IV. neprijateljska ofanziva – Bitka na Neretvi

 

U toku posljednjeg tromjesečja 1942. godine, Osovina je dosegla i prošla svoj zenit; nakon spektakularnog ljetnog napredovanja, Nijemci su se našli uvučeni u teške jesenje borbe na Kavkazu i u Staljingradu, koje su se krajem godine pretvorile u kolosalni poraz nacističkih zavojevača. Talijansko-njemačka armija u sjevernoj Africi, pokušala se održati na položaju nadomak Sueza, ali je bila teško potučena britanskom ofenzivom kod El Alameina u novembru 1942. Bitka za Atlantik bjesnjela je svom žestinom od Murmanska do američke obale, te daleko na jug, do Rta Dobre nade i Rta Horn, a bila je još daleko od završetka.

Krajem 1942. još je jedna kritična točka izniknula na zemljovidima Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta – Jugoslavija, ili preciznije, današnja Hrvatska i BiH. Već je nekoliko većih operacija protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOViPOJ, NOVJ) propalo, a potencijalna opasnost od savezničke invazije Balkana povećavala svakim kilometrom koje je Oklopna armija Afrika prevalila u povlačenju ka zapadu. Sredinom 1942. godine, Tito i Vrhovni štab (VŠ) NOVJ odlučili su prebaciti težište operacija iz sjeverozapadne Crne Gore i istočne BiH, u zapadne i sjeverozapadne krajeve BiH i susjedna hrvatska područja. Ta je odluka donesena nakon uništenja partizanskog pokreta u Srbiji, u jesen 1941. i nakon žestokih borba u istočnoj Bosni. Tijekom proboja na zapad Glavna operativna grupa  (GOG) NOVJ je na više mjesta minirala prugu Sarajevo – Mostar i raznijela dva mosta, što je bitno otežalo njemačku eksploataciju boksita iz tog područja, a bio je pregažen i čitav manjih neprijateljskih ispostava.

Do kraja aprila oslobođena je cijela zapadna i sjeverozapadna Bosna i veći dio zapadne Hercegovine, osim područja Kupresa, koje su ustaše uspješno branili nanijevši napadačima znatne gubitke. Oslobođeni su i veliki dijelovi Banovine, Korduna i Like.

Po neuspjehu kod Kupresa partizani se okrenuše k Jajcu branjenom od 1200 ustaša i domobrana, koji su podlegli nakon četverodnevne borbe izgubivši oko 440 ljudi. Čišćenje oslobođenog teritorija trajalo je do kraja septembra, a tada je došlo vrijeme za veliki test – napad na bihaćki garnizon. Bihać je branilo devet bojna (ekvivalent divizije) ustaša i domobrana, uz odgovarajuću količinu topništva i teških strojnica. Čitava GOG poslana je u navalu na Bihać, a Glavni štab Hrvatske poslao je u pomoć tri brigade iz sastava NOV Hrvatske. Bila je to, do tada, najveća partizanska akcija.

Bitka za Bihać trajala je od 1. do 4. X. 1942. i bila je na momente vrlo neizvjesna. Tijekom početnog napada, dva su partizanska bataljuna ušla relativno duboko u grad izgubivši vezu sa ostatkom snaga koje su bile odbačene. U idućem napadu partizani su nastupili sa tri strane nastojeći se povezati s opkoljenim jedinicama. Nakon što im je to uspjelo endehazijska obrana se brzo raspala. Preostali ustaše i domobrani povukli su se na sjever i zapad, izgubivši oko 1485 vojnika, od kojih 835 zarobljenih. Oslobađanjem Bihaća završilo je stvaranje kompaktnog slobodnog teritorija od oko 50 000 km². Sjajni uspjesi NOVJ doprinijeli su masovnom pridruživanju novih boraca. Tako su tijekom posljednjeg tromjesečja 1942. u zapadnoj i sjeverozapadnoj BiH stvorene 4 nove brigade, a u Hrvatskoj 9 novih brigada kao i zametak Ratne mornarice.

Krajem 1942. Hitler je general-pukovniku Alexanderu Löhru, zapovjedniku grupe armija E, iznio svoje planove za Balkan. Obavijestio ga je da će bugarska okupacijska zona u Srbiji biti proširena što će jednu njemačku diviziju osloboditi za protupartizanska djelovanja. Bila je to 7. SS brdska divizija Prinz Eugen. Ta je jedinica bila sastavljena od pripadnika njemačke nacionalne manjine iz Banata, Bačke, Srijema, istočne Slavonije i Baranje. Znali su jezik i mentalitet protivnika što ih je činilo posebno opasnim protivnicima. Hitler je pritisnuo Talijane, koji su obećali angažman nekoliko svojih divizija u nadolazećoj velikoj ofenzivi. Primarni cilj bio je uništenje partizana, a potom razoružanje i raspuštanje četničkih jedinica, jer je Hitler, s pravom, mislio kako će četnici požuriti okrenuti novu stranicu u slučaju savezničkog napada na jadransku obalu.

Važna mjera bila je i povećanje borbene spremnosti jedinica NDH. Žandarmerija je bila kvalitetna komponenta, ali relativno potrebama malobrojna, kao i ustaše u borbenim jedinicama. Domobrani su bili glavni oslonac endehazijske oružane sile. Oni su, općenito govoreći, bili naoružani inferiornim oružjem, ne baš pretjerano oduševljeni vojnom službom i loše vođeni. Bilo je i nekoliko odličnih domobranskih jedinica, a takve su tijekom 1942. prošle obuku u Austriji, opremljene su njemačkim oružjem i formirane u tri brdske brigade. Krajem 1942. sa obuke je u Hrvatsku pristigla i njemačka 369. pješačka divizija, znana i kao Teufel Division (Vražja divizija), sastavljena od hrvatske momčadi i dočasnika, te njemačkih časnika. Ovim je pojačanjima Hitler odlučio konačno uništiti NOVJ u odlučujućoj zimskoj kampanji.


Alexander Löhr

Kako bi proveli u djelo Hitlerove zapovjedi, njemački, talijanski i endehazijski zapovjednici konstruirali su plan za operaciju Weiss (bijeli). Operacija je bila podijeljena u tri faze, koje su se uklapale jedna u drugu.  Operacija Weiss I je za ciljeve imala uništenje partizana u okolici Karlovca, Ogulina, Gospića, Knina, Bosanskog Petrovca, Prijedora i Gline, te razoružanje i raspuštanje četničkih jedinica u zapadnoj NDH. U nastavku ofenzive (Weiss II) trebalo je uništiti partizane u području omeđenom gradovima Drvar, Glamoč, Livno, Jajce i Ključ. Operacijom  Weiss III ostvarit će se raspuštanje četničkih jedinica u istočnoj Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori. S obzirom na razvoj i dinamiku događaja, Weiss bismo mogli podijeliti u tri jasno odijeljene operacije, kolokvijalno nazvane:

  1. Bitka na Uni;
  2. Bitka na Neretvi;
  3. Bitka na Drini