Bitka na Neretvi – IV. neprijateljska ofanziva (nem. Fall Weiss)

Deprecated: strip_tags(): Passing null to parameter #1 ($string) of type string is deprecated in /home/e3kbe6ztusnc/public_html/wp-content/themes/Newsmag/loop-single.php on line 60
" title="Bitka na Neretvi – IV. neprijateljska ofanziva (nem. Fall Weiss)
Deprecated: strip_tags(): Passing null to parameter #1 ($string) of type string is deprecated in /home/e3kbe6ztusnc/public_html/wp-content/themes/Newsmag/loop-single.php on line 60
" />

Osovinske protumjere

General Lueters je 12. II. 1943. izdao zapovijed za početak operacije Weiss II. Planirano je da 7. SS, 369, 717. i 714. divizija počiste područje definirano toponimima Bosanski Petrovac – Bosansko Grahovo – Livno – Jajce – Ključ.

Nijemci su još uvijek bili skloni precjenjivanju vrijednosti slobodnog teritorija za partizane, i još uvijek su očekivali odlučan otpor i priliku za odlučujuću bitku.

Kao pomoć njemačkom napadu Lueters je na jugu angažirao talijansku diviziju Bergamo, ojačanu bojnom ustaša. Te su jedinicwe trebale od Sinja nadirati prema Livnu, odnosno, od Drniša ka Vrlici. Dvije četničke birgade iz Weiss I dobile su zadatak čišćenja terena sjeverno od Knina. Operacija je, prema planu, trebala trajati 25. II. – 20. III. 1943.

Munjeviti partizanski napad na Neretvu uspaničio je Talijane. Jedinice talijanskog 6. korpusa sa glavnom bazom u Mostaru, napustile su sva manja uporišta oko Širokog Brijega onemogućujući njemačku eksploataciju boksita u tom području. Pozvali su i D. Mihailovića zapovjedivši mu da prikupi svoj udarni četnički korpus. Oko 7000 četnika okupljalo se istočno od Neretve, dok su njihove isturene ispostave žurile prema rijeci.

U svrhu ponovne uspostave eksploatacije boksita Lueters je poslao 718. divizija sa ustaškom borbenom grupom Bugojno (oko 1000 ljudi) i dijelovima 2. domobranskog gorskog zdruga prema Mostaru. Jedan dio 718. div. i grupa Bugojno kretao se cestom Bugojno – Prozor – Rama, a drugi dio divizije i elementi 2. domobranskog gorskog zdruga (Kampfgruppe Anacker) napredovao je putem Sarajevo – Konjic.

Talijani su iz Mostara poslali kombinirane četničko-talijanske kolone zapadnom obalom Neretve te jednu četničku borbenu grupu istočnom obalom. Te su se snage s Nijemcima trebale povezati u Jablanici te zatvoriti okruženje.

Zapravo je Weiss II sadržavala dvije različite operacije:
1. napad prema Livnu, a izvodile su ga slijedeće jedinice:
•    7. SS divizija;
•    369. divizija;
•    717. divizija;
•    divizija Bergamo;
•    dvije četničke “leteće brigade”.

2. koncentrično napredovanje prema trokutu Konjic – Jablanica – Prozor, a izvodile su ga slijedeće jedinice:
•    718. divizija;
•    2. domobranski gorski zdrug;
•    ustaška bojna grupa Bugojno;
•    četnički “udarni korpus”;
•    neke jedinice talijanskog 6. korpusa.

Operacije na okuci Neretve

Zapadna grupa 718. divizije i 2. domobranski gorski zdrug započeli su napad na Gornji Vakuf 21. II. 1943. Do večeri 23. II. gradić je bio pod osovinskom kontrolom i grupacija je nastavila napredovati ka jugu – na Prozor. Između G. Vakufa i Prozora put su zatvorile 7. divizija i 3. krajiška brigada. Budući da se njemačko-domobranska grupacija nije uspijevala probiti, kao pojačanje je u G. Vakuf poslana i glavnina 717. divizije. Nastupilo je svojevrsno četverodnevno primirje, koliko je trebalo 717. diviziji da se okupi na danom sektoru. Osovinske snage su obnovile napredovanje prema G. Vakufu 27. II. 1943.

Njemački napad na Livno bio je izdvajanjem 717. div. oslabljen za 30% te je sva težina zadatka pala na 369. i 7.SS diviziju. Talijansko-četničke jedinice su, ionako, služile samo kao podrška i Nijemci nisu očekivali njihov doprinos u većem obujmu.

Partizani su četverodnevno zatišje na gornjovakufskom ratištu iskoristili za novi pokušaj osvajanja Konjica. Tijekom noći 19./20. II. 1943. Prva proleterska brigada je uspjela zauzeti most i prebaciti dvije čete na istočnu obalu, ali 5. crnogorska brigada je zakasnila sa svojom navalom na istočni dio grada te su prebačene čete pretrpjele znatne gubitke i bile prisiljene na povlačenje. Po ovom neuspjehu 1. proleterskoj brigadi je zapovjeđeno da zauzme položaj u Ivan Sedlu i da se poveže s 3. sandžačkom brigadom. To je bilo u posljednjem trenutku jer je 21. II. 1943. KG Anacker sa sjevera udarila na partizansku obranu Ivan Sedla. Nakon jednodnevne borbe partizani su izbačeni iz svojih položaja te su Nijemci i ustaše zauzeli grad. Još istog dana, odmah po konsolidiranju linija, KG Anacker je nastavila napredovati prema Konjicu, izbaciti partizane iz zapadnog dijela grada i organizirati obrambeni perimetar.

Ti su njemački uspjesi doveli partizane u neugodan položaj. Neprijatelji su nadirali sa sjevera, zapada i juga, a četnici su mogli svakog časa zatvoriti prijelaze preko Neretve. Kako bi popravili položaj partizani su izvršili kontraudar na Konjic, izolirali taj garnizon te ga zaobišli sa zapada i nastavili prema Ivan Sedlu. Grupa Anacker je zaustavila partizanski kontranapad južno od Ivan Sedla te je pokušala obnoviti svoje napredovanje. Jedinice NOVJ su zadržavale Nijemce do 27. II. 1943. kad su bile prisiljene započeti polagano odstupanje.

Osovinske snage su 27. II. 1943. obnovile navalu na potezu Gornji Vakuf – Prozor. Branitelji su odbačeni silovitim udarom te je bio izgledan i pad Prozora, što bi značilo zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4000 ranjenika i bolesnika. Kako bi otklonio tu opasnost, Tito je poslao 1. i 2. (bez 2. dalmatinske brigade) proletersku diviziju u kontraudar.

Osim toga, zapovjedio je rušenje svih mostova na Neretvi iz dva razloga:
1. sprečavanja četničkog udara sa istočne obale Neretve;
2. dovođenja Nijemaca u zabludu o pravim namjerama NOVJ.

Drugog februara su Nijemci krenuli u konačni napad na partizanske položaje sjeverno od G. Vakufa, u Vilića Gumnu. Istovremeno, u borbu se uključila i 4. proleterska brigada koja je napadače odbacila natrag na greben Raduša Planine.

Sveopći kontranapad jedinica NOVJ na gornjovakufskom ratištu započeo je 3. III. 1943., a izvodilo ga je 9 brigada GOG-e. Partizani su pokušali obuhvatiti njemačka krila, ali neuspješno jer su Nijemci odstupili ne dopustivši partizanima zaobilaženje njihove glavnine. Borbe su se vodile do 5. III.1943. kad su Nijemci odbačeni na pola puta između Bugojna i G. Vakufa. Iako operativni plan (opkoljavanje njemačko-ustaških jedinica) nije uspio, neprijatelj je bio odbačen, a put kroz Prozor osiguran. Osim toga, taj je kontranapad kombiniran s rušenjem mostova u potpunosti zavarao Nijemce koji su zaključili da se Tito pokušava vratiti na sjeverozapad kako bi se povezao sa I. bosanskim i I. hrvatskim korpusom, koji su nastavili borbu u pozadini njemačkog napredovanja.

Njemačka navala na Livno započela je 25. II. 1943. Obrana I. bosanskog korpusa je bila brzo pregažena, te su Nijemci ušli u Livno 5. III. 1943. Istog je dana general Loehr zaključio da je težište borbi u dolini Neretve i da se Tito ne pokušava vratiti u SZ Bosnu, odnosno Hrvatsku.

Do tog je zaključka došao nakon poraza kod Vilića Gumna. Kako bi ispravili grešku Nijemci su odlučili 7. SS div. poslati prema Mostaru, a 369. div. prema Prozoru. Ispravno su zaključili da će ubacivanje tih dviju izvrsnih jedinica promijeniti tijek bitke u njihovu korist. Odjednom, probleme su počeli stvarati njihovi saveznici Talijani. Oni su počeli protestirati zbog pokreta 7. SS i 369. div. te su im uskratili dozvolu za ulazak u područje bogato boksitom – koje se nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni. Nijemci su potrošili pet dana na sklapanje sporazuma s Talijanima, a još su bila potrebna četiri dana da se divizije okupe i pokrenu, tako da su najbolje njemačke divizije na Balkanu zakasnile na obračun s NOVJ u dolini Neretve.