BIO SAM KURIR 3. KRAJIŠKE NA SUTJESCI

  1. juna 1943. godine u rejonu smo Sutjeske. Naveče svi kuriri štaba 3. krajiške brigade su na okupu. Dobijamo naređenje da budemo spremni za odlazak u jedinice. Na prvi pogled ništa neobično, ali po užurbanosti u štabu zaključujemo da se odlučuje o nečem važnom. Pada noć, a mi primamo zadatak: “Poštu odnijeti u bataljone i čim prije se vratiti, jer sutra rano slijedi pokret”.

U kom pravcu se kreće — nama se ne govori. Gdje je udaljenije i opasnije upućuju se po dva kurira. U toku noći pošta je raznesena, a pred zoru opet smo svi na okupu. Cijelu noć nismo spavali. Dok se tovare štapske stvari neki su prispavali, uz bukvu prislonjeni.

Tek što je jutro osvanulo kolone naših bataljona izlaze iz kanjona Sutjeske i kreću preko Tjentišta ka rejonu Lučke Kolibe. Pada sitna kiša kao u proljeće, a magla obavila padine Zelengore. Veselimo se oblačnosti, zbog smanjene mogućnosti dejstva neprijateljske avijacije. Desno je brdo Košur, iz čije tame sijaju varnice. Nekoliko minuta kasnije preko nas prohujaše topovske granate, koje kasnije padaju sve bliže, a kolonu zasuše rafali iz neprijateljskih “šaraca”. Čujemo, tamo su snage 2. proleterske i 6. istočnobosanske brigade. Pada naređenje da požurimo, zaobiđsmo brdo Krekove sa zapadne strane i tako izbjegnemo neprijateljsku vatru.

Prolazimo Milinklade i dolinu r. Hrčavke. Oko puta neki dijelovi 1. i 2. proleterske brigade. Vrijeme se poče izvedravati, a time i pojavljivati neprijateljski avioni koji izviđaju rejone u pravcu našeg pokreta i dejstvuju po našim kolonama. Jedinice se sklanjaju u šumu, što usporava pokret. Srećom, žrtava nema.

U popodnevnim časovima penjemo se uz brdo Katunišće. Cijeli dan ne odmaramo, niti jedemo. Povremeno, sa hitnim naređenjima, odlazimo u jedinice koje se nalaze ispred i pozadi štapske kolone. Svi osjećamo umor i glad. Jedva čekamo da se popnemo na visoravan Lučkih Koliba koje na horizontu zapažamo. Neko je proturio glas da u tom rejonu ima dosta stoke i druge hrane. Ta vijest nas raduje, mada opravdano sumnjamo u njenu tačnost. I, najzad, oko 15 časova stižemo u određeni rejon. Tu su već 1. i 2. prol. brigada, koje vode borbu. Dok izađosmo na visoravan Lučkih Koliba, kolona se zaustavi na kilometar od brda Košuta, u jednoj gustoj šumi, sa stogodišnjim bukovim stablima.

Glad, umor i nespavanje gotovo su savladali mnoge drugove, pogotovu nas kurire, od kojih prethodnu noć niko nije spavao. Sjedoh pored jedne bukve i na nju se naslonih. Pored mene su drugovi: Matijević Mile, Grubor Đuro i Babić Stevo. Tek što zaspasmo probudi nas zvuk neprijateljskih aviona, a potom prasak bombi. Parčad sijeku granje iznad naših glava. Vidimo da od spavanja nema ništa.

Dok tako razmišljamo i gledamo gdje naći neki bolji zaklon od avijacije, poziva me komandir voda Aćić Luka i reče da se javim komandantu brigade drugu Karanoviću, koji se nalazi pored jedne bukve. Propisno mu se javljam. On me pažljivo pogleda pa reče: “Vidim, umoran si, znam da si i gladan, ali poštu treba što hitnije odnijeti u štab divizije” za koji reče da se nalazi negdje na putu sa kojim smo mi jutros prošli… Odgovorih, da u ovoj situaciji ne smijem biti umoran, pa ma kako se fizički osjećao. Uzimam poštu i udaljavam se od komandanta. Poslije mene vidim dolaze i drugi kuriri zbog sličnih zadataka.

Prije nego pođoh na put pregledam oružje i municiju. Oružje ispravno a municije imam dovoljno. Od pomisli da se opet moram spustiti niz strme padine Katunišća, kuda smo se i jutros tako teško uspeli, jeza me hvata. Mislim, spustiti se niz brdo biće ipak lakše ali kako se vratiti nazad? Plašim se, bojim se snaga će me izdati i zadatak neću moći izvršiti. Napokon tješim se da je ovo možda poslednji napor koji treba izdržati u ovoj našoj borbi. Pomišljam, kad jedan mitraljezac može izdržati pod tim bremenom tereta moram i ja pa ne znam kako da bude teško. Uostalom, komunista sam i istrajati moram.

Idem niz strme padine Katunišća, kud smo sat ranije prošli, sa željom da što prije stignem u štab divizije i poštu predam. Bojim se da nije nešto hitno pa ubrzavam korak. Dok tako idem, okupiran kurirskim, obavezama, gotovo se uplaših kad se nađoh na domaku prve kolone koju sretoh. Na prvi pogled učini mi se da mi u susret Švabe idu. Pogledah bolje i prepoznadoh neke starešine jednog našeg bataljona. Zabunu je izazvala odjeća. Veći dio starešina i boraca brigade skoro se kompletno obukao u njemačke uniforme, zarobljene na Zlatnom Boru. Samo po kožnim kapama i čupercima kose koja viri ispod kapa zaključih da su to dijelovi naše brigade. Dok sam došao do kolone drugovi me pitaju za dužinu puta do visoravni. Vidim, svi su umorni a neki gotovo na izmaku snage.

Već pola časa putuje, umor se povećava ali na odmor ne pomišljam. Put je mokar i jako klizav, što prouzrokuje moje često padanje. To me nervira a jači padovi strašno nerviraju. Nakon jednog časa stigoh u dolinu r. Hrčavke i na desnoj strani puta ugledah vatru i oko nje štab divizije. Tu su i neki članovi Vrhovnog štaba. Poštu predadoh komandantu divizije Koči Popoviću, a od njega dobih drugu poštu uz napomenu da je što prije predam mome štabu brigade. Dok sam primio poštu štaba divizije odmah krenu nazad. Idem istim putem kojim sam došao. Što se god više penjem uz brdo Katunišće osjećam veći umor, noge teško podižem kao da su tegovi na njima. Gledam brdo Katunišće pa mi se čini da kraja nema. Put kojim idem i nije put, nego uzana staza, koja se gotovo vertikalno diže uvis, jer se na rastojanju od oko 4 km penje preko 700 m. Čini mi se da je uspon sada mnogo veći nego jutros.

Razmišljam šta da radim? Da sjednem i odmorim, pa da put nastavim, ili da i dalje idem bez odmora dok me još snaga drži? Zaključih da je bolje polako ići, postepeno se odmarati nego sjesti pa poslije žuriti i tako se još više zamoriti. Stalno su mi na umu Kočine riječi da poštu što prije predam u štab brigade. Mada ne znam sadržaj naređenja koje nosim zaključujem da je u ovakvoj situaciji svako naređenje važno, a da nekad može biti i presudno. Što se dalje odmičem osjećam da me snaga više izdaje, a i put je sve teži. Napokon sjedoh da se odmorim i snagu prikupim za teži dio puta koji mi predstoji. Oko puta vidim ponegdje neki borac pao i ne diže se. Strašni prizori! Pomišljam, da se i meni to može desiti, ali šta sa poštom? I kopca vidim! Stoji na grani. Pomislih, i on svoje čeka. Sjedim na bukovu panju oko 15 minuta, a san gotovo da me savlada. Bojim se zaspaću. Prikupljam ostatak snage i krećem. Izlazim na stazu kojom prolazi neka kolona. To su, uglavnom, pozadinski dijelovi jedinica koje dejstvuju u rejonu Lučkih Koliba. Uključujem se u kolonu koja se sporo kreće. Na početku na većim uzbrdicama, a kasnije stalno, kradimice od konjovodaca, hvatam se konjima za rep i tako savladavam strmine Katunišća. Uz pomoć konja i oslonjen na štap lakše se krećem, mada mi se svakih pedeset koraka čini kilometar puta. Odredujem dio puta kojeg moram prijeći bez zadržavanja, našto se fizički koncentrišem i psihički pripremam. Vidim, pomaže mi, mada i sugestivno i ja to koristim.

Što se više odmičemo put postaje lošiji a zamor veći. Od umora me hladan znoj probija. Svratih sa puta, sjedoh i malo se odmorih i svježim lukom glad ublažih. Čini mi se da vrijeme tako brzo prolazi kao nikad do tada. Stalno razmišljam koliko imam još puta do štaba brigade. Grizem se što ne mogu brže ići, jer se bojim da zadatak može ostati neizvršen. Pomišljam, da je bar neko od mojih drugova sa mnom bio bi mirniji. A ovako …

Dok sjedim i po glavi preturam neprijatne misli, nailazi dio intendanture štaba naše brigade, kojoj se priključujem. Sad mi je već lakše, bar psihički. Pomišljam, pošta će biti predata, pa, ako ne od mene, daću je nekom od drugova iz brigade. No, još uvijek gajim nadu da ću do kraja izdržati.

Staza kojom idemo je klizava i kamenita, što usporava pokret. I tovarni konji survavaju se sa staza. Konjovoci uzalud pokušavaju da izvuku te iznemogle životinje. Žurimo da prije noći pređemo bar veći dio puta, a sad smo tek na pola. Sad nas avijacija ne uznemirava, pa se pomalo i odmaramo. Nikom od drugova ne govorim za svoj umor, jer vidim i njih prati ista nevolja. Mada često odmaramo, zamor se povećava. Pomišljam, sad nailazi najstrmiji uspon na ovom putu, pa kako izaći?

Opet nalazim riješenje u držanju konja za rep. Sad već koristim i mrak, jer konjovoci brane, a ja nisam jedmi, to čine i drugi. Ja sam pozadi jedne mazge, koju smo na Ifsaru zarobili od Italijana. Mazga jaka, gotovo me više vuče nego što me sopstvene noge nose. I tako, nakon pet časova mukotrpnog hoda uz Katunišće, ponovo stigoh do njegovog vrha, a potom i u štab brigade. Poštu predadoh i gotovo padoh i od umora.

Drugovi me odvedoše do mjesta određenog za odmor kurira, ispod jedne velike bukve. Vidim, već su i granje i paprat prostrli. Drugovima pričam o svom teško izvršenom zadatku. Iz razgovora sa njima doznajem da su i drugi kuriri prošli slično meni, a neki i gore. Za večeru dobijamo po pregršt pržene zobi i parče konjskog mesa, koje je predhodne noći skuhano negde u rejonu Sutjeske. Šalimo se na račun naše večere i kažemo da smo tako “bogato” nagrađeni zbog našeg teško izvršenog zadatka. Neki drugovi vode me do jednog javora, za čiji sok rekoše da je jako ukusan. Hrana i sok me malo osvježiše. Pada duboka noć, a mi već sad pomišljamo na sutrašnji dan.

Sviće 9. jun. Dan lijep i vedar, kakav samo može biti u ovo doba godine. Ptice cvrkuću, čovjek od miline da ih sluša! Niko se ipak ne veseli ovakvom danu. Pada naređenje da se vatre ne lože, da se sve, bez čega se može, zakopa i dobro maskira. Ograničava se i kretanje po rejonu razmještaja. Iz toga zaključujemo da smo u ozbiljnoj situaciji.

Već u prvim jutarnjim časovima pojavljuju se izviđački avioni, koji nedaleko od nas bacaju bombe. Poslije njih dolaze “štuke”, koje nemilosrdno tuku prostoriju našeg razmještaja i put kojim smo juče došli. Oko 10 časova javljaju se bombarderi “dornie”. I oni tuku po istom prostoru, po kojem je tukao i prethodni talas. Komentarišemo: “Sigurno su nas otkrili. Danas mira nema”. I tako cijeli dan u razmacima nadlijeću izviđači i bombarderi. Gotovo čitavi rejon gdje smo razmješteni je preoran. Neprijatelj tuče sistematski. Bombe padaju tako blizu da eksplozije prosto bacaju borce od zemlje. Svi se čudimo kako žrtava više nema, mada poslije svakog naleta iz stroja ispadne poneki borac. Spas čine bukve sa svojim debelim stablima. Svaki novi nalet, čini nam se, gori je od prethodnog. Svi bismo željeli ići sa ove prostorije, ali kuda? Njemačke zvjeri su svuda oko nas obruč opasale.

Između talasa aviona razgovaramo kako su nezgodna bombardovanja u šumi, jer se bombe rasprskavaju o granje i šrapneli tuku sa svih strana. Čvrsto priljubljeni uz bukova stabla pogledamo na sat i pomišljamo kada će se ovaj strašni dan završiti. Avioni lete na momente tako nisko da pilote čovjek može golim okom vidjeti. Pucati na avione strogo je zabranjeno. Jedan avion se tako nisko spustio da je spazio grupu boraca pod bukvom, gdje je bio i komandant brigade, i nekoliko puta prošao oko drveta, sijući smrtonosne mitraljeske rafale i bacajući svježnje malih bombi. Srećom, niko nije stradao. Kasnije su drugovi koji su bili očevici ovog događaja pričali kako je tom prilikom Crni Drago vukao i držao komandanta za kaput, s njim oblijetao oko bukve, sklanjajući se od aviona.

Prolazi podne, mi očekujemo smanjen obim dejstva avijacije, ali nikako da dočekamo. U jednom momentu pojavi se grupa bombardera i otpoče da spušta bombu za bombom, tačno po rejonu našeg razmještaja. Dim izmiješan sa ljutim zadahom baruta i kiselim mirisom zguljenog drveća obavi čitavu šumu. Bombe padaju oko nas, geleri sjeku granje. Zemlja, kamenje i granje čitavog me zasuše. Od zvuka avio-motora i eksplozije bombi ništa ne čujem. Dok avio-nalet prođe, u neposrednoj blizini čujem jauk. Pogledah u tom pravcu i vidih kurira Đuru Grubora kako se prevrće od teška bola. Zaključujem da je teško ranjen. Trčim do njega. Iz rukava mu teče mlaz krvi. Lice crno kao opaljeno, odjeća gotovo sva isječena od gelera. Skupiše se i obližnji drugovi. Tu su komesar i zamjenik komandanta brigade.

Jedno parče bombe udarilo Đuru u lijevu mišicu i ruku gotovo presjeklo. Krv šišti iz ruke, koju stežemo iznad rane, ali ne koristi mnogo. Već pomišljamo na najgore i kažemo:

“Kud baš njega da rani?”. Dođe i naš brigadni ljekar. Ranjenik traži da se ruka sječe, što doktor i čini i dade mu injekciju protiv tetanusa, zavi ranu i jednu drugaricu i vojnika odredi za pratioce do bolnice. Neko konjče sa samaricom nađosmo. Ranjenik ne želi napustiti brigadu, pa moli komesara da ostane u našem sanitetu, govoreći da rana nije opasna, da će on za kratko vrijeme prezdraviti i moći ponovo obavljati svoju kurirsku dužnost. I mi dijelimo njegovo mišljenje, iako smo svjesni težine njegove rane. Svi želimo da je Grubor u našoj sredini, pa makar i ne bio u stanju obavljati kurirsku dužnost. To i komesaru govorimo, ali se našim željama ne udovoljava. Svi bismo želili da ga pratimo do bolnice i bar donekle uzvratimo na njegovoj pažnji i drugarstvu koje je ispoljavao prema svima nama. Neki od drugova u džep mu stavljaju parče pečenog konjskog mesa i šaku pržene zobi.

I dok spremamo teško ranjenog druga u bolnicu, proču se vijest da je Nikola Pećanac, komandant 2. bataljona oborio jedan avion mitraljeskim rafalom. Jedni govore da je drug Pećanac time prekršio naređenje štaba brigade (bilo je zabranjeno pucati na avione), dok drugi više nego zadovoljno nagađaju da je možda oborio baš onog zlikovca koji je prije nekoliko časova sijao smrt po ovom rejonu i teško ranio Grubora. Veselimo se toj vijesti, i kažemo: “Pećanac, bi prvi koji osveti prolivenu krv našeg druga, osveti ruku iz koje je koliko prije koji sat primio naređenje da se na avione ne otvara vatra! Nek je bar jedan zlikovac manje”. I na licu teško ranjenog Grubora pojavi se osmjeh, prvi osmjeh poslije teškog ranjavanja.

Rastanak sviju nas sa Gruborom bio je sa suzama u očima. U podsvijesti pomišljamo da ga više nikad nećemo vidjeti. I štab brigade je potresen činjenicom što je ostao bez tako uzornog borca-kurira, a mi kuriri bez primjernog druga. Na rastanku, on nam reče: “Nemojte me zaboraviti, drugovi! Kad ozdravim opet sam s vama. Ostala je desnica, moći ću pucati”. Na rastanku se izljubismo i poželjesmo mu brzo ozdravljenje.

Za druga Grubora, u svakoj prilici smo se interesovali. Vijesti su govorile da se rana smiruje i zarasta, on se dobro osjeća i mašta o svom povratku u brigadu. Na njegovu sreću i naše zadovoljstvo on je prezdravio, mada poslije dužeg liječenja, mada se na svoju kurirsku dužnost nije vratio.

Sretko MIRKOVIĆ