Bitka na Neretvi – IV. neprijateljska ofanziva (nem. Fall Weiss)

Bitka na Uni 20. januara – 20. februara 1943.

Konačni nacrt plana prve faze ofenzive utvrđen je u Zagrebu, tijekom sastanka generala Roatte i Löhra. Osnovna ideja bila je presjeći slobodni teritorij duž osovine zapad-istok, a potom uništiti neprijatelja po dijelovima, koncentričnim napadima. Zamišljena osovina istok-zapad protezala se cestom Karlovac-Slunj-Bihać-Bosanski Petrovac-Ključ. Zadatak udara tom prometnicom imali su motorizirani elementi 7. SS divizije sa zapada (od Karlovca), odnosno, motorizirani elementi 717. divizije sa istoka (od Sanskog Mosta). Prema planu te su se jedinice imale povezati u zoni Vrtoče drugog dana ofenzive. Na lijevom krilu 7. SS, nastupala je 369. divizija ojačana regimentom 187. pričuvne divizije i 3. domobranskim gorskim zdrugom. Njemačka 714. divizija napadala je sa linije Bosanski Novi – Sanski Most, a 2. domobranski gorski zdrug (pod taktičkom kontrolom 717. div.) trebao je napasti južnom stranom puta Sanski Most – Bosanska Krupa.

Na desnom krilu 7. SS napadala je talijanska divizija Lombardia od Ogulina prema Slunju, a zatim prema Bihaću. Divizija Re ojačana s jednom ustaškom i dvjema domobranskim

bojnama, te bojnom divizije Sassari, kreatala je u nastupanje prema Bihaću sa linije Lovinac – Lički Osik – Vrhovine. Divizija Sassari kretala je sa linije Lovinac – Gračac i napadala prometnicom Bruvno – Donji Lapac – Bihać. Četnici iz Dinarske Divizije potpomognuti hercegovačkim kolegama napadali su od Knina prema Kulen Vakufu, u taktičkoj suradnji sa divizijom Sassari. Kao zračna podrška određeno je 12 eskadrila Reggia Aeronautica, Luftwaffe i Ratnog Zrakoplovstva NDH. Broj Nijemaca angažiranih u Weiss I iznosio je oko 44 000 vojnika, Talijani su angažirali oko 21 500 vojnika, dok su kolaboracionisti osigurali oko 11 000 ljudi – ukupno oko 75 000 vojnika Osovine spremalo se jurišati na oslobođeni teritorij i uništiti partizansku glavninu s Vrhovnim štabom.

Vrhovni štab (VŠ) NOVJ načuo je glasine o predstojećoj ofenzivi tijekom januara 1943., ali bilo je premalo podataka na temelju kojih bi se donijeli bilo kakvi zaključci i/ili protumjere. U tim okolnostima VŠ je zaključio kako nema razloga u potpunosti zaustaviti ofenzivne operacije. To je bila pogreška zahvaljujući kojoj se neke od jedinica nisu nalazile na najboljim mogućim obrambenim položajima u trenutku početka ofenzive.

Prvi hrvatski korpus je svoju 7. diviziju (7, 8. i 16. brigada) i Banijski partizanski odred postavio na liniju Kostajnica – Sunja – Petrinja – Glina, dok je 8. divizija držala frontu prema Karlovcu (5. brigada), Slunju (15. brigada), dok se 4. brigada nalazila na Žumberku, zajedno sa 13. proleterskom brigadom. Kordunaški partizanski odred branio je južni dio fronta prema Karlovcu i sjeverni dio fronta prema Ogulinu, Primorsko-goranska grupa brigada (6. i 14.), nalazila se u zoni Plaškog, a 6. divizija i Lički partizanski odred ukopali su se na liniji Čudin klanac – Gračac.

Prvi bosanski korpus je 4. divizijom (2. i 5. brigada) okupirao teritorij Kozare, dok je njena 6. brigada zatvarala pravac Sanski Most – Bosanska Krupa, a 5. divizija (1, 4. i 7. brigada) nalazila se u široj okolici Sanskog Mosta, sa glavninom snaga na sjevernoj obali rijeke Sane. Osma brigada branila je pravac Bosanski Novi – Otoka, a Kombinovana brigada ukopala se na putu Bosansko Grahovo – Knin.

Glavna Operativna Grupa (GOG) Vrhovnog štaba NOVJ je 1. proletersku diviziju (3. proleterska, 3. krajiška i 3. sandžačka brigada) držala u zoni Prnjavor – Teslić – Banja Luka, 2. proletsku diviziju je (2. i 4. crnogorska brigada) oko Bosanskog Grahova i na potezu Duvno – Imotski (2. dalmatinska brigada). Treća divizija (1. dalmatinska, 10. hercegovačka i 5. crnogorska brigada) utaborila se nekoliko kilometara istočno od Jajca, dok se 9. dalmatinska divizija (3, 4. i 5. dalmatinska brigada) okupljala nekoliko kilometara jugoistočno od Imotskog. Sve jedinice GOG nalazile su se izvan zamišljenog osovinskog obruča. Ukupno je u jedinicama NOVJ direktno zahvaćenih operacijom Weiss I bilo oko 23 000 vojnika.

 

Osovinska ofenziva započela je 20. 1. 1943. godine. Očekivani proboj 7. SS, odnosno 717. divizije nije uspio. Partizanske jedinice su žestokim okršajima osovinsko napredovanje svele na puževu brzinu. Petog dana ofenzive čela 7.SS i 717.divizije, koje su se trebale spojiti u zoni Vrtoče drugog dana napada, bila su udaljena čitavih 150 kilometara! Tokom tih pet dana 7. SS napredovala je do linije Slunj – Velika Kladuša. Njoj nasuprot stajala je 8. divizija i elementi 6. primorsko-goranske brigade. Posebno teška borba s relativno ozbiljnim gubicima na obje strane razvila se u blizini Veljuna. Na istočnom dijelu ratišta 717. divizija je forsirala rijeku Sanu kod Vrhopolja, ali je potom bila usporena žilavom obranom 5. divizije.

Drugi domobranski gorski zdrug pretrpio je ozbiljne gubitke u sukobu s jedinicama 6. brigade, u okolici Djedovače i Brajića Tavana, te je bio prisiljen povući se u Sanski Most. Jedna od bojna 2. domobranskog gorskog zdruga zamalo je uništena u žustrim napadima i protunapadima u okolici Kamengrada, ali i partizani su pretrpjeli nemale žrtve. Na području između 7.SS i 717. je sa sjevera nastupala 369. divizija. Ova je jedinica ostvarila početni uspjeh na lijevom krilu svojeg rasporeda, gdje je doprla do puta Kostajnica – Bosanski Novi. Đavolja divizija pokušala je kapitalizirati početni uspjeh navalom na istočni bok 7. divizije, ali taj pothvat je brzo zamro u žestokim okršajima s nepopustljivim partizanima. Banijski partizanski odred i 7. divizija čak su uspjeli opkoliti jednu bojnu 369. divizije, ali Nijemci su reagirali promptno jakim zračno-kopnenim napadom i oslobodili opkoljene drugove.

Ta se bitka vodila na Baltića brdu, blizu Balinaca. Njemačka 714. div. uspjela je osvojiti nešto terena, ali je odbačena na početne pozicije u partizanskom protunapadu iz područja Kozare. Tijekom prvih pet dana ofenzive talijanska divizija Lombardia dosegla je liniju Tounjski Tržić – Tobolić – Plaški, Re je napredovala do Čudin klanca i Čardaka, gdje je zaustavljena oštrim otporom 6. divizije NOVJ. Divizija Sassari je u tih pet dana napredovala samo dva kilometra! Bitka se pretvorila u frontalne okršaje s jedinicama NOVJ, što nije bilo planirano. Osovinske jedinice su pokušavale izvesti veliki obuhvatni manevar, ali je put prema jugoistoku i dalje bio širom otvoren, s obzirom na to da 7. SS i 717. divizija nisu bile ni blizu povezivanja.

Sedma SS je 26. 1. 1943. napokon polučila napredak. Esesovci su pregazili partizanske položaje kod Rakovice i potukle dijelove 8. divizije u blizini Vaganca. Potom su pregazili Koranu, probili se do Drežnik Grada i direktno ugrozili Bihać. Protiv sebe su još uvijek imali partizanske snage sastavljene od 8. divizije i Kordunaškog partizanskog odreda. Na putu prema Bihaću 369. divizija je istoga datuma dosegla jako branjenu poziciju u Brezovom Polju i bila zadržana iduća dva dana u oštrim okršajima. Šesta brigada je u blizini Eminovaca izvršila protunapad i odbacila 2. domobranski gorski zdrug, koji je nastupao od Sanskog Mosta ka zapadu. Istovremeno, 717. divizija je polako napredovala u smjeru jug-jugoistok, od Sanskog Mosta prema Ključu. Talijanske divizije Re i Sassari i dalje nisu nalazile rješenje protiv tvrdoglave obrane 6. divizije.