Oslobođeno Skoplje -13.11.1944- YU KALENDAR
Na danasnji dan
13.11.1944. godine
Oslobođeno Skoplje
Jedinice Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodile Skoplje
Još tijekom borbi za Štip i Veles, Glavni štab NOV i PO Makedonije osmislio je plan o koncentričnom napadu na Skoplje. Za oslobođenje Skoplja bile su predviđene 42. divizija, 50. divizija i 16. brigada Kumanovske divizije. U gradu su za to vrijeme bile stacionirane 22. njemačka divizija i 47. puk na sjevernoj i istočnoj strani i dijelovi 65. puka na južnoj strani grada.
Utvrđenja za obranu Skoplja bila su izgrađena u tipu poljske fortifikacije odmah poslije kapitulacije Bugarske. Gro njemačkih snaga bio je raspoređen u južnom dijelu grada (na desnoj obali Vardara), a slabije snage u istočnom dijelu, u rajonu Gazi Babe i u rajonu industrijskog kraja; dio snaga se nalazio u sjeverozapadnom dijelu grada. Svi važniji objekti organizirani su za kružnu obranu, pojačani žičanim preprekama.
Nijemci su u gradu zauzeli sve važnije zgrade i objekte, koji su bili pripremljeni i za rušenje (glavna željeznička stanica, tzv. Krangova zgrada, sadašnja zgrada Sobranja , zgrada Narodne banke, Dom armije, Učiteljska škola i druge zgrade na keju i oko mostova na Vardaru i u današnjoj ulici Orce Nikolov).
Svi mostovi na Vardaru i hidrocentrali »Matka« bili su minirani i pripremljeni za rušenje.
Pored toga, bila je organizirana i vanjska obrana Skoplja na liniji: Lisiče, Kisela Voda, vis Karlijak (na Vodnu), Bel Kamen (kota 954) i Krstovar (k. 1057). Sela Lisiče i Kisela Voda bila su jako utvrđena i organizirana za kružnu obranu. Na mostu preko Vardara kod Đorče Petrova bilo je postavljeno njemačko osiguranje. Aktivnost skopske organizacije KPJ i neposredno prije oslobođenja grada bila je od velikog značaja.
U Skoplju su formirane, pod neposrednim rukovodstvom partijske organizacije, udarne i diverzantske grupe od omladinaca i građana sa zadatkom da vrše diverzije u gradu i okolini, da prate pokrete, jačinu i raspored njemačkih jedinica u gradu, da otkrivaju njihove otporne tačke i bunkere i da o svemu tome obavještavaju operativne jedinice.
Na dan oslobođenja Skoplja, kao i prije toga, ove grupe i druge organizirane službe, imale su značajnu ulogu, tako da se može reći da su u oslobađanju grada sudjelovali skoro svi građani koji su mogli na neki način da doprinesu tjeranju okupatora iz glavnog grada Makedonije.
Grupe su bile najčešće organizirane u trojke, a njima je rukovodio Gradski štab koji se nalazio u Skoplju. U gradu su organizirana četiri sektora: obavještajni sektor, koji je svakodnevno sakupljao podatke o jačini, rasporedu i kretanju njemačkih jedinica i o tome obavještavao Glavni štab, štabove 16. korpusa i 42. divizije i njenih brigada; sektor za snabdijevanje koji je prikupljao oružje, hranu, odjeću i drugo za operativne jedinice i za porodice boraca i političkih zatvorenika; sektor za diverzantske akcije i sektor za kurirsku službu koji je održavao vezu s operativnim jedinicama u rajonu Skoplja.
Poslije zaposjedanja uporišta kod Gorno Lisičje oko 03.30 sati 13. studenog, jedinice 3. brigade su počele općim napadom na grad. Vodeći žestoke borbe, udarne grupe po četama (u čijem sastavu je bilo puškomitraljezaca, automatičara i bombaša), podržane ostalim snagama i uz pomoć udarnih grupa u gradu, uspješno su prodrle ulicama i postupno su lomile otpor neprijatelja koji se branio iz utvrđenih objekata duž glavnih ulica. Neprijatelj je počeo da se povlači.
U podnevnim časovima bataljuni 3. brigade su uspjeli da izbiju na desnu obalu Vardara – kod Kamenog, Betonskog i Željezničkog mosta i kod željezničke postaje. Željeznički most su njemačke jedinice prije toga porušile. Brzim izbijanjem bataljuna na Vardar spriječeno je uništenje ostalih mostova.
Ulične borbe su bile naročito žestoke u rajonu Monopola, zatim duž ulice 11. oktobra, pri svlađivanju pojedinim većim objektima, kao što su zgrada današnjeg Sobranja i druge zgrade prema glavnom Trgu (Ploštad). Svi ti objekti bili su utvrđeni kao vatrene otporne točke, iz kojih su njemačke posade pružale vrlo žilav otpor.
U popodnevnim satima njemačke jedinice su se povukle na lijevu obalu Vardara, od Kamenog mosta do zgrade današnje Univerzitetske biblioteke, odakle je pružao otpor automatskom i artiljerijskom vatrom.
Naređeno je minobacačkoj četi brigade da neutralizira artiljerijska oruđa na lijevoj obali Vardara, koje je ona uništila zajedno s posadama. Nakon toga dio snaga 3. brigade je prešao na lijevu obalu Vardara. Produžavajući borbu, jedinice 3. brigade su do pada mraka 13. 11. izvršile postavljeni zadatak. One su, zajedno s 12. brigadom ili samostalno, ovladale svim predviđenim objektima.
Štab 12. brigade izvršio je, isto tako, sve vojno-političke pripreme za napad kao i 3. brigada. Pošto je oko pola noći ovladala neprijateljskim bunkerima na Krstovaru, otpočela je nastupanje padinama Vodna prema gradu. Na grad su napadali 2. i 3. bataljun, a 1. i 4. bataljun su bili angažirani u borbama protiv njemačko-balističkih snaga kod hidrocentrale »Matka« na Treski i na sjeverozapadnim padinama Vodna.
Drugi i 3. bataljun su tijekom 13. 11. vodile oštre borbe s njemačkim posadama u utvrđenim zgradama i objektima u gradu. Tijekom prvih jutarnjih sati, u rajonu brigade, bili su blokirani objekti koje je neprijatelj zauzeo. Brigada je isprva ovladala Gradskom bolnicom i hotelom »Makedonija«, koji je zauzet na prepad.
Dugotrajnije i žestoke borbe su vođene kod Željezničke stanice, Doma armije, Narodne banke i Kamenog mosta. Zajedničko nastupanje s 3. brigadom je došlo do izražaja naročito u borbama za zauzimanje Narodne banke i Kamenog mosta, gdje je neprijatelj pružao ogorčen otpor. Neprijatelj se duže održao i u zgradama škole »Goce Delčev«, gdje se branilo oko 100 njemačkih vojnika, zatim kod radio-stanice, Ženske gimnazije i Glavne pošte. Poslije vrlo žilavih borbi, u kojima su obje strane imale dosta gubitaka, do pada mraka ovladano je njima.
Jedinice 12. brigade, izbivši na desnu obalu Vardara, dio snaga su prebacile na njegovu lijevu obalu. Za sve to vrijeme 4. bataljun 12. brigade vodio je teške borbe s balistima na sjeverozapadnim padinama Vodna, u rajonu sela Gorno Nerezi, Grčec, Krušopek i Šiševo, osiguravajući glavne snage divizije koje su napadale grad od udara balista u njihov bok i pozadinu. U ovim borbama baliste je podržavala njemačka artiljerija.
Tog dana vodeći borbu protiv nadmoćnijeg neprijatelja, 1. bataljun 12. brigade uspio je da potisne njemačko-balističke snage kod hidrocentrale »Matka« na Treski, da prekine instaliranu mrežu za miniranje brane i tako spasi centralu od rušenja, a grad od velikih poplava. Pored toga, bataljun je uspio da zauzme područje manastira Sv. Bogorodica i kotu 626 i time proširi i osigura mostobran na lijevoj obali Treske.
Ovime su borbe za oslobođenje Skoplja bile završene. Nastalo je opće slavlje, a stanovnici Skoplja veličanstveno prihvatili svoje oslobodioce. Borci su bili zasipani cvijećem i poklonima. Glavni grad Makedonije je prvi put u svojoj mukotrpnoj povijesti dobio slobodu.
Literatura:
Mihailo Apostolski (urednik). NOB Makedonije. Skopje, 1964.
Bora Mitrovski. Petnaesti makedonski korpus. Beograd, 1983.
Izvor:Antifasisticki-vjesnik
