Bitka na Neretvi – IV. neprijateljska ofanziva (nem. Fall Weiss)

Deprecated: strip_tags(): Passing null to parameter #1 ($string) of type string is deprecated in /home/e3kbe6ztusnc/public_html/wp-content/themes/Newsmag/loop-single.php on line 60
" title="Bitka na Neretvi – IV. neprijateljska ofanziva (nem. Fall Weiss)
Deprecated: strip_tags(): Passing null to parameter #1 ($string) of type string is deprecated in /home/e3kbe6ztusnc/public_html/wp-content/themes/Newsmag/loop-single.php on line 60
" />

Teško pritisnut i odlučan u neprihvaćanju frontalne bitke velikih razmjera, Tito odlučuje povesti GOG sa 7. i 9. divizijom NOVH u proboj prema dolini Neretve, u istočnu Hercegovinu. Tim se jedinicama kasnije trebala priključiti i 6. krajiška brigada. Kako bi stvorili uvjete za prijelaz Neretve partizani su prvo trebali poraziti neprijatelje u trokutu Mostar – Prozor – Ivan Sedlo. Zadatak osvajanja uporišta između Konjica i Ivan Sedla pao je na leđa 1. proleterske divizije. Po završetku tog zadatka, trebala je na Ivan Sedlu postaviti defenzivni položaj protiv Sarajeva i na taj način štititi lijevi (sjeverni) bok GOG. Druga proleterska divizija dobila je u zadatak zaštitu desnog (južnog) krila. Kako bi obavila ovu zadaću, morala je postaviti frontu između Jablanice i Mostara. Osiguranje putova preko Neretve zapalo je 3. proletersku diviziju.

Ta je jedinica morala osvojiti Prozor, Ramu, Ostrožac i Konjic, a potom organizirati mostobran na istočnoj obali Neretve. Sedma divizija je osiguravala zaštitnicu cijeloj grupaciji, a bilo je zamišljeno da se ta jedinica povlači putem Bihać – Bosanski Petrovac – Drvar – Glamoč – Prozor. Dodatnu zaštitu južnog krila i zaleđa pružala je 9. dalmatinska divizija koja je iz Imotskog trebala slijediti GOG.

Tito i VŠ su znali da NOVJ ne smije prihvatiti odlučnu bitku kojoj se Osovina nadala. Znali su da bi to bio njihov kraj, te je zato i bio napušten prostrani oslobođeni teritorij Bihaćke Republike. Plan se već počeo odvijati, kad je VŠ saznao da su Talijani i četnici otkrili i ugrozili Glavnu bolnicu. Tito se savjetovao sa zapovjednikom IV. Operativne zone NOVH, Vickom Krstulovićem, o mogućnosti sakrivanja ranjenika na Velebitu. Krstulović je tu mogućnost odbacio, argumentirajući svoje stajalište nedostatnim vremenom za takav podvig – pogotovo uzme li se u obzir svakodnevne neprijateljeve izviđačke letove. U svjetlu tih činjenica Tito je odlučio povesti transport Glavne bolnice sa sobom, u proboj preko Neretve.

Glavna bolnica je trebala slijediti GOG, koja je imala držati put preko Neretve otvorenim dok svi ranjenici i bolesnici ne prijeđu rijeku. Naravno, zahvaljujući toj odluci partizanske jedinice su izgubile dosta od svoje poznate pokretljivosti. Kako bi olakšali posao GOG, I. hrvatski i I. bosanski korpus dobili su zapovijed za nastavak borbe u neprijateljevoj pozadini s glavnim ciljem zatvaranja putova na Grmeč, kao i ceste Bihać – Bosanski Petrovac – Drvar.

Sedma SS divizija ušla je u napušteni Bihać 29. siječnja, no između nje i 717. divizije još uvijek je zjapio prolaz širok sedamdeset kilometara. Jedna regimenta 7. SS (ojačana s 4 trofejna francuska tenka tipa Hotchkiss H39) pokušala je prodor od Bihaća prema Donjem Lapcu kako bi se povezala s Talijanima, koji su tamo zapeli. Taj je manevar spriječen na Drenovači gdje je 5. brigada 8. divizije postavila zasjedu i odbacila Nijemce. Tom je prilikom onesposobljen i zarobljen jedan od njemačkih tenkova, koji je ostao u partizanskoj službi sve do kraja rata. Sedma SS i 717. divizija su se konačno susrele kod Bosanskog Petrovca, 8. veljače, 18 dana kasnije nego što je bilo predviđeno početnim planom. Sedma i 5. divizija NOVJ povukle su se na jug s namjerom blokiranja puta Bosanski Petrovac – Drvar, nakon što su pretrpjele osjetne gubitke u okršajima kod Benkovca, Ripačkog Tesnaca i Ramića.

Zahvaljujući teško izborenom njemačkom uspjehu na sjeveru jedinice NOVJ koje su uspješno zadržavale Talijane i četnike na južnom dijelu ratišta bile su prisiljene na povlačenje. Talijani su napredovali do Ličkog Petrovog Sela, Krbavskog polja i Koreničke kotline. Divizija Sassari se probila do Gornjeg Lapca, ali je odbačena pod silovitim protuudarima I. hrvatskog korpusa (1, 5, 9. i 15. brigade) u borbama kod Zuleševice. Divizija je odstupila u Gračac, a odatle dalje prema Kninu. Četničke brigade koje su nastupale na desnom krilu divizije, kroz dolinu Une, morale su, također, odstupiti nakon talijanskog poraza. Talijani nisu prodrli u dubinu partizanskog teritorija, tako da su Plješivica i prsten sela od Drenovače do Gornjeg Lapca ostali slobodni i poslužili kao okupljalište iscrpljenog I. hrvatskog korpusa. Operacija Weiss I je završila.

Još za vrijeme trajanja Bitke na Uni, 6.2.1943., GOG, 7. i 9. divizija započeli su svoj pokret ka dolini Neretve. Druga proleterska divizija i 4. dalmatinska brigada zauzele su Posušje istog dana, a već sljedećeg dana Imotski. Ista grupacija je nastavila kretanje prema Neretvi, nailazeći usputno na sporadičan otpor, na koju je izbila 16.2.1943. na potezu Drežnica – Grabovica. jedinice 2. proleterske div. i 2. dalmatinske brigade su zauzele obrambene položaje prema Mostaru, dok je 4. dalmatinska brigada krenula zapadnom obalom na sjever – prema Jablanici, koja je osvojena 22.2.1943.

Jedinice 3. proleterske div. zauzele su Prozor nakon dvodnevne borbe s divizijom Murge. Dan kasnije osvojen je Ostrožac, a Rama je pala 20.2.1943.

Prva proleterska brigada 1. proleterske div. zauzela je Ivan Sedlo 18.2.1943. dok je ostatak divizije očistio sva neprijateljska uporišta između Ivan Sedla i Konjica. Jedini solidan kolni put vodio je kroz Konjic te je planirano poslati transport Glavne bolnice kroz taj grad. U Konjicu su partizani naišli na žilav otpor njemačke posade te su uspjeli zauzeti samo dio grada na zapadnoj strani Neretve. Svi pokušaji osvajanja mosta bili su ugušeni u krvi.

U koordiniranom udaru prema Neretvi divizija Murge je izgubila jednu kompletnu regimentu, dok je druga regimenta rastjerana te je “Murge” prestala funkcionirati kao divizija. Partizani su zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata i preko tisuću pušaka. Put preko Neretve bio je faktički otvoren, ali trebalo je pričekati bolnički transport koji je tek 19. uvečer napustio Duvanjsko polje i krenuo ka Prozorskoj kotlini.

Za to vrijeme nastavljale su se borbe na sjevernom dijelu ratišta. Prvi hrvatski korpus je pod silinom napada izgubio dodir sa I bosanskim korpusom te se izvukao prema Plješivici kako bi se pregrupirao i nastavio borbu. Prvi bosanski korpus je zatvarao sve putove prema jugu okupirajući liniju Bosansko Grahovo-Ključ-Jajce. Sedma divizija je do sredine veljače zatvarala put Bosanski Petrovac-Drvar, a tad je povučena na gornji tok Vrbasa gdje je 21.2.1943. uspostavila dodir sa 1. proleterskom divizijom (3. krajiška brigada). Te su Jedinice blokirale put Bugojno-Gornji Vakuf.

Deveta dalmatinska divizija štitila je komunikaciju Livno-Duvno-Prozor sa južne strane, okupiravši obrambene položaje oko Ljubuškog i Širokog Brijega.