Home Yu blog ‘Raspala se Brozova nesvrstana Jugoslavija na sedam svrstanih McDonalds franšiza’

‘Raspala se Brozova nesvrstana Jugoslavija na sedam svrstanih McDonalds franšiza’

152

‘Raspala se Brozova nesvrstana Jugoslavija na sedam svrstanih McDonalds franšiza’

Na isti dan i na istom mjestu gdje su tri velika državnika utemeljila treću svjetsku političku silu, našli se lideri pokreta svrstanih i razvrstanih da traže modele “miroljubive aktivne koegzistencije” za Bosnu i Hercegovinu, ukliještenu između dva bloka. Okreće se drug Tito u grobu kao jagnje na Jablanici, pedeset pet godina nakon Brijunske deklaracije hladni rat ostao duboko u dvadesetom stoljeću – u dvadeset prvom svijet je politički podijeljen na Facebook i Google, Microsoft i Apple, Nokiju i Samsung, Coca-Colu i Pepsi, McDonalds i… hm, McDonalds i Afriku…

nesvrstana Jugoslavija

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, našli se na pustom otoku Gamal Abdel Nasser, Jawaharlal Nehru i Josip Broz Tito. Šetali oni otokom, razgovarali i lijepo tako ogladnjeli, pa kako su vidjeli da ima na otoku antilopa, razišli se u lov. Nakon pet sati posljednji stiže drug Tito i vuče za sobom krvavog, poluživog nosoroga. “Druže Tito, nije vam to antilopa”, oprezno će Nehru i Nasser, na što će nosorog: “Jesam, jesam antilopa, majke mi!”

Tako su se davnog 18. srpnja 1956. na Brijunima sastali egipatski predsjednik Nasser, indijski premijer Nehru i jugoslavenski maršal Tito, i – da skratim priču – sutradan, 19. srpnja, nakon dvodnevnih razgovora potpisali znamenitu Brijunsku deklaraciju. “Mir se ne može postići podjelom”, pisalo je u tom slavnom dokumentu, “već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom.”

Nije to bila zajebancija, trojni sastanak na Brijunima bio je ozbiljna priča, sve su svjetske novine javile o sastanku na Brijunima – nije bogami u to vrijeme bio vic kad bi se na pustom otoku našli Amerikanac, Rus i naš Mujo – a iz Brijunske deklaracije izrodio se Pokret nesvrstanih, koji će na svom vrhuncu, oko platforme “miroljubive aktivne koegzistencije”, okupiti više od polovice država svijeta: lijepo će američke predsjednike i sovjetske genseke sljedećih godina žuljati pokret začet one julske srijede na Brijunima, i osnovan pet godina kasnije, na samitu u Beogradu 1961., uglavljen između njihova dva velika svjetska bloka.

Pola vijeka prošlo je od Brijunske deklaracije i beogradskog samita, i mnogo toga promijenilo se u međuvremenu. Svijet odavno više nije isti, jedan za drugim otišli su Nehru, Nasser i Tito, a slavni je Pokret nesvrstanih danas marginalna alijansa koja odavno više nikoga ne žulja, možda malo jači od Svjetskog badmintonskog saveza.

Od stotinjak članica Pokreta McDonalds je sam osvojio četrdeset sedam, a svoje restorane otvorio je i duž kičme nesvrstanih, u Egiptu, u aleksandrijskoj Ulici Gamala Abdela Nassera, u indijskom New Delhiju, u divovskom trgovačko-poslovnom kompleksu Jawaharlal Nehru Place, i konačno, danas, u Bosni kao posljednjoj jugoslavenskoj republici bez Maca, u sarajevskoj Ulici Josipa Broza Tita. Raspala se Brozova nesvrstana Jugoslavija na sedam svrstanih McDonalds franšiza, od kojih su dvije već u NATO-u, četiri mole da ih prime, a jedna se sakrila pod ruski šinjel.

Konačno, 18. srpnja 2011. godine, točno pedeset pet godina nakon glasovitog samita Tita, Nassera i Nehrua, našli su se na trojnom sastanku na pustim Brijunima hrvatski predsjednik Ivo Josipović, srpski predsjednik Boris Tadić i troglavo bosanskohercegovačko Predsjedništvo u sastavu Bakir Izetbegović, Nebojša Radmanović i Željko Komšić. Nedostajao je još samo turski predsjednik Abdullah Gull, kojega su valjda zaboravili u Karađorđevu, pa da se lijepo razvrstaju: Izetbegović s Gullom, Radmanović s Tadićem, a Komšić s Josipovićem. “Ali, gospodo, to nije Hrvat”, oprezno je, kažu, primijetio Josipović, na što se javio Komšić: “Jesam, jesam Hrvat, majke mi!”

Na isti dan i na istom mjestu gdje su tri velika državnika utemeljila treću svjetsku političku silu, našli se lideri pokreta svrstanih i razvrstanih da traže modele “miroljubive aktivne koegzistencije” za Bosnu i Hercegovinu, ukliještenu između dva bloka.

Okreće se drug Tito u grobu kao jagnje na Jablanici, pedeset pet godina nakon Brijunske deklaracije hladni rat ostao duboko u dvadesetom stoljeću – u dvadeset prvom svijet je politički podijeljen na Facebook i Google, Microsoft i Apple, Nokiju i Samsung, Coca-Colu i Pepsi, McDonalds i… hm, McDonalds i Afriku – a dobra, stara blokovska podjela svijeta preživjela još samo u srcu nesvrstanih, njegovoj Jugoslaviji, duboko i nepomirljivo podijeljenoj između Zapada i Istoka, Atlantskog kaveza i Varvarskog pakta, američke Hrvatske i sovjetske Srbije, što gledaju kako osigurati svoje interese u zemljama trećeg svijeta, tamo između Foče i Kladuše.

Pravi mali hladni ratić čarlija veselim Balkanom, Banja Luka je srpska Kuba, Mostar hrvatski Berlin, rasporedili Josipović i Tadić nuklearne glave, vojne baze i dvostruke špijune, uspostavlja Nikita Tadić specijalne donose sa svojom Srpskoslovačkom, gaji John Fitzgerald Josipović paralelne veze sa svojom Herceg-Korejom, pa na pustom otoku zajedno, čitamo u novinama, ribaju Željka Komšića – kakva Amerika i Rusija, takav i Tito – što ih se usudio optužiti da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine.

A njima to na pamet ne pada, iz oblasti miješanja u unutarnje stvari BiH John Fitzgerald Josipović miješa samo Čovića i Ljubića, a Nikita Sergejevič Tadič šećer u kafi pred sarajevskim hotelom Evropa.

Našli se tako na pustom otoku Josipović, Tadić i tri člana Predsjedništva BiH, šetali, razgovarali i tražili rješenje za miroljubivu aktivnu koegzistenciju. Nakon pet sati našli u Titovom podrumu nekakav stari, požutjeli papir. “Mir se ne može postići podjelom blablabla”, čitali oni zbunjeno, “već okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom.”

“Ja koegzistencije i govana”, kazao Radmanović i bacio papir u more.

Ima tih viceva o trojici na pustom otoku na bacanje. Ima taj kad im se na Brijunima pojavio duh Josipa Broza, a ima i onaj kad se Hrvatu, Srbinu i Bosancu iz Titova podruma iznenada ukazala mlada Sophia Loren. “Koliko dugo ste već ovdje?”, pita ih Sophia, a oni će: “Od jutros.” “A jel bi vi popili šta?” “Jašta bi”, odgovorili Hrvat, Srbin i Bosanac, a Sophia im stvori šleper mrzle pive, pa upita: “A jel bi vi pojeli šta?” “Jašta bi”, opet će oni, a Sophia im stvori golemi stol pun meze. “A jel bi se vi sad i zabavili malo?”, upita ih na koncu Sophia mazno spuštajući naramenice, a oni će uglas: “Nemoj zajebavat da imaš i kalašnjikove?!”

Piše: Boris Dežulović (Oslobođenje)