MOSTARSKI NAPRIJED

Sredinom maja 1943 Treći (Mostarski) bataljon Desete hercegovačke brigade branio je položaje na Ledeniku (16 km jugoistočno od Avtovca) na kojima je povremeno vodio manje borbe sa četničkom grupom Milorada Popovića. Jednoga dana (oko 15 maja) u rano jutro, primijetili smo da su četnici napustili svoje položaje. Naše izviđačke patrole su utvrdile da se većina četnika razbježala kućama i da su Njemci neke razoružali i odveli u nepoznatom pravcu. Ubrzo zatim smo primijetili nekoliko njemačkih kolona kako se kreću od druma prema našim položajima. Naređeno nam je da čvrsto branimo položaje i zadržimo neprijatelja.

Dvadesetog maja otpočele su prve borbe sa njemačkim jedinicama. Zadržali smo i odbili njihove prednje djelove, a zatim su se neprijateljski napadi i naši protivnapadi smenjivali sve do mraka. U toku noći povukli smo se na nove položaje do sela Zukve (14 km istočno od Gacka), na kojima su se sljedećih dana ponavljali slični sudari, a zatim kod sela Radojčići, sela Kovači (15 km istočno od Avtovca) i kod Crvene Grede. U ponovnim protivnapadima imali smo nekoliko mrtvih i ranjenih drugova. Lijevo od nas 3 bataljon Sedme brigade vodio je uporne odbranbene borbe na pravcu Crvene Grede. Poslije dva dana dobili smo naređenje (donio ga kurir brigade Sićko Vuković) da se prebacimo preko Pive u Pirni Do (4 km jugoistočno od ušća Vrbniče u Pivu). Poslije prelaska Pive kod Pivskog magastira, došli smo u selo Boričje (Pirni Do), ali smo jednu četu vratili preko mosta da bi omogućila prelaz našem 4 bataljonu koji nije uspio da pređe Pivu uslijed jakog neprijateljskog pritiska.

MOSTARSKI NAPRIJED | Yu NoStAlGiJa

U toku dana posijedaii smo položaje pored same rijeke i čuvali prelaze preko visećeg mosta kod Krsca (6 km sjev. od Pivskog manastira). Njemed su takođe posjedali položaje duž obale ili na visovima iznad rijeke, ali nas u toku prvih nekoliko dana nisu naročito ometali, izuzev minobacačkom vatrom na položaju kod mosta.

Naša ishrana je bila neredovna, a obroci hrane sve mršaviji. Pišće i Boričje, siromašna i ratom iscrpena planinska sela, nisu nam mogla pružiti ništa sem malo stoke i mlijeka.
Poneka kuća imala je nešto zobi, tako da smo za sljedovanje dobijali po parče mesa i po kutlaču zobnog neslanog škroba.

A kad smo sa četom pošli na obezbeđenje mosta kod Krsca, ostali smo bez ičeg. Onda je dolazilo ono: „Druže, snađi se!” Zbog velike širine položaja na rijeci, četa je raspoređena
po desetinama na velikim međusobnim rastojanjima, tako da je neki — obično najsnalažljiviji borac u desetini primao ulogu „intendanta”.

— Hajde Bomba (kako smo gazi vali borca Ombašića), deder sad ovdje prokljuj nešto! Lako je bilo snaći se u Nevesinjskom Polju, dobacio bi neki ćutljiviji borac.
— Ma, kako ćeš se ovdje snaći, kad nema ni kuće ni kolibe?
— odgovarao bi Bomba, a već bi pritezao opanke i birao najprostraniji ranac u desetini.

Poslije njegovog odlaska tišina bi zavladala ponovo na položaju . . . Napetost uslijed očekivanja prelaska Njemaca preko Pive povećavana je očekivanjem Bombe. Podne je. Puzeći kroz travu — iz koje mu je virio jedino ranac — on se približavao našem položaju.

— Eto ga, nosi pun ranac, moći će se izdržati i danas.
— Tišina! — čuo se glas desetara — otkrićete položaje, pa ode glava za komad sira.
— Ode ionako, već mi se prilijepio stomak za hrbat — dobaci Nama Zagorac, vječito gunđalo.
— Daj, Bomba, ovamo taj ranac; ja ću dijeliti, Bomba će vam dodavati, a ostali ne mrdajte!

I sunce nas ovdje brzo napušta. Uskoro će nas obuhvatiti hladnoća sa rijeke. Zeljno očekujemo da se što prije spusti noć, kako bismo mogli da se uspnemo do Boričja, gdje je četa obično logorovala, čekajući svoj red za ponovni odlazak na položaje pored rijeke.

Ponoć je već davno prošla, kad smo se umorni od napornog marša uzbrdicom od Pirnog Dola dokopali Boričja. Tu smo zatekli dio Centralne bolnice. Gotovo sve kuće su zauzeli bolesnici i ranjenici, tako da je za nas bilo mjesta jedino pod vedrim nebom. Ovaj kraj je bio već potpuno iscrpen. Više nije bilo ni stoke ni zobnjače. Bataljonska rezerva bila je minimalna. I ono malo što se moglo prikupiti, davalo se za bolnice.

Tu smo se sreli sa doktorom Papom, koji je 1942 godine bio ljekar našeg bataljona, i preuzeli ulogu zaštitnice Centralne bolnice, jer se pritisak Njemaca s leđa već sve jače osjećao. Svakodnevno se čula borba od Maglića i Zelengore. Avijacija nas je neprekidno uznemiravala ne samo u pokretu, nego i na položajima na Rudinama. Poslije dva dana, u toku kojih smo vodili manje zaštitničke borbe, krenuli smo zajedno sa bolesnicima i ranjenicima Centralne bolnice. Teže ranjenike su nosili zarobljeni Talijani i mještani, većinom žene. Prolazeći pored kolone teških ranjenika, koje je nosila grupa italijanskih zarobljenika — kurir Mostarskog bataljona Alija Kreso je sasvim slučajno otkrio da se na 6 nosila, umjesto ranjenika, nalazi zeleno granje vješto pokriveno ćebadima. Pošto je situacija bila sve teža, talijanski zarobljenici, fašisti, kojima smo poštedjeli živote, vidjeći slabu kontrolu u toku prethodne noći, mučki su udavili 6 naših težih ranjenika i umjesto njih stavili granje. Kad je Štab bataljona sproveo kratku istragu, fašisti su jednostivno dali odgovor da su ranjenici bili „morto”, ali su se uzvrpoljili kad je trebalo da kažu zašto nose kamuflirana nosila. Počeli su da okrivljuju jedan drugog da bi najzad priznali svoj teški zločin.

U svitanje hladan planinski vazduh steže nam umorne udove. Zatim se nad okolnim uzvišenjima eve visoravni probijaju prvi sunčevi zraci, obasjavajući brojna nosila, ranjenike
na konjima i lakše ranjenike i bolesnike duž staza. Dobija se utisak da polovinu vojske čine ranjenici i bolesnici. Doktor Papo nam je rekao da smo već ostali i bez lijekova, a previjanje
ranjenika se gotovo nije više ni vršilo. Stigli smo u selo Podosje (5 km jugoistočno od Šćepan-Polja), gdje su sve kuće već bile zaposjednute ranjenicima i bolesnicima — tifusarima.

Dobili smo kraći odmor i tek što je iz četnih kuhinja zamirisao proključali škrob iz obližnje kuće navali grupa tifusara na vreo kazan. Četni ekonom je bio prisiljen da zatraži pomoć. Ovu situaciju prekinulo je opet naređenje za pokret. Ovog puta je trebalo da pomognemo drugovima iz Centralne bolnice da teže ranjenike i bolesnike posakrivaju po raznim gudurama i pećinama ove planinske vrleti. Međutim, neki od ranjenika nisu dozvoljavali da se iznose iz kuća. Nisu shvatali situaciju, a nije im se mogla reći istina. Nikada nam u toku
rata nije bilo teže. Zar moramo ostaviti ranjene drugove za koje smo u Četvrtoj ofanzivi vodili najljuću bitku? — pomislio je svaki od nas, duboko potresen i ne vjerujući svojim
vlastitim očima. Drugog izlaza nije bilo. Posljednje zalihe hrane ostavili smo ranjenicima, sa kojima je dobrovoljno ostalo i nekoliko bolničarki.

Ranjenici koji su bili svjesni situacije stoički su podnosili ovaj teški rastanak sa najdražim drugovima, dok su nas neki nagovarali da ih na bilo koji način nosimo. Tako je teško ranjeni drug Irfan Čatović na štakama pokušao da slijedi kolonu i da sa nama dođe bar do rijeke Pive. Jutro nas je zateklo na Halugama, čije se strme strane preko hiljadu metara okomito spuštaju ka rijeci. U toku’ kraćeg odmora dotrča jedan bolničar, koji je dobrovoljno ostao
kod teških ranjenika, i uzrujano ispričao da četnici namjeravaju da pobiju ranjenike u jednoj pećini, nedaleko odatle. Odmah je upućena patrola od dvanaest drugova da spriječi
taj zločin. Drugarica Lepa Dobričanin, koja je ostala dobrovoljno kod te grupe, pričala nam je da ih je ta patrola zaista i spasla. Iako smo bili umorni i gladni, pomagali smo topdžijama da pomoću konopaca spuste bateriju topova 75 mm, niz padine Haluge do blizu sela D. Kruševo. Stazom prema Pivi kretali su se s nama i ranjenici na konjima, ali je većina, zbog velike strmine, morala produžiti pješke. Oko 8 časova pojavio se prvi talas od 12 „Stuka” nad improvizovanim mostićem preko Pive, uzvodno od Kruševa. Pokret je prekinut. Posmatrali smo kako „Štuke”, uz zaglušan zvuk sirene, uzalud pikiraju na mostić, jer je većina njihovih bombi pala u vodu ili po koloni ranjenika i boraca. Ni posljednji napad „Stuka” toga prijepodneva nije uništio most. Pred samim mostićem pade komanda: „Trčećim korakom preko mosta! Rastojanje pet metara!” Nastaje naporan marš padinama Vučeva. Vedro je. Planinsku tišinu prekida samo pokoji kratak mitraljeski rafal na pravcu Sutješke. Kad bataljon izbi na zaravan Vučeva, dat je odmor. I opet otpoče bombardovanje. Spustila se najzad noć. Borci su polijegali pored staze. U samu zoru drhtaj tijela i cvokot zuba prekida naređenje: „Pokret dalje”.

— Evo, drugovi, jutarnjeg zagrejavanja. Bolje je da što prije odemo sa ove zaravni — kaže Orman Enes, da nas „Štuke” ne uhvate. Kada dođemo u šumu moći ćemo da založimo vatru, pa da ovu ovčetinu obarimo.
— Vala ti, Enese, nikad svoj trbuh ne zaboravljaš — dobacuje mu Bora Radan.
— Nije bolan, nego neću da gladan poginem!
— Uto im se primače i Predrag Skrobić, poznat po svojim uvijek duhovitim upadicama:
— Ta hoćemo li u proboj, ili nećemo? Naći ćemo kod Švaba i sutlijaša u porcijama!
— Sigurno si poželeo slatkog — dobacuje mu neko iz kolone.

Naveče, pošto smo u kraćoj borbi razbili jedan prednji njemački odred, stigosmo iznad desne obale Sutješke. Poslije kraćeg odmora vezom se prenosi naređenje da Mostarski bataljon krene naprijed.

Pošto više nismo mogli da nosimo nekoliko drugova ranjenih u posljednjim borbama, ostavili srno ih na kosama na desnoj obali Sut ješke. Skrili smo u grmlje Ristu Marića koji je bio ranjen u grudi i ostavili mu čuturicu vode i komad prijesnog mesa. Molio nas je da ga ubijemo, jer je znao da će ubrzo naići njemačke trupe. Međutim, nijesu ga pronašli, jer
smo ga dobro zamaskirali. Posakrivali smo i ostale ranjenike sem lakših, koji su iza nas pregazili Sutjesku.

Kad smo se spustili stazom do same rijeke, prolomio se snažan glas Save Kovačevića-Mizare:

„Je li stigao Mostarski? — Neka Ćemalović, sa štabom bataljona i komandirima četa, dođe kod mene da primi zadatak!”

Stab bataljona je primio kratko naređenje:

„Njemci su se utvrdili na lijevoj obali Sutjeske gdje su, poslije proboja glavnine naših snaga, zatvorili brešu i organizovali odbranu. U najvećoj tajnosti pređite rijeku, izvršite juriš na njihove položaje i produžite borbu u pravcu Tjentišta”.

Ne skidajući obuću i odjeću, čete su u najvećoj tišini prelazile hladnu, brzu i od kiša i istopljenog snijega nabujalu Sutjesku. Držali smo se za ruke da nas ne bi matica odnijela
i bez gubitaka prešli smo na lijevu obalu. Njemački izviđači, poslije dva-tri pucnja, otstupiše na glavni položaj. Cik zore. Mokra odjeća i oprema pritiskuje umorna tijela. Prigušenim
dozivanjem održavali smo međusobnu vezu i polako podilazili njemačkim položajima. Iz doline Sutjeske dizala se magla i lagano obavijala padine. Odjednom ispred našeg streljačkog stroja njemački „šarci” osuše snažnu vatru. Zvižduci zrna parali su planinsku tišinu.

— Naprijed, drugovi! — začuo se glas komandira.

Streljački stroj jurnuo je na neprijateljske rovove. Neprijatelj je pružio ogorčen otpor. Teškom mukom i uz velike žrtve osvajali smo poneki rov. Ponestalo nam je bombi, dok ih jie neprijatelj imao u izobilju. Hvatali smo njegove bombe, zvane „kašikare”, i ponovo mu ih vračali u rovove. Cijela dolina ječi od eksplozija granata, ručnih bombi i mina, dok mitraljeski rafali stvaraju zaglušnu, paklenu jeku. Neprijatelj počinje da kotrlja okrugle ručne bomlbe „jajare” kroz gustu i visoku travu. Napredovanje je zaustavljeno. Gubici su veliki. Naša desetkovana i iskrvavljena jedinica je zatražila pomoć. Svjesni smo da možemo očekivati samo podršku diviziske baterije i popunu nekim lakšim ranjenicima iz diviziske bolnice.

Naš bataljon je bio na pravcu glavnog udara. Juriš treba da se produži. U tom najtežem momentu komandant Sava staje na čelo svojih jedinica da bi pojačao elan boraca.

— Juriš, drugovi! Naprijed, partizani! — čuo se njegov krupan glas uz naš bataljon.

Bombe su počele ponovo da prašte. Artiljerija je otvorila snažnu vatru, a mitraljezi su punim rafalima podržavali grupe bombaša. Signalne rakete su letjele i s jedne i s druge strane. Sve je vrilo kao u kotlu. Samo jedna misao je prožimala borce: Probiti se naprijed.
Podne je, a mi se još nismo probili. Žrtve su velike. Jedinice su se prosto topile. Pronio se glas da je komandant Sava poginuo. Daha je nestajalo. Krv je točila iz mnogih rana. Poginuli su komesari:

Obad Šefik, Salko Pezo i Mino Belša; komandiri vodova i delegati: Predrag Škrbić, Miha Hačan, Ahmet Hadžiomerović, Omer Sadiković, mali Dragan Trkulja, Meho Krpo. Bio je veliki broj teže i lakše ranjenih drugova. Umirali su na rukama još živih. Smrtno ranjen mitraljezac Omerica Sadiković umirao je na rukama svoga komandira voda Alije Delića i u ropcu je tražio da mu bar rukom zatvori izlaznu ranu na grudima, kako bi mu produžio život još koji trenutak.

Desni bok nam je ostao potpuno nezaštićen, jer su sandžačke jedinice gotovo nestale. Zato nas je još smrtonosnija vatra tukla sa utvrđenih položaja Košura. Veći broj ranjenih i poginulih bio je pogođen u trbuh. Prenosili smo ih ili su sami puzali u potok, iza nas, gdje im je bataljonska ambulanta pružala prvu pomoć. Broj boraca na položaju sve se više
smanjivao dok je broj mrtvih i ranjenih u potoku sve više rastao. Tako je trajalo do tri sata poslije podne. Nestalo je boraca, nestalo je udara i juriša, bili smo prikovani za zemlju. Bilo nam je jasno da se preko ovih položaja ne možemo probiti.

Donesena je odluka da se ostatak bataljona i ranjenika što hitnije prikupi i pokuša da kroz međupoložaje iziđe iz ovog pakla u slobodan prostor. Pridružilo nam se i nekoliko boraca
i rukovodilaca Pete crnogorske brigade, među kojima i komandant Savo Burić. To nam je i uspjelo poslije neprekidnog noćnog marša.

Drugi dan smo vršili izviđanje za povratak preko Sutjeske ü pravcu Maglica i Volujaka. Poslali smo patrole u više pravaca da utvrde gdje su neprijateljski položaji. A kad su na
naše patrole odjeknule bombe, kolona je skrenula ulijevo i produžila ka vrhu Maglica. Neprijatelj je otvorio paklenu vatru u našem pravcu, osvjetljavajući nas mnogobrojnim raketama.

Mi smo nepreikidno žurili. Neprijatelj je počeo da se razdvaja na oba svoja krila, ostavljajući nam nehotice prazan prostor, kroz koji smo se konačno probili. No i to nije prošlo bez žrtava, jer je zadnji dio kolone prekinuo vezu i ostao dalje u okruženju. To smo utvrdili ujutro, kad smo se okupili na Trnovačkom Jezeru. Od čitavog bataljona, koji je pre ofanzive brojao 320 boraca, ostalo je svega oko sedamdeset.

Omer MRGAN i Ljubo SEMIZ

Zbornik sjecanja:

Sutjeska IV