Ivan Milutinović – Narodni heroj iz Podgorice
( Crna Gora )
Narodni heroj Ivan Milutinović (Cerovice kod Podgorice, 27. septembar 1901. – Beograd, 23. oktobar 1944.), komunista, revolucionar i narodni heroj.
Ivan Milutinović je Beogradu rukovodio udruženjem studenata marksista. Godine 1923. postaje član KPJ. Radi u sindikatima, u Crvenoj pomoći te ilegalno u partiji. Godine 1928. osuđen na šest mjeseci zatvora, a 1929. ponovo uhapšen i osuđen na šest godina robije. Robijajući u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi, zbog buntovničkih akcija dobija još dvije godine. Po izlasku iz zatvora 1939. postaje član Centralnog komiteta KPJ, a na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. izabran za člana sedmočlanog Politbiroa.
Nakon pokretanja narodnooslobodilačkog rata član Glavnog štaba NOPOJ. Ivan Milutinović organizira partizanske odrede u zapadnoj Srbiji (Užička republika), zatim u Crnoj Gori, pa u Bosanskoj Krajini, pa ponovo u Crnoj Gori. Član predsjedništva AVNOJ-a i član NKOJ-a. Kada su 1943. u NOVJ uvedeni činovi postaje general-lajtnant.
Septembra 1944. zajedno sa Titom otputovao u Moskvu. Po povratku u Jugoslaviju, zadržao se nekoliko dana u tek oslobođenom Banatu. Poginuo je 23. oktobra 1944, nadomak oslobođenog Beograda, kada je šlep kojim je išao u Beograd, naišao na njemačku minu.
Za narodnog heroja proglašen je 6. jula 1945. godine. Grad Berane u Crnoj Gori je po njemu, 1949. godine, dobio ime Ivangrad, a 1992. je vraćeno prethodno ime.
Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Kalemegdanu, zajedno sa Mošom Pijadom, Ivom Lolom Ribarom i Đurom Đakovićem.
Kobni dan
U ponedjeljak 23. oktobra 1944. godine, oko 11 časova prije podne, vozom iz Petrovgrada (Zrenjanina) Milutin je stigao u Pančevo. Završio je svoj zadatak organizovanja narodne vlasti u tek oslobođenom Banatu i žurio da što prije stigne u Beograd. Po dolasku u Pančevo obišao je Komandu Područja, koristio je svaki trenutak da se o svemu obavijesti, da pomogne prisustvom, savjetom.
Za vrijeme ručka u oficirskom domu, Milutin je zahtijevao od majora Čolakovića da mu omogući da se odmah, prvim prevoznim sredstvom, prebaci u Beograd. Komanda područja nema na raspolaganju nijedno prevozno sredstvo i tek za sledeće jutro bi se mnogo obezbijediti neki motorni čamac, glasio je odgovor majora Čolanovića. Odgovor nije htio da prihvati, nije navikao da stvori koje drugi smatraju nemogućim i sam smatra takvim. Suviše mu se žurilo, nije mu se čekalo do sjutrašnjeg jutra. Pohitao je na pristanište, a sa njim njegov pratioc Đuro, major Čolanović i njegov pomoćnik, kapetan Crkvenjakov. Oko 12 časova stigli su u brodsku agenciju i kod šefa agencije Vojislava Srnića raspitivali se za mogućnost prevoza do Beograda. U tome niz Tamiš, prema Dunavu, kretao se šlep “Kostolac 14”, udaljen od pristaništa oko 500 metara. Milutin je zahtijevao da se odmah šlep zaustavi, ali zbog slabe snage motornog čamca koji ga je vukao, to nije bilo moguće.
Major Čolanović je na sve načine pokušavao da ga odvrati od te namjere. Govorio mu je da to ne čini, šlep je sa slabom motornom vučom i sa njim će do Beograda putovati najmanje pet časova, neće stići prije mraka, a poslije postoji i ozbiljna opasnost od mina. Milutin je ostao gluh na sva upozorenja opasnosti, jer mu pomisao na prinudnu neaktivnost i poslove koji su ga čekali bila strašnija od opasnosti.
Nije prihvatio ni ponudu jednog sovjetskog oficira da se sa njim prebaci motornim čamcem do Beograda, ali mora sačekati na polazak do 18 časova.
Milutinu se žurilo, nije mogao čekati, jer je
“suviše bilo onih – piše Lazo Marković – koji su zahtijevali od njega da ide, da ne čeka, mrtvi i živi: poneseni pjesnik – revolucionar Vukašin Marković, gorski kristal ljudske čestitosti Bracan Bracanović, pouzdani drug Vlada Nešić, najdraži prijatelj Milun Božović, brojni mučenici obogaljeni ili umoreni po kazamatima… mladost pokošena u jurišu na Pljevlja, svi oni koji su na proplancima Sutjeske izmučeni i gladnim tijelima htjeli da prekinu čelične i vatrene mreže smrti, mladić kome nije znao ime, koji je izdahno pred njim raportirajući svom starješini da je izvršio zadatak, Lola koji ga je srčano otimao iz ruku dželata… oni koji su iscrpljeni nadčovječanskim naporima i opakom bolešću ostali prislonjeni uz neku jelu ili bukvu i pretvarali se u sablasne bijele kosture. Tražile su to od njega i majke ostale bez sinova, žene bez muževa, osirotjela djeca čija su usta bila gladna… Svi su oni zahtijevali da bez odlaganja ide da gradi započeto, da počinje novo!”.
Smrtonosni zagrljaj mutnog Dunava…
“Kostolac” je plovio Tamišem, Milutin je naredio da ga zaustave, neodložno. Dali su znak čovjeku po nadimku Cale, da zaustavi šlep i polako ga privede pri obali. Milutin je sa svojim pratiocem i majorom Čolanovićem trčeći pojurio niz obalu. Stigli su kod brodogradilišta “Feribon” u momentu kada je uz njega prilazio šlep. Milutin se sa pratiocem ukrcao na šlep, koji je nastavio ka Beogradu, oko 15 časova. Plovio je lagano, vrijeme je sporo promicalo, uz monotonu vožnju. Počeo je i sumrak da se hvata nad mirnom površinom Dunava. Stigli su do Sibnice, nedaleko od Višnjice, do grada koji se gubio u magli, ostalo je osam kilometara. Najednom, kad to više niko nije očekivao prolomila se eksplozija, podmukla mina raznela je šlep. Nastala je panika, skakali su u vodu, onako obučeni.
Milutin je, po pričanju preživjelih, sa prepolovljenog šlepa skočio u vodu sa daskom u rukama. Nešto kasnije čuo se njegov glas iz vode: “Drugovi pomozite, ja ne znam da plivam”. Nažalost, pomoći nije bilo, u opštoj pometnji i mraku spasavao se kako je ko mogao, znao i umio. Matica Dunava nosila je brodolomnika, a obala je bila daleko, jedva petstotina metara. Milutin je nestao u talasima matice, njegovo tijelo prigrlio je mutni Dunav.
Neposredno poslije eksplozije, na mjesto nesreće stigao je ribar sa Karaburme Dimitrije, po nekima Danilo Todorović zvani Babica i sa svojim čamcem počeo da sakuplja žive brodolomnike. Spasio je jedanaest ruskih vojnika i oficira.
Puna četiri dana ekipe su neprekidno tragale od mjesta nesreće, pa sve do rumunske granice. Vrijeme je bilo izuzetno loše, duvala je jaka košava, stvarala talase koji su otežavali traganje. Alasi sa oba čamca su se vratili bez rezultata, iznemogli od silnog napra, a ponajviše od košave koja je za čitavo vrijeme nemilosrdno šibala njihova lica.
Petnaest dana kasnije, 12. novembra 1944. godine, leš Ivana Milutinovića, koga je iz smrtonosnog zagrljaja pustio Dunav, nađen je šest kilometara južno od Smedereva. Na uniformi sa generalskim oznakama, na grudima, je Orden Kutuzova prvoga stepena, za opasačom dva revolvera, a u džepu, pored ostalih stvari, beležnica od koje se nije nikada odvajao.
Tekst je preuzet iz dnevnih novina “Pobjeda”
