ZASJEDANJE ZAVNOH-a – 16.06.1943 – YU KALENDAR

U Plitvicama je održana druga sjednica prvog zasjedanja ZAVNOH-a, kada je ZAVNOH formalno preuzeo funkciju najvišega političkog tijela Narodnooslobodilačkoga pokreta u Hrvatskoj, ali je de facto obavljao i zadaće najvišega tijela vlasti u Hrvatskoj. Na tom je zasjedanju formiran Izvršni odbor, čiji predsjednik postaje hrvatski književnik Vladimir Nazor.

Prihvaćena su dva dokumenta: Plitvička rezolucija i Proglas narodima Hrvatske. U »Proglasu narodima Hrvatske«, upućenom s I. zasjedanja, ZAVNOH je pozvao na borbu za oslobođenje od tuđinske vlasti. Pozvao je i »braću Hrvate Istre, Zadra, Rijeke i jadranskih otoka«

Donosimo cjelokupni tekst Plitvičke rezolucija prvog zasjedanja ZAVNOH-a, 14. 6.1943.

Nakon gotovo dvije godine teške, krvave, ali pobjedonosne narodno-oslobodilačke borbe, sastali su se 14. lipnja 1943. na Plitvičkim Jezerima predstavnici hrvatskog naroda zajedno s predstavnicima Srba u Hrvatskoj, te predstavnicima nacionalnih manjina Hrvatske, da pred cijelu svjetsku i domaću javnost iznesu pravo stanje u Hrvatskoj i da izraze istinsko raspoloženje njezinih naroda. Nakon temeljitog razmatranja svih pitanja, koja se danas postavljaju pred našim narodima, skupština je utvrdila:

I.

Hrvatski se je narod, usprkos svom dugom robovanju pod Nijemcima, Madžarima i Talijanima, usprkos svom 22-godišnjem potlačenom položaju pod velikosrpskom beogradskom klikom, uvijek borio za svoju slobodu i samostalnost. Ta borba našla je svoj snažni izraz u neprekidnom nizu ustanaka i žilavih političkih borbi.

Svijetli likovi Matije Gupca, Matije Ivanića, senjskih uskoka, Pavla Vitezovića, lliraca, Eugena Kvaternika, Ante Starčevića, Frana Šupila, braće Radića i mnogih drugih hrvatskih rodoljuba povijesni su izraz neprekidne borbe hrvatskog naroda za slobodu. Te vjekovne težnje hrvatskog naroda za slobodom nisu se sve do danas ostvarile, pored ostalog, i zbog toga, što je u svim momentima u Hrvatskoj prevladao utjecaj ljudi, koji nisu imali ništa zajedničkog s interesima hrvatskog naroda, nego su naprotiv stajali u službi tuđina.

II.

U najnovijoj povijesti Hrvatske postojala je 1918. puna mogućnost da se ostvare te vjekovne težnje hrvatskog naroda. Do toga, međutim, nije došlo radi izdaje tadašnjih “predstavnika” Hrvatske.

Da zaštite svoje klikaške interese pred narodom, koji je tada, pod utjecajem Velike oktobarske revolucije, tražio svoja iskonska prava, ta su se protunarodna gospoda povezala s velikosrpskim hegemonistima i njihovom pomoću ugušili narodni pokret. Na taj je način, mjesto bratske zajednice slobodnih jugoslavenskih naroda, za kojom su težili i Srbi i Hrvati i Slovenci, stvorena versailleska Jugoslavija, u kojoj su svi narodi bili izvrgnuti samovolji i tlačenju beogradskih protunarodnih režima, a osobito hrvatski i makedonski narod..

Hrvatski narod, pored sve svoje borbe protiv velikosrpske hegemonije i nametnutog jugoslavenstva, nije ni na čas bio protiv bratske zajednice sa srpskim narodom, nego je naprotiv smatrao bratstvo hrvatskog i srpskog naroda temeljnim zalogom svoje slobode i bolje budućnosti. To dokazuje i povijesna činjenica, da izdajnička frankovačko-ustaška politika, nikada, pa ni u vrijeme najžešćih nasilja velikosrpskih režima u Hrvatskoj, nije mogla oko sebe okupiti veći broj Hrvata.

III.

Hrvatski i srpski narod, zajedno s ostalim narodima Jugoslavije, bio je od prvih pojava fašističke opasnosti spreman, da se suprotstavi najezdi fašizma. To raspoloženje hrvatskog naroda manifestiralo se i u brojnim antifašističkim demonstracijama po hrvatskim gradovima Zagrebu, Splitu, Karlovcu i t d.

Nasuprot tom antifašističkom raspoloženju hrvatskog naroda, vodstva skoro svih stranaka, a u prvom redu reakcionarna klika u vodstvu Hrvatske Seljačke Stranke, zajedno sa velikosrpskim hegemonističkim klikama, gušile su najgrubljim sredstvima narodno raspoloženje i stvarale teren za prodiranje fašističkog utjecaja u Hrvatsku kao i u cijelu Jugoslaviju. Kruna sve te protunarodne rabote bila je izdajničko pristupanje Trojnom paktu. Time su beogradski i zagrebački vlastodršci otvoreno upregnuli Hrvatsku i cijelu Jugoslaviju u fašistička kola.

Jedina stranka, koja je već u vrijeme prvih pojava fašističke opasnosti u Hrvatskoj digla odlučno svoj glas protiv fašizma, bila je Komunistička partija Hrvatske.

Komunistička je partija na svakom koraku raskrinkavala izdajničko držanje jugoslavenskih vlastodržaca i generaliteta i pozivala narod na borbu protiv fašističke opasnosti. Što se narod više odazivao pozivu Komunističke partije to su reakcionarni režimi ti Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji sve grubljim metodama progonili sve antifašiste, koji su se zajedno s Komunističkom partijom borili protiv fašističke opasnosti.

Kada je 27. ožujka 1941. pod pritiskom nezadrživih snaga naroda Jugoslavije došlo do otkazivanja sramnog pristupa Trojnom paktu, reakcionarno vodstvo HSS-a, koje je tada bilo na vlasti u banovini Hrvatskoj, priječilo je najbrutalnijim mjerama da i u Hrvatskoj dođe do izražaja antifašističko raspoloženje naroda.

Čak i onda, kada su pred sam rat – beogradski vlastodršci bili prisiljeni da puštaju narodne borce iz tamnica, reakcionarna je vlast u banovini Hrvatskoj, koja je bila eksponent HSS-a, izvršila nova masovna hapšenja antifašista. Zatim ih je strpala u koncentracione logore, i kratko vrijeme poslije toga, predala u ruke krvave ustaške strahovlade, koja ih je, nakon zvjerskih mučenja, nemilosrdno poubijala.

Ta reakcionarna unutrašnja politika zagrebačkih i beogradskih vlastodržaca sjedne strane, a njihova isto tako reakcionarna i izdajnička vanjska politika, koja je uvijek tvrdoglavo odbijala zahtjeve naših naroda za priznanje i savez sa Sovjetskim savezom, dovela je do vojničkog sloma Jugoslavije, do okupacije naših zemalja i do uspostave takozvane Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s fašističkim plaćenikom Pavelićem.

Dolazak Pavelića na vlast, znatno je olakšalo izdajničko vodstvo HSS-a koje je preko svoje “Seljačke Zaštite” zaposjedalo razne ustanove i predavalo ih okupatorima, te razoružavalo jugoslavensku vojsku, a oružje predavalo ustašama. Čim su fašistički osvajači stali prodirati u Jugoslaviju, izdajnička “vlada” je kukavički pobjegla avionima u inozemstvo ostavivši naše narode na milost i nemilost okupatorima, a Dr Maček – potpredsjednik te iste vlade – na sam dan uspostave “NDH” izvršio je isto takvu izdaju pozvavši u javnom proglasu pristaše HSS-a, da podupru ustašku vladu, a hrvatski narod da se pokorava Pavelićevoj vlasti.

IV.

Stvaranjem takozvane Nezavisne Države Hrvatske, hrvatski narod ne samo da nije ostvario svoju težnju za slobodom – kako to želi prikazati ustaška “promičba” – nego je, naprotiv, pao u najteže i najcrnje ropstvo, što se dade zamisliti.

Izdajnik Pavelić je najčišće hrvatske zemlje prodao vjekovnim neprijateljima hrvatskog naroda: Dalmaciju, Hrvatsko Primorje i Gorski Kotar talijanskim, a Međimurje mađarskim osvajačima, dok u ostalim dijelovima Hrvatske suvereno pašuje njemačka soldateska i tajna policija uz pomoć ustaških plaćenika.

Ovako osakaćena i raskomadana Hrvatska postala je najbjednija kolonija, izvrgnuta bezgraničnoj gospodarskoj pljački od strane fašističkih okupatora. Što više izdajnik Pavelić šalje hrvatske sinove na ropski rad u Njemačku i na Istočnu frontu, da se za račun fašističkih osvajača bore protiv svoje slavenske ruske braće.

“Nezavisna Država Hrvatska” stvorena je zato, da bude instrumenat fašističke politike u Jugoslaviji i na Balkanu, te je kao takva poslužila paklenom planu istrebljenja slavenskog naroda u duhu Hitlerovih protuslavenskih načela.

U tu je svrhu fašistički plaćenik Pavelić, po nalogu svojih gospodara, dao popaliti stotine srpskih sela i na najbestijalniji način poklao stotine hiljada nevinih srpskih muževa, žene i djece, htijući za račun okupatora izazvati bratoubilački rat.

Unatoč velikom nezadovoljstvu hrvatskog naroda s velikosrpskom vladavinom, unatoč svim Pavelićevim demagoškim obećanjima, unatoč kukavnog poziva Dra Mačeka organizacijama HSS-a da surađuju s ustaškim režimom, Pavelić nije nikada mogao pridobiti hrvatski narod za svoju zločinačku politiku. Pavelić je okupio oko sebe samo najmračniji talog hrvatskog društva, ološ, koji je uvijek služio svim protunarodnim režimima i koji nema ništa zajedničkog s pravim osjećajima i težnjama hrvatskog naroda.

Istom okrutnošću, kojom je progonio Srbe, Pavelić je progonio i hrvatske rodoljube. Na desetke hiljada hrvatskih rodoljuba poubijano je na jezovit način, a drugi deseci hiljada pobacani su po koncentracionim logorima.

V.

U to vrijeme, kada su naši narodi ostali prepušteni na milost i nemilost fašističkim osvajačima i njihovim ustaškim slugama, kada su vodstva svih bivših stranaka napustila svoj narod te ili izbjegla u inozemstvo ili se kukavički sakrila ili stupila u službu okupatora i ustaša, u to je vrijeme Komunistička partija bila jedina partija u Hrvatskoj koja je ostala vjerna našim narodima. Komunistička je partija pozvala sve narode da se dignu na oružanu borbu protiv okupatora i njegova sluge Pavelića.

Ona je organizirala prve udarne grupe i prve partizanske odrede, koji su s oružjem u ruci ustali protiv fašističkih osvajača i ustaša.

Na poziv Komunističke partije digao se srpski narod i najbolji sinovi hrvatskog naroda u sveti narodno-oslobodilački rat. Herojska borba koja je počela u Lici, Dalmaciji, Kordunu, Baniji i Hrvatskom Primorju zahvatila je postepeno sve krajeve Hrvatske. U dvogodišnjim herojskim borbama oslobođena je gotovo cijela Lika, Kordun i Banija, te veliki dijelovi Dalmacije, Hrvatskog Primorja, Gorskog Kotara, Žumberka i Slavonije, pa dijelovi Pokuplja, Moslavine i Hrv. Zagorja.

VI.

Fašistički okupatori videći snažan otpor srpskog naroda, nastojali su ustanak iskoristiti u svoje svrhe, da ga sa široke općenarodne, demokratske, narodno-oslobodilačke linije usmjere pravcem velikosrpske borbe protiv hrvatskog naroda. U tu svrhu pridobili su za su četničke vođe kao Dražu Mihailovića, vojvodu Birčanina, majora Dangića, popa Đujića, Dobrosava Jevđevića i njima slične. Preko njih su okupatori htjeli izvršiti ono, što im nije uspjelo preko ustaša, t. j. produbiti do krajnosti bratoubilački rat između Srba i Hrvata, do potpunog istrebljenja jednih i drugih.

Taj strašni fašistički plan o bratoubilačkom ratu spriječila je Komunistička partija. Ona je bezprimjernim žrtvama i naporima uspjela raskrinkati u očima srpskog i hrvatskog naroda ulogu ustaša i četnika i stvoriti čvrste temelje iskrenom bratstvu Srba i Hrvata, koje se prekalilo u neravnim, herojskim borbama Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda s okupatorima i njihovim slugama.

Da što više ojačaju svoje krvničke snage, okupatori su ustaše i četnike povezali međusobno u zajednički savez, koji je imao za osnovni cilj uništenje narodno-oslobodilačke borbe. Ovo najjasnije potvrđuju zapisnici o savezu ustaša i četnika nađeni u Mrkonjić Gradu, Nevesinju, Medku kao i satna obavijest br. 4. Pavelićeva Stana, u kojoj je sam Pavelić jasno i glasno priznao sporazum s četnicima.

VII.

Izbjeglička jugoslavenska “vlada” u Londonu od prvih dana suprotstavlja se oslobodilačkoj borbi srpskog i hrvatskog naroda, jer njezina široka demokratska načela onemogućuju i samu pomisao povratka velikosrpske hegemonije. U prvo je vrijeme tu svoju sramnu rabotu vodila pod parolom da “još nije vrijeme za borbu”.

Kada je kasnije narodnooslobodilačka borba bez volje, pa i protiv volje, izbjegličke “vlade” okupila oko sebe gotovo sav hrvatski i srpski narod, jugoslavenska seje “vlada” u silnom strahu pred narodno-oslobodilačkom borbom povezala s okupatorom i ustašama preko svog vojnog ministra i vođe četnika Draže Mihailovića. Jugoslavenska izbjeglička “vlada” zajedno sa okupatorom, ustašama i četnicima nastoji razbiti naš Narodno-oslobodilački pokret i pripremiti tlo za ponovno porobljavanje hrvatskog naroda te time izvršiti novu izdaju nad našim narodima.

Istu ulogu igra i izdajnička klika u vodstvu HSS-a s Dr Mačekom na čelu. Dr Maček seje nakon svoje izdajničke izjave povukao u Kupinec, odakle je svim sredstvima sabotirao narodno-oslobodilačku borbu, a njegova “Seljačka Zaštita” pod vodstvom Zvonka Kovačevića prva je išla u Bosnu da guši ustanak.

Kasnije kada je razvoj na vanjskim frontama i narodni ustanak unutar zemlje pokazao, da će fašizam doživjeti neminovni slom, vodstvo HSS-a bojeći se naoružanog hrvatskog i srpskog naroda, aktiviziralo se sve više na strani neprijatelja, protiv Narodno-oslobodilačkog pokreta. Ono se povezalo s okupatorom, ustašama i četnicima izbjegličke “vlade” u cilju uništenja narodno-oslobodilačke borbe.

Na temelju svih ovih utvrđenih činjenica, predstavnici hrvatskog naroda, predstavnici Srba u Hrvatskoj kao i predstavnici narodnih manjina Hrvatske donose jednoglasno ove zaključke:

1. Zahvaljujući sve snažnijem zamahu narodno-oslobodilačke borbe i jačanju Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda unutar zemlje, zahvaljujući silnim uspjesima bratskog Sovjetskog Saveza, Engleske i Amerike na svjetskim frontama, danas se pred hrvatskim i srpskim narodom ponovno otvaraju mogućnosti ostvarenja vjekovnih težnja za slobodom i samostalnošću.

U tu svrhu treba sve rodoljubive snage hrvatskog naroda, u bratskoj zajednici sa srpskim i ostalim narodima Jugoslavije, mobilizirati u sveti nacionalno-oslobodilački rat za konačno uništenje fašizma, za rušenje “Nezavisne Države Hrvatske”, za potpuno razbijanje Pavlićevih ustaša i četnika Draže Mihailovića, kao osnovnih uvjeta za ostvarenje pune slobode i samostalnosti hrvatskog i srpskog naroda.

2. Narodno-oslobodilački pokret i njegova junačka Narodno-oslobodilačka vojska Hrvatske jesu jedine snage koje se istinski i iskreno bore za slobodu hrvatskog i srpskog naroda. One su jedine realne sile koje tu slobodu mogu ostvariti.

Beskrajno odana slobodarskim težnjama hrvatskog i srpskog naroda Narodno-oslobodilačka vojska se čeličila u svakodnevnim borbama s daleko nadmoćnijim neprijateljima: Nijemcima, Talijanima, ustašama i četnicima, i u toj borbi iz nekadašnjih malih partizanskih odreda prerasla u pravu narodnu armiju, sastavljenu od brigada, divizija i korpusa. Ona je ne samo najjače jamstvo pobjede nad mrskim okupatorima i njihovim slugama, nego je i jedini zalog protiv povratka starih protunarodnih režima i svih reakcionarnih i izdajničkih planova.

3. U ovoj velikoj, gigantskoj borbi protiv fašizma i njegovih ustaških i četničkih pomagača, iskovano je krvlju bezbrojnih heroja posvećeno borbeno bratstvo i oružano jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda, koje smatramo jednom od najvećih tekovina narodno-oslobodilačke borbe, a koje predstavlja temelj slobodne, sretnije i bolje budućnosti jednog i drugog naroda, temelj, na kojem se jedino može izgraditi novi život srpskog i hrvatskog naroda u punoj slozi i ravnopravnosti.

4. Borba hrvatskog i srpskog naroda protiv fašističkih okupatora i njihovih pomagača je dio velike antifašističke fronte, koja danas na čelu s moćnim Sovjetskim Savezom, Engleskom i Amerikom vodi svetu borbu za slobodu, demokraciju i napredak čovječanstva. Međunarodni značaj narodno-oslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije raste iz dana u dan u vezi s predstojećim velikim bojevima na vanjskim frontovima, a osobito uvezi s otvaranjem druge fronte. Narodno-oslobodilačka vojska Hrvatske pružala je do sada, a davat će i u buduće punu pomoć saveznicima.

5. Narodno-oslobodilački pokret Hrvatske s punim povjerenjem gleda u svoje velike saveznike: u Sovjetski Savez, Englesku i Ameriku, koje su u poznatoj Atlantskoj povelji, te u englesko-sovjetskom i sovjetsko-američkom ugovoru istakli kao jedan od ciljeva ovog velikog rata: slobodu i samostalnost malih naroda, te pravo da mali narodi sami riješe svoja unutrašnja pitanja i svoje odnose prema drugim narodima i zemljama.

Ti nam ugovori jamče, da će dvogodišnja herojska borba hrvatskog i srpskog naroda, koja je puna nadčovječanskih napora i neusporedivih žrtava, biti okrunjena uspjehom.

6. Ostajući vjerni svojim demokratskim tradicijama, naši narodi, i hrvatski i srpski, ne žele povratak starih ustanova protunarodnih režima, kao što su nametnuti općinski i sreski načelnici, žandari i t d., koje su uvijek bili instrumenti protunarodnih režima, a koje su dolaskom okupatora stupile u njegovu službu i vršili najstrašniji teror nad hrvatskim i srpskim narodom.

Kako politika izbjegličke jugoslavenske “vlade” u Londonu nije ništa drugu nego težnja za uspostavom starog stanja velikosrpske hegemonije i kako seje ona u tom cilju preko svog ministra Draže Mihailovića povezala s okupatorom, u cilju razbijanja demokratskog narodno-oslobodilačkog pokreta, to predstavnici hrvatskog i srpskog naroda izjavljuju, da jugoslavenska “vlada” nema ništa zajedničko s oslobodilačkom borbom naših naroda.

7. Isto tako izjavljujemo, da reakcionarna klika u bivšem vodstvu HSS s Dr Mačekom na čelu, nema ništa zajedničko s oslobodilačkim težnjama i borbom hrvatskog naroda, jer je baš ona svojom protunarodnom politikom u banovini Hrvatskoj pripremala sistematski teren za kapitulaciju pred fašističkim okupatorima, jer je ona pomoću “Seljačke Zaštite” razoružavala jugoslavensku vojsku i to oružje predala ustašama, jer je Dr Maček prvog dana stvaranje krvave „Nezavisne Države Hrvatske” pozvao hrvatski narod da se pokori novoj vlasti, jer se vodstvo HSS od početka neprijateljski odnosilo prema narodno-oslobodilačkoj borbi.

Ono se povezalo s jedne strane s ustašama i okupatorima, a s druge strane s jugoslavenskom “vladom” i četnicima, da uništi Narodno-oslobodilački pokret i kuje planove o novoj izdaji nad hrvatskim narodom.

8. U toku ove veličanstvene narodno-oslobodilačke borbe u svim i oslobođenim i neoslobođenim dijelovima Hrvatske, nikli su narodnooslobodilački odbori kao izraz težnje naroda za svojom pravom narodnom vlašću. Narodno-oslobodilački odbori odigrali su historijsku ulogu u razvoju narodno-oslobodilačkog rata. Oni su preuzeli na se brigu za opskrbu Narodno-oslobodilačke vojske hranom, odjećom, obućom i organizirali svu pozadinu u službu borbe, ostvarili su puno jedinstvo naroda i vojske, fronte i pozadine.

Ogromni uspjesi narodno-oslobodilačke borbe u Hrvatskoj, prostranost oslobođenog teritorija, široke perspektive daljnjih uspjeha i pobjeda, te sve mnogobrojniji i složeniji zadaci, koji se postavljaju pred NOO-ima i Narodno-oslobodilačkim frontom uopće, istakli su potrebu osnivanja najvišeg političkog predstavništva narodno-oslobodilačke borbe u Hrvatskoj, kao jedinog istinskog predstavništva Hrvatske.

U tu svrhu predstavnici hrvatskog i srpskog naroda, kao i predstavnici nacionalnih manjina Hrvatske, koji sudjeluju u narodno-oslobodilačkoj borbi, a koji su svoju ljubav prema narodnoj slobodi dokazali i u najtežim momentima života našeg naroda, te kao takovi priznati od naroda, konstituiraju se današnjim danom u Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske.

9. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) je najviše političko tijelo narodno-oslobodilačke borbe u Hrvatskoj.

Ono je izraz neslomljive volje hrvatskog i srpskog naroda, da ostvari svoje vjekovne težnje za slobodom i samostalnošću, ono je izraz borbenog jedinstva hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj i čvrste odluke naših naroda, da vode nemilosrdni i bespoštedni narodno-oslobodilački rat do konačne pobjede nad fašističkim okupatorima, njihovim slugama Pavelićevim ustašama i četnicima Draže Mihailovića, te okupatorovim pomagačima: agentima izbjegličke “vlade” i izdajničkog vodstva HSS.

10. ZAVNOH je sastavljen od predstavnika hrvatskog i srpskog naroda, te nacionalnih manjina u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu političku i vjersku pripadnost. Zato su se u ZAVNOH-u okupili i pristaše bivše Hrvatske seljačke stranke, Samostalne demokratske stranke, Komunističke partije, predstavnici narodnih udruženja kao “Seljačke sloge”, “Seljačkog kola”, “Gospodarske sloge”, sindikata i t d., koji bez obzira na sve razlike stoje nepokolebljivo na stanovištu borbe protiv fašističkih okupatora i njihovih slugu i pomagača.

11. Osnovni zadaci koji se pred ZAVNOH postavljaju jesu:

a) Daljnje razvijanje narodno-oslobodilačke borbe na području Hrvatske i daljnje okupljanje svih rodoljubivih i demokratskih snaga u jedinstvenu Narodno-oslobodilačku frontu s ciljem oslobođenja Hrvatske ispod krutog fašističkog ropstva i stvaranje slobodne Hrvatske u bratskoj zajednici sa slobodnom Srbijom, slobodnom Slovenijom, slobodnom Crnom Gorom, slobodnom Makedonijom i slobodnom Bosnom i Hercegovinom.

b) Još tješnje povezati oslobođeni i neoslobođeni teritorij Hrvatske u čvrstu, neslomivu cjelinu u cilju mobilizacije svih snaga Hrvatske za konačni obračun s okupatorom i njegovim slugama.

c) Borba za povratak svih od tuđina otetih hrvatskih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji, i to: Istre, Zadra, Rijeke, svih jadranskih otoka, anektiranog dijela Dalmacije, Hrvatskog Primorja i Gorskog Kotara, te Međimurja.

d) Organizirati najoštriju borbu protiv nastojanja svih reakcionarnih klika, koje idu za povratkom starih protudemokratskih i protunarodnih režima, a koje su svoj izraz našle u izdajničkoj raboti izbjegličke “vlade” u Londonu i reakcionarnog vodstva HSS s Dr Mačekom na čelu.

e) Jačati narodno-oslobodilačke odbore kao organe narodne demokratske vlasti i preko njih organizirati sve grane političkog, ekonomskog, socijalnog, prosvjetnog i vjerskog života u Hrvatskoj. Nadalje preko narodno-oslobodilačkih odbora, a uz pomoć narodnih antifašističkih organizacija (USAOJ i AFŽ), mobilizirati sve narodne snage u službu fronte, starati se za opskrbu i jačanje vojske i tako još čvršće povezati jedinstvo fronte i pozadine.

12. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske izabrat će iz svoje sredine Izvršni odbor s predsjednikom i tri potpredsjednika, koji će rukovoditi svim tim poslovima.

13. Za vojničko vođenje narodnooslobodilačkog rata protiv fašističkih osvajača ustaša i četnika , Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske izražava svoje puno priznanje i neograničeno povjerenje i zahvalnost Vrhovnom štabu Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, vrhovnom komandantu drugu Titu i Glavnom štabu Hrvatske.

Isto tako izražava puno priznanje i povjerenje Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-u), kao najvišem političkom predstavništvu oslobodilačke borbe svih naroda Jugoslavije.

14. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske zaklinje se pred hrvatskim i srpskim narodom, da će budno čuvati interese narodno-oslobodilačke borbe i da će sve svoje snage usmjeriti za što skorije postignuće onog uzvišenog cilja, za koji su naši narodi podnijeli neviđene žrtve – za oslobođenje Hrvatske i punu i istinsku demokratsku slobodu i ravnopravnost hrvatskog i srpskog naroda.

Yu nostalgija