Olga Marasović – Stanodavke jedne ilegalke
Pobjeda naše oružane borbe ne bi se ostvarila da u njene tokove nisu utkane misli, želje, borba i žrtve ogromne većine naših ljudi. U bistri tok revolucije, čija je matica bila Komunistička partija Jugoslavije, sa svih strana slivale su se težnje i akcije rodoljubivih ljudi, žena i omladine narastajući u nezadrživu snagu naroda, koji je pobijedio i ako je protiv sebe imao daleko nadmoćnijeg neprijatelja.
Nema potrebe upoređivati veličinu doprinosa pobjedi revolucije onih koji su se borili sa puškom u ruci i onih koji su u pozadini ili na okupiranoj teritoriji, svojim radom i akcijama, stvarali uslove da oružana borba bude što efikasnija, da partizanska vojska lakše pobjeđuje neprijatelja.
Nije se ginulo samo na bojnom polju. Zatvori i logori progutali su ogromne žrtve. Takva smrt za učesnike NOP-a bila je još teža, jer je zavisila od isključive volje okupatora. Od njega je zavisilo kada će biti izvršeno strijeljanje, kada će život prestati. Čovjek je bio bespomoćan u čekanju trenutka kada će svojim životom dokazati kako voli svoju zemlju, svoj narod.
Na bojnom polju је to sasvim drukčije. Iako je neprijatelj bio tehnički i brojčano uvijek u nadmoćnosti, ginuo je i on. I on je svojim životom tom skupom cijenom plaćao svoja nečovječna djela. Njegovu bolju tehničku opremljenost i brojnu nadmoćnost, kompenzirala je u mnogim bitkama partizanska ratna vještina i vojna pronicljivost, a nadasve ljubav prema slobodi i svome narodu. I borci na frontu i pripadnici NOP—a na okupiranoj teritoriji su znali da se sloboda plaća životom, da bez žrtava nema boljeg života. U okupiranim gradovima bilo je jasno da se i najmanji i najsitniji doprinos NOB-u najčešće plaća najskupljom cijenom. Pa ipak, ljudi su tamo gdje su se zatekli, gdje su živjeli i radili, postajali svojom svjesnom akcijom pripadnici NOP-a, pripadnici revolucije, stvarajući tako jedan neraskidivi lanac borbe sa svima onima koji su na bilo koji način doprinosili toj borbi.
U okupiranim gradovima žene su davale svoj doprinos jačanju ilegalnog pokreta, radile i borile se onako i onoliko koliko je od njih traženo, koliko je jezgro tog ilegalnog pokreta bilo u mogućnosti da ih organizaciono poveže. Štaviše, one su i samoinicijativno radile ono što su smatrale da koristi NOP-u pa su postajale sretne kada je to bivaLo zapaženo i korišteni kao lična karta za organizovano pristupanje NOP-u.
U mojim sjećanjima često su prisutne dvije drugarice, obične i jednostavne žene, koje sam kao ilegalac sretala u Sarajevu i Mostaru. Među njima su i one koje su mi bile stanodavke, i koje su, u onim teškim ratnim danima, kada je i najmanja saradnja za NOP bila dovoljna kao inkriminacija za zatvor, logor, pa čak i smrt, bile spremne da svjesno podijele, zajedno sa mnom i svojom djecom, sve konsekvence koje su proizlazile iz mog ilegalnog partijskog rada.
Hiljadu devet stotina četrdeset prve godine Zora Radosavljević je sa mužem Lazom i dvoje djece stanovala u prizemnom stanu dvorišne zgrade u ulici Jugoslovenske armije. Njenog brata, kojeg je mnogo voljela, već su bile ustaše odvele u logor. Bilo je izvjesno da više nije živ.
Zoru sam poznavala još kao gimnazijalku iz Bijeljine, ali to nije bio razlog što mi je ona bila prva “gazdarica” kao ilegalki. Slučajni susret na ulici u okupiranom Sarajevu odmah je otkrio njeno političko opredjeljenje. Teško se sada sjetiti poslije više od trideset godina šta je to meni neopozivo govorilo da je Zora ne samo naš čovjek nego i čovjek koji se nudi da bude organizovani saradnik NOP-a. Tako sam se našla u njenoj kući da, zajedno sa njom i njenim ukućanima, dijelim oskudne ratne zalogaje, kada je njenoj djeci dobra ishrana bila uslov nominalnog fizičkog razvoja.
Život je bio takav da se uvijek nije moglo voditi računa o eventualnim posljedicama naših ponekad nesmotrenih postupaka. Iako protiv pravila konspiracije ilegalnog rada dešavalo se, ne doduše uvijek našom nepažnjom, da se u kući Zore Radosavljević nađe, najedanput, po nekoliko ilegalaca. Tamo je često navraćao još 1941. godine Vladimir Perić Valter. Dolazio je kao ilegalac i Dane Olbina. Nije se sasvim otvoreno govorilo da ja tamo stalnujem, ali se to sasvim lako moglo pretpostaviti.
Tako se dešavalo da je stan Zore Radosavljević, korišten kao stan jednog ilegalca, u isto vrijeme postao i obavještajni punkt za ilegalce koji su tamo navraćali. Zora je prenosila savjesno i brižno njihove uzajamne poruke, ponekad pismene, ponekad usmene.
Pred djecom je nalazila ubjedljive razloge zašto kroz kuću često prolaze ljudi koji prije rata nisu bili poznati kao rodbina ili kućni prijatelji. To je trebalo stalno ponavljati kako bi u slučaju dolaska policije iskazi djece bili identični i za policiju prihvatljivi.
Zora je u takvom svom životu i radu savladavala duboku bol koju je nosila za izgubljenim bratom. U svemu je imala podršku svoga muža Laze. Jedno drugome nisu mnogo pričali o tome kako je ko angažovan u NOP—u, ali se znalo da su obadvoje aktivni. Takođe smo znale da je Lazin brat Vlajko vrlo aktivan pripadnik NOP-a, da on već od početka okupacije ide tim stopama. U Čadordžinoj ulici živjele su dvije Lazine sestre.
Radmila, profesor, i Kova, učiteljica. Za Lazu i Zoru nije bila tajna da je i ta treća kuća Radosavljevića sigurna baza NOP—a. U dvorište te male prizemne bosanske kuće spuštali su se partizanski kuriri sa Romanije. Prerušeni u seljačko odijelo sa tipičnim romanijskim šalovima oko glave, oni su u samaricama svojih konja donosili partizansko štampu i užičku “Borbu” i u njima odnosili sanitetski materijal i druge poručene stvari iz grada. Sve se to kod Zore naslućivalo iako se o tome nije nikada govorilo. Tako su se preko nje ukrštali mnogi partizanski i partijski konci.
Ona je ćutke i savjesno obavljala svoj posao, srećna što je kao domaćica i majka, svršavajući svoje svakodnevne poslove, davala dragocjeni doprinos narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj je učestvovala čitava njena i Lazina porodica.
Zora je slobodu dočekala bez svog druga Laze. Njega su kao pripadnika NOP—a otkrili. U logoru je doživio sudbinu ogromne većine logoraša.
Milka Kršulj je bila majka dvoje djece. Stanovala je na Pothrastovima, u kući okruženoj baštom i cvijetnjakom. Bila je vrlo racionalna i dobra domaćica. Bašta je bila uvijek primjerno obrađenaa, pa se ratna nemaština u njenoj kući mnogo manje osjećala. Hranila je kozu tako da u to ratno vrijeme nismo bili lišeni ni mlijeka. U kavezima uz baštensku ogradu bilo je uvijek pitomih zečeva. Zbog toga se ni u mesu nije oskudijevalo.
Milka je bila mnogo vezana za svoga druga Ivicu. On je bio pripadnik NOP-a. Tako se i ona opredijelila za narodnooslobodilačku borbu, iako do tada politika nije bila predmet njenog posebnog interesovanja.
Osrednjeg rasta, uvijek vesela i nasmijana, bila je bezgranično dobra. Trudila se da svakome ilegalcu koji dođe u njenu kuću pruži bar za trenutak osjećaj toplog kućnog ognjišta. Pri tome je uvijek bila svjesna opasnosti koje su prijetile njoj i njenoj porodici.
Novu 1942. godinu Vladimir Perić, Dane Olbina i ja dočekali smo u njenoj kući pišući proglas Gradskog komiteta, za Sarajevo. Poslije obavljenog posla ostalo je vremena i za razonodu. Za one ratne uslove Milka nam je priredila vrlo bogatu trpezu, sretna da nam barem tako može priuštiti nešto od novogodišnje atmosfere.
Kada se Kosta Nađ prebacivao preko Sarajeva u Bosansku krajinu, dovela sam ga kod svoje “gazdarice” Milke. Dobro ga je osmotrila, bilo joj je jasno da je došao iz partizana. Pozvala me je u drugu sobu da mi saopšti šta je riješila da skuha za večeru, gdje će mu napraviti postelju, šta će mu izdvojiti iz Ivičine garderobe da bolje izgleda. Bila je srećna što se Kosta poslije partizanskih uslova, osjećao prijatno u sredini porodice čiji je stub činila tako vrijedna i prijatna domaćica.
U ranu zoru 16. jula 1942. godine, poslije mog bijega iz bolnice, ponovo sam došla u moj stari stan kod Milke i Ivice. Nisam imala kud. Prozor njihove sobe bio je otvoren. Probudila sam ih. Prva je na prozor izašla Milka. Nikada neću zaboraviti izraz na njenom licu. Za trenutak jako iznenađena, a potom sretna što me opet vidi. Znala sam da će policija povodom moga bijega organizovati potjeru po gradu. Kod Milke i Ivice osjećala sam se bezbjednom. Čuvali su me i liječili još skoro mjesec dana. Iz njihove kuće otišla sam u Mostar.
Milka je zajedno sa svim svojim ukućanima dočekala slobodu. Nesretnim slučajem poginula je u jednoj saobraćajnoj nesreći.
U evidenciji Gradskog komiteta KPJ Mostar postojala je čitava lista stanova za smještaj ilegalaca. Moje prvo “ilegalno stanovanje”, po odluci sekretara Gradskog komiteta KPJ, bilo je kod porodice Muslibegovića, na Carini. U kući je bila majka, žena već u godinama, i dvije kćerke, Munta i Derva. Stariji brat je već bio u logoru.
Iako sam vrlo često svraćala muslimanske porodice, tada mi se pružila prilika da prvi put stanujem u takvoj porodici. Moji ukućani su svojim gostoprimstvom, toplinom i neposrednošću, učinili da njihova kuća odmah postane i mojom. U njihovom ophođenju prema meni nije bilo ništa smišljeno ili namješteno. Okruživale su me ljubavlju i pažnjom prosto radi toga što su bili dobri i neposredni ljudi, što su se vezale za NOP, što su znale da je to njihov doprinos narodnooslobodilačkoj borbi.
Majka se u kući slušala. Laganih pokreta, uzdržanih riječi kada se govorilo ko je kakav u komšiluku (skoro svi su bili vezani za NOP), objektivno je znala da ocjenjuje ljude i događaje. Uz to je voljela da se šali, smatrajući da će razne šale i dosjetke stvoriti u kući prijatniju atmosferu. Obavljala je i sve poslove van kuće. Munta je bila glavna domaćica. Zadovoljstvo je bilo gledati kako joj kućni poslovi idu od ruke. Ona i Derva, jednostavne djevojke, sa oskudnim osnovnim obrazovanjem, u rat su ušle kada je bilo vrijeme da zasnuju svoju porodicu. Rat je prekinuo te djevojačke snove i živjelo se sa jedinom mišlju kada će se rat završiti pobjedom partizana. Sa oduševljenjem su pričale о dobrim vijestima koje su čule u gradu ili u komšiluku.
Avgust 1942. za mene je bio nepodnošljivo topao. Moji domaćini su bili već navikli da sa manje tegoba podnose vrućine svog rodnog grada. Da noću u kući ne bude suviše toplo, spavalo se na avliji, koja je od drugih, komšijskih, bila ograđena dosta dotrajalim kamenim zidom. On nije mogao da sakrije sve ono što se u našoj avliji dešavalo. Ukućani, osim mene, spavali su kao u polusnu, stalno na oprezu, da se nešto пеprijatno ne desi.
Kuća Muslibegovića je meni bila prava škola. Tu sam se učila kako da govorim karakterističnim mostarskim naglaskom, upotrebljavam u govoru turcizme koji su bili u vrlo čestoj upotrebi, kako treba nositi zar i feredžu (dio ženske garderobe koji se zadržao u Mostaru), kako se uopšte kretati, pa da se ničim ne odskače iz mostarske sredine. Moj najbolji učitelj u svemu bila je Munta. Pred ženama koje su navraćale u kuću vrlo domišljato je davala o meni podatke kao rodici koja je došla u goste iz provincije.
Poslije nekoliko mjeseci, konspiracije radi, trebalo je mijenjati stan. Moje “gazdarice” su ostale tužne što sam morala da ih napustim. One su dobile novu “gošću”, a mene su drugovi smjestili kod sestara Bašagić u Zaliku.
Porodicu Bašagić činile su tri sestre: Hajrija, Fija i Behta. Jedan brat je već tada poginuo kao partizanski kurir, a drugi, stariji, Hido bio je u Mostarskom partizanskom bataljonu. Fija je radila u opštinskom sudu, a Hajrija i Behka su studirale. Behka je često bila kod tetke u selu Višićima ko Čapljine. U kući je bila i djevojčica Sala, koju su sestre Bašagić uzele od roditelja da je podignu i daju u školu. Kada sam ja došla, Sali je objašnjeno da sam njihova rodica. Tako je Sala u meni stekla tetku i tetkom me je uvijek oslovljavala.
Teško je pobrojati sve epitete koji su pripadali sestrama Bašagić. Malo se razlikovala jedna od druge. Tihe, vrijedne, razumne i dobre, koje je život privikao nedaćama svjesno, svojom logičnom mišlju i ljudskom ljepotom opredijelile su se za NOP. Tako je bilo i sa braćom.
Mene su prihvatile kao sestru pa sam se ja tako i ponašala. Štaviše, za nekoliko dana ja sam se u njihovoj kući najviše pitala. Tako su one htjele, a ja se tome nisam protivila. Teško mi je padalo što zbog moga prisustva u njihovoj kući nije bilo preporučljivo da se prihvataju većih zadataka van kuće i što su pred svojim drugaricama i drugovima, za koje su naslućivale da su pripadnici NOP-a, morali da izigravaju politički potpuno nezainteresovane osobe.
Jednom prilikom policija je upala u kuću. Tražila je njihovu rodicu iz Višića. U stanu se slučajno zatekao i Svetozar Vukmanović – Tempo, koji je trebao da se prebaci u Vrhovni štab u Prozor. Prošlo je nekoliko minuta dok nismo saznali koga zapravo policija traži. Za uzbuđenje i strah su postojali puni razlozi. Dva “teška ilegalca” za koje su samo sestre Bašagić znale da su komunisti, nalazili su se u njihovoj kući. Divila sam se prisebnosti svih ukućana. U razgovoru sa policijom sestre Bašagić pokazale su iskustvo već oprobanih ilegalaca, pripadnika NOP-a. Zahvaljujući njihovom, Tempovom i mom držanju, policija nije, u kući, zapazila ništa sumnjivo.
Poučeni ovim slučajem, niko od drugova ilegalaca nije više navraćao u ovu kuću, a uskoro sam i ja odselila u drugi stan.
Poslije izvjesnog vremena Hajrija je, povodom jedne provale, uhapšena i kući se više nije vratila. Hido je poginuo u partizanima, a Fija je nekoliko godina poslije rata umrla kao teški srčani bolesnik. Od čitave porodice ostala je samo Behka.
Moj novi stanodavac bila je porodica Hadrović iz Cernice. Majka Dudija je bila duša porodice. Najstariji sin Meho radio je u trgovini živežnih namirnica, a sestra Tima i Binak, kao i brat Safa, ostali su kod kuće sa jedinom mišlju da jednog dana odu u partizane.
Majka je u čitavoj kući uživala posebno poštovanje. Ona se pitala da li će u kuću primiti jednu partizanku. Odmah je pristala. O meni nije znala drugo osim da sam komunista, a to je za nju bilo dovoljno. Za to kratko ratno vrijeme riječ “komunista” je postala personifikacija svega poštenog i ljudskog. Svaka druga legitimacija bila je suvišna.
Sijede kovrdžave kose, sa šamijom na glavi, plavih blagih očiju, laganih pokreta, majka Dudija se trudila da svojim kuharskim vještinama i materinskom ljubavlju što više ugodi svojoj djeci. Mene nije ničim od njih odvajala.
Zvali su me Đevahirom. Moj duži staž stanovanja u muslimanskim mostarskim porodicama učinio je da se ni ja nisam mnogo odvajala izgledom od običnih djevojaka po mostarskim mahalama.
Svojim ponašanjem i pojavom majka je odavala ženu koja se sva posvetila djeci i porodici. Međutim, u njenom srcu ostalo je još mnogo mjesta za svu poštenu omladinu, za drugarice i drugove njene djece – za partizane i sve one koji će jednog dana postati partizani.
Bila je pobožna. Prilikom svake molitve i klanjanja nije zaboravljala partizane. Molila je Alaha da ih pomogne da što prije pobijede. Sa svojom djecom dočekala je slobodu.
Uspomene koje me vežu za period mog ilegalnog djelovanja u revoluciji su ostale za mene nezaboravne i najmilije. Tada sam najneposrednije osjetila i vidjela kako je revolucija postala životno djelo ogromne mase ljudi, kako su oni često bez ikakvog političkog znanja, svojim nepogrešivim narodnim instinktom, bili vezani za poštenje, za čovječnost, za bratstvo, za pravednu borbu – jednom riječju, za revoluciju.
Olga Marasović, Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. godine: sjećanja učesnika
