Deprecated: strip_tags(): Passing null to parameter #1 ($string) of type string is deprecated in /home/e3kbe6ztusnc/public_html/wp-content/themes/Newsmag/loop-single.php on line 60" title="Bitka na Sutjesci “Peta neprijateljska ofenziva”
Deprecated: strip_tags(): Passing null to parameter #1 ($string) of type string is deprecated in /home/e3kbe6ztusnc/public_html/wp-content/themes/Newsmag/loop-single.php on line 60
" />
„Neprijateljska akcija ima karakter ofanzive“, javlja Koča Popović 17. maja Vrhovnom štabu. Zaključak temelji na upornosti neprijateljske pješadije, sadejstvu artiljerije, tenkova i avijacije. Tito nije uvjeren. Smatra da je riječ samo o jakom njemačkom ispadu; Prva i Druga proleterska da nastave po planu.
Ipak, da li je naređenje Sanitetu NOVJ od 16. maja 1943. o pokretu ranjenika, odnosno povratku u jedinice svih boraca koji su koliko-toliko prizdravili preventivni potez? Nije. „Motiv ovog pokreta je prvobitni plan Vrhovnog štaba (prodor preko Lima u Srbiju); trebalo je da se pokretni ranjenici kreću zajedno sa Glavnom operativnom grupom radi popune jedinica prezdravljenim borcima dok se nepokretni ranjenici mogu povjeriti terenskim jedinicama na pivskoj visoravni u koju su se uvijek polagale nade kao u teško pristupačnu“, piše u svojim memoarima Korijen, stablo, pavetina načelnik saniteta NOVJ Gojko Nikoliš.
Nijemci, u međuvremenu, nadiru. Posebno teške borbe su kod Foče, gdje su partizani opkolili Talijane i četnike.
„Terzić (Velimir, zamjenik odsutnog načelnika Vrhovnog štaba Arse Jovanovića) kaže da je Nemcima cilj izbijanje na Jadransko more kako bi sprečili savezničku invaziju; Đido (Đilas) veli da im je osnovni cilj da nas unište“, piše Dedijer.
Konačno, 18. maja 1943, oko osam navečer, Vrhovni štab utvrđuje da je riječ o ofanzivi velikih razmjera. Zašto su im trebala tri dana? Da li su vjerovali da će se Nijemci držati prešutnog primirja? Ili su, možda, obnevidjeli uslijed vlastitih ofanzivnih planova? Radi li se o pukoj ljudskoj potrebi da se zatvore oči iz nemoći pred nadolazećom katastrofom? Jer, niti su bolnice i jedinice disperzirane, niti su poduzete ikakve značajnije mjere obezbjeđenja, a zatajila je i obavještajna služba…
„Treba napisati nešto o ‘taktičkim iskustvima’. Dve godine uzastopce, gotovo na istom terenu dozvoliti opkoljavanje! Pa tu već treba tražiti krivce!“, napisao je Koča Popović u svojim bilješkama nedugo poslije ofanzive.
DRAŽA, ČERČIL I KOMINTERNA: Započevši borbe sa partizanima, njemačke jedinice su istovremeno razoružale oko 3200 četnika. Nije pružen otpor, nema poginulih. Oko 1600 četnika internirano je potom u zarobljeničke logore u Poljskoj i Grčkoj. Među njima i poznati vojvoda iz Crne Gore Pavle Đurišić; oslobođen je u novembru 1943. i, kasnije, odlikovan Željeznim krstom za ratovanje protiv partizana.
Oko 800 četnika Nijemci će koristiti za nosače municije, konjovodce i, uopće, fizičke radnike tokom bitke na Sutjesci. Ipak, razoružavanje nije uspjelo: četničke jedinice uspješno su se sklonile pod talijansku zaštitu. Sam Mihailović izbjegao je zarobljavanje i povukao se u Srbiju; postojao je, inače, plan da ga uhvate specijalci iz puka „Brandenburg“, sa znanjem srpsko-hrvatskog jezika i preobučeni u četnike.
U Mihailovićevom štabu su i dva britanska oficira – kapetan Bil Hadson i pukovnik Vilijam Bejli. Svoje pretpostavljene u Kairu oni izvještavaju o prilikama u Jugoslaviji. Međutim, Britanci mnogo bolje znaju tko i kako tamo stvarno ratuje nego što ova dva oficira mogu i da zamisle. Naime, zahvaljujući svojoj najčuvanijoj vojnoj tajni tokom Drugog svjetskog rata, operaciji „Ultra“, dekriptirali su njemački radio-saobraćaj. London je zato u proljeće 1943. odlučio da stupi u vezu sa NOVJ kao najznačajnijim i najjačim pokretom otpora na Balkanu čiji je strateški značaj naglo porastao.
Šestočlana britanska vojna misija na čelu sa majorom Vilijamom Dikinom, inače bivšim sekretarom Vinstona Čerčila iz godina kada se ratni premijer ubijao od dosade u opoziciji, spustila se padobranima 28. maja 1943. kod Crnog jezera na Durmitoru gdje se smjestio Vrhovni štab.
Milovan Đilas: „Tito ih je upoznao i sa situacijom u kojoj su se našle jedinice Vrhovnog štaba prećutkujući crne slutnje koje su ga opsjedale. (…) Ali Dikin i članovi misije su ćutali – bezizrazni baš kao što smo Engleze i zamišljali.“
Dikin u svojoj knjizi Bojeva planina: „Kada smo prilikom našeg prvog susreta ukratko izložili direktive koje smo dobili, to je za Tita moglo značiti samo potvrdu njegove vlastite procjene opće situacije, naime, da Saveznici planiraju u bliskoj budućnosti veće iskrcavanje na Balkanu. (…) Ostavio je na mene dojam prividno mirne ličnosti, koja je naviknuta da ostavlja dojam autoriteta uz malo riječi i pokreta, koja instinktivno izaziva puno poštovanje svih koji ga okružuju, ličnost sigurna u prosuđivanju, sa izrazitom samokontrolom.“
Na istom mjestu gdje su se spustili Britanci, partizani su 1942. palili vatre čekajući avion sa sovjetskom vojnom misijom. Nikad nije došao. Stigla je, međutim, 15. maja 1943. Staljinova depeša – da se Politbiro Komunističke partije Jugoslavije izjasni o raspuštanju Kominterne. Za razliku od većine ostalih komunističkih partija, Tito se složio bez ikakvih rezervi: em iz prve ruke zna kako izgleda sovjetsko tutorstvo preko Kominterne, em sebe doživljava kao šefa samostalne jugoslavenske države. No, dok se njemački obruč steže, ni on nije vjerovao da će mu se ispuniti ambicije.