IGMANSKA NOĆ
Pred postrojenim bataljonom 27. januara Pero Cetković je rekao da nam predstoji dug i naporan marš. Prolazićemo preko neprijateljeve teritorije, ići ćemo i kroz naselja, možemo naići i na zasjede, prelazićemo prugu na nekoliko mjesta. A tajnost treba da održimo do kraja. Pri prelasku pruge moramo ići brzo. Ako naiđe voz — svako da stane gdje se zadesio. Na zastancima se ne smije sjedati u snijeg, a pri prelaženju potoka valja paziti da se ne skvase noge. ..
Noć je bila vedra. Mjesec se odmah pojavio. Suvomrazica počela da steže pri prvom sumraku. Pod cipelama snijeg škripi, a makar i malo ovlaženi dijelovi odjeće počeli su da se koče. Već poslije prvog kilometra čelo kolone je moralo da prti snijeg da bi se spustilo preko zavijanih ograda, prema pruzi koja vodi ka Visokom.
Tek što je 1. četa prešla prugu, naišao je voz od Sarajeva. Na komandu: »Lezi, voz«, gdje se ko zadesio stao je, čučnuo ili legao. U tom trenutku sam se našao na ivici škrape sa gornje strane i posmatrao kako se, uz topot i pisak sirene, primiče silueta lokomotive. Mihailo Nedović, Vojo Maslovarić i još nekoliko drugova §u u samom kanalu pored pruge. Lokomotiva sa nekoliko vagona prošišta sekući kolonu, koja je ličila na nepomičnu ogradu, izvijenu u cik-cak niz stranu brda.
Kad prođe voz, brzo smo pretrčavali prugu i nastavili ^harš Sarajevskim poljem. Neki mali potočić, zavijen snegom, jedva se vidio. Preskačući ga, poneko bi upao u njega.
Jednolični izgled polja pokrivenog snijegom prekidalo bi po koje drvo, ograda ili grupa kuća. Najvećim dijelom puta morala se probijati prtina, jer staru je već bio zatrpao novi snijeg. Izgledalo je sve ravno. Izgledalo nam je da je Igman blizu.
Ma koliko idemo, činilo nam se da mnogo ne o d m i č e m o . Kolona bi povremeno stala, dok prethodnica ne ispita s i t u a c i j u – Psi su lavežom otkrivali naš nailazak. Iz poneke kuće bi izišao seljak da ućutka pseto i uvuče ga u kuću.
Lijevo od nas, uz dolinu, sjale su sijalice u S a r a j e v u . Vide se i signali na rajlovačkom aerodromu. Čuo se i zvuk avionskog motora.
Poslije ponoći prozirna magla je počela da hvata polje. Snijeg škripi pod nogama. Na petama i pod prstima, oko eksera na cipelama, nabijao se led u kupe. Češće smo udarali nogom o smrznuto tlo, da bismo ga skinuli.
Hladnoća je bivala sve veća. U odijelu, ma koliko da je dobro, postaje hladno, cipele i opanci su se ukočili. Rukavice su slaba zaštita. Stalno trljamo ruku o ruku, da bismo se zagrijali; na zastancima podskakujemo ne bismo li promrzle noge malo osnažili.
Stigli smo do prvih kuća u selu Os jeku, pored pruge Sarajevo — Mostar. Ispod Igmana kolona je zastala pred kućama. Samo je prethodnica sa Crnovršanima nastavila dalje. U neposrednoj blizini je ustaška posada. Pribijamo se uz zidove niskih prizemljuša, gotovo do prozora zavijanih snijegom.
U kućama smo osjetili komešanje. Na sastavu prozora probijao je tračak toplog, ustajalog vazduha. Podsjeća nas na blagodet ljudskih skrovišta u ovoj nesnosno hladnoj noći.
Pokucali smo na vrata i prozore jedne kuće. U kući kao da’je sve mrtvo, a maločas smo baš u njoj čuli komešanje. Rajko Korać zakuca jače:
—• Otvori, domaćine! Ne boj se!
Malo potraj a dok do nas ne doprije škripa vrata. Ču se
uplašeni muški glas:
— Ko je?
— Otvori, naši — reče neko iz grupe.
Domaćin pripita:
— Koji naši?
Odgovarali smo šapatom:
— Otvori, vidjećeš!
Na to se domaćin naljutio:
— Ne otvaram, pa ko ste, da ste!
Osjećajući po glasu kako se uplašio, Rajko uhvati ključanicu, jače drmnu vrata i povisi ton:
— Otvaraj, ništa se ne boj!
Čovjek se nije više dvoumio, škljocnu ključ i vrata se bojažljivo otvoriše.
Neuredne kose, neobrijan, držeći u ruci fitiljaču, domaćin je buljio u nas. Imao je svojih šezdeset godina. Na vratima nasta tiskanje. Svi su htjeli da što prije uđu u kuću iz koje nas
zapljusnu ustajali vazduh.
U sobi, u kojoj spava porodica, gorjela je vatra u zemljanoj peći. Mrak povremeno razbija fitijjača koju starac drži u ruci. On zbunjeno gleda u naše petokrake . Prosto ne vjeruje svojim očima da su tu, na domaku Sarajeva, stigli partizani, kad svaki dan ustaška »promičba« oglašava njihovo uništenje na Romaniji.
Kad se malo pribrao, domaćin nas upita:
— Kuda, sa srećom?
Umjesto odgovora, pitamo ga da li ima vojske u Sarajevu.
— Kažu, bolan, da ih nema mnogo. Može li dat bog da naši uniđu u Sarajevo?
Komandir čete, Sekule Vukićević, pita gdje su najbliže ustaše.
— Ne bih ti znao reći da li ih ima tu, na kraju sela, u stanici. Sinoć su zamrkli. Nema ih ni dvadeset.
Komandiru nešto nejasno, pa opet pripitkuje koliko je to daleko odavde.
— Ma to je tu, bolan, iza prvih kuća! Ako vaših ima naprijed, sigurno su stigli do tamo!
Mirko Novović škljoca puškomitraljezom, da ga razmrzne. On nekoliko puta zapinje i okida, dok najzad povratna opruga ne pokaza svoju snagu.
Komandant bataljona, Pero Cetković, naredi da se odmah izađe iz kuće i da kolona krene. Prva četa je postavila zasjedu prema ustaškoj stanici. Čini nam se da mraz sada još jače
steže malo raskravljene ruke i lice i probija do tijela kao da su nam odijela prozirna. Raskvašene rukavice počinju da se koče. Prsti na rukama se polako grče, ne mogu se saviti.
Džepovi šinjela izgledali su kao vrećice od leda. Stopala u cipelama postala nepokretna i neosetljiva. Prsti nekako postepeno trnu, a onda kao da više nijesu sastavni dio tijela, nego nešto sasvim tuđe. Kad hoćemo da savijemo prste, oni ostaju neposlušni,
poluzgrčeni. Nešto iz stomaka tjera na povraćanje. Koljena su počela da popuštaju, cijelim tijelom se krećemo više po inerciji, posljednji djelić snage trošimo da održimo ravnotežu.
Dvije crne naporedne linije pruge stvorile se pred nama. Iznad njih uzdiže se strmi Igman, prošaran u podnožju neposječenim usamljenim drvećem i žbunjem.
Seljački put se pružao uz Igman okomito. Trebalo je pronaći negdje još malo neutrošene snage da se ide uzbrdo. Pluća su tražila više vazduha. Noge su na smrznutom snijegu vukle
tijelo natrag. Kretali smo se naprijed i padali pored prtine. Sve je u nama tražilo samo malo odmora.
No ako neko pokuša da sjedne, prilaze mu drugovi, dižu ga. Bilo je i grdnje. Pero
Cetković nas bodri, kaže da nas na brdu čeka odmor, i stalno ponavlja da niko ne smije sjesti. Ispred mene je Mirko Novović. Ide polako noseći puškomitraljez. Nijesam mogao dalje, sjeo sam pa šta bude! Jusuf Dorić me zove da ustanem. Čuo to Mirko, pa se i on vratio. Uhvatio me pod ruku.
Pribrao sam snage da se dignem i krenem dalje. Mirko i Jusuf su mi pomogli da savladam dva veća uspona. Korili su me da sam slabić. Divio sam se njihovoj snazi. Volja i snaga u meni su u oprečnosti. Milonja Stijović i Dušan Vujošević nosili su bredu na leđima. Kako li oni mogu izdržati? Stanka Milutinovic pridržava jednog druga iz čete i pomaže mu da ide.
Sa čela su stalno stizala naređenja da se ide brže. Komandant bataljona je išao uz kolonu, hrabrio pojedine drugove da još malo izdrže.
Samo da je već jednom da se vidi vrh planine, da se stigne na ravninu! Činilo nam se da tamo mora biti selo.
Na vrhu se pojavio proplanak. Povijena jela na njegovoj sredini je ličila na kolibu pod snijegom. Mašta je vidjela i tračak dima kako izbija iz nje. Tek kako bi koja grupa isprekidane kolone naišla pored jele, shvatila bi da to nije koliba. Pred nama se pruža put, dug i nepregledan. S pogledom u njega smrzava se i nada u skori odmor.
Uska prtina koju pravi kolona vijuga između zasjeka uvijenog snijegom i pokrivenog žbunjem. Visoke jele, čije su se grane, pritisnute teretom snijega, gotovo okomito opustile niz stablo, izgledaju kao da su iz carstva vječitog leda. Čuje se prasak za praskom. To jele pucaju od mraza.
Pred očima mi lebdi selo, topla soba. Kapci se, uprkos mom opiranju, sami sklapaju. San pritiska svom snagom. Koraci su nesigurni. Tijelo se zanosi čas lijevo, čas desno. Milija Dukić je išao pored mene. Njegovo ionako mršavo lice dobilo je crte duboke starosti. On je išao sigurnije.
Hoće da mi malo ponese ranac. Teško mi je od ranca se odvojiti — tamo gdje on pritiska jedino je mjesto gdje osjećam još malo toplote. Čula su postepeno počela da se gube. S izlaskom iz omara pred nama se pojavi čistina, na njenom drugom kraju planinska kuća, oko koje je vrvjela vojska.
Kada sam je ugledao, učinila mi se velika kao kasama. Nekoliko grmova oko nje ličilo je na kolibe uz palatu.
Kuća, najveća želja u tom trenutku! Pero je stajao pred vratima i naređivao da se marš produži. Kolona je nastavila da mili uz malu uzbrdicu prema šumi, pozadi kuće. Nestade i posljednja nada da ću vidjeti kuću. Milija i Mirko su me pridržavali i bodrili da još malo izdržim. Kada smo stigli do stepeništa kuće, Pero me je pogledao i povišenim glasom rekao:
— Uvedite ga, drugovi, unutra i trljajte snijegom.
Pomogli su mi da se popnem uz stepenice. Preda mnom se pojavila topla soba. Na daskama je ležalo nekoliko drugova. Pero je ušao, pogledao mi šake, poluzgrčene i ukočene, svjetlo- Plave boje. Poslije — stopala. On se okrenu nekolicini drugova iz Kalinovičkog odreda i reče:
— Trljajte ga snijegom, zaboga, drugovi!
Dva snažna mladića, zahvatiše šakama snijeg i trljaju mi ruke. Ništa nisam osjećao. Druga dvojica su pokušavala da skinu cipele. Nijesu mogli — čarapa je bila toliko zalijepljena za nogu i cipelu da su morali rezati zajedno i nju i cipelu i sipati vodu da se raskravi, da bi je
odvojili od kože. Jedna za drugom redale su se karlice pune snijega. Osjećanje vremena sam izgubio. Ne znam koliko dugo su mi njih četvorica trljali noge i ruke. Odjednom sam osjetio da me pri dodiru snijega ruke peku i bole, kao da su sve u opekotinama. Počeo sam da vičem, a Pero je i dalje naređivao:
— Trljaj, samo trljaj! Neka, neka viče!
Bolovi su postajali sve nesnosniji. Ležao sam opružen na daskama, a tri snažna čovjeka su i dalje trljala noge i ruke. Bolovi su dostizali vrhunac. Pribrao sam snagu i očajnički pokušao
da ih odbacim od sebe. Tog časa su prestali bolovi. To je bilo posljednje čega se sjećam.
Spavao sam više od četiri sata. Sta se sve zbivalo oko mene ne znam. Kada sam se probudio, vidio sam oko sebe drugove. Ležali su. Noge im jezivo izgledaju, osute su velikim plikovima. Pogledao sam u svoje ruke i noge — bile su kao i u ostalih. Na plikovima su se jasno ocrtavale uvećane bore kože.
Na tabanima su plikovi crveno-crne boje, na gornjoj strani stopala više žuti. Zagledao sam u svoje šake, nabrekle, sve u jednom pliku. Prinijeli su mi čaj. Prstima ni jesam mogao prihvatiti ništa. Kada se čaj malo ohladio, jedan od drugova koji je ležao pored mene prinio mi ga je da ga popijem. Zatim je zapalio cigaretu pa mi je i nju prinio ustima. Prijatna aroma duvana ponovo me bacila u san. Nastavio sam da spavam.
Svi koji su mogli da idu dalje krenuli su ka Kijevu. U planinskoj kući je ostalo nas tridesetorica. Prebaciće nas sanjkama i na konjima. Hranu nijesam mogao uzimati, morali su me hraniti. Osjećao sam samo to da živim i — ništa više. Ne mogu sebi pomoći; puška pored mene — komad hladnog gvožđa bez vrijednosti. Postao sam teret drugovima.
Razmišljao sam o svojoj daljoj sudbini. Najjezivija misao mi je bila — ostaću bez šaka i stopala, trup bez vrijednosti. U tom razmišljanju samoubistvo je izgledalo jedini spas. Negdje duboko krila se nada da sve to, možda, i neće biti tako strašno. Odsutan od svega što se dešava oko mene, živio sam sa svojim mislima. Izgleda da je to slučaj i sa drugima. Malo se razgovaralo.
Predveče je doneseno breme suvih ovčjih koža; u njih su nam umotali noge i ruke. Izgledali smo smiješno. Gledajući jedan drugoga počeli smo da zbijamo šalu na račun našeg izgleda.
Kako nijesam mogao da idem, iznijeli su me iz sobe. Pred kućom je stajala grupa seljaka s malim sanjkama, kojima su se služili za vrijeme velikih snjegova, kada se volovi ne mogu
upotrebiti da sami do vuku ogrev.
Dvije daske pričvršćene na sanjkama sa nešto slame bile su najbliže vratima. Stavili su mi ranac pod glavu, postavili me na sanjke, u vezali konopcima oko dasaka i za stupčanike. Seljak četrdesetih godina, srednje visine, plav, sa crnom šubarom i crvenim šalom oko glave, povuče za procjep sanjke na kojima su vezane dvije omče od konopca, da se utegne preko ramena. Uze moju pušku, povuče sanjke, i ja na njima počeh da klizim kao utegnut džak.
Neravna prtina je stalno truskala saonice, zanosila ih na jednu ili drugu stranu. Vožnja uzbrdo i stranom protekla je dobro. Kada krenusmo nizbrdo, sanjke su počele da klize mimo seljakove volje i da udaraju u sniježne ivice prtine. Tijelo mi je klizilo naprijed. Laktovima sam se zadržavao, a glavom pritiskao ranac da ne ispadne.
Hvatala me nesvjestica. Na jednom mjestu, gdje je put bio izrovan, sanjke su se prevrnule. Licem sam se našao u snijegu, a sanjke su bile na meni. Pokušao sam da se pomognem rukom i povrijedim se. Snijeg je zalazio ispod grla i vrata i ledio me. Moj vozač priđe i uz sočnu psovku zgrabi više mene nego sanjke i vrati me zajedno s njima na prtinu. Izgrdih i ja njega što ne pazi kako vuče.
Produžio je da vuče i da se bori sa nizbrdicom, dugom više od dva kilometra. U mrak smo stigli u selo iznad Kijeva. Po kućama je bila razmještena brigada.
Unijeli su me u kuću, među ostale promrzle drugove. Seljak se na rastanku izvinjavao za sve što se desilo.
Ujutro čujem kako žena u kući sprema nešto za jelo i sama sa sobom priča.
— Eh, grdne rane, mjesto da djeca slave Svetog Savu, ono puna kuća promrzlih. Kad bog tako hoće . . .
Istog dana smo kolima i sanjkama bili prebačeni do Trnova, cestom koja od Sarajeva vodi ka Kalinoviku. Smjestili su nas u zgradu osnovne škole. Veliku učionicu, zastrtu slamom i dobro zagrijanu, ispunili su »igmanci«. I ostale učionice su bile takve.
Topal vazduh, toplo mlijeko koje su- nam davali i kože u koje smo bili umotani izazivali su nesnosno znojenje. Vaške su se razmilele po nama. Oni kojima su ruke bile zdrave nekako su se i branili.
Mi ostali bismo se prislanjali uz zid da se bar malo leđima očešemo, ali su vaši napadale svaki dio tjela. Cak ni obrazi nijesu bili pošteđeni. Bilo ih je svuda oko nas, ganzale su po slami, svaki šav na odijelu bio ih je pun. Nenosna svrab i ujedi dovodili su nas do bjesnila. U tom trenutku mi se činilo da je najsrećniji onaj koji može da se počeše.
Zamolio sam jednog druga da me protrlja po prsima i leđima. Bez riječi je to učinio, nemilice skidajući vaši sa znojavog tijela.
Četka za ribanje me ne bi spasla od svrabeži koja mi je nadraživala kožu.
U školi smo ostali dvije noći i jedan dan. Onda je kolona konja na kojima smo jahali krenula preko Jahorine ka Foči. Putovali smo tri dana. Noćivali smo u selima, na unaprijed planiranim prenoćištima.
Sjedjeti opruženih nogu na samaru a ne moći se rukama držati za njega, značilo je više od najteže kazne. Mučili smo se i mi i seljaci, a, izgleda, i konji noseći ovaj neobični teret. Deset kilometara pred Fočom ukrcali smo se, 2. februara, u vagone kojima smo se odvezli do bolnice.
Smješteni smo u kasarnama, do samog visećeg mosta na Drini. Unosili su nas na nosilima u jednu sobu, tamo nas šišali, okupali i dali nam rublje. Bilo je sašiveno od različitog materijala, koji su bule nekada birale za šalvare.Bio je to pravi raj poslije nedjelju dana muka.
Ljekari Dejan, Boro i Đuro su imali pune ruke posla. Promrzli su stizali svaki dan.
U sali za previjanje jednog dana bilo nas je desetoro. Stopala i prsti različnih boja — od crne do žućkaste. Ljekari su zajedno utvrđivali stepen svake promrzline. Nekolicini su potpuno istrulile kosti i meso; bio je dovoljan samo udar medicinskim instrumentom pa da otpadne po> pola stopala. Prsti su padali u lavor ispod stola. Na nogama bi ostala polovina stopala, iz koje su virile istruljele kosti i mjesto kroz koje je navirala krv.
Plikove koji su obavijali obe moje šake i stopala, ispunjene žućkastom tečnošću, rasjekao je dr Đuro Mešterović. Poslije skidanja kože, ispod vode se ukazalo normalno meso. I Dejan i Boro su rekli da je sve najbolje što može biti. Sa nogama je bilo nešto teže — otpali su mi nokti sa prstiju. Rekao sam ljekarima da su me u planinskoj kući, po naređenju komandanta bataljona, trljali snijegom do nesvijesti. Da li je to pomoglo — ne znam. Neki su pričali kako su prigrijavali noge uz peć i, prema svemu sudeći, kod njih su posljedice bile teže.
Pojedinim drugovima morali su piliti i lomiti kosti koje su štrčale iz nepromrzlog mesa. I oni su to gledali kao da je u pitanju neko drugi, a ne oni sami. Nije se čuo ni najmanji jauk. Đuro Mešterović i Dejan pokušali su da ih odvrate da ne gledaju u noge i prste. Onda bi se čule riječi: »Ništa ne smeta, druže doktore, nisam ja kukavica«. Ove riječi su zvučale kao o h r a b r e n j e i borcima i ljekarima. Drugovi su se držali tako kao da se po tom držanju određivala odanost borbi.
U bolesničkim sobama su danonoćno dežurale drugarice iz jedinica i jedna grupa mještanki. Naročito veliki napor su izdržale dvije drugarice — Branka Vučinić i Julija Vukašinović. U popodnevnim časovima mještanke bi našle po koji kutak da se sklone i odmore. A njih dvije su na svaki jek ili zov drugova bile tu.
Branka je omalena crnka, s kratkom kosom, gotovo muške frizure. Nosi lijepo sašivenu titovku. Hitra je i puna dječačke nestalnosti i vedrine. Muke i bolovi su nas mučili, no ipak smo uspijevali da zaspimo, a njih dvije kao da nemaju sna, stalno su krstarile od kreveta do kreveta.
Svakog dana se na vratima bolesničkih soba, sa šubarom od zečje kože, pojavljivao Vojo Niketić. Njegova pojava izazivala bi bučno klicanje: »Živio Vojo!« Isturenih prsiju šetao se po sobi, okrenuo bi se da pogleda prate li ga džakovi oraha, suvih šljiva, hljeba ili suvih krušaka.
Uveče smo održavali časove političke nastave. Petru Radoviću smo se obraćali za tumačenja spornih pitanja. Katkad se ta naša politička nastava produžavala do kasno u noć. Jednog jutra iz susjedne sobe su nam javili da je u bolnicu došao drug Tito. Još smo ležali kada se on pojavio. Pratilo ga je nekoliko drugova iz bolnice.
Svi smo se podigli što smo više mogli, kako bismo ga dočekali. Obratio se svima pitanjem: »Kako ste, drugovi«, a onda je išao od kreveta do kreveta i interesovao se kakvo je stanje svakog pojedinca. Odgovarali su mu ljekari Đuro i Boro.
Tito je poslije stao na sredinu sobe i obratio nam se svima:
— Sad vidim kako vam je, ima li nešto što vas interesuje.
Pitanja su bila razna: od onih za svoje bataljone do onih opštih, iz međunarodne situacije. Tito je strpljivo odgovarao. Danilo Simonović ga je pitao o situaciji u Vasojevičima. Tito mu je odgovorio da su tamo trenutno neprijatelji iskoristili naše slabosti, ali da je to prolazna kriza jer »tamo je naš narod« na koji mi možemo računati, a ne neprijatelj. To je i mene interes s a l o jer je to moj uži zavičaj, pa sam s pažnjom slušao svaku njegovu riječ.
Tito se čitav sat zadržao u bolnici. Pošto je otišao u sobi se živo komentarisala njegova posjeta. Za mene je, kao i za ostale, bio to veliki događaj.
Prošao je ceo februar i iz Sjevernih kasarni bolnice »igmanci« su, jedan po jedan, odlazili u jedinice. Ostajali su samo teže promrzli. Početkom marta moj bataljon je stigao u Foču.
Oporavio sam se, već sam sigurno hodao. Čekao sam kod mosta na vrhu grada. Tada je kolona naišla. Odsustvo od mjesec i po dana bilo je dugo. Sa žudnjom sam čekao da se ponovo sastanem s drugovima. Kada su me ugledali Dragutin Lutovac, Zako Veljić, Baćo Sćepanović i Mihailo Nedović, povikali su iz glasa:
— Gdje si, bre, jesi li živ?
Bio je to rijetko radostan trenutak za mene i za drugove u četi.
Gojko ĐUKIC
Sjecanja
Prva proleterska brigada
