Sjećanja iz borbe – Franjo Peštić

Dubok trag u mom sjećanju ostavila je 1941. godina, puna progona i ubijanja naprednih ljudi, naročito komunista, Srba i Jevreja. Ustaške vlasti nastojale su da istrijebe sve što je napredno i revolucionarno, ali odgovor na te progone bio je stvaranje i razvoj NOP-a.

Moje prvo ratno vatreno krštenje zbilo se na području Bukinja, u borbama za odbranu Tuzle, početkom oktobra 1943. godine. U stvari, bio sam tada na poznatom zboru u Tuzli, kojem je prisustvovao ogroman broj građana Tuzle, uglavnom rudara, kada su nas partijski i vojni rukovodioci NOP-a pozvali da branimo tek oslobođenu Tuzlu, jer je njemačka borbena grupa “Fišer” napadala iz pravca Doboja i Živinica. Zbog toga je bila potrebna brza akcija svih borbenih snaga.

Rudari i drugi građani Tuzle i Kreke su se odazvali pozivu tako da je napad Nijemaca odbijen. Poslije toga vratio sam se u Kreku i učestvovao u intenzivnom radu u okviru mjesne organizacije Narodnog fronta na obnovi i uspostavljanju ratne privrede, kao i u raznovrsnom društveno-političkom radu. Jedan od rezultata toga rada je i održavanje (7. novembra) svečane akademije u Sokolskom domu u čast godišnjice oktobarske revolucije. Tom prilikom je pročitan referat i izveden kulturno-umjetnički program, uz učešće boraca NOVJ i građana Kreke, Solane, Moluha i Mosnika.

Pred ponovno nadiranje Nijemaca na Tuzlu novembra 1943. godine, jedinice NOVJ su se povukle iz Tuzle. Tada se povukao i Tuzlanski NOP odred koji je u međuvremenu formiran, a sa njim i jedan broj građana, krećući se ka Vukovijama u dolini Spreče.

Po dolasku u Vukovije Odred i građanstvo, koje su činili rodoljubi i aktivisti NOP-a. su se razmjestili po kućama. Tada sam sa Arsenom Šetkom, Franjom Šmitom, Veljom Milanovićem, drugaricom Gavranćić, komšijom Matijom iz Lagera i još nekoliko drugova smješten u jednoj maloj seoskoj kafani. Postavili smo straže oko kuće i pošli da se odmorimo. Oko ponoći počela je pucnjava i galama. Na brzinu sam zgrabio oružje i istrčao iz kuće i u toj pucnjavi uputio se na jug.

Pri tome sam naišao na Živka i Anu Babajić i Branka Stankovića. U ovom napadu zelenokadrovaca na Odred stradalo je nekoliko drugova. Pred kućom, u kojoj smo bili smješteni, poginuli su Karlo Vodenik, Arsen Šetka i Franjo Šmit, a Pavle Župan je bio tada teško ranjen i od tih rana kasnije je umro. Tada su poginuli i Ilija Tomičević, Vera Vasiljević i Ivanka Mandić. Prilikom pokušaja da se nas trojica, Sabrija Mujezinović, Drago Dorn i ja, vratimo u selo poginuo je Drago Dorn.

Ovaj napad prisilio je Odred da napusti Vukovije i povuče se u selo Gračanicu. Prilikom povlačenja, u jednom manjem napadu, poginuo je profesor Rade Peleš, a čuo sam, tada je stradao i neki Trnovljaković i intendant Soućek iz Lukavca.

Saznavši da nas neprijatelj prati Odred se stacionirao na planini Javor. Tu smo gladovali, te je zbog toga Štab Odreda odlučio da krenemo preko Bašigovaca i puta Živinice – Kladanj u Omaziće. Prilikom naših ranijih dolazaka, u tim selima smo uvijek bili dobro dočekivani hranom, smještajem, odjećom i svim onim što nam je bilo potrebno. Međutim, usljed silnih borbi i napada neprijatelja, u toku tzv. šeste neprijateljske ofanzive, ta sela su se jako iscrpila materijalno, te nam nisu mogla pružiti pomoć, pa ni uobičajeno gostoprimstvo, plašeći se odmazde neprijatelja.

Tih dana, od velike gladi i iscrpljenosti, bilo je slučajeva da borci padaju u teška psihička stanja, što je stvaralo negativnu atmosferu u cijelom Odredu. Međutim, i pored toga, nastavili smo kretanje i 7. januara 1944. godine prešli iz Kiseljaka prugu i cestu Tuzla – Doboj i zastali u Planama. Dok smo se tu odmarali, u Odredu se raspoloženje osjetno popravilo, jer nas je narod lijepo primio. Uz to borci su dolazak u ovaj kraj doživljavali kao povratak kući i među svoje najbliže. Pošto smo se odmorili, nahranili i prikupili snagu, krenuli smo u okolna sela: Dobrnju, Kuge, Zahiroviće, Brezik, u kojima nas je narod dočekivao sa velikim oduševljenjem.

Sredinom januara 1944. godine, Odred se pripremao za napad na Moluhe. Pošto u prvom napadu, koji je izveden u toku noći, Odred nije uspio da zauzme Moluhe, naređeno je da se napad ponovi u toku dana. Koliko se sjećam, rečeno nam je da je na utvrđenju domobranska posada koja hoće da se preda, i da treba samo formalno izvršiti napad.

Podijeljen u dvije kolone, Odred je krenuo ka Moluhama. Jedna kolona je išla putem Moluške rijeke, ispod rovova, a druga se kretala lijevo kako bi zaobišla i opkolila taj položaj. Nas desetak boraca iz lijeve kolone smo došli blizu tih rovova.

Odjednom se začula pucnjava iz pravca Moluške rijeke, a zatim i iz pravca Batve, tako da je nastala prava unakrsna paljba. Bili smo time iznenađeni. Naročito smo se zaprepastili kada smo u rovovima ugledali Nijemce, a ne domobrane koji su kako je rečeno, trebalo da nam se predaju. Doviknuo sam im na lošem njemačkom jeziku da se mirno predaju i da im se ništa neće desiti.

Čuvši to njemački oficir je misleći vjerovatno da je u pitanju naša predaja, izašao iz rova i stao kod svog mitraljesca. Ja sam polako pošao prema njemu, noseći pušku u desnoj ruci, a kada je njemački oficir povikao da odložimo oružje, ja sam se tada već nalazio nekoliko koraka od njega. Dok sam lagano spuštao pušku na tlo, počela je pucnjava. Instinktivno sam se bacio na oficira i gurnuo ga u rov, a Bodo Jošilović, koji se nalazio u blizini i sve to pratio, uzeo je mitraljez i opalio u njega. U tom rovu neprijatelj nas je tukao žestokom vatrom iz rova koji je bio nešto niže, a vatra je dolazila i iz pravca Batve. Usljed toga smo, iako smo uspješno tukli neprijatelja zaplijenjenim “šarcem”, bili prinuđeni na povlačenje.

U ovom napadu, koji je po mnogo čemu bio jedinstven i neobičan, poginuo je komandir čete Meho Sakić, Džafer Hodžić i jedan omladinac iz okoline Srebrenika. Bolničarka Ivanka je poginula dok je pružala pomoć ranjenom Žanku Sepeu, koji je od zadobijenih rana ubrzo umro.

Pošto se očekivalo da će Nijemci poslati pojačanje iz Tuzle da nas unište, odlučili smo da se povučemo sa osvojenog položaja u pravcu Srebrenika. Prilikom povlačenja ponio sam sa sobom “šarac” i poslije pedesetak metara ga sakrio u krompirište jer je bio suviše težak za nošenje.

Poslije ovog napada Odred se vratio u Srebrenik, gdje je vodio povremene manje akcije. To zatišje je iskorišteno za konsolidovanje Odreda. Negdje u martu, neprijatelj je iznenada napao Odred dok se odmarao u kući trgovca Osmana Žilića.

U martu 1944. godine počela je nova neprijateljska ofanziva. Na prostoru Majevice tada je nastupila zloglasna 13. SS “Handžar” divizija, od koje je prijetila opasnost i narodu srebreničkog kraja, pa i našem Odredu.

Zato se Odred povukao duboko u šume Majevice. To vrijeme pamtim po velikoj gladi, koja nas je mučila iz dana u dan. Patrole koje su odlazile u sela po hranu, znale su vrlo često i da se ne vrate, a i kad se vrate da donesu nekoliko kilograma suvih šljiva, jer drugog nije bilo. U nedostatku hrane jeli smo mlade bukove pupoljke i listove. U Odredu se tada nalazilo dosta bolesnih, iscrpljenih i ranjenih boraca, što je znatno otežavalo situaciju. Sjećam se, tada je Rizo Morankić bio ranjen, a Kadiju Mujezinovića neprijatelj je zarobio.

U tom periodu smo se Mustafa Muharemagić Mađar i ja, našli odsječeni od Odreda. Desilo se to dok smo nas dvojica bili na stražarskom mjestu, udaljenom 150 metara od baze, a Odred se zbog iznenadne akcije neprijatelja morao da povuče. Krećući se poslije toga kroz šumu sreli smo učitelja Alagića, koji je imao busolu, i uz čiju smo pomoć pronašli izlaz iz šume, našavši se u jednom malom zaseoku gdje je Alagić ostao kod rođaka da se bazira. Mi smo nastavili dalje traganje za Odredom.

Nakon bezuspješnog traganja, odlučili smo da krenemo u Kreku, odnosno Mosnik, i da se tu baziramo kod svojih rođaka. Bila je noć kad smo stigli u Tuzlu. Potražili smo smještaj kod jednog siromašnog rudarskog radnika. Međutim, ujutro su u kuću došle ustaše. Bilo nam je jasno da nas je taj čovjek iz straha odao.

Stražarno sam sproveden u Slavonski Brod na saslušanje, gdje su od mene nastojali iznuditi izjavu protiv NOB-e. Pošto u tome nisu uspjeli, vratili su me u Tuzlu i nastavili saslušanje. Našao sam se tada u vrlo teškoj situaciji. Izvjesno vrijeme sam radio u Kreki, a onda sam mobilisan u domobranstvo sredinom jula 1944. godine. Međutim, oktobra iste godine, Braco Rolinger, Stjepan Jolunić i ja smo uhvatili partizansku vezu i uputili se prema Stupniku. U Pijareviku nas je primio Ahmet Delibegović iz Tuzle, koji je tada bio komesar Brigade “Franjo Ogulinac Seljo”. Nakon završetka rata sam kao oficir JA demobilisan i upućen ponovo na rad u Rudnik “Kreku”.

Franjo Peštić , “Tuzlanski partizanski odred”

(*) Rođen sam 1911. godine u Kreki. Otac je bio rudar. Učestvovao je u štrajku rudara “Kreke” 1919. godine. Od posljedica torture režima je iste godine umro. a nešto kasnije i majka. Uz pomoć kulturnog društva “Napredak” završio sam školu i kao mašinski tehničar se zaposlio u Rudniku “Kreka”.