Nikola Car Črni – Narodni heroj iz Crikvenice
( Hrvatska )
Nikola Car Črni rođen je 1. januara 1910. godine u Crikvenici. Potječe iz radničke obitelji. Poslije završene osnovne škole 1922. godine završio je postolarski zanat i zanatsku školu, ali se zbog nedostatka posla bavio ribarenjem. Već kao osamnaestogodišnji mladić sudjelovao je u omladinskom i radničkom pokretu.
Među prvima iz svog kraja, kao i iz Jugoslavije, pripremio se za odlazak u Španjolsku, kada je u njoj počeo građanski rat. Zahvaljujući ugovoru s francuskim poslodavcem o radu na šumskim radilištima, dobio je putovnicu i legalno otputovao 1. novembra 1937. godine u Francusku odakle se prebacio u Španjolsku.
Bio je borac bataljona “Đuro Đaković” u 120. internacionalnoj brigadi. Istakao se u mnogim borbama, a posebno na frontovima Aragona, Cordobe i Teruela. Godine 1937. godine primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Poslije sloma Španjolske Republike, povukao se s ostalim borcima u februar 1939. godine u Francusku gdje je ostao u koncentracijskom logoru dvije godine. Iz logora je uspio pobjeći 1941. godine i vratio se u tada već okupiranu Jugoslaviju.
Od polovice 1941. godine nalazi se u Drežnici među prvim borcima Gorskoga kotara i Hrvatskoga primorja. Po uputstvu CK KP Hrvatske odlazi u Hrvatsko primorje radi organizacije ustanka. Najprije odlazi na Viševicu, gdje su zbog jedne neuspjele akcije vladali zategnuti odnosi između spojenih odreda Bribira i Hreljina. Na sastanku kojim je rukovodio postignut je dogovor o ponavljanju te akcije (uništenje pruge između Belog Sela i Fužina).
Već 1941. godine postavljen je za zapovjednika Štaba NOP odreda crikveničkog i novljanskog kotara, odnosno cijelog Vinodola. Nedugo zatim, u siječnju 1942. godine, postavljen je za zapovjednika Drugog bataljuna “Matija Gubec”, a zatim za zapovjednika Petog bataljuna “Vladimir Gortan”, Prvog primorsko-goranskog partizanskog odreda. Nedugo zatim postaje zapovjednik Drugog primorsko-goranskog partizanskog odreda.
Nikola se istakao u mnogim borbama. Sudjelovao je i u prvoj većoj akciji na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja kada je 27. novembra 1941. godine kod Stalka na putu od Ogulina do Novog Vinodolskog napadnut talijanski kamion i streljani talijanski oficiri, dok su vojnici pušteni. Kao zapovjednik Drugog bataljuna, vršio je vrlo uspješne akcije na željezničkoj pruzi Sušak-Zagreb, kao i napade na talijanske kamione.
Nikola Car Črni osobno je rukovodio, 18. i 19. januara 1942. godine, uspjelim akcijama onesposobljavanja pruga i miniranja vlakova s talijanskim vojnicima na prugama Fužine-Lič i Fužine-Zlobin. Posebno se istakao u februaru 1942. godine kada je rukovodio akcijama za oslobađanje Mrkoplja (15. februara) i Ravne Gore (22. februara). Te akcije predstavljale su do tada najveći uspjeh NOP-a u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju, pa su imale veliki odjek u narodu. Istakao se i u napadu na jake talijanske snage koje su pokušale uništiti partizanski logor na Snježniku kada je s desetinom boraca-stražara u Štabu bataljuna napao Talijane i privukao na sebe pažnju glavnine neprijateljskih snaga. Zahvaljujući tome, njegov bataljun je uspio napasti Talijane s druge strane i otjerati ih.
Kao zapovjednik Petog bataljuna dobio je specijalni zadatak da prodre u Istru. Isti zadatak dobio je i kao zapovjednik Drugog primorsko-goranskog partizanskog odreda, koji je djelovao uglavnom na području Hrvatskog primorja i u dolini rijeke Kupe. Taj odred izvršio je pod njegovom komandom niz uspjelih akcija. Najveća i najznačajnija akcija odreda bila je napad na Talijane 11. juna 1942. godine na pruzi Delnice-Kupjak kada je uništen talijanski transport i zaustavljen promet na četiri dana. Odred je sudjelovao zajedno sa slovenskim partizanima u napadu na Osilnicu i u drugim borbama.
05. jula 1942. Nikola Car Črni poginuo je kao komandant 2. Primorsko-goranskog partizanskog odreda. Tog dana postavljena je zasjeda na Lujzijani između Kamenjaka i Grobnika u jačini od 140 partizana.
Ova zasjeda postavljena je na okuci zvanoj Mije (kod Piramide). Jedna četa bila je na desnom krilu sa zadatkom da spriječi dolazak neprijateljske pomoći iz Kamenjaka. Jedna grupa partizana bila je upućena da se približi Kamenjaku i kad otpočne borba u zasjedi da pripuca na štab i kasarne talijanske vojske.
Ostale snage su bile u zasjedi sa zadatkom da napadnu kamione. U 7:30 naišla je neprijateljska patrola od 13 fašista, dok je glavnina te kolone išla prijekim putem. Zasjeda je otvorila vatru, ali zbog toga što su partizani mislili da će se patrola propustiti i sačekati glavnina, vatra je bila nesređena. Borba je trajala 5-6 minuta i nakon toga je vatra prekinuta. Fašisti su iskoristili nesređenu vatru i odmah skočili u zaklon. Nakon prekidanja vatre pala je komanda – “po oružje”.
Pojedinci su skočili, ali Talijani još nisu bili pobijeni i pružali su otpor. Akcijom je rukovodio komandant odreda i nalazio se na lijevom krilu. U toku borbe on je sam skočio po oružje i tom prilikom bio je smrtno ranjen. Glavnina talijanske vojske nije došla u pomoć patroli, već je pobjegla u brdo iznad Kamenjaka. Odmah poslije toga komandant odreda je naredio povlačenje. Budući da je bio teško ranjen, partizani su ga ponijeli na nosiljkama do sela Vrana, gdje je nakon kratkog vremena u teškim mukama umro.
Drugovi su ga u blizini sela sahranili, komandant prvog bataljona Josip Mavrinac – Kanjol održao je govor, a partizani su otpjevali Lenjinov posmrtni marš. U ovoj akciji pored komandanta odreda poginuo je i drug Bruno Francetić. Neprijatelj je imao 9 mrtvih, a zaplijenjeno je 1 puškomitraljez, 4 puške i 135 metaka. U borbi se naročito istakao drug Marijan Linić, koji se u toku borbe došuljao do talijanskog puškomitraljesca, skočio iz neposredne blizine pred njega i na talijanskom ga jeziku pozvao na predaju, zarobio ga i oduzeo mu puškomitraljez.
Izvori:
Narodni heroji Jugoslavije. Mladost, Beograd, 1975. godine.
