LIK SA IZBLIJEDELE FOTOGRAFIJE

U mom ratnom albumu nalazi se i jedna amaterska, blijeda, pohabana fotografija. Na njoj Luka, Lazo, Bora, Penjo, Mićo — svi mladi, nasmejanih lica. Poznata “grom desetina”.

Negdje na kratkom počinku kod Turbeta uhvatio je objektiv grupu boraca i komandanta našeg bataljona. U prvom planu osmjehuje se okruglo, dječačko lice Penja Sekulića. Duboki pogled uprt je negdje u daljinu. Kome je bio namjenjen? Neproživljenom djetinjstvu, kad je veselo i bezbrižno jurio za preplašenim stadom i preskakao komšijske ograde da bi ubrao još nedozrelu jabuku? Ili nekom drugom?

U Bosanskoj krajini, avgust 1942. godine: Petar Penjo Sekulić, Spiro Vujović, Spiro Lagator, Luka Bijelić (zdesna ulevo) i poslednja levo Mileva lvanović.
U Bosanskoj krajini, avgust 1942. godine: Petar Penjo Sekulić, Spiro Vujović, Spiro Lagator, Luka Bijelić (zdesna ulevo) i poslednja levo Mileva lvanović.

Gledam lik svoga druga koji je u stroju čete dugo stajao pokraj mene.

Ne znam mu godinu rođenja, ali znam da je bio vrlo mlad. U danima pripremanja ustanka među prvim omladincima je postao skojevac. Pripadao je onoj mladoj generaciji pred kojom nije bilo prepreka, koja je mogla i “zvijezde sa neba skidati”.

Kad su bili formirani prvi odredi, Penjo se javio. Pričao nam je na kakve je sve teškoće nailazio u prvim ratničkim danima. Bio je vrlo mlad, a uz to i rastom mali, pa su stariji drugovi s nevjericom gledali na njegovu izdržljivost. Jednom prilikom pozvao ga je neki od rukovodilaca i naredio mu da se odmah gubi s položaja. Uvrijeđen, pošao je da se žali sekretaru partijske ćelije. Zahtijevao je da mu se odobri “legalizacija”. Naumio je da na reveru kaputa zakači malu traku na kojoj bi pisalo: “Šesnaest mi je godina i član sam Skoja”. Taj predlog je izazvao buru smijeha među starijim drugovima, pa su ga dugo poslije toga zvali “Legalizacija”. Teškoće oko osvajanja prava da bude borac, onaj pravi, s puškom u ruci, nijesu prestajale sve do dana kada se svrstao u stroj 1. omladinskog crnogorskog bataljona.

U zimu i rano proljeće 1942. bataljon je vodio žestoke borbe po zaleđenim vrhovima Sinjajevine. Iznureni, gladni i slabo obučeni, sa malo vojničkog iskustva, njegovi borci su ipak, uspješno odolijevali napadima mnogobrojnih i do zuba naoružanih četničkih jedinica. U borbama na Sinjajevini i prilikom napada na Kolašin bataljon je pretrpio osjetne gubitke. To je bio povod da Glavni štab za Crnu Goru i Boku donese odluku o rasformiranju ovoga i Durmitorskog omladinskog bataljona. Omladinci su raspoređeni po udarnim bataljonima. Međutim oko trideset omladinaca uporno je tražilo da budu upućeni u 1. proletersku. Penjo je bio među njima.

Prve borbe u kojima su omladinci učestvovali kao proleteri vodile su se na Dobrom dolu i u planini Pivi. Nijesu prošla ni puna tri mjeseca i na Penjovom ramenu našao se puškomitraljez. Kako je samo radostan bio!

Penjo je bio borac “grom-desetine”, sastavljene od mladih boraca. Samo su se Milan i Jože Poje bili već primakli tridesetoj. Svaki je borac u desetini imao neki nadimak. Penja su zvali “Kasni”, zbog njegovog čestog zakašnjavanja u stroj. A i u povlačenju je uvek bio posljednji. U jurišima uvijek u prvim redovima. Pri povlačenju bi se žalio drugovima da ne može brzo napustiti položaj: “Tada mi se prosto noge potkrate, pa ne mogu da maknem”. Des-ilo se više puta da ga četa već ožali, a on se iznenada pojavi sa svojim puškomitraljezom. Izvlačio se iz gotovo nemogućih situacija. Kritikovali smo ga, ali sve to nije mnogo pomagalo. Uvijek bi obećao drugovima da će se “popraviti”, a u prvoj narednoj borbi sve bi išlo po starom. No ni cijela desetina nije u tom pogledu bila mnogo bolja!

Ta desetina je sa šalom i pjesmom išla u borbu i vraćala se iz nje. Poslije svake bitke bilo je bezbroj dosjetaka na račun onih koji su napravili neki “ispad” u desetini, četi ili bataljonu. Gajila je ona humor osobite vrste. Njeni borci su imali za to posebnog smisla. Šalom i dosjetkama ukazivali su drugovima na izvjesne slabosti, a to je uvijek djelovalo jače od svake kritike.

Nekrš čudnim sticajem okolnosti svi borci desetine njegovali su i smisao za igru i pjesmu. Ako bi se prilikom napada na neki gradić domogli bilo kakvih muzičkih instrumenata, desetina bi se za čas pretvarala u malu veselu grupu. Penjo je u tome prednjačio. Pjevao je i u onim trenucima kada je od umora duša bila u noeu. Pjevao je u svakoj prilici — na odmoru, u maršu, u borbi. Njemu je teško padalo kad bi se kolonom pronijelo naređenje “tišina”. Takvi marševi su ga zamarali više od svega.

Prilikom napada na Konjic, Penjo je “zarobio” jednu staru gitaru. Od tada do onog dana kad je na nosilima napuštao svoju jedinicu nije se razdvajao od nje i puškomitraljeza.

Jednom prilikom zbog male harmonike ozbiljno ga je prekorio komandant Pero. Bataljon je noću marševao u koloni i približavao se neprijateljevim položajima kod Ključa. Vladala je grobna tišina. To je bila jedna od onih noći kad je borac borca mogao primijetiti samo na stopu ispred sebe. Kolona je polako miljela prema neprijatelju, a onda su tišinu odjednom razbili zvuci harmonike. Bili su zaprepašćeni. Niko osim najbližih Penjovih drugova nije znao šta se desilo. Komandant je bio van sebe. Bataljon je stao, a komandant je pojurio ka začelju. Iznad neprijateljevih položaja reflektori su počeli da paraju nebo. Bili smo u opasnosti da budemo otkriveni i time dovedemo u pitanje uspjeh napada. Tek smo kasnije saznali šta se desilo. Penju se otkačila harmonika s ramena i otkotrljala malom nizbrdicom.

Poslije prelaska Neretve naš bataljon je napadao četnike na Glavatičevu. Satima smo išli uz strmršu dok se nismo dokopali vrha planine. Penjo je dobio zadatak da sa odjeljenjem napada s lijevog krila čete. Trebalo je da jednim munjevitim naletom proletera sa svih strana likvidiramo neprijateljev logor. Penjov puškomitraljez je tada zatajio. Mjesto rafala, odjeknuli su zvuci muzike i pjesma nekolicine proletera. Kasnije je jedan zarobljeni četnik pričao da je među njima više panike izazvala baš ta muzika i pjesma.

U noćnim borbama naša je jedinica lako raspoznavala Penjovo oružje. On bi se uvijek brižljivo pobrinuo za to da u akcijama pribavi svijetleće metke. Nizao ih je u redenike kao da je želio pripremati mali vatromet. Odašiljao bi po dva-tri zelena metka, onda crvena, pa opet zelena, i tako redom. Igrao se kao nestašni dječak. Kad bi ga neko nepoznati posmatrao, mislio bi i da ne shvata opasnosti koje prijete njegovom životu i životu njegovih drugova.

U teškim i dugim marševima po besputnim planinama, gladnim i iznurenim borcima ponekad je teško padalo nošenje svakog tereta. Činilo se čovjeku da ni svoje sopstveno tijelo ne može nositi! Dobro je došlo ako bi se našao neko snažniji i izdržljiviji koji bi primio, makar i nekoliko minuta, dio tvoga tereta. A takvih je tada bilo malo! Želio je drug drugu da pomogne, ali bi u takvim eituacijama većina boraca obično bila na izmaku snage. U takvim trenucima najteže je padalo nošenje puškomitraljeza i municije za njega. Zato su komande četa odlučivale da se puškomitraljezi i municija nose na smjenu. Svaki borac nosio ih je deset do petnaest minuta, što je zavisilo od dužine marša. Penjo je u koloni bio ispred Luke. Oni su bili nerazdvojni drugovi već od prvih dana ustanka. Kad bi desetar dao znak da se “teret” prenese dalje, Penjo kao da je uvijek oklijevao. Činilo mu se Da je izdržljiviji od drugih, od Luke pogotovu. A bio je jedan od najmlađih boraca naše čete.

Čudna je bila jedna njegova osobina: mogao je da u koloni na maršu spava a da nikad ne prekine vezu. To je smatrao velikom svojom prednošću i govorio je da kakav takav san ipak pola umora odnosi. Time je ubijedio samoga sebe i druge da je izdržljiviji od ostalih u četi, pa je Uvijek bio spreman da zamijeni druga na straži, u patroli i na drugim dužnostima.

Borbe su odnosile mnoge drugove i borce. Uvijek su se U stroju čete i bataljona sretala nova lica. Teško je Zauvijek se rastati sa drugovima, ali suze nijesu tekle niz naša lica, Neki bi grč stegao grlo i mi smo se uvijek iznova zaklinjali nad njihovim rakama da ćemo ih osvetiti, da ćemo u borbi udvostručiti svoje snage. Penjo je svaki gubitak bliskih drugova preživljavao na poseban način, činilo mi se drukčije od nas ostalih. Iz krupnih crnih očiju kotrljale su se suze niz okruglo lice. Danima bi bio tužan i povučen. Za Miloradom Radovićem mjesecima je tugovao. Pričao je drugovima da njegovu smrt ne može prežaliti. Na kalinovačkoj cesti juna 1943. godine smrt je pokosila i Luku Bijelića. Penjo se zaklinjao nad mrtvim drugom da će ga osvetiti. Kad je svoj zavjet ostvarivao, i sam je bio prorešetan mitraljeskim rafalom.

U borbama oko Foče, teško ranjen u kičmu, ležao je Penjo na nosilima, nepokretan. Kuda okrenuti njegova nosila — u kolonu bataljona ili prema brigadnoj bolnici? Penjo je znao šta znači u takvim situacijama odvojiti iz stroja nekoliko boraca za nošenje ranjenog druga i nije želio da bude teret svojoj jedinici. Ali štab bataljona je donio odluku da Penjova nosila idu zajedno s bataljonom sve dok situacija to dopušta. Drugovi su ga bodrili. No njega nije trebalo bodriti. On je bodrio nas, jačao nam nadu. Molio je drugove da na nosila pored njega stave gitaru, nerazdvojnog njegovog druga iz borbi i marševa. Bolovi su mu grčili lice, oči su se mutile, svijest se gubila i vraćala, ali se ipak s njegovih nosila čula pjesma “Partizan sam tim se dičim”. To je bio i njegov poslednji pozdrav drugovima i voljenoj brigadi.

Stanka GLOMAZIĆ