VELIKI PODVIG
Poslije napornog marša niz vrletni kanjon Pive i uz strme strane Mratinja, djelovi 4. proleterske, među kojima i 5. bataljon, vodili su 31. maja žestoku borbu na Budnju. Nijemci su užurbano nastupali preko Goranskog i Plužina da bi izbili na Mratinjske strane i onemogućili naš prolaz u pravcu Sutjeske.
Sa njihovim djelovima vodila je do tada boobu 7. krajiška brigada. U toku najžešće borbe pristigla je naša brigada. Iako su naši borci bili
iscrpljeni danonoćnim marševima i borbama od Sinjavine i Vojnika do Volujaka, u borbi na Budnju pobjeda je bila na našoj strani. Jutro planinskog proljeća, puno svježine i mirisa, kao da nam je ulivalo nove snage.
I na Budnju Nijemci su bili razbijeni i odbačeni sa položaja. Mnogi su ostali na bojištu, a jedna grupa od njih oko 150 bila je odsječena i opkoljena. NJemačko teško oružj e palo je u naše ruke.
Opkoljeni Nijemci davali su očajnički otpor. Iz šančeva napravljenih na brzinu neprekidno su obasipali naše položaje strahovitom mitraljeskom vatrom — municiju nijesu štedjeli, jer im je u toku dana dobacivana avionima. Glavnina njemačkih snaga bila je odbačena u pravcu Plužina i ispod sela Miloševići.
Nove njemačke kolone koje su pridolazile niz Goransko jasno su se vidjele sa naših položaja. Očigledno da će nas ubrzo napasti da bi spasile opkoljene i ostvarile svoju glavnu namjeru — izbiti u Mratinje i presjeći pravac proboja našoj glavnini.
Naš 2. bataljon spustio se na naše krajnje lijevo krilo, skoro do iznad same Pive; 3.bataljon je bio odmah do njega i vodio je borbu sa opkoljenim Nijemcima, a 5. bataljon, odnosno njegova 2. četa, držao je položaj na prolazu iz Miloševića u Budanj. Pozadi 2. čete, na oko 500 metara odstojanja, nalazili su se opkoljeni Nijemci.
Naprijed se nalazilo pusto selo Miloševići, čiji su stanovnici ostavili zatvorene domove i pobjegli u pećine Volujaka i Maglića. A iz njega su izlazile glavne njemačke snage koje su se, oporavljene od jučerašnjeg poraza, pripremile za novi napad.
U samo jutro 2. juna njemački streljački stroj počeo je nastupati ka našim položajima. U pravcu 2. čete kretao se skoro jedan bataljon. Situacija je bila otežana i zbog neopreznosti naše patrole. Napad Nijemaca se očekivao u toku noći i da ne bismo bili iznenađeni upućena je patrola pod same Miloševiće, ispod naših položaja.
Ali u samu zoru ona je, savladana umorom, cijela zaspala. Tako su Nijemci bez borbe prišli vrlo blizu našim položajima. Počela je neravna borba. Nijemci su jurišali da zauzmu položaj 2. čete, jer su znali da će tim putem sigurno obezbijediti vezu sa opkoljenom grupom i odsjeći naša dva bataljona na lijevom krilu.
Zbog toga su i uputili jake snage na taj sektor, iako im on nije bio baš najpovoljniji za borbu. Istovremeno je i opkoljena njemačka grupa počela napad, i opet u pravcu položaja 2. čete.
U ovakvoj situaciji ispoljilo se ono što se moglo ispoljiti samo kod naših partizana spremnost na žrtvovanje za drugove. Jer, ukoliko bi Nijemci zauzeli položaj 2. čete, naš 2. i 3. bataljon bili bi odsječeni i pritješnjeni uz neprolazni kanjon Pive i time dovedeni u kritičan položaj.Toga je bio svjestan svaki borac 2. čete, bez ikakvog posebnog upozorenja.
Nijemci su prišli na blisko odstojanje. Naš položaj nije bio na samom brežuljku, jer nam je to onemogućavala unakrsna vatra opkoljenih Nijemaca, nego odmah ispod glavičice u pravcu Miloševića. Zid kojim je bila ograđena seoska livada, i nekoliko kamenova, bili su naši šančevi. Minobacači su žestokom vatrom obasipali ovu glavicu. I odozdo — nastupalo je preko deset na jednoga.
U svakoj situaciji smatralo bi se besmislenim ostati i dalje na položaju, jer je prijetila opasnost potpunog uništenja čete, ali u ovoj — niko nije ni pomišljao na povlačenje.
Na lijevom krilu čete bio je desetar Dušan Krneta. On je kao sedamnaestogodišnji mladić došao među prvim popunama naše brigade, sa Krajišnicima i Kordunašima. Već u prvim borbama pokazao se kao „pravi proleter”, jer, po njegovom pričanju, o tome je mislio od onog časa kad je u svom partizanskom odredu čuo za proleterske brigade.
On je iza svog zaklona, hladnokrvno i sigurno, kao uvijek, gađao i bacao bombe. Kada je puškomitraljez njegove desetine zamukao, neustrašivo je jurnuo preko brisanog prostora i kroz kišu kuršuma pomakao mrtvog mitraljesca i njegovog pomoćnika i uzeo njihov mitraljez. Iz njegovih ranjenih ruku mitraljez je produžio da kosi. Nije obraćao pažnju na krv koja je tekla iz rane — pucao je, i tek kasnije, kad su Nijemci bili odbijeni. njegovo ranjeno tijelo malaksalo je od izliva krvi.
Vodnik Mile Radović, stari borac 5. bataljona, i komandir Mijat Lopušina nalazili su se na sredini. Mijat je iz dan ranije zapli1enjenog njemačkog automata — kosio, i kroz čitavu tu strašnu vatru čulo se kako bodri drugove. Odmah u početku napada, do 2. čete došao je i komandant brigade Vako Đurović sa komandantom 5. bataljona Boškom Jankovićem. Čim su uočili namjere Nijemaca, poslali su kurire sa naređenjima ostalim jedinicama, a oni
su ostali tu gdje je najteže, da pomognu borcima 2. čete.
Izdržali su kišu kuršuma, hrabrili borce i na licu mjesta pohvaljivali hrabrije. Kurir Radisav Đuranović nekoliko puta je istrčavao pred Vaka, koji je, tako reći, bez zaklona gađao iz svog automata, da mu napravi svojim tijelom zaklon. Vako ga je nekoliko puta odmicao od sebe, ali on je ponovo pokušavao, sve dok mu Vako nije ljutito naredio da legne u zaklon.
Nekoliko naleta Nijemaca bilo je odbijeno. I njihov osjetno prorijeđen stroj počeo je da se povlači. Vako je tada naredio da 2. četa pođe na juriš, jer tako pometen njemački stroj bio je gotov da se da u panično bjekstvo. I, zaista, Nijemci nijesu izdržali — bježali su, ostavljajući svoja automatska oruđa.
Ali, pod jednom međom, iznad samih miloševićkih kuća, zadržala se grupa Nijemaca sa „šarcem” i kosila po našem lijevom krilu. Nijesmo im ništa mogli bez bacača. Rajko Nenezić, koji je prije mjesec dana došao u brigadu i već se istakao u prvoj borbi na Krnovu, pošao je puzeći pravo prema njemačkom streljačkom odjeljenju. Bio je to veoma smio poduhvat. Kada je prišao na dvadesetak metara, iz njegovih ruku fijuknula je „kragujevka”. Ispod međe počeo je da bježi jedan Nijemac koga je on takođe odmah pokosio. Rajko je i kasnije imao nekoliko sličnih akcija sa bombama, i u jednoj od njih je i poginuo.
Čitava ova borba trajala je skoro tri časa. Za to vrijeme 3. bataljon je uspio da osujeti pokušaj opkoljenih Nijemaca da se probiju i da im nanese osjetne gubitke, a 2. bataljon je bez teškoća zauzeo nove položaje.
2. četa zadržala je svoj položaj do naređenja za povlačenje. Toga dana imala je dosta gubitaka.
Poginula su i dva puškomitraljesca. Pred samu noć četa je pošla dalje u nove
borbe — u nove neprospavane noći. Samo, ovoga puta išla je sa pohvalom komandanta brigade, izrečenom neposredno na polju boja. Borba u Miloševićima nije se nikome činila
kao nešto naročito, jer je svaki smatrao da je normalno da se položaj ne smije napustiti u sličnoj situaciji.
Vidoje ŽARKOVIĆ
Sjecanja
Četvrta proleterska crnogorska brigada
