armije je 9. 4 izdao zapovijed da se Treća armija JA ima kretati kroz Podravinu prema Virovitici, Prva armija JA pravcem Vinkovci-Slavonski Brod prema Zagrebu, a Druga armija JA desnom obalom Save ka gornjem toku Une. Nakon proboja Srijemske fronte, postrojbe Prve jugoslavenske armije ubrzano su napredovale Slavonijom pred povlačećim snagama njemačkog 34. armijskog korpusa; 13. travnja ušle su u Vinkovce, 16. travnja u Đakovo, 20. 4 u Slavonski Brod, da bi se kod Pleternice ponovno upustile u teške frontalne borbe.Nadalje su nastavile napredovanje kroz Slavonsku Požegu 23. 4, Jasenovac 30. 4, Novsku 2. 5, te Sveti Ivan Zelinu 8. 5. 42. makedonska divizija je ušla u Sesvete 8. 5. Sukladno s napredovanjem Prve armije JA kroz Posavinu, Treća armija JA Koste Nađa je 11./12. travnja forsirala Dravu kod Osijeka i zauzela grad 14. 4, dok su u isto vrijeme u neprijateljskoj pozadini djelovali 6. slavonski i 10. zagrebački korpus pomažući u osvajanju Đakova, Slavonskog Broda, Požege i Našica. Postrojbe Treće armije JA nastavile su preko Donjeg Miholjca 15. 4 i Slatine 20. 4, zauzele Viroviticu 25. 4, Đurđevac 2., a Koprivnicu 7. 4.

Oslobođenje Zagreba

Južno od Zagreba odvijale su se borbe za oslobođenje Karlovca, koje je predvodila Druga armija JA, odnosno njezina Unska operativna grupa divizija, koja je prije toga oslobodila Bihać krajem ožujka. Tzv. Karlovačka operacija započela je 30. 4, da bi 1. 5 bio izvršen opći napad, a grad i šira okolica oslobođeni do 6. 5.

Nakon oslobođenja Koprivnice 7. 5, štab Treće armije je sutradan stavio 10. zagrebački korpus pod zapovjedništvo Prve armije i uputio ga prema Zagrebu. Iako je njemački general Alfred Jodl 8. 5 potpisao kapitulaciju Njemačke, snage zatečene u Jugoslaviji nisu položile oružje nego su nastavile povlačenje prema Njemačkoj. Uslijed ubrzanog povlačenja njemačko-ustaških snaga s područja Zagreba Štab Druge armije poslao je prema Zagrebu Unsku operativnu grupu (28. slavonska, 39. krajiška i 45. srpska divizija), s ciljem da osigura južne prilaze gradu. Ulazak snaga Druge armije sa juga 8., i snaga Prve armije JA 9. 5, označio je kraj rata u Zagrebu, iako su se okršaji sa njemačko-ustaškim snagama, koje su se povukle na Medvednicu, nastavili do 10. 5.