Svetozar Vukmanović Tempo – Sukob sa Moskvom (Prvi dio)
– Heroj rada, Alija Sirotanović
RANKOVIĆ MI JE JEDNOG DANA saopštio da su se u Skoplju pobunile neke vojne jedinice: odbile su da pođu na Sremski front; bilo je manjih demonstracija i parola: „Nećemo na Berlin”, „Hoćemo na Solun”. Odmah sam pošao za Skoplje, ali, dok sam stigao, stanje se već normalizovalo. Bilo mi je krivo što se tako nešto dogodilo u Makedoniji. To je bio jedinstven slučaj u zemlji. Interesovalo me je koja je jedinica u pitanju i odakle je mobilisano njeno ljudstvo. Nijesam mogao povjerovati da bi tako postupila jedinica koja je već učestvovala u borbama. Te moje pretpostavke su se potvrdile: radilo se o dijelovima brigade formirane u Bugarskoj poslije septembarskog prevrata. Brigada je bila sastavljena od Makedonaca koji su čitav rat proveli u Bugarskoj i nijesu učestvovali u borbama. Naša greška je bila u tome što to ljudstvo nijesmo rasporedili po jedinicama koje su imale borbeno iskustvo.
Dok sam razmišljao o tome, čekajući da se postroji bataljon pred čijim sam strojem htio da govorim, stigla je vijest o novoj pobuni u Štipu. Iz Gradskog komiteta su javljali da su i drugi dijelovi brigade odbili da pođu na Sremski front, da su se čule iste parole kao u Skoplju, da se pobuna nije ograničila na kasarnu, već da je vojska zauzela grad i uzela vlast u svoje ruke. Shvatio sam da moram odmah reagovati. Ne čekajući da se provjeri vijest, krenuo sam autom u Štip. Tek na putu počeo sam razmišljati da li ne rizikujem suviše što idem bez ikakve pratnje . . . šta da učinim ako brigada i meni otkaže poslušnost. . . nije isključeno da me i zarobe! Ali, natrag nijesam mogao. Kako se kasarna nalazila van grada, nijesam mogao da je mimoiđem i da se prethodno u gradu obavijestim o stvarnom stanju. Odlučio sam da upadnem pravo u kasarnu.
Naišao sam na žalosnu sliku: borci su išli raspojasani, disciplina se nije osjećala. Odmah mi je bilo jasno da pobuna nije izbila radi uzimanja vlasti, već zato što se „borcima” nije išlo na Sremski front. Ni komandni sastav nije se mnogo razlikovao od ljudstva. Naredio sam da se postroji ljudstvo. Obratio sam im se kratkim ali oštrim govorom, koji sam završio slijedećim riječima:
— Čitav rat ste proveli u Bugarskoj. Pušku nijeste opalili protiv okupatora! A sada ste odjednom postali Makedonci, vičete na sav glas kako hoćete da se borite za slobodu Makedonije i kako zbog toga nećete da idete na Sremski front. A ja vam kažem — nijeste vi nikakvi Makedonci! Ja sam veći Makedonac od vas… borio sam se za slobodu Makedonije kada ste vi spokojno živjeli u Bugarskoj… ukoliko se nijeste borili protiv makedonskih partizana…
Za vrijeme mog govora vladala je mukla tišina. Pošto sam održao kratak sastanak sa štabom brigade, prekorijevajući njegove članove što su ispustili situaciju iz ruku I naredivši im da oštrim mjerama uvedu disciplinu, krenuo sam za Skoplje. Svratio sam u Glavni štab i predložio da „buntovne” jedinice rasformiraju, a ljudstvo rasporede po ostalim jedinicama i pošalju ga na Sremski front.
ODMAH PO ZAVRŠETKU RATA Tito je jednog dana hitno pozvao generala Arsa Jovanovića i mene. Arso je tada bio načelnik Generalštaba. Naložio nam je da odmah krenemo u štab maršala Tolbuhina kod Beča i da ga u njegovo ime zamolimo da jedinice bugarske armije locirane u Međumurju premjesti na teritoriju Mađarske ili Austrije. Budući da su jedinice bugarske armije tokom rata okupirale dijelove naše teritorije, da su se borile na strani Hitlerove Njemačke, politički je nezgodno da one ostanu na našoj teritoriji bez obzira na to što su se pred kraj rata borile u sastavu Crvene armije protiv njemačkih trupa. Tito je naglasio da, u slučaju teškoća oko dislociranja bugarskih jedinica na teritoriju susjednih zemalja, mi rado ustupamo našu teritoriju za smještaj jedinica Crvene armije.
Pošto smo primili sasvim jasan zadatak, brzo smo se spremili i odletjeli u Beč. Pošli smo specijalnim avionom. Primio nas je lično maršal sa načelnikom štaba i članom Vojnog savjeta generalom Zeltovom. Kako je Jovanović bio stariji od mene i po činu i po godinama, prepustio sam da on prenese Titovu poruku, a ja sam se povukao i sjeo u ugao sobe. Čim je Jovanović saopštio Titovu molbu da bugarske trupe budu povučene sa naše teritorije, Tolbuhin ga je prekinuo riječima:
— Ja sam tako naredio i tako će ostati. Bugarske jedinice će ostati tamo gde se sada nalaze.
Jovanović se sasvim zbunio; nije ni stigao da iznese Titovo obrazloženje, a već je počeo odstupati:
— U redu, druže maršale, ako mislite da bugarske jedinice treba da ostanu, neka tako bude. Drug Tito nije to ni zahtijevao kategorično.
Ja sam bio više zaprepašćen nego zbunjen Tolbuhinovim reagovanjem i Jovanovićevim odgovorom. Nijesam očekivao takvo ponašanje od sovjetskog maršala kome sam se divio i čije su me ratne pobjede oduševljavale, a iznenadilo me je i Jovanovićevo kapitulantsko držanje. Naglo sam se digao, dodirnuo Jovanovića po ramenu i zamolio ga da sjedne. Prišao sam stolu za kojim je sjedio Tolbuhin I rekao:
— Druže maršale, Jugoslavija je nezavisna zemlja! Sami smo se oslobodili. Imamo svoju vladu I armiju. I ta vlada je donijela odluku da jedinice bugarske armije koje su pod fašističkom komandom okupirale našu teritoriju, a sada se nalaze pod vašom komandom, smjesta napuste Međumurje. Ukoliko ne želite da izvršite odluku naše vlade, molim da o svemu obavijestite vladu Sovjetskog Saveza.
Tolbuhin je sav pocrvenio od ljutine. Vjerovatno mu se niko do tada nije tako suprotstavio u pobjedonosnom pohodu armije kojom komanduje. Potpuno nekontrolisano je uzviknuo:
— Neću vaše gluposti da saopštavam mojoj vladi.
Ali ni ja nijesam ostao dužan. Jer, konačno, nijesam mogao prihvatiti ulogu đaka pred učiteljem:
— Takve riječi zadržite za sebe! A ja vas ipak upozoravam da, ukoliko ne izvršite nalog moje vlade, ne odgovaram za posljedice koje iz toga mogu nastati.
U tom momentu je intervenisao Želtov. On je, očigledno, bio politički najpribraniji od svih nas.
— Molim vas, mi ćemo još u toku noći obavestiti vladu Sovjetskog Saveza. Već ujutro ćete imati odgovor.
Osjećao sam se mučno. Nijesam očekivao da ću voditi takve razgovore sa komandantom armije koju toliko volim.
— U redu — kratko sam rekao.
Žurno smo napustili prostorije i krenuli prema vili u kojoj smo odsjeli. Sa nama je bio i general Lotocki, pomoćnik sovjetskog vojnog atašea u našoj zemlji. Na ulazu u vilu Jovanović me je žestoko napao tvrdeći da sam krivo interpretirao Tita.
— Nije tačno da je Tito govorio o odluci vlade. Izrazio je samo svoju ličnu molbu da bugarske jedinice napuste našu teritoriju.
Iako mi je bilo veoma neugodno što moram govoriti o tim stvarima pred generalom Lotockim, nijesam se mogao uzdržati.
— Tačno je da Tito nije istakao da se radi o odluci vlade, tačno je i to da je poruka bila u formi molbe. Ali, zar ne vidiš da to ništa ne mijenja na stvari? Prema Titu se niko ne može odnositi kao prema privatnoj ličnosti! On je predsjednik vlade i Vrhovni komandant armije; iznad svega, on je vođa naše revolucije. Prema njegovoj poruci moramo se svi odnositi kao prema poruci koja dolazi ne samo od njega nego I od vlade i zemlje.
Nijesam ga mogao ubijediti. Ostao je tvrdoglavo pri svojim gledištima. Prekinuo sam diskusiju i otišao da spavam pošto je već bilo kasno. Spavao sam slabo. Bio sam zabrinut kako će Moskva reagovati, šta će reći Tito. Sljedećeg dana Želtov nas je pozvao u štab. Primio nas je sam i izvinio se što je Tolbuhin odsutan; navodno, morao je otputovati!
— Iz Moskve su javili da vam saopštimo da će bugarske jedinice odmah napustiti teritoriju Međumurja. Stvar je, dakle, rešena. I to onako kako ste tražili — rekao je raspoloženo Želtov.
Odahnuo sam. Ne samo zato što je povoljno odgovoreno na naš zahtjev, nego prije svega zato što se Moskva nije složila sa Tolbuhinovim stavovima. Time je bila otklonjena sumnja koja se rađala u meni; shvatio sam da se ne mogu poistovjetiti postupci pojedinih, čak I odgovornih, sovjetskih ljudi sa stavovima sovjetskog rukovodstva.
— Hvala bogu da je tako riješeno! Mogli smo to i juče riješiti na miran način, bez dramatičnih obrta i ljutnje — spontano sam reagovao.
Smatrao sam da su time naš razgovor i posjeta završeni, pa sam se digao s namjerom da se pozdravim. Ali Želtov me je pozvao na doručak. Time je očigledno htio da popravi utisak o jučerašnjem razgovoru i njihovom odnosu prema nama kao predstavnicima jedne, doduše, male armije, ali armije koja je svojom borbom zaslužila mnogo veće poštovanje. Prihvatio sam poziv, te smo pošli u susjednu prostoriju gdje nam je serviran doručak. Razgovor je u početku tekao dosta nategnuto. Bio sam neraspoložen, što se, kao i uvijek, lako moglo vidjeti po izrazu mog lica. Želtov je to primijetio, pa je nastojao da me oraspoloži. Neprestano je pričao o svojim doživljajima iz rata. Pravio je šale i na moj račun s obzirom na to da sam bio mršav i veoma malo jeo. Tako se raspoloženje postepeno povraćalo. Odjednom me je zapitao:
— Ti si u toku rata bio u Makedoniji?
— Da, bio sam.
— A zašto si se svađao sa bugarskim komunistima?
Pitanje me je iznenadilo, ali sam riješio da ne „diplomatišem” jer mi to ionako ne bi pošlo za rukom.
— Htjeli su da uzmu Makedoniju! — otvoreno sam rekao. — Makedonski komunisti i ja im to nijesmo dozvolili. Zbog toga je sukob bio neminovan. U tome je i suština spora između nas i rukovodstva bugarskih komunista.
Nije ništa odgovorio, već je prebacio razgovor na druge teme.
— A zašto vi Jugosloveni ne volite Crvenu armiju? — opet je iznenada zapitao. — Kako nas Bugari vole!
Sve se okrenulo oko mene! Osjetio sam da sam pogođen u nešto što je za mene bilo najsvetije. Negirana je moja ljubav prema zemlji za čiju sam sudbinu vezao i svoju ličnu sudbinu i sudbinu moje zemlje! Skočio sam i uzviknuo:
— Slušaj ti, druže! Kad su vam Nijemci bili pod Moskvom i Lenjingradom, uzeo sam pušku i rekao — šta bude sa Sovjetskim Savezom, neka bude i sa mnom i s mojom zemljom.
— To si ti rekao — prekinuo me je Želtov. — A ostali?
Vidio sam da smjera da nas podvoji, pa sam brzo odgovorio:
— Ne, ne! Tako su reagovali svi jugoslovenski komunisti, svi jugoslovenski patrioti… I zar nas poslije toga možete upoređivati sa Bugarima?! Oni su četiri godine bili saveznici Hitlerove Njemačke I okupirali su našu zemlju! Protiv njihove armije smo se borili kao i protiv Nijemaca. Istina, to ne važi za bugarske komuniste. Oni su se borili pod izuzetno teškim okolnostima, ali nijesu uspjeli spriječiti da Bugarska ne postane saveznik Hitlerove Njemačke, a to je oslobodilo znatne njemačke snage koje su upućene na sovjetski front.
Želtov me je pažljivo slušao, te sam nastavio:
— A sada izlazi da Bugari više vole Crvenu armiju! Slušaj što ću ti reći; ako cijeniš ljubav prema Crvenoj armiji po tome ko je tu ljubav više potvrdio svojom krvlju pomažući je protiv zajedničkog neprijatelja onda možemo da razgovaramo i da se sporazumijemo. Ali, ako je cijeniš po tome ko ti se više ulaguje, ko više odobrava sve što ti ili rukovodstvo tvoje Partije kažete, onda smo se razišli! Jer, ako si član Boljševičke partije, koju inače visoko cijenim i na koju se ugledam, to ti ne daje pravo da tražiš od mene da se u svemu saglašavam s tobom… Ti si vjerovatno član Centralnog komiteta Boljševičke partije, ali i ja sam član Centralnog komiteta jugoslovenske Partije! Svako od nas može imati svoje mišljenje i nije obavezno da se uvijek slažemo. Praksa će na kraju reći ko je bio u pravu.
Želtov nije ništa rekao, ali nije više ni postavljao „škakljiva” pitanja. Nastojao je da kao domaćin održi dobro raspoloženje. Tada sam se sjetio poruke drugova koji su sa mnom radili u Političkoj upravi JA. Zamolili su me da izdejstvujem kod sovjetskih trupa dozvolu da demontiramo neku štampariju u Beču i da je prenesemo u Beograd. Štamparija nam je bila potrebna za pokretanje vojnog lista Narodna armija. Odlučio sam da o tome obavijestim Zeltova. Prvo sam mu iznio da 90 odsto oficirskog sastava naše armije čine radnici i seljaci koji su izrasli iz borbe. Prema tome, naš glavni zadatak je da tim ljudima damo ne samo vojno nego i ideološko i političko obrazovanje.
— Zbog svega toga neophodna nam je jedna štamparija — zaključio sam. — Takvih štamparija ima mnogo u Beču… ostale su od Hitlera. Dajte nam odobrenje da uzmemo jednu štampariju!
— A, to je pitanje koje se rješava među vladama — odgovorio je „diplomatskim” jezikom.
No, nijesu me obmanuli takvi izgovori.
— Razgovarajmo kao komunisti! — predložio sam. — Ako bih htio da se bavim takvim poslovima, mogao bih odnijeti štampariju i bez vašeg odobrenja; to mi i predlažu naši ljudi koji se nalaze u Beču. Time se bave i predstavnici nekih susjednih zemalja! Ali ja to ne želim; htio bih da dobijem odobrenje. Zato te pitam otvoreno — hoćeš li mi dati odobrenje?
Nasmijao se na takvo „obrazloženje”, ali je i dalje nastojao da nađe neko opravdanje:
— Dobro, ali nemam montere koji bi demontirali štampariju.
— Ništa ne smeta! Montere ću poslati iz Beograda — spremno sam odgovorio.
Više nije imao kud! Morao je dati obećanje da će izdati odobrenje monterima koje budem poslao iz Beograda. Oprostili smo se kao prijatelji! Odmah po povratku u Beograd odabrao sam pet montera, članova Partije, i poslao ih Zeltovu u Beč. On ih je lijepo primio i izdao im traženo odobrenje. Oni su demontirali jednu štampariju i utovarili je u vagon koji je trebalo da bude upućen u našu zemlju. Ali, umjesto u Jugoslaviju, vagon je otišao u Sovjetski Savez! Štampariju ipak nijesmo dobili. U Beogradu sam referisao Titu. On je već znao o odluci Moskve. Bio je zadovoljan. Meni je samo rekao:
— Postupio si kako treba.
I ja sam bio zadovoljan takvim završetkom. Posebno time što je moje držanje pozitivno ocijenjeno. No, bio sam i pomalo tužan. Rušila se predstava koju sam o sovjetskim ljudima stvorio još u ranoj mladosti! Znao sam da je ona plod izvjesnog romantizma i vaspitanja koje sam stekao kao dijete, ali mi je ipak bilo žao što nestaje u sudaru sa grubom stvarnošću.
NASLIJEDILI SMO KOLONIJALNU strukturu privrede: inostrani kapital je eksploatisao prirodna bogatstva zemlje i koristio jeftinu radnu snagu. Bila je razvijena samo rudarska proizvodnja, eksploatacija šuma, industrija koja zapošljava više radne snage — tekstil, duvan itd. Takvoj strukturi privrede odgovarala je i privredna infrastruktura — nije bilo razvijenog elektroenergetskog sistema, već su postojale manje elektrane, locirane u područjima eksploatacije prirodnih bogatstava; nije bilo ni razvijene saobraćajne mreže — većinom su postojali uski kolosijeci radi izvlačenja rude, drvne mase itd.
Pristupili smo razradi petogodišnjeg plana industrijalizacije i elektrifikacije zemlje. Sprovođenjem toga plana trebalo je za kratko vrijeme izmijeniti naslijeđenu strukturu privrede. Planirali smo da se dalje razvija proizvodnja bakra, aluminijuma, željeza, olova. Osim toga, trebalo je razviti mašinsku I elektroindustriju na bazi sirovina kojima raspolažemo. Planirana je izgradnja jedinstvenog elektroenergetskog sistema koji bi koristio bogate izvore energije. Bili smo svjesni teškoća u ostvarivanju tog plana: zemlja nerazvijena, dohodak po stanovniku ispod 200 dolara, akumulacija neznatna. Plan koji smo pripremili bio je, međutim, veoma ambiciozan. Za njegovo ostvarivanje nije bilo dovoljno sredstava ni kadrova. Valjalo je u inostranstvu naći dodatna sredstva i kadrove koji bi nam pomogli u izgradnji, a poslije i u proizvodnji.
Znali smo da iz zapadnih zemalja ne možemo dobiti ni kredite ni kadrove. Nacionalizovali smo njihovu imovinu, i to bez odštete; odbili smo da im plaćamo dugove stare Jugoslavije. Reakcija na takvu našu politiku ogledala se u smanjivanju obima razmjene, u odbijanju davanja kredita. Nije nam preostajalo ništa drugo nego da tražimo kredite od onih socijalističkih zemalja koje su se nalazile na višem nivou razvitka od naše zemlje i da sa njima povećamo obim razmjene. Tako smo i postupili: zaključeni su kreditni sporazumi sa Sovjetskim Savezom, Poljskom i Čehoslovačkom i tako smo obezbijedili opremu za preduzeća predviđena petogodišnjim planom. Obim razmjene sa socijalističkim zemljama dostigao je oko dvije trećine ukupne spoljnotrgovinske razmjene.
PREGOVORI OKO DOBIJANJA KREDITA iz Sovjetskog Saveza nijesu išli glatko. Kidrič je nekoliko puta izvještavao na sastancima rukovodstva da sovjetska vlada ne želi da nam daje kredite, već hoće da učestvuje u našoj izgradnji preko mješovitih društava koja bi se formirala na bazi zajedničkog ulaganja kapitala. Trebalo je da mi angažujemo preduzeća i rudnike koji imaju perspektivu za razvoj, dok bi sovjetska strana isporučila opremu; ostvarena dobit bi se ravnomjerno dijelila. Pregovori su ubrzo obustavljeni jer nije došlo do usaglašavanja stavova. Naši predstavnici su isticali da se osnivanje društava predviđa samo u proizvodnji sirovina, a ne i u prerađivačkoj industriji; ukazivano je da sovjetska strana ne priznaje nikakvu vrijednost nafti i rudama koje se nalaze u utrobi zemlje i ne prihvata da to bude ulog naše strane; umjesto toga, prihvataju se samo najrentabilniji rudnici i naftna polja, traži se praktično monopol u istraživanju i eksploataciji nafte. Najzad, negativno je ocijenjen zahtjev da se zajednička preduzeća izjednačavaju u pravima sa domaćim, ali ne i u obavezama prema društvenoj zajednici…
Iako su pregovori prekinuti, mi smo nastavili sa diskusijama. Nije mogao da prođe nijedan sastanak, nijedan susret, a da ne započnu razgovori u kojima su ispoljavana i razmimoilaženja. Jedne večeri našao sam se sa Stefanom Mitrovićem I Otmarom Kreačićem i odmah je počela polemika.
— To je imperijalistička politika — rekao sam u jednom trenutku. — Mi smo mala zemlja, do juče sirovinski privjesak razvijenih kapitalističkih zemalja, a oni sada hoće da nas i dalje drže u tom položaju… da ostanemo sirovinski privjesak… samo, sada razvijenih socijalističkih zemalja.
— Imperijalizam je etapa u razvoju kapitalizma — reagovao je Mitrović. — Politika jedne socijalističke zemlje ne može se nazvati imperijalističkom…
— Dobro — kapitulirao sam brzo — možda tu politiku ne možemo nazvati imperijalističkom… Ali, ona je pljačkaška! Oni hoće da ulože svoj kapital za razvoj rudnika bakra u Boru, a ne priznaju nikakvu vrijednost same rude. Da li bi oni prihvatili da mi uložimo pola kapitala u eksploataciju rude gvožđa u Sovjetskom Savezu i da ostvarenu dobit dijelimo? Ja to ne mogu nazvati drugačije nego pljačkaškom politikom.
— Ne bih se ni s tim složio — opet je intervenisao Mitrović. — Socijalistička zemlja ne može pljačkati drugu socijalističku zemlju. Radi se prije svega o traženju puteva saradnje…
— Ipak je to pljačka — nijesam odustajao — makar maskirana parolom o traženju puteva saradnje…
Razišli smo se, a da nijesmo uspjeli usaglasiti mišljenja. Kreačić se u potpunosti slagao sa Mitrovićem, ali je već sljedećeg dana došao u moju kancelariju i rekao mi:
— Ipak si bio sinoć u pravu… razmišljao sam cijelu noć i došao do istog zaključka…
Diskusije među nama trajale bi duže da ih nije prekinuo Staljin kada je u martu 1947. godine rekao Kardelju da mješovita društva nijesu pogodna forma saradnje među prijateljskim i savezničkim zemljama, da nijesu u saglasnosti sa nezavisnošću zemalja u kojima se društva osnivaju, da dovode do nesuglasica i trvenja. Staljin je predložio da nam Sovjetski Savez odobri kredite. Mi smo to prihvatili. Staljinovu intervenciju shvatio sam kao dokaz postojanja razlike između stava rukovodstva I postupaka sovjetske administracije. Doduše, dva mješovita društva su ipak osnovana — jedno za vazdušni, a drugo za riječni saobraćaj. Nijesam znao kako su regulisani međusobni odnosi u njima, ali sam došao u sukob sa sovjetskim službenicima koji su radili u tim društvima.
DOGODILO SE TO U LJETO 1947. GODINE. Bio sam na odmoru u vojnom odmaralištu u Miločeru. U ljetovalište smo primili prvaka beogradske opere Nikolu Cvejića — Vladina sa ženom jer nijesu dobili sobu u hotelu „Avala” u Budvi iako su blagovremeno izvršili rezervaciju. Pošli su za Beograd četiri dana prije mene jer je Cvejić imao angažmane u operi. Pitao sam ih da li su obezbijedili avionske karte i upozorio ih da je velika gužva. Odgovorili su da su sve uredili.
Moje iznenađenje je bilo utoliko veće kada sam ih video na aerodromu u Titogradu. Bili su očajni: imali su karte, ali nijesu mogli dobiti mjesto u avionu. Požalili su mi se da u avion primaju ljude bez karata i molili su da intervenišem. Pozvao sam komandanta aerodroma, inače kapetana naše armije (aerodromi su još bili pod upravom vojnih vlasti).
— Drug Cvejić i njegova supruga čekaju već četiri dana… ne mogu putovati iako su obezbijedili avionske karte — oštro sam rekao kapetanu. — U isto vrijeme neki građani ulaze u avion bez karata! Zar to nije protekcija? Kako ste to dozvolili?
Kapetan se nije zbunio; vidjelo se da jedva čeka takvo pitanje:
— Druže Tempo, ne odlučujemo mi ko se prima u avion! To čini sovjetski pilot… on prima putnike po svom nahođenju… evo, i sada su u avionu neke žene bez karata… ukrcale su se u Skadru, imaju karte do Titograda, a pilot im dozvoljava da lete do Beograda…
Nijesam sačekao da mi kapetan objasni stvari do kraja, nego sam krenuo prema pilotu. Nastojao sam da budem miran i da mu na lijep način objasnim kako se tako ne može postupati.
— Druže, vi primate putnike bez karata, dok oni koji ih imaju moraju da čekaju. Narod na to veoma loše gleda… to je protekcija! A mi smo vodili borbu, pored ostalog, i protiv protekcije. Zato vas molim da više tako ne radite…
— To je moja stvar i biće onako kako ja hoću — odmjerio me je pilot od glave do pete; smatrao je da ima pravo da se izdire na „civila” koji se usudio da stavlja primjedbe.
Time je ulje bilo doliveno na vatru! Dotle sam se jedva uzdržavao. Kada sam vidio da se ponaša kao da je gospodar u mojoj zemlji, nijesam više mogao vladati sobom, već sam viknuo:
— Slušaj ti, nijesmo mi kolonija! Mi smo nezavisna, slobodna zemlja…
Pilot je pocrvenio i takođe viknuo:
— Ti si reakcionarni element!
Krv mi je jurnula u glavu… Gledali smo se oči u oči. Došlo mi je da ga udarim pesnicom po licu. Ipak sam se uzdržao. Poslije kratkotrajnog kolebanja odgovorio sam dosta smireno:
— Neka sam reakcionar… Ali zahtijevam da svi putnici bez karata odmah napuste avion.
Kako sam bio u civilnom odijelu, pilot, izgleda, nije shvatio situaciju, nego je odbrusio:
— Niko neće napustiti avion! Ovde ja naređujem!
— To ćemo tek da vidimo — prijeteći sam rekao i naredio komandantu aerodroma: — Pozovite organe bezbjednosti!
Okrenuo sam leđa pilotu. Bio sam vidno uzbuđen. Oko mene se odmah okupila veća grupa građana. Svi su me molili da ne popustim jer im se „Rus” na glavu popeo. To me je učvrstilo u uvjerenju da moram biti dosljedan. Sačekao sam organe bezbjednosti i naredio da blokiraju avion, da spriječe polijetanje dok ja ne izdam dozvolu. Pošto je izvršio naređenje, oficir me je zapitao:
— Druže Tempo, da li da hapsimo pilota?
— Ne, za sada ne treba nikoga hapsiti — odgovorio sam odlučno.
Pilot je tek poslije pola sata popustio i naredio da svi putnici bez karte napuste avion. Tako smo se ukrcali svi koji smo imali karte. Na beogradskom aerodromu već je čekalo nekoliko službenika sovjetske ambasade. Kad sam izlazio iz aviona, pilot im je nešto objašnjavao i pokazivao rukom na mene. Htio sam da odmah sve saopštim Titu; stoga sam otišao u Zagreb, gdje se on tada nalazio. Zatekao sam ga u društvu sa Rankovićem. Sav uzbuđen, ispričao sam šta mi se dogodilo.
— Ko je vlast u našoj zemlji… mi ili oni? — završio sam svoju ispovijest.
Začudo, oni su bili mirni. Tito se čak nasmijao, ali je odobrio moj postupak i naredio da organi Ministarstva odbrane ulože protest sovjetskoj ambasadi zbog takvog odnosa sovjetskih ljudi prema jugoslovenskom generalu i putnicima. Ranković je, sa njemu svojstvenim, gotovo neprimjetnim osmijehom, na kraju rekao:
— Dobro je što nisi udario pilota, ali si pogrešio što nisi poslušao organe bezbednosti i uhapsio ga… treba ponekad i njih poslušati.
Sovjetska ambasada je u odgovoru na naš protest tvrdila da pilot nije znao o kome se radi. No, mi smo podvukli da nije u pitanju odnos prema jednom čovjeku, pa makar se radilo i o rukovodiocu, već odnos prema jugoslovenskim građanima, konačno, prema našim vlastima. Na kraju, iako su mješovita društva ostala, ipak se promijenio odnos prema našim vlastima na aerodromima: one su regulisale čitav vazdušni saobraćaj i promet putnika, dok je dužnost pilota bila da upravljaju avionima.
Takvi I slični sukobi rušili su moju romantičarsku predstavu o sovjetskim ljudima kao o ljudima bez slabosti, alinijesu nimalo uticali na moj odnos prema Sovjetskom Savezu. Smatrao sam da se Sovjetski Savez ne može procjenjivati prema ponašanju njegovih predstavnika u drugim zemljama. Doduše, zbunjivala me je činjenica da se u „slučajevima” čiji sam svjedok bio nije uvijek radilo o makar kakvim predstavnicima! Da bih riješio tu dilemu, još više sam želio da odem u Sovjetski Savez i da vidim šta je stvarno u mojoj predstavi koju sam izgradio u ranoj mladosti o zemlji Oktobra. Ponovo sam molio Tita da me pusti u Sovjetski Savez, ali odgovor se nije promijenio: nije mi bilo dozvoljeno da ostavim posao u armiji.
IZMEĐU NASE I ALBANSKE PARTIJE postojali su veoma bliski odnosi još iz vremena rata. Naši instruktori — Miladin Popović i Dušan Mugoša — odigrali su veliku ulogu u povezivanju raznih marksističkih grupa i u stvaranju Komunističke partije Albanije. Ne manje su doprinijeli i razvitku narodnooslobodilačke borbe u Albaniji. Poslije rata uspostavljeni su između Jugoslavije i Albanije čvrsti odnosi saradnje kako na političkom tako i na privrednom planu.
Posebno su bili bliski odnosi među armijama: naši instruktori su radili u jedinicama albanske armije; imali smo zajedničke planove vojne i političke obuke zasnovane na zajedničkim iskustvima iz narodnooslobodilačke borbe. Osim toga, snabdijevali smo jedinice albanske armije naoružanjem, opremom, odjećom. Odnosi među armijama postali su do te mjere prisni da mi je koncem 1947. godine opunomoćenik Centralnog komiteta KPA u armiji Hristo Temeljko saopštio:
— Naše rukovodstvo je odlučilo da se naša armija organizaciono uključi u vašu… Mi već imamo zajedničke planove obuke, snabdevamo se od vas… pa nema razloga da ostanemo organizaciono razdvojeni…
— To nije tako prosto — odgovorio sam bez dvoumljenja. — Vi ste nezavisna zemlja, imate armiju koja treba da bude samostalna, a ne jedna od naših jedinica…
— Ali — pobunio se on — to je odluka našeg Centralnog komiteta i naše vlade, a ne samo odluka vojnog rukovodstva.
— U svakom slučaju — nijesam popuštao — nas dvojica ne možemo o tome pregovarati, a još manje odlučivati. To je pitanje o kome treba da se neposredno dogovaraju centralni komiteti i vlade.
Otišao je nezadovoljan ponavljajući da će na kraju ipak doći do ujedinjenja. Na privrednom planu takođe je došlo do tijesne saradnje. Naši stručnjaci radili su u njihovim privrednim i planskim organima, usklađivani su planovi privrednog razvoja. Naša zemlja je dala potrebne kredite; kasnije su obrazovana i mješovita društva, čiji je profit u prvo vrijeme ostajao za razvoj Albanije. Odnosi su zahladnjeli kada su se umiješali sovjetski predstavnici i pokušali da nas „istisnu” iz Albanije. Tada su se zaoštrili i odnosi između naših i sovjetskih predstavnika, između Sovjetskog Saveza i naše zemlje.
POČETKOM JANUARA 1948. GODINE Staljin je tražio da neko iz našeg rukovodstva („po mogućnosti Đilas”) dođe na razgovore povodom sukoba oko Albanije. Mi smo poziv prihvatili i Đilas je dobio zadatak da ide u Moskvu. Tito je odlučio da istovremeno u Moskvu krenu Koča Popović, Mijalko Todorović i Ivan Rukavina. Trebalo je da pregovaraju sa sovjetskim vojnim rukovodstvom o nabavci naoružanja za našu armiju i opreme za vojnu industriju i brodogradnju.
Pružila mi se povoljna prilika da i ja tražim odobrenje od Tita za odlazak u Sovjetski Savez da bih izučio organizaciju i metod rada partijskih i političkih organa u Crvenoj armiji. Tog puta sam uspio I dobio odobrenje da ostanem do dva mjeseca u Sovjetskom Savezu. Ostvarila mi se davnašnja želja da posjetim draga mjesta iz kojih je Lenjin rukovodio oktobarskom revolucijom, da se upoznam sa sovjetskim ljudima, čije sam likove izgradio u svojoj mašti još u ranoj mladosti. Upoznaću život u Crvenoj armiji, koja je za mene bila nedostižna.
NA PUT SMO POŠLI željeznicom i zadržali se jedan dan u Bukureštu. Naš ambasador priredio je večeru na koju je pozvao rumunske rukovodioce — Deža, Anu Pauker, Bodnaroša, Đorđeskua — tadašnje najuglednije rukovodeće ličnosti Rumunije, članove užeg rukovodstva Partije… Razgovarano je o raznim pitanjima — od spoljne politike do armije. Glavnu riječ vodila je Ana Pauker, a ne Dež! Vjerovatno zbog toga što je dugo živjela u Sovjetskom Savezu i što je uživala veće povjerenje sovjetskog rukovodstva. Ana Pauker nam je pričala kako su uzeli vlast: opkolili su tenkovima kraljevsku palatu i prinudili kralja da abdicira i napusti zemlju. Ona je to nazvala revolucijom.
Dež je samo odmahnuo rukom i promrmljao da se to ne može nazvati revolucijom. Iako kratak, taj dijalog mi je pomogao da uočim razliku između Ane Pauker i Deža: ona — oličenje hvalisavosti, a on — skromnosti. Moje simpatije su bile na strani Deža. Ćutao sam sve dok se nije pokrenulo pitanje armije. Bodnaroš je počeo iznositi stanje u njihovoj armiji i njegovo izlaganje je pobudilo moju pažnju.
— Staru armiju je držao podoficirski kadar — počeo je Bodnaroš. — On živi sa vojskom u kasarnama I ima najviše uticaja na vojnike… ali podoficiri su u cjelini reakcionarni i, dokle god postoje u armiji, ona će biti reakcionarna… Zato treba ići na ukidanje podoficirskog kadra i armiju izgrađivati bez podoficira.
— Iz vaše analize — reagovao sam — izveo bih sasvim drugi zaključak mada je sama analiza sasvim tačna. Ne bih išao na ukidanje podoficirskog kadra jer bez njega armija ne može postojati. Izvršio bih njegovu zamjenu. Ako je istina da podoficirski kadar u stvari drži armiju, ne treba ga ukinuti, nego ga popuniti komunistima… i imaćemo armiju kakva nam je potrebna.
Dež je pažljivo pratio moje izlaganje i odobravao klimanjem glave. Isto veče smo napustili Bukurešt na putu za Moskvu.
U MOSKVU SMO STIGLI poslije napornog putovanja željeznicom koje je trajalo dva dana. Teško je opisati šta sam osjećao prilazeći gradu kome je toliko godina strijemilo cijelo moje biće. Radost što se nalazim u Moskvi miješala se sa željom da što prije vidim grad i njegove žitelje, da osjetim socijalizam!
Smjestili su nas u hotel namijenjen revolucionarima iz drugih zemalja koji su prije rata dolazili u Kominternu. Poslije raspuštanja Kominterne hotel je rezervisan za goste sovjetske vlade. Istog dana smo otišli u našu ambasadu; tu me je čekalo neprijatno iznenađenje. Ambasador Vlado Popović saopštio nam je da je partijska organizacija naših kursista u vojnoj akademiji „Vorošilov” smijenila Peka Dapčevića sa dužnosti sekretara i da je to odobrio naš Centralni komitet. Bilo mi je krivo; volio sam Peka. Nijesam se mogao uzdržati, te sam izrazio sumnju u opravdanost te odluke. Dilas me je oštro opomenuo: rekao je da pazim šta govorim jer je odluku odobrio Centralni komitet. Nijesam se dalje suprotstavljao iako nijesam bio ubijeđen da je ona opravdana.
ĐILAS JE JOS ISTO VEĆE bio pozvan kod Staljina. Intimno, nadao sam se da će Staljin i nas primiti jer je ranije to činio sa svim delegacijama iz Jugoslavije. Međutim, tog puta pozvan je samo Đilas! To je bilo novo razočarenje za mene; bilo mi je jasno da neću vidjeti Staljina niti razgovarati sa njim. Đilas je čitavu noć bio kod Staljina; vratio se tek ujutro! Iznenadilo me je što je Staljin radio noću i ostajao na poslu do jutra, a preko dana spavao. Svi su morali da se pokoravaju takvom načinu rada. Đilas je bio oduševljen prijemom kod Staljina i razgovorima koje je vodio. Nama je saopštio samo ono što se odnosilo na poslove zbog kojih smo došli.
— Obavijestio sam ga da su sa mnom došli najodgovorniji drugovi iz naše armije — živahno je govorio Đilas. — Htjeli bismo da dobijemo savremeno naoružanje jer naša armija raspolaže jedino trofejnim oružjem, otetim od neprijatelja. Takođe sam rekao da nam je potrebna oprema za vojnu industriju I brodogradilišta na Jadranu… Staljin je odgovorio da sve to predstavlja sitnicu. Odmah je pozvao telefonom Bulganjina i saopštio mu da je došla grupa jugoslovenskih generala u vezi sa snabdijevanjem armije, da im treba u svemu izaći u susret i ne dopustiti da čekaju… Dodao sam da ne tražimo oružje koje predstavlja vojnu tajnu, ali Staljin me je prekinuo i rekao da za Jugoslovensku armiju nema tajni.
Bio sam zadivljen brzinom kojom je Staljin rješavao stvari, a naročito njegovim odnosom prema nama Jugoslovenima i našoj armiji. Tu nije bilo ni traga od onog odnosa koji sam osjetio u štabu marsala Tolbuhina i kod sovjetskih vojnih savjetnika.
ISTOG DANA rečeno nam je da popodne treba da budemo primljeni kod maršala Bulganjina, tadašnjeg ministra odbrane. Bio sam prijatno iznenađen brzinom sovjetske administracije. Čim smo došli u Moskvu, Staljin je primio Đilasa, a već sljedećeg dana nas prima Bulganjin. Sve je to govorilo o efikasnosti sovjetske administracije, ali i o veoma prijateljskom odnosu prema Jugoslaviji.
Bulganjin nas je primio u prisustvu načelnika Generalštaba maršala Vasiljevskog i cijelog svog štaba. Poslije pozdravljanja sjeli smo za dugački konferencijski sto. Đilas je počeo da nas predstavlja, a Bulganjin bi svakom prijateljski klimnuo glavom u znak pozdrava. Ja sam predstavljen na kraju, ali, umjesto prijateljskog pozdrava, dočekao me je oštar, ispitivački pogled. Bulganjin je čak zaboravio da klimne glavom u znak pozdrava! Začuđen, dugo sam nakon toga razmišljao zašto me je tako neljubazno, da ne kažem neprijateljski, dočekao… Tek kasnije, kada je došlo prvo Staljinovo pismo, u kome sam napadnut kao „sumnjiv marksista”, bilo mi je jasno Bulganjinovo držanje.
Pošto smo bili predstavljeni, počeli smo pojedinačno iznositi potrebe i pomoć koju očekujemo od sovjetske armije. Bulganjin bi svaki naš zahtjev prokomentarisao jednom jedinom riječju:
— Sitnica!
Time je davao na znanje da sve što tražimo predstavlja sitnicu u odnosu na njihove mogućnosti i da će svi naši zahtjevi biti u cjelini ispunjeni. A kada sam ja iznio zbog čega sam došao, oštro je rekao:
— Neka ga primi načelnik Političke uprave!
Bulganjin se zatim obratio maršalu Vasiljevskom i ostalim prisutnim maršalima i generalima:
— Zahteve jugoslovenskih drugova treba rešiti u roku od dva-tri dana. Trebalo bi da prvi predlog bude izrađen već u ponedeljak. To znači da biste morali raditi i sutra iako je nedelja. Ako se slažete, mogli bismo u ponedeljak da prodiskutujemo predlog sa jugoslovenskim drugovima.
Nastao je tajac. Vasiljevski je kratko odgovorio:
— Ako vi naredite, mi ćemo raditi i nedeljom.
— Neću da naređujem — insistirao je Bulganjin. — Hteo bih da dobrovoljno radite nedeljom za naše jugoslovenske prijatelje.
— Kako vi naredite — ponovio je Vasiljevski dok je u sali vladala svečana tišina.
Situacija je već postajala neprijatna; nju je najzad prekinuo Bulganjin:
— Dobro, neću ništa da naređujem, ali zahtevam da podnesete prvi predlog u ponedeljak. Kada ćete raditi, to je vaša stvar!
Odlazeći od Bulganjina, bio sam ubijeđen da će svi poslovi, osim mog, biti završeni za dva-tri dana i da će se moji drugovi vratiti u zemlju prije mene, dok ću ja morati da ostanem najmanje mjesec-dva dana.
U PONEDJELJAK RANO UJUTRO došao je po mene jedan major i odveo me u zgradu gdje se nalazila Politička uprava. Očekivao sam da će se njegova uloga na tome i završiti. Međutim, major je postao moj stalni pratilac i prisustvovao je svakom razgovoru, počev od onog koji sam vodio sa načelnikom Političke uprave pa do susreta u jednom bataljonu moskovskog garnizona. To me je iznenadilo, ali još veće iznenađenje je bilo kada sam doznao da major radi u službi unutrašnje bezbjednosti (NKVD). Njegov zadatak je, očigledno, bio da kontroliše ne samo mene nego i sovjetske ljude sa kojima sam dolazio u kontakt i razgovarao.
Ulazeći u kancelariju načelnika Političke uprave, bio sam donekle uzbuđen jer mi je predstojao razgovor sa partijskim rukovodiocem sovjetske armije. Očekivao sam diskusiju na „visokom nivou” o problemima rada i djelovanja partijske organizacije u armiji. Bojao sam se hoću li se pokazati dorastao da vodim takve diskusije sa svojim partnerima. Umjesto očekivane diskusije, načelnik Političke uprave ograničio se da mi saopšti kako su aktivnost usmjerili na vaspitavanje regruta u duhu sovjetskog patriotizma. Pokazao mi je i nekoliko knjižica o toj temi koje su upravo izdali. Dodao je da obavezno posjetim Muzej i Dom Crvene armije u Moskvi. I to je bilo sve! Razumljivo, bio sam nezadovoljan i rekao sam:
— Očekivao sam da ćemo razgovarati o problemima iz rada partijske organizacije u armiji.
On se nije zbunio; rekao je da ću imati posebne sastanke sa njegovim pomoćnicima za agitaciono-propagandne, organizacione i kadrovske poslove i da ću u razgovorima sa njima saznati sve što me interesuje. Bio je to znak da je posjeta završena. Vraćajući se u našu ambasadu, razmišljao sam da nijesam morao ni dolaziti, ukoliko se sve moje posjete svedu na takve razgovore… U ambasadi sam saznao da od Bulganjina nije stigla nikakva poruka o sastanku koji je trebalo tog dana da se održi kod njega.
SAGLASNO DOGOVORU, najprije sam posjetio rukovodioca organizaciono-instruktorskih poslova, inače jednog od najvažnijih sektora rada u Političkoj upravi Crvene armije. Očekivao sam da ću tu najviše naučiti, razumije se, ako budu iskreni. Zato sam, odmah nakon pozdravljanja, nastojao da što ubjedljivije iznesem razloge dolaska i ono što očekujem od te posjete. Objašnjavao sam da želim što više da saznam iz rada njihove partijske organizacije jer pred istim poslovima stojimo i mi u našoj armiji. Umjesto da dobijem željene odgovore, dočekalo me je kratko pitanje:
— A kako vi radite?
Znao sam da ću i ja morati govoriti o našem radu, jer, konačno, nema upoznavanja bez konfrontacije stavova, ali nijesam očekivao da prvi govorim. Ipak, nijesam se predomišljao, već sam opširno izložio stanje u našoj armiji i načine na koje Politička uprava i partijska organizacija rješavaju probleme. Govorio sam čitav sat, i to sasvim otvoreno! Htio sam da podstaknem na otvorenost…
— Pa, vi dobro radite — zadovoljio se da na kraju izjavi armijski rukovodilac.
Primio sam to kao kompliment, ali ne i kao opravdanje da se ništa ne kaže o radu u njihovoj armiji.
— Hvala, ali ja sam došao da čujem kako vi radite. Molim vas da sada uzmete riječ.
Ćutao je izvjesno vrijeme, kolebao se; a onda se odlučio da mi postavi novo pitanje:
— Imate li neka posebna pitanja za koja se interesujete?
Bilo mi je konačno jasno da ne želi i neće da postupi kao ja. Pošto sam htio bar nešto da saznam iz njihovog rada, prihvatio sam ponudu i postavio prvo pitanje:
— Kakva je uloga političkih organa i partijskih organizacija u razradi vojne doktrine?
— A, to je vojna tajna! — glasio je odgovor.
— Kakva je uloga političkih organa u komandno-štabnim vježbama koje se vrše u mirnodopskim uslovima? — nastavio sam sa pitanjima.
— Takve vežbe se ne praktikuju u našoj armiji — odgovorio je rukovodilac.
— Te vježbe se praktikuju u vašoj armiji — ljutito sam reagovao. — Prenijeli su ih vaši vojni instruktori… Oni ih nijesu mogli izmisliti, nego su ih prenijeli iz vaše prakse.
Rukovodilac je ćutao. Vidjelo se da ili ne želi ili ne smije da odgovori. Ipak sam postavio i treće pitanje. Kako ni na njega nije odgovorio, ustao sam i počeo se opraštati. On me začuđeno pogleda I reče:
— Pa, vi ste se naljutili!
— Ne, nijesam se naljutio — odgovorio sam hladno. — Jednostavno sam zaključio da ne vrijedi gubiti vrijeme u ovakvim razgovorima.
Primili su me i ostali najodgovorniji ljudi koji su rukovodili agitaciono-propagandnim i kadrovskim sektorima, ali i kod njih sam naišao na istu zakopčanost. Razlika je bila u tome što više nijesam pričao o tome kako radimo. Stoga su sastanci trajali po desetak minuta. Izašao sam iz Političke uprave neobavljenog posla. O radu političkih organa u sovjetskoj armiji znao sam isto onoliko kao kada sam krenuo iz Beograda! Vratio sam se u ambasadu sa čvrstom odlukom da prekinem boravak u Sovjetskom Savezu. To sam saopštio Đilasu i našem ambasadoru. Oni su se složili, ali su predložili da, prije nego što se vratim, zajedno s njima posjetim Lenjingrad. Pošto ih niko nije zvao iz Ministarstva odbrane, riješili su da pođu u Lenjingrad, umjesto da čekaju u Moskvi. Naravno da sam prihvatio njihovu ponudu.
PO POVRATKU IZ LENJINGRADA ostao sam u Moskvi nekoliko dana; čekao sam avion jer nijesam htio da gubim vrijeme putujući željeznicom. Preko dana nijesam imao šta da radim, pa sam obilazio Moskvu ili ćaskao sa Đilasom i drugovima sa kojima sam došao. I oni su čekali u neizvjesnosti. A vrijeme je prolazilo!
Prošle su dvije nedjelje, a od Bulganjina nije bilo nikakvih vijesti iako je svečano obećao da će rješenje biti donijeto za dva-tri dana. Što je čekanje duže trajalo, naše neraspoloženje se povećavalo. Mi to nijesmo krili, već smo otvoreno razgovarali o neiskrenosti i dvoličnosti rukovodstva. Iako smo znali da prisluškuju naše razgovore i u hotelu i u ambasadi, počeli smo kritikovati i pojave koje su „bole oči” u samom sovjetskom društvu. Kada bi počele padati oštrije kritike, Đilas je upozoravao da nas prisluškuju i da treba da budemo blaži. To je obično radio tako što bi stavljao prst na usta, a drugom rukom pokazivao na tavanicu gdje su se u lusterima, navodno, nalazili mikrofoni. Mi bismo se umirili, ali uskoro bismo ponovo počeli kritikovati.
Jednog dana mi je to uzdržavanje dozlogrdilo. Upravo sam počeo da pričam kako sam u neposrednoj blizini centra vidio takve „stambene zgrade” koje su gore nego zgrade u najzaostalijem predgrađu Beograda, ali me je Đilas, po običaju, prekinuo. Eksplodirao sam i oštrim glasom rekao:
— Slušaj, Đido! Ako me prisluškuju i ako nemaju povjerenja u mene, neka idu do đavola… Ovo što pričam istina je… Ja ne lažem.
Svi su se nasmijali i nastavili sa kritikama. Gotovo svako veče išli smo u „Hudožestveni teatar”. Karte smo dobijali preko Centralnog komiteta jer se one nijesu mogle kupiti na blagajni pozorišta. Večeri u teatru bile su moji najljepši doživljaji u Moskvi. Glumci su oživljavali meni dobro poznate ličnosti koje sam upoznao još u mladosti čitajući Tolstoja, Gogolja, Čehova. Sadržaj komada i vanredna gluma snažno su djelovali na sve nas u gledalištu. Ljudi oko mene su plakali, glasno ridali. Tako su ruski ljudi reagovali nad potresnim sudbinama. A i meni su suze navirale kada bih čuo riječi očaja ujka-Vanje ili saosječao sa tragedijom Ane Karenjine.
U teatru sam sreo ruske ljude, upoznao njihovu dušu I zavolio ih ljubavlju zajedničkom ljudima koji jednako gledaju na ljudske i društvene nepravde. Imao sam priliku da se „sretnem” i sa Staljinom i ostalim članovima Politbiroa. Bilo je to na akademiji povodom Lenjinove smrti, u velikoj dvorani „Boljšog teatra”. Tada sam prvi i posljednji put vidio Staljina. Ušao je na pozornicu polako, gegajući se. Za njim su ušli ostali članovi Politbiroa: Molotov, Zdanov, Maljenkov, Vorošilov, Berija, Mikojan. Sjeli su u fotelje poredane na pozornici. Za vrijeme čitanja referata sjedili su bez pokreta… Referat je podnosio Suslov, čovjek iz aparata Partije koji se upravo tada počeo uzdizati.
Pri kraju boravka u Moskvi sastao sam se sa našim komunistima na sovjetskim vojnim akademijama „Frunze” i „Vorošilov”. Htio sam da vidim kako oni gledaju na diskusije koje su se kod nas vodile o usvajanju naše ratne doktrine i kako gledaju na mogućnost koriščenja našeg ratnog iskustva u budućem ratu. Začudilo me je kada sam video da pojedini drugovi ne prihvataju naše stavove. Čak smatraju da ratno iskustvo sovjetske armije treba da bude najmjerodavnije u izgradnji naše armije. Zbog toga sam sa tog sastanka otišao pun sumnje u opravdanost slanja naših kadrova na obuku u sovjetske vojne škole. No, u pogledu političkih kadrova, više nije bilo sumnje. Čvrsto sam odlučio da ih više ne šaljem u sovjetske vojno-političke škole. To sam otvoreno i rekao na sastanku. Nije me iznenadilo kada se kasnije pokazalo da su neki od onih koji su tada izražavali sumnju u ispravnost naših stavova već bili za vrbovani za sovjetsku obavještajnu službu.
MOSKVU SAM NAPUSTIO vojnim transportnim avionom. Đilas i ostali drugovi su i dalje čekali na Bulganjinovu poruku. Đilasu je telegramom javljeno iz Beograda da čeka u Moskvi Kardelja i Bakarića radi važnih pregovora sa Staljinom. Nijesmo znali o čemu se radi, ali smo pretpostavljali da tu leže razlozi zastoja u rješavanju naših zahtjeva kod Bulganjina.
Avionom sam putovao cio dan. Tek pred veče sam stigao u Beograd i odmah sam se javio telefonom Titu. Iznenadio se kad je čuo da se nalazim u Beogradu i rekao mi je da dođem. Kada sam stigao u njegov stan, zapitao me je:
— Zašto si se prije vremena vratio? Trebalo je da ostaneš duže.
Ispričao sam sve što sam tamo doživio i šta mislim o ljudima sa kojima sam se susretao. Sakrio sam da smo otvoreno kritikovali sve što nam se nije svidjelo iako smo znali da nas prisluškuju.
— I da ti kažem otvoreno — završio sam izvještaj — ako moja Partija ne bi imala povjerenja u mene, ako bi svakom sastanku sa strancem obavezno prisustvovao neko iz Udbe, ja ne bih mogao ostati u takvoj partiji.
Nasmijao se i zapitao:
— Šta, zar su iz NKVD prisustvovali svim sastancima koje si imao?
— Ne samo što je major prisustvovao svakom sastanku nego su me i pratili na svakom koraku — odgovorio sam ogorčeno.
Opet se nasmijao i zaključio naš razgovor riječima: — Znao sam to! Ali nisam htio ništa da ti govorim. Bolje je da se sam uvjeriš.
ODLUČIO SAM DA SAZOVEM politički aktiv naše armije i da iznesem utiske iz Sovjetskog Saveza. Svi su me pažljivo slušali i, koliko sam mogao da ocijenim na prvi pogled, odobravali moje istupanje. Međutim, poslije sastanka došli su u moju kancelariju moj zamjenik za organizacionoinstruktorske poslove general Branko Petričević i instructor u Političkoj upravi pukovnik Vlado Dapčević. Upozorili su me da nijesam smio govoriti negativno o Sovjetskom Savezu pošto će to, navodno, demoralisati naše ljude. Tu njihovu intervenciju iskoristio sam da šire objasnim stav prema prvoj zemlji socijalizma.
— Nikome ne priznajem da je veći prijatelj Sovjetskog Saveza! Ali me upravo to obavezuje da ne ćutim o slabostima koje sam uočio i da sovjetskim drugovima ne govorim kako je u njihovoj zemlji sve dobro i pravilno.
Zastao sam da vidim njihovu reakciju. Oni su me slušali bez riječi, te sam nastavio:
— Upravo zato što sam komunista nije mi svejedno kako se razvija sovjetsko društvo. To moram otvoreno reći sovjetskim drugovima. Druga je stvar da li će oni prihvatiti moje mišljenje… njihovo je pravo da ga prihvate ili odbace. Nama nijesu potrebni komunisti koji se demorališu kada saznaju istinu makar koliko ona bila neprijatna. Komunisti se upravo tada mobilišu da isprave sve što nije socijalističko u postojećim odnosima — završio sam izlaganje.
Oni su i dalje ćutali. Kasnije su se obojica izjasnila za Informbiro i pokušali su da pobjegnu iz Jugoslavije.
DRUGOVI SE VRATIŠE IZ MOSKVE neobavljena posla. Nikakvu pomoć nijesu dobili i pored obećanja datih na početku našeg boravka. Tako je bilo ugroženo snabdijevanje armije savremenim naoružanjem, dovedene u pitanje vojna industrija i brodogradnja. Delegacija koja je išla na razgovore u Moskvu takođe nije imala povoljne vijesti. Stanje u privredi bilo je sve nepovoljnije; sovjetsko rukovodstvo se orijentisalo na smanjenje obima razmjene i time je ugrozilo snabdijevanje naše privrede nekim osnovnim sirovinama. Teškoće su se nagomilavale na svim sektorima. Sve više je dolazilo u pitanje izvršenje petogodišnjeg plana. Zbog svega toga bilo je neophodno što prije sazvati sastanak rukovodstva.
NA OSNOVU DNEVNOG REDA zaključio sam da se radi o izuzetno važnom sastanku: delegacija koja je boravila u Sovjetskom Savezu podnijeće izvještaj o razgovorima sa Staljinom; bićemo informisani o problemima u privredi I o snabdijevanju armije naoružanjem; zauzeće se stav i o pitanju federacije sa Bugarskom. Tito je, kao i uvijek u teškim situacijama, na početku dao ton sastanku. Prvi je uzeo riječ iako bi normalno bilo da najprije članovi delegacije podnesu izvještaj o razgovorima sa Staljinom. Ušao je u srž problema kada je rekao da su odnosi između naše zemlje i Sovjetskog Saveza zapali u ćorsokak. Kad sam čuo te riječi, osjetio sam se kao da mi je pao teret sa srca. Jer na svakom koraku se vidjelo da su naši odnosi u krizi, samo što nijesam imao smjelosti da to otvoreno konstatujem.
Tito je, obrazlažući svoju ocjenu, rekao da sovjetsko rukovodstvo ne želi da nam pomogne u naoružavanju armije i da stalno ističe kako nam ne treba jaka armija jer će nas oni braniti. I to je bilo istina! Samo time se može objasniti da nema razlike u ponašanju sovjetskih vojnih savjetnika u našoj armiji i njihovog rukovodstva. Tito je takođe rekao da ugovori o mješovitim društvima u riječnom I vazdušnom saobraćaju nijesu ravnopravni. Odmah sam se sjetio mog sukoba sa ruskim pilotom na aerodromu u Titogradu i shvatio sam da se ne radi o izolovanom ponašanju jednog pilota; njegovo ponašanje je proizlazilo iz neravnopravnih odnosa na kojima su počivala mješovita društva.
Kada je Tito rekao da odlaganjem potpisivanja trgovinskog ugovora Rusi u stvari vrše na nas ekonomski pritisak, koji mi treba da izdržimo, za mene je to bilo novo. Nijesam bio u toku privrednih zbivanja i ekonomskih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Ali to mi je pomoglo da upotpunim sliku naših ukupnih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Naša izlaganja samo su potvrdila ocjenu koju je Tito dao na početku sastanka.
Đilas je iznio da su na sastanku kod Staljina podvrgnuti oštroj kritici bugarsko i naše rukovodstvo zbog toga što se u spoljnopolitičkim pitanjima ne konsultuju sa vladom Sovjetskog Saveza… Dimitrov je kritikovan jer je davao izjave o mogućnosti federacije ili konfederacije balkanskih i istočnoevropskih zemalja, a posebno zato što su bez znanja sovjetske vlade vršene pripreme za stvaranje carinske unije i federacije između Rumunije i Bugarske. Naše rukovodstvo je kritikovano što je bez znanja sovjetske vlade htjelo da na zahtjev albanske vlade uputi dvije naše divizije u Albaniju.
Kardelj je rekao da se Staljin prema njima ponašao kao prema komsomolcima, posebno prema Dimitrovu. Sva oštrina njegove kritike bila je formalno uperena protiv Dimitrova i bugarskog rukovodstva, ali u suštini kritika je bila upućena našem rukovodstvu. Osuđujući Dimitrova zbog toga što se ne konsultuje sa sovjetskom vladom, Staljin se u stvari obračunavao sa nama. Kardelj je takođe rekao da su morali potpisati ugovor o obaveznim konsultacijama sa sovjetskom vladom o spoljnopolitičkim pitanjima. Jedne noći pozvali su ga kod Molotova i jednostavno mu poturili parče papira (u dva primjerka). Za trenutak se kolebao da li da stavi potpis, ali je ipak na kraju potpisao.
I ja sam govorio. Rekao sam da je između našeg i sovjetskog vojnog rukovodstva došlo do razmimoilaženja u pogledu koncepcije izgradnje savremene armije. Dok oni smatraju da naša ‘armija treba da se izgrađuje kao sastavni dio njihove armije, dotle mi hoćemo da stvorimo samostalnu armiju, obučenu na našem ratnom iskustvu.
Kidrič je kazao da je do hlađenja odnosa sa Sovjetskim Savezom došlo prilikom pregovora o mješovitim društvima. Sukob se sve više zaoštravao i tako je došlo do otkazivanja zaključenja trgovinskog ugovora za 1948. godinu, što nanosi ogromnu štetu našoj privredi. Kidrič je izlaz vidio u uvođenju najstrože štednje.
O pitanju federacije s Bugarskom Đilas je rekao kako je Staljin u ultimativnoj formi zahtijevao da se bez odlaganja stvori federacija i tražio da se naše rukovodstvo izjasni o tome.
Tito je opet prvi uzeo riječ podsjećajući da smo se u ratu borili za ideju federacije s Bugarskom, ali to ne znači da je u svakom trenutku svrsishodno postaviti pitanje federacije. Rekao je da u postojećim uslovima mnoge činjenice govore protiv stvaranja federacije: morali bismo stvoriti jedinstvenu partiju mada između nas i Bugara postoje ideološke razlike… mi izgrađujemo sopstvene forme socijalizma.
Iako sam smatrao da treba da izgrađujemo socijalizam po ugledu na Sovjetski Savez, bilo mi je jasno da je štetno ujediniti našu i bugarsku Partiju. Jer kadrovi se međusobno razlikuju, posebno rukovodeći! Njihovi kadrovi nijesu prošli kroz revoluciju. U toku narodnooslobodilačke borbe nijesu bili spremni da primijene nove forme borbe, već su uporno ostajali na oblicima borbe iz vremena oktobarske revolucije. Držali su se dogme da borbu treba razvijati u gradovima. Zbog toga bi izgubili šansu da uzmu vlast da nije došla sovjetska armija.
Tito je ukazao na još jednu činjenicu: Rusi na nacionalno pitanje gledaju drugačije od nas… a mi nijesmo figurice na šahovskoj table. Tu ocjenu sam bezrezervno prihvatio jer je ona objašnjavala mnoge stvari koje sam vidio posljednjih godina, ali ih nijesam smio nazvati pravim imenom: sovjetski predstavnici vole da naređuju komunistima iz drugih partija; koriste činjenicu da su članovi partije koja je izvela Oktobarsku revoluciju i misle da im to daje pravo da traže potčinjavanje drugih partija; ljubav komunista prema prvoj zemlji socijalizma cijene prema tome koliko im se ko ulaguje. U tom pogledu Bugari su ispred nas, što sam ranije rekao generalu Zeltovu prilikom susreta u štabu marsala Tolbuhina.
Tito je na kraju podvukao da se nalazimo u punom jeku izvršenja petogodišnjeg plana i da bi nas ulaženje u federaciju s Bugarskom omelo u tome. Imajući sve to u vidu, Tito se izjasnio protiv stvaranja federacije s Bugarskom. Praktično, to je značilo odbacivanje Staljinovog zahtjeva, i to na sastanku rukovodstva jedne partije, što je bila rijetkost, da ne kažem iznimka, u međunarodnom komunističkom pokretu. Svi smo se složili sa Titom. Jedino je Sreten Žujović ćutao i zapisivao u svoj dnevnik ono što smo govorili. Kako je to radio na svakom sastanku, niko nije obraćao pažnju na njegovo držanje.
Na kraju sastanka zaključeno je da se u strogoj tajnosti drži sve o čemu je bilo riječi kako se ne bi izazvale teškoće u našim nastojanjima da preovladamo nastalu situaciju.
Nastaviće se…
Izvod iz: Vukmanović-Tempo, S. (1971). Revolucija koja teče: Memoari. Beograd: Komunist.
Priprema: Princip.info