Koliko jugokomunizma ?
Devedesetih godina prošlog stoljeća slovenski se sociolog Rastko Močnik s pravom zapitao: koliko fašizma? Danas, na godišnjicu AVNOJ-a, s obzirom na prevladavajuće mitove i opsjene u hrvatskom društvu, valja se, u perverznom obratu, zapitati: koliko jugokomunizma?
“Neki sjede ovdje, ti šugavi Jugoslaveni”, zavapio je prošloga tjedna pred kolegama zastupnicima Željko Glasnović, dežurni saborski nazirkusant: idealna najava proslave 75 godina od drugog zasjedanja AVNOJ-a. Na datum kada je osnovana, nekadašnja Jugoslavija današnjom Hrvatskom ionako uglavnom kruži kao avet iz desničarskih fantazija.
Od predsjednice koja prijeti orjunašima do “Antikomunističkog manifesta” Tomislava Karamarka, od “urbanih Jugoslavena” Željka Keruma do Jugoslavena koji žele posvađati Mladena Grdovića s torcidašima, od “lijeve kulturne hegemonije” do „”mentalnog komunizma”, od “komunjara” do “udbaša”, od sudaca do navijača, od NGO-a do liberalnih medija, Jugoslavija je posvuda, prikrivena, rovari i prijeti. Ako je Rastko Močnik u onoj razvikanoj studiji početkom devedesetih ustanovio da suvremeni fašizam postaje stvar količine i mjere – zapitavši se “koliko fašizma?” – onda, u perverznom obratu, kompletan program hrvatske desnice danas staje u pitanje: “Koliko jugokomunizma?”
Nigdje toliko mnogo – glasio bi uobičajen odgovor – kao u paranoidnim epizodama hrvatskih desničara: daleko najveći broj ljudi među kojima oni prepoznaju “jugokomunjare” zapravo su deklarirani liberali, podjednako udaljeni od komunističke ideologije i od želje za stvaranjem nove Jugoslavije. Ali desnici je potrebna prijeteća figura skrivenog Jugoslavena kako bi kamuflirala katastrofalne neuspjehe samostalne države, kako bi skrenula pažnju s proste činjenice da je Hrvatska – prema poznatim riječima Igora Mandića, još jednog istaknutog jugokomunjare – u međuvremenu postala “propali projekt”.
I doista: u usporedbi s modernizacijom, industrijalizacijom i masovnom emancipacijom što ih je donijela druga Jugoslavija, ovo što smo dobili u posljednjih četvrt vijeka smiješno je malo. Potvrđuju to, uostalom, i karikaturalna prešućivanja jugoslavenskog nasljeđa među onim političarima koji ne pripadaju ekstremnoj desnici. Demon Jugoslavije, ukratko, neophodan je da bi prikrio neopozivi neuspjeh hrvatskog državnog projekta, i zato je sasvim nevažno to što “jugokomunjara” u stvarnosti skoro da i nema. Ili tako, barem, tvrde standardna objašnjenja desničarske opsesije nepostojećim jugokomunizmom.
Što je novo?
Što ako je, međutim, stvar obratna? Što ako odgovor na pitanje “koliko jugokomunizma?” ustvari glasi: neusporedivo više nego što se usuđujete zamisliti? Što ako je heretična Mandićeva teza o “propalom projektu” hrvatske države samo dobronamjerno tepanje, jer pretpostavlja da je nekakav projekt, koliko-toliko suvisao, u početku postojao? Danas, na 75. godišnjicu AVNOJ-a, možda nije naodmet još jednom se prisjetiti kako je i kada taj projekt suvremene hrvatske države konkretno nastao.
Na tzv. refendumu o samostalnosti, 19. maja 1991., oko 80 posto ukupnog broja birača glasalo je za to da “Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama.”
Što se, dakle, toga dana točno dogodilo, osim što refendum o samostalnosti nije bio – barem ne prvenstveno – referendum o samostalnosti? Nekoliko bazičnih političkih činjenica. Malo više od 80 posto birača iskoristilo je opće pravo glasa. Birali su na temelju ustavnog prava svakog jugoslavenskog naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja, ili barem jedne od njegovih mogućih interpretacija. Odlučili su o sudbini Republike Hrvatske. Izabrali su da – u okviru jugoslavenske konfederacije, koja nikada nije zaživjela – ona bude samostalna i suverena država. I to bi, svedemo li stvar na osnovne crte, manje-više bilo to.
Ali državotvorni mitovi slikaju se širokim potezima: zato nije naodmet da osnovne crte osjenčimo kontekstom. Malo više od 80 posto birača iskoristilo je dakle opće pravo glasa: pravo koje je u Hrvatskoj izboreno u doba Narodnooslobodilačke borbe, kada se prvi put na ovim prostorima odlučivalo glasovima i žena i muškaraca. Referendum je obrazložen pravom svakog naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja: pravom koje je uvedeno u preambuli epohalne “Odluke” Drugog zasjedanja AVNOJ-a i na kojem je federativna Jugoslavija uspostavljena.
Na referendumu je odlučeno o sudbini Republike Hrvatske: države koja je 29. novembra 1943. u Jajcu prvi put postala republikom. Na referendumu je izabrano da će ona biti samostalna i suverena: suverenitet joj se i danas prostire do AVNOJ-evskih granica. Ili, drugim riječima: na mitski dan uspostave nove države, 19. maja 1991. godine, dogodilo se vrlo malo toga novoga.
Vrlo malo onoga što prethodno nije bilo izboreno, sačuvano i omogućeno u godinama Narodnooslobodilačke borbe i na drugom zajedanju AVNOJ-a. A čak i ključne inovacije te države – višestranački politički sustav i kapitalistička ekonomija – ne bi djelovale tako revolucionarno da povijest SFRJ od početka devedesetih naovamo nije temeljito tabuizirana: da je barem malo jasnije kako nekadašnja Komunistička partija nije bila monolitna struktura moći, nego mjesto žestokih rasprava i sukoba različitih političkih frakcija, baš kao što je samoupravni socijalizam još od sredine šezdesetih uvodio snažne elemente tržišta, da bi osamdesete dočekao već duboko integriran u globalni kapitalistički sistem.
Poanta detabuizacije
Ima zato nekog smisla u tome što se Željku Glasnoviću po Saboru, tom institucionalnom predvorju hrvatske državotvornosti, priviđaju Jugoslaveni i komunjare: jugokomunizam je temelj ove države. Daleko najveći dio onoga što desničari uokviruju nacionalnom mitologijom, a liberali shvaćaju kao samorazumljiv stupanj civilizacijskog razvoja, naslijeđeno je od jugokomunjara.
“Sveto hrvatsko tlo” koje seže točno do tamo dokle su odredili partizani, visoke demokratske vrijednosti izborene u Drugom svjetskom ratu, republikanski oblik vladavine, temeljno pravo naroda na samoopredjeljenje: to su elementarni atributi suvremene hrvatske države, to je udžbenički popis njenih karakteristika, to je manje-više sve što spada osnovni paket državotvornog projekta.
Pa se i panični desničarski strah od jugokomunjara čini kao refleks duboko potisnute spoznaje o tome koliko je zapravo današnja Hrvatska jugokomunistička: koliko je malo njezina samostalnost ostvarila i donijela.
Baš kao što je optimistični idiotizam periodičnih poziva da se napokon “ostavimo prošlosti” i “okrenemo budućnosti” samo tehnokratsko naličje istoga straha: zebnja pred spoznajom da – sve dok živimo u ovakvoj državi, samostalnoj, suverenoj i demokratskoj republici – raspolažemo malo čime osim jugokomunističkom prošlošću.
Poanta detabuizacije Jugoslavije pritom nije u tome da se pokaže koliko je bivša država “zaslužna” za ovo što danas imamo, manirom kojim liberalni komentatori tako često pokušavaju razjasniti nacionalistima da bez partizana ni Dalmacija ni Istra ne bi bile “naše”. Kao da nacionalisti to ne znaju: upravo zato tabuiziraju Jugoslaviju. Poanta nije u tome da se Jugoslavija nekako prilagodi aktualnoj političkoj stvarnosti, da se svede na mjeru Hrvatske.
Nije poanta ni u novom razigravanju famozne yu-mitologije, koja je ionako samo izvrnuti zrcalni odraz sveprisutne jugofobije. A nije ni samo u kritičkoj revalorizaciji jugoslavenskog projekta i raspletanju njegovih unutrašnjih kontradikcija, što je izazov kojem se postjugoslavenska ljevica tek nedavno ambicioznije posvetila.
Poanta je u tome da je danas, na 75. godišnjicu AVNOJ-evskog zasjedanja, Jugoslavija i dalje tu, življa nego ikada. I to u barem dva značenja. S jedne strane, urezana je do kosti u suvremenu hrvatsku državu, iscrtava joj granice, određuje osnovni oblik političke vladavine. S druge strane, ona je ime za najdublji strah današnje nacionalne politike, horror vacui državotvornog projekta suočenog s razmjerima vlastitog besmisla.
Ostaje avet
Možda je baš zato aktualni revival jugofobne histerije započeo odmah nakon ulaska u Evropsku uniju, kada je napokon, s 22 godine zakašnjenja, ostvarena ona referendumska odluka iz 1991. da “Hrvatska može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama.” I tek kada je izvorni državotvorni projekt, nakon četvrt vijeka historijskih peripetija i odgoda, sredinom 2013. službeno zaokružen, mogla je postati očita praznina koja ga ispunjava.
Entuzijastično uronjena u slobodno kolanje ljudi, roba, usluga i kapitala, Hrvatska je odmah svedena na pravu mjeru periferne evropske državice, rapidno raseljene, transformirane u sezonski turistički resort, svjetonazorski retardirane, retradicionalizirane i demodernizirane.
Uzalud sve one godine tabuiziranja Jugoslavije: uzalud falsificiranje povijesti Komunističke partije, uzalud prešućivanje tržišne orijentacije jugoslavenskog socijalizma, uzalud revizionističko guranje Jugoslavije s istočne strane Željezne zavjese i brisanje povijesti nesvrstanosti.
Uzalud, ukratko, sve ono što je pomagalo da se kapitalizam, višestranački sustav i evroatlantske integracije – političko-ekonomski triling na koji se suvremena hrvatska država početkom devedesetih kladila – doimaju privlačnijim, inovativnijim, neizbježnijim. Uzalud: rezultat je porazan. Državotvorni projekt je prazan. Ono što ostaje samo su konture države, zacrtane u doba Jugoslavije. Ono što ostaje avet je koja ne prestaje progoniti izbezumljene domoljube.
Ono što ostaje je sjećanje da uvijek može drugačije. I zato, 29. novembra, na 75. godišnjicu drugog zasjedanja AVNOJ-a, skrivena suma hrvatske samostalnosti postaje očita: sve što ostaje od ove države rođeno je na današnji dan.
Piše: Boris Postnikov (Bilten)