I Kanađani su pjevali ”Šamac – Sarajevo, to je naša meta”
Prvog aprila 1947. godine počela je izgradnja omladinske pruge Šamac – Sarajevo dolinom rijeke Bosne. Todor Vujasinović, ministar saobraćaja u vladi Josipa Broza Tita, svečano je proglasio početak radova na budućoj saobraćajnici i ubacio prvu lopatu zemlje u drvena kolica. To je bio simboličan znak za početak izgradnje pruge koja će otvoriti put Bosni i Hercegovini u svijet, povezati je sa Srbijom i Makedonijom, Hrvatskom i Slovenijom i zatim cijelom Evropom.
Potom su hiljade djevojaka i mladića, pretežno seljaka i radnika, zatim studenata i djaka i 8.669 intelektualaca iz cijele Jugoslavije krenuli u obnovu ratom razrušene zemlje sa željom da u rekordnom roku izgrade prugu svoje mladosti. I bilo je tako. Pruga dužine 242 kilometra izgrađena je za sedam i po mjeseci i predata na upotrebu 16. novembra 1947. godine. Mladi Jugoslavije dosegli su cilj prije obećanog roka.
U izgradnji pruge učestvovala je i omladina iz četrdeset i dvije zemlje Evrope i Amerike svrstanih u pedeset i šest brigada. Zapisano je i upamćeno da su 5.842 mladih ostavili svoje neizbrisive tragove u Bosni i ponijeli nezaboravne uspomene i žuljeve na rukama u svoje domovine. Nikada u životu nisam vidio da toliko ljudi stalno pjevaju i rade, rade, zabilježio je jedan brigadir iz Njemačke.
Inostrane brigade dale su veliki doprinos širenju istine o Jugoslaviji i nezapamćenom poletu i želji jugoslovenskih naroda da što prije obnove svoju otadžbinu i obezbijede uslove za bolji život svih ljudi. Omladina iz Engleske, Kanade, Čehoslovačke, Istočne Njemačke, Bugarske, Grčke, Rumunije, Mađarske, Francuske, Danske, Švedske… učestvovala je u brzom preobražaju Bosne i Jugoslavije.
Među graditeljima pruge bili su Ulof Palme i Pjer Trido, potonji predsjednici vlada Švedske i Kanade, poznati belgijski slikar Pjer Alešinski, njemačko lužičko-srpski pisac Jurij Brezan, proslavljeni mađarski reditelj i scenarista Peter Bačo, kanadski pjesnik, boem i svjetski putnik Sesil Mid, engleski istoričar Edvard P. Tompson koji će u svojim uspomenama napisati da je jugoslovenska omladina bila ”heroj u radu kao i u ratu”…
U mađarskom filmu ”Prekjuče”, prikazanom na beogradskom FESTU 1978. godine radnja se odvija na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo i to je vjerodostojna priča u kojoj reditelj, scenarista i brigadir Peter Bačo govori o mladoj generaciji koja se sa puno ljubavi i zanosa uključuje u socijalističku izgradnju Jugoslavije.
U intervjuu sa ovim poznatim mađarskim rediteljem, autorom 34 filma, novinarka Zdenka Aćin ističe da po povratku u Mađarsku ”dolazi do preokreta, neki od akcijaša dospijevaju na robiju, drugi se uspinju do vrhova vlasti, a treći okončavaju kao samoubice”. Svaki momenat filma ”Prekjuče” zasnovan je na ličnom doživljaju; to je moj najličniji film i za njega bih mogao da kažem kao što je Gistav Flober rekao: gospođa Bovari, to sam ja, kazao je Peter Bačo.
U Jugoslaviji sam bio 1947. na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo, dvije godine kasnije prisustvovao sam Svjetskom omladinskom kongresu u Budimpešti, doživio sam cijelo pijanstvo zanosa i nade, ali sam osjećao da se iza kulisa dešava nešto strašno: val staljinizma već nas je bio preplavio i desila se sovjetska okupacija Mađarske…
Leon Davičo, budući novinar ”Politike” i kasnije visokopozicionirani službenik Ujedinjenih nacija u Ženevi, studirao je 1947. na Mek Gil univerzitetu u Montrealu i došao na ideju da u svoju domovinu Jugoslaviju dovede svoje drugove studente na izgradnju pruge u Bosni.
Ideja je prihvaćena sa oduševljenjem, a studentima su se pridružili radnici, ribari i farmeri, pisao je novinar Nikola Rašić u listu ”Glas komuna”. Formirana je ”Brigada dabrova” i mladi Kanađani su krenuli u nepoznatu, herojsku i ratom opustošenu zemlju. Brigadiri su punih 45 dana brodom putovali od Kanade do Jugoslavije i petog avgusta krampama i lopatama započeli svoju avanturu i uspješno se uklopili među nekoliko hiljada brigadira.
Nakon 38 godina, kanadski brigadiri su 1985. ponovo posjetili Jugoslaviju; Leon Davičo je tada ushićeno kazao kako je ponosan da su njegovi drugovi oba puta veličanstveno dočekani kao ambasadori svoje zemlje i dragi prijatelji Jugoslavije.
Doček je organizovan u Bosanskom Šamcu i u jednom trenutku opet se čula poznata brigadirska pjesma ”Šamac – Sarajevo, to je naša meta, izgraditi prugu još ovog ljeta” na srpskohrvatskom jeziku uz prizvuk neobičnog, ali simpatičnog akcenta.
Šamčani su bili iznenađeni i radosni jer su ponovo među njima nekadašnji graditelji pruge, kanadski građani, koji su i 1947. pjevali ovu istu pjesmu, prisjećajući se i parola ”Mi gradimo prugu, pruga gradi nas”, ”Šamac – Sarajevo, to je naša dika, izgraditi prugu sve do Dubrovnika”.
Pjesnik, istoričar, pijanista, boem, svjetski putnik i iskreni poštovalac Jugoslavije Sesil Mid izjavio je tada novinarima da je oduševljen mentalitetom, upornošću i gostoprimstvom Bosanaca i Jugoslovena. Ponosan sam što sam i ja ovdje boravio kada je bilo najpotrebnije. Ovo je moj četvrti dolazak u Jugoslaviju i uvijek se prisjetim neviđenog elana jugoslovenske omladine i želje da ovaj svijet bude bolji i pravedniji, govorio je Sesil Mid.
Vođa britanske brigade bio je Edvard Palmer Tompson, poznati engleski i svjetski istoričar, koji je sa svojim drugovima pripremio i uredio zbornik pod nazivom ”Pruga: Avantura izgradnje”.
Nedavno je u izdanju Fabrike knjiga u Beogradu objavljena knjiga ”Duh pruge” u kojoj su i radovi brigadira o čemu je u svom akademskom članku pisala dr Tanja Petrović, viša naučna saradnica na Institutu za kulturalne studije i studije sjećanja Istraživačkg centra Slovenačke akademije nauka i umjetnosti u Ljubljani.
Engleski brigadiri pišu da mlade jugoslovenske akcijaše vide kao heroje i neposredne nasljednike partizana. Edvard Tompson je, kako piše Tanja Petrović, bio fasciniran duhom jugoslovenskih brigadira i uvjeren da doprinose većem dobru, drugim riječima, ”da rade pravu stvar”. Radilo se sa elanom, u dvije, ponekad i u tri smjene: svi učesnici su željeli da nadmaše svoje očeve i djedove. Sa istim simpatijama Tanja Petrović piše i o izgradnji drugog kolosijeka pruge Šamac – Sarajevo od Doboja do Zenice.
U izgradnji pruga, autoputeva, hidrocentrala, fabrika, škola, novih gradova učestvovalo je više od dva miliona djevojaka i mladića iz Jugoslavije i stranih zemalja.
Ali na omladinskim radnim akcijama nije se samo radilo nego su priređivane kulturne i zabavne večeri, često su gosti brigadira bili poznati pjevači, pisci, glumci i sportisti; snimljen je i film ”Prekobrojna” u kome su Milena Dravić i Ljubiša Samardžić svoje uloge maestralno odigrali kao brigadisti i osvojili srca svih mladih graditelja širom Jugoslavije.
”Prekobrojna” reditelja Branka Bauera je dobila treću nagradu za najbolji film na jugoslovenskom Festivalu u Puli, a Milena Dravić nagrađena je Zlatnom arenom za najbolju žensku ulogu. Nekadašnji kulturni referent na dvije radne akcije Ivan Bekjarev često je pominjao da je baš među brigadistima postao glumac. Stalno sam recitovao, glumio, režirao…
To je bila jedna velika škola života, rada i reda, prisjećao se Bekjarev. U toj školi brigadiri su se poslije napornog rada družili, sklapali nova prijateljstva, rađale su se i nove ljubavi, organizovani su i različiti kursevi od opismenjavanja do obučavanja za zidare, fotografe, vozače, kuvare… To je ujedno bilo i istinsko bratstvo i jedinstvo.
Na radnu akciju pripreme terena za izgradnju Valjaonice bakra u Sevojnu kod Titovog Užica 1950. godine stigla je i Svetlana Velmar Janković, učenica Četvrte ženske gimnazije u Beogradu, kasnije jedna od najplodnijih i najpoznatijih srpskih spisateljica.
U svojoj priči ”Žuljevi” Svetlana Velmar Janković, rođena u buržujskoj i bogatoj beogradskoj porodici, napisala je da su već drugog dana dobili krevete za spavanje – slamarice koje je trebalo napuniti šuškama od kukuruza, grube čaršafe i vojničku ćebad.
”Nikad nisam bolje spavala nego na tim slamaricama sa šuškama i nikada mi nebo nije izgledalo tako blisko i tu sam otkrila da se noću, između velikih brda, pojave zraci svjetlosti i vidjela ponoćno sunce”. I baš tu, među brigadirima, počela je da piše crtice i zapise da bi kasnije stvarala svoje pripovijetke i romane, prikaze knjiga i eseje.
Opisaće i pojave žuljeva, čuvenih žuljeva brigadista o čemu su pisale novine tog vremena i koji su bili bitni u ”stvaranju lika i karaktera nove, socijalističke omladine”. ”Bilo mi je, u stvari, lepo sa njima, devojkama i mladićima, pripadnicima te socijalističke omladine kojoj nisam pripadala”, pisala je Svetlana Velmar Janković.
Vjerujem da čitalac neće zamjeriti što ću, na kraju, s ponosom pomenuti da su u izgradnji pruge Šamac – Sarajevo učestvovali moj otac Branko Petrović kao vođa jedne brigade i moje tetke Cica Arsenić i Joka Ilić koje su bile uključene u kulturno-prosvjetnu sekciju i vodile kurseve opismenjavanja i naučile nekoliko desetina brigadira da čitaju i pišu.
I ja sam nastavio njihovu tradiciju: u toku izgradnje drugog kolosijeka pruge od Doboja do Zenice pisao sam tekstove za ”Politiku”, ”Zadrugar”, ”Glas komuna” i Radio Doboj i tako makar i simbolično bio jedan od brigadira i učesnika tog neponovljivog, nezaboravnog i veličanstvenog poduhvata jugoslovenske omladine.
Jeste, i poslije više decenija, istinita je parola graditelja pruge Šamac – Sarajevo: ”Mi gradimo prugu, pruga gradi nas”! Sve su to bili heroji rada, puni duhovne svježine i snažnog morala, koji su svoje sposobnosti i ljubav davali za dobro svih ljudi i sanjali da grade društvo sa ljudskim licem vjerujući da je ”Jugoslavija, zemlja snova” kako je krajem druge decenije 21. stoljeća naslovio svoju knjigu slovenački etnolog i antropolog prof. dr Božidar Jezernik, predavač na Filosofskom fakultetu u Ljubljani.
